Inicijativa mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke) je na Svjetski dan mentalnog zdravlja, u četvrtak 10. oktobra 2024. godine, održala Fokus grupu s osobama sa psihosocijalnim invaliditetom smještenim u JZU Specijalnoj bolnici za psihijatriju Dobrota Kotor. Na Fokus grupi se pričalo o učešću ovih osoba u političkom i javnom životu Crne Gore, koje im je od novembra 2020. garantovano, bez obzira na poslovnu sposobnost.

Na Fokus grupi je aktivno učestvovalo sedam muškaraca sa psihosocijalnim invaliditetom, koji su istakli da od kada su smješteni u Bolnicu nisu dobili poziv za glasanje, niti ikakve informacije o izbornom procesu, osim onih koje primaju putem televizije. Nije ih posjetio/la nijedan/a predstavnik/ca političke partije u okviru ni jedne izborne kampanje, pa ni skoro održanih lokalnih izbora. Štaviše, ovi muškarci sa psihosocijalnim invaliditetom nisu ni znali da imaju pravo da glasaju putem pisma, koje im je Odlukom Ustavnog suda Crne Gore dato bez obzira na poslovnu sposobnost. Predložili su da se radi njihovog lakšeg ostvarivanja biračkog prava organizuje posebno biračko mjesto u okviru JZU Specijalne bolnice za psihijatriju Dobrota Kotor.

Ovakvo zanemarivanje institucionalizovanih osoba sa psihosocijalnim invaliditetom od strane političkih partija, koje se bore za svaki glas tokom izbornih kampanja, dovoljno govori o nepoštovanju ljudskog dostojanstva ovih osoba od strane političkih aktera/ki. Zbog toga nije ni čudno što javne vlasti već godinama gotovo ništa ne rade na stvaranju uslova za deinstitucionalizaciju osoba sa psihosocijalnim invaliditetom, što bi rezultiralo i većom mogućnošću JZU Specijalne bolnice za psihijatriju Dobrota Kotor da odgovori na potrebe bolničke zdravstvene zaštite mentalnog zdravlja onima kojima je potrebna.

Fokus grupa s osobama sa psihosocijalnim invaliditetom smještenim u JZU Specijalnoj bolnici za psihijatriju Dobrota Kotor je dio Istraživanja o položaju institucionalizovanih osoba s invaliditetom i osoba s oštećenjem sluha i/ili govora u javnom i političkom životu, koje I MI Boke u saradnji sa Misijom OEBS-a u Crnoj Gori sprovodi u okviru projekta Nevidljivi u političkom i javnom životu Crne Gore.

Pored navedene Fokus grupe, JZU Specijalnoj bolnici za psihijatriju Dobrota Kotor je poslat Zahtjev za slobodan pristup informacijama kojim se traže podaci o broju posjeta političkih partija i nevladinih organizacija osobama sa psihosocijalnim invaliditetom, kao i načinima na koje ovi subjekti uključuju osobe smještene u ovoj ustanovi u svoje aktivnosti.

Izvor: Radio Kotor

Pripremila: Dajana Vuković

Širom podsaharske Afrike, više od 100 miliona ljudi živi sa nekim oblikom gubitka ili oštećenja vida, dok ih je samo u Ugandi više od tri miliona.

Dok ljudi u većem dijelu zemlje imaju pristup medicinskim ustanovama, oni u ruralnim oblastima često imaju problem da obezbijede adekvatan pristup lječenju i oftamolozima.

BBC novinarka Agnes Penda podsjetila je zajednicu oštećenja vida u istočnoj Ugandi, koji su odlučili da se ujedine i budu podrška jedni drugima.

Izvor: BBC

Pripremila: Dajana Vuković

Treći po redu Senior Fest održan je proteklog vikenda u Podgorici, čime je na Trgu nezavisnosti obilježen poseban događaj posvećen starijim sugrađanima. Nagradu za pojedinca dobila je Jelena Šofranac, direktorica Doma starih Podgorica, za instituciju Glavni grad – Sekretarijat za socijalno staranje, a u kategoriji preduzeća nagrada je pripala Elektroprivredi Crne Gore.

Manifestaciju je svečano otvorila predsjednica Skupštine Glavnog grada, Jelena Borovinić Bojović, koja je naglasila važnost slavljenja života i potrebe da svaki trenutak bude ispunjen radošću i smislom. Imam iskreno divljenje prema svim seniorima i seniorkama, kako zbog samopouzdanja kojim zrače, tako i zbog njihovog stava prema životu u kojem se ogleda veselost i uživanje u malim, ali velikim životnim radostima. Vjerujem da ste vi najbolji primjer i uzor kako djeci, tako i cijelom društvu, istakla je Borovinić Bojović.

Tokom festivala, građani su imali priliku da kupe rukotvorine penzionera iz domova starih iz Podgorice, Nikšića i Andrijevice, te da besplatno izmjere krvni pritisak, šećer i indeks tjelesne mase. Ovom prilikom upućen je apel da je naša svakodnevna obaveza kao pojedinaca i društva da pružamo ljubav i poštovanje najstarijima.

Manifestacija je bila obogaćena kulturno - zabavnim programom i edukativnim radionicama, pružajući starijim generacijama priliku da se povežu, druže i doprinesu društvenom životu zajednice. Poseban događaj bio je takmičenje penzionera u modernom plesu, dok je večer završena koncertom podgoričkih pjevača.

Sinoćnja modna revija U slavu godina, koju je osmislila poznata kreatorka Seka Martinović, privukla je veliku pažnju. Manekeni su bili korisnici Doma starih Podgorica, koji su svojim stilom i osmijesima oduševili publiku. Završnicu Senior festa 2024. uveličao je KIC POP HOR velikim koncertom, čime je manifestacija završena na najljepši mogući način.

Senior Fest je podsjetnik na važnost solidarnosti prema starijim generacijama, kao i prilika da im pokažemo poštovanje i zahvalnost za njihov doprinos društvu.

Izvor: Glavni grad Podgorica

Pripremila: Dajana Vuković

Da li dijete treba da radi domaći odmah nakon škole? Roditelji se često pitaju šta bi bilo najpravilnije i najbolje za samo dijete.

Mnogi roditelji insistiraju na tome da djeca treba da urade domaće zadatke odmah posle škole, ali istina je da je za dobar uspjeh u školi važno i vrijeme za odmor.

Pedijatar dr Ekaterina Morozova zato smatra da djeca ne treba odmah posle škole da rade domaće zadatke.

Treba prvo da se odmore, rekla je ona za, pa istakla da je prava kombinacija odmora i učenja ključna za dobro zdravlje i uspjeh u učenju.

Pedijatri preporučuju da se prati važno pravilo – dijete treba da spava najmanje devet sati, a optimalno za školsku decu je da spavaju od devet uveče do sedam ujutru. Manjak sna može da utiče ne samo na akademski uspeh dece, već i da se loše odrazi na njihovo zdravlje, upozorava dr Morozova.

Prema njenim rečima, treba puštiti dijete da se nakon škole odmori barem dva-dva i po sata, a stariju djecu oko sat i po, a tek nakon toga mogu da rade domaće zadatke i uče.

Izvor: Detinjarije

Pripremila: Dalida Rastoder

Senior modnom revijom U slavu godina Seke Martinović, a potom i velikim koncertom KIC POP HOR-a, uz snažne emociije brojne publike, i gromoglasne aplauze, sinoć je na Trgu nezavisnosti u Podgorici svečano zatvoren ovogodišnji SENIOR FEST 2024.

Modele poznate modne kreatorke Seke Martinović, iz kolekcije Jovanka Broz nosili su manekeni iz Doma starih Podgorica, a najstariji maneken imao je 92 godine. Ovo je prva ikada održana senior modna revija u Podgorici, a tokom pola sata trajanja aplauz publike nije prestajao. Svi zajedno su pjevali, aplaudirali a mnogi su i - plakali.

Nakon modne revije, podgorički KIC POP HOR je velikim koncertom zatvorio SENIOR FEST 2024. a ovaj kocert se spontano pretvorio u veliku žurku na Trgu nezavisnosti, pa su zaplesali i zaigrali i stari i mladi, i djeca.

Srce mi je prepuno, od snažnih emocija mnogi od nas su sinoć na Trgu plakali kao kiša. Naši manekeni su blistali, na pisti su igrali i pjevali, mahali publici, a publika j je uzvraćala gromoglasnim aplauzom koji nije prestajao. Sigurna sam da je SENIOR FEST ove godine pomjerio granice, i da je ogroman korak ka našem cilju - da mijenjamo svijest cjelokupnog društva da su naši najstariji teret, dosadni, naporni. Pokazali smo da seniori često imaju više duha, entuzijazma, radosti nego mnogi, godinama mlađi, ljudi, kaže organizatorka SENIOR FEST-a Vesna Radojević.

Dodaje da će nastaviti da podižu svijest i šalju poruke da su stariji ogroman resurs društva i države, sa svojim znanjem, iskustvom, mudrošću, kao i da društvo i država moraju činiti mnogo više da stvore uslove za aktivan i zdrav život penzionera.

Dvodnevni SENIOR FEST 2024. organizovan je u partnerstvu sa Glavnim gradom i Domom starih i uz podršku Eelektroprivrede CG i Universal Capital Banke, ali, nažalost, ove godine bez podrške državnih institucija, pa čak ni Fonda PIO i resornih ministarstva, izuzev Ministarstva sporta i mladih koje je pokazalo senzibilitet za promociju sporta i zdravih stilova života za najstarije, kaže Radojević.

Tokom trajanja SENIOR FEST-a na Trgu nezavisnosti u Podgorici organizovana su brojna dešavanja, od sporta i rekreacije, besplatnog mjerenja šećera i pritiska, šahovskog turnira za penzionere, takmičenja u modernom plesu za seniore, koncerta Zdravka Đuranović, Šukrije Žutog Serhatlića i Eska Merulića, zaključno sa sinoćnjom modnom revijom seniora i koncertom.

Brojni prijatelji SENIOR FEST-a su učestvovali u dešavanjima, uključujući crnogorske sportske saveze, IJZ, Udruženje studenata medicine, a obezbijeđene su brojne nagrade za učesnike i pobjednike takmičenja - karte za Žičaru Kotor Lovćen, večere za dvoje u restoranim, vaučere za fizikalne terapije i friziranje.

Izvor: RTCG

Pripremila: Dajana Vuković

Košarkaški klub osoba sa invaliditetom iz Podgorice nastupiće na tradicionalnom međunarodnom turniru Sana 2024 godine.

Košarkaški klub osoba sa invaliditetom Paramont iz Podgorice nastupiće sjutra na tradicionalnom međunarodnom turniru Sana 2024 godine u Sanskom Mostu, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta.

Turnir, koji će biti odigran 25. put, okupiće šest ekipa, podijeljenih u dvije grupe.

Paramont će igrati u A grupi sa Bosnom iz Zenice i Mariborom.

B grupu činiće Una Sana iz Bihaća, Gradačac i domaći sastav Sana.

Prema propozicijama, ekipe će nakon prve faze takmičenja igrati za konačan plasman, pobjednici grupa za prvo, drugoplasirani za treće i trećeplasirani za peto mjesto.

Podgoričkim košarkašima turnir u Sanskom Mostu u sklopu je priprema za start regionalne NLB WHEEL lige u košarci u kolicima.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. oktobra, Inicijativa mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke) želi da ukaže na veliki stepen institucionalizacije i sistemskog kršenja ljudskih prava osoba sa mentalnim invaliditetom (OMI).

Činjenica da ni strateški ni pravni okvir ne propisuju jednaku zaštitu i ostvarivanje prava ovih osoba, u odnosu na druge grupe osoba s invaliditetom, stvara veliki prostor nadležnim institucijama da ovaj problem u kontinuitetu zapostavljaju, kazali su oni.

Kako su saopštili, prikupljanje i analiza zvaničnih podataka o (ne)postojećim resursima za deinstitucionalizaciju osoba s mentalnim invaliditetom, koje je I MI Boke sprovela u okviru projekta Deinstitucionalizacija osoba sa mentalnim invaliditetom u Kotoru, pokazuju da samo Strategija zaštite i unaprjeđenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori za period 2019 - 2023. godine definiše cilj i aktivnosti koji se odnose na deinstitucionalizaciju ovih osoba.

Međutim, izvještaji o implementaciji akcionih planova za sprovođenje Strategije ukazuju da je samo 16 odsto planiranih aktivnosti realizovano u 2022. godini, što predstavlja nazadovanje u odnosu na 2020. godinu kada je sprovedeno 18 odsto planiranih aktivnosti. Čak i u ovom malom broju sprovedenih aktivnosti ne nalazi se ni jedna koja se odnosi na deinstitucionalizaciju osoba sa mentalnim invaliditetom, a kao razlog za njihovo nesprovođenje navodi se nedostatak finansijskih sredstava, dodaje se u saopštenju.

Zbog toga, kako kažu, ne čudi podatak da je ove godine u JZU Specijalnoj bolnici za psihijatriju Dobrota Kotor smješteno 15,5 odsto više pacijenata nego 2021. godine.

Od njih ukupno 283, preko 30 odsto (90) su OMI koje nemaju potrebe za bolničkim liječenjem, ali se u ovoj zdravstvenoj ustanovi nalaze zbog nedostatka podrške porodice i usluga u zajednici. Njih 18 je ženskog pola, pet nema regulisan pravni i zdravstveni status u Crnoj Gori, a čak 34 (37,7 odsto) ih je lišeno poslovne sposobnosti. Samo 20 tzv. socijalnih pacijenata/kinja (22,2 odsto) održava kontakte sa porodicom, i to na tromjesečnom nivou. Ove osobe nisu prostorno, kadrovski i programski odvojene od ostalih pacijenata/kinja iz razloga što Bolnica ne raspolaže dovoljnim prostornim i kadrovskim kapacitetima da bi se navedeno moglo sprovesti, ističu iz Inicijative mladih s invaliditetom Boke.

Kako dodaju, postupak procjene osoba s mentalnim invaliditetom podobnih za uključivanje u proces deinstitucionalizacije nije propisan na nivou Bolnice, zbog nedostatka propisanog postupka na nacionalnom nivou.

Od 2022. do avgusta 2024. godine iz Bolnice je izmješteno svega 13 tzv. socijalnih pacijenata/kinja, i to tri ženskog i 10 muškog pola. Njih sedmoro se vratilo u svoje porodice, a preostalih šest su produžile svoju institucionalizaciju u domovima starih. Osim domova starih, jedine usluge socijalne i dječje zaštite dostupne osobama s mentalnim invaliditetom u nekim lokalnim zajednicama su dnevni boravci, porodični smještaj i porodični savjetnik, navode u saopštenju.

Zaštita mentalnog zdravlja na lokalnom nivou je, kako podsjećaju, veoma loša, jer u Crnoj Gori postoji svega 13 centara za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja, dok ih nema u 22 opštine.

Međutim, i u onim opštinama u kojima postoje, ovi centri su veoma ograničeni u ljudskim resursima, iako se oglasi za specijalizaciju u oblasti psihijatrije obnavljaju iz godine u godinu. Zbog toga Asertivni tim za mentalno zdravlje u zajednici koji treba da sprovodi kućne posjete i intervencije u stanu osoba s mentalnim invaliditetom, već godinama ne funkcioniše pri Centru za mentalno zdravlje u Kotoru, nego se rad obavlja samo ambulantno, a samo izuzetno, zbog lošeg zdravstvenog stanja pacijenta/kinje psihijatar pregled obavlja u kućnoj posjeti, poručuju iz Inicijative mladih s invaliditetom Boke.

Projekat Deinstitucionalizacija osoba sa mentalnim invaliditetom u Kotoru je, kako zaključuju u saopštenju, podržan od strane Instituta alternativa u okviru Programa malih grantova za organizacije civilnog društva za učešće građana u reformi javne uprave na lokalnom nivou u okviru projekta Pokretači civilnog društva na Zapadnom Balkanu za reformisanu javnu upravu – WeBER 3.0, koji finansira Evropska unija, a kofinansira Austrijska razvojna agencija.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Kako je saopšteno iz Vrhovog državnog tužilaštva, obavezujuće Uputstvo je dostavljeno u cilju uspostavljanja ujednačene prakse u postupanju i primjene efikasnih mehanizama u predmetima formiranim zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednice

Hitno saslušati žrtvu bez prethodnog saslušanja od strane policijskih službenika, izbjegavati susret žrtve sa osumnjičenim u prostorijama tužilaštva, pribaviti podatke o procjeni rizika za žrtvu i uvijek predložiti određivanje pritvora u slučaju postojanja razloga za to - ovo su neke od tačaka obavezujućeg Uputstva za postupanje u  slučajevima nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici koje je vrhovni državni tužilac (VDT) dostavio višim i osnovnim državnim tužilaštvima u Crnoj Gori.

Kako je saopšteno iz Vrhovog državnog tužilaštva, obavezujuće Uputstvo je dostavljeno u cilju uspostavljanja ujednačene prakse u postupanju i primjene efikasnih mehanizama u predmetima formiranim zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednice. Usklađeno je sa međunarodnim standardima i izrađeno nakon detaljne analize dosadašnje prakse postupanja državnih tužilaštava u ovim predmetima, dodaje se u saopštenju VDT-a. Uputstvom je propisano i u slučaju ispunjenosti uslova propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, da tužioci zahtijevaju zaštitnu mjeru.

Na osnovu Uputstva vrhovnog državnog tužioca postupajući državni tužioci obavezuju se da pribave podatke da li je dijete prisustvovalo nasilju i da djecu, žrtve ili svjedoke, saslušaju na posebno obazriv način, shodno Zakonu o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.

Obaveza državnih tužilaca je i da upoznaju žrtvu o pravu na besplatnu pravnu pomoć i povjerljivo lice, kao i da žrtvu ili njenog zakonskog zastupnika informišu o preduzetim radnjama, zadržavanju osumnjičenog, određivanju, trajanju i ukidanju pritvora i mjere nadzora, bijegu osumnjičenog, kao i o drugim mjerama koje su preduzete radi zaštite žrtve, kao i o svakoj odluci kojom se pravosnažno okončava krivični postupak. O istim činjenicama biće informisan i policijski službenik radi ažuriranja procjene rizika po žrtvu, navodi se u saopštenju.

Iz VDT-a su kazali da će rukovodioci državnih tužilaštava, na osnovu Uputstva, u cilju uspostavljanja prakse i standarda u postupanju, osigurati efikasnu koordinaciju i razmjenu informacija unutar državnog tužilaštva kojim rukovode. Takođe će Vrhovnom državnom tužilaštvu dostavljati kvartalne izvještaje sa ažuriranim podacima o predmetima nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici.

Portparoli državnih tužilaštava prilikom obavještavanja javnosti o događaju obezbijediće zaštitu privatnosti i integriteta žrtve i posebno obazrivo informisati javnost u slučajevima kada je žrtva dijete.

Vrhovni državni tužilac odredio je koordinatorku za praćenje primjene Uputstva, čija je obaveza koordinacija, praćenje primjene Uputstva i saradnja sa relevantnim institucijama Multidisciplinarnog tima, nevladinim i međunarodnim organizacijama, kao i projektima u ovoj oblasti, zaključuje se u saopštenju.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dalida Rastoder

Natpis na tabli jednog doma za odrasle osobe s invaliditetom na Bežanijskoj kosi nedavno je rastužio i zabrinuo korisnike i porodice onih čiji se srodnici nalaze u domu. Osoblje ih je obavestilo da  korisnike koji se ne kreću samostalno kupaju svake druge nedelje zbog nedostatka osoblja.

Pronaći negovatelje i zadržati ih, najveći su izazovi u domovima za stare. Mnogi su otišli u Nemačku gde mogu da zarade i do 2000 evra mesečno.

Dragana Milinov i Tanja Đorđević godinama rade u domu za stare. Dragana je, brinući o svojim roditeljima, shvatila da želi time da se bavi, a Tanja još u školi. Saglasne su da u ovom poslu nije važno to koliko znate na početku, sve se nauči kroz praksu, već to koliko sebe hoćete i umete da dajete.

Draga Milinkov navodi da veliko zadovoljstvo kod korisnika koji su u ležećem položaju izaziva kada ih negovateljice podignu.

Kad osete tu moć da oni mogu da stanu na noge, vi tu neko vreme potrošite sa njima, ali oni su ispunjeni samim tim što ste ih podigli da stanu. Ne treba tu puno, a kamoli da naprave par koraka, njih raduje svako buđenje, rekla je Milinkov.

Tanja Đorđević ističe da su svi tu kada nešto zatreba, ali da postoji razlika u odnosu na medicinske sestre.

U principu jedina razlika je u tome što medicinska sestra daje terapiju, aplicira infuzije, injekcije, rekla je Đorđevićeva.

Najteže je raditi sa ljudima koji su nemoćni, kažu obe. Potrebno je mnogo ljubavi prema samom poslu. Negovateljice čiji je posao da brinu o starima i bespomoćnima, tražene su u Srbiji, a ipak veliki broj njih odlazi u inostranstvo.

Odlazak u inostranstvo za njih nije bila opcija

Dragana je pokušala, ali kaže da je cena previsoka.

Svi idu sa željom da zarade više, ali velika su odricanja. Pogotovo ko ima porodicu, društvo, familiju svoju. Ipak toplina doma je toplina doma, što ne može da se poredi ni sa čim, istakla je Milinkov.

U domovima za stare kažu da uopšte nije lako zadržati radnu snagu, da i pored povećanja plata i dalje odlaze negovateljice, medicinske sestre i spremačice.

Saša Ristojević, sekretar Udruženja privatnih ustanova socijalne zaštite, navodi da u inostranstvu radnice u ovoj oblasti mogu da provedu maksimalno tri meseca u kontinuitetu.

Za tih tri meseca oni obično žive u stanovima gde je njih četoro, petoro, možda se čak i ne poznaju, da bi smanjili troškove. Ništa manje ne rade, čak imamo informacije da i mnogo više rade nego što se radi ovde. Pričamo o satnici u toku dana, oni praktično nemaju vremena za bilo kakav drugi život ali oni sebe žrtvaju ta tri meseca, rekao je Ristojević.

Tanja i Dragana rade u istom domu, pomažu jedna drugoj i uspevaju da se dogovore.

Dragana navodi da nikad nije dovoljno radnika, ali uspevaju da jedna drugoj dopune smene, primognu i uskoče za vandrednu smenu.

Problem je i to što se kod nas godinama nisu školovali negovatelji. Sada taj smer ponovo postoji u nekim školama. Da za bolničarima i negovateljima potreba raste, potvrđuju i u Nacionalnoj službi za zapošljavanje.

Izvor: RTS

Bez uključivanja svih aktera u društvu u rješavanje problema vršnjačkog nasilja, ono će se samo povećavati. Kazne nijesu dovoljne, već je neophodno raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema, kaže koordinator za razvoj u Centru za građansko obrazovanje Miloš Knežević, dok pedagoškinja Tanja Jovanović ističe da djecu treba osvijestiti da prepoznaju nasilje jer su neki njegovi pojavni oblici teže vidljivi ljudima u okruženju, te da je ključna uloga roditelja, piše Pobjeda.

Situacija kolektivnog stanja u crnogoskim školama, kada je u pitanju vršnjačko nasilje, alarmantna je. Istraživanje ukazuje da je ono široko prepoznato kako među srednjoškolcima, tako i među ukupnom populacijom. Knežević kaže da svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Istakao je da živimo u nestabilnom društvu, u kojem agresiju i različite vidove nasilja podstiču i donosioci odluka, koji bi morali da rade na suzbijanju takvih pojava.

ALARM

Posljednji događaj koji je uznemirio javnost bio je u Gimnaziji Niko Rolović u Baru i završen je pokušajem ubistva, kada je sedamnaestogodišnjeg dječaka vršnjak ubo hladnim oružjem.

Nažalost, ovo je samo rezultat onoga na što civilni sektor godinama ukazuje, a to je da će bez uključivanja svih aktera u društvu u rješavanje ovog problema doći do porasta nasilja. Normalizacija nasilja ne smije postati naša svakodnevica, a na to nas opominju i nalazi istraživanja koje je CGO nedavno predstavio. Istraživanje ukazuje da je vršnjačko nasilje široko prepoznato kako među srednjoškolskom, tako i ukupnom populacijom. Svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Znači, mi već imamo situaciju da djeca i mladi svjedoče nasilju, a nije daleko ni ona u kojoj postaju skloni tome da ga prihvate kao način rješavanja konflikata, opominje Knežević.

Na pitanje koje ključne poteze je potrebno preduzeti kako bi se spriječilo ili smanjilo vršnjačko nasilje, Knežević kaže da je neophodno uspostaviti sveobuhvatan pristup koji uključuje razumijevanje perspektive djece i mladih koji vrše nasilje.

Kazne nijesu dovoljne, neophodno je raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema. To zahtijeva otvorenu i iskrenu komunikaciju koja će pomoći u identifikaciji uzroka njihovog ponašanja i razumijevanju negativnih posljedica nasilničkog djelovanja, navodi on.

Pored toga, dodaje, treba razvijati sistem podrške za djecu i mlade koja trpe nasilje, uključujući podržavajuće okruženje u porodici, jačanje i podsticanje njihovog samopouzdanja.

Važno je da djeca i mladi znaju da se obrate odraslima (roditeljima, nastavnicima ili drugim osobama od povjerenja) kada se suočavaju sa nasiljem, kako bi se ono preveniralo ili adekvatno adresiralo. Zato odrasli treba aktivno da slušaju i razumiju djecu i mlade, da ne minimiziraju njihove brige i da ne reaguju prenaglašeno, već da im ponude konstruktivnu pomoć i ukažu na valjan model rješavanja problema, zaključuje Knežević.

GDJE GRIJEŠIMO?

Na pitanja gdje škole griješe, te što im najviše nedostaje u borbi protiv nasilja, Knežević kaže da je više faktora koji otežavaju efikasnu intervenciju – od obuke nastavnika, preko nedovoljne komunikacije njih i roditelja, do jasnih protokola.

Prvo, nedostatak sistematične obuke nastavničkog kadra o identifikaciji i upravljanju nasilnim ponašanjem, a to često rezultira time da ne prepoznaju ili ne znaju kako da reaguju na nasilje unutar škola. Drugo, većina škola ne primjenjuje kontinuirane programe prevencije nasilja, što uključuje rad sa učenicima na razvoju emocionalnih i socijalnih vještina. Takođe, nedovoljna komunikacija i saradnja između škola i roditelja dovodi do različitih situacija u kojima se nasilje ne prepoznaje ili ne rješava pravovremeno. Mnoge škole nemaju dovoljno resursa za podršku mentalnom zdravlju, a bez toga se teško mogu razumjeti uzroci nasilja i pružiti potrebna podrška učenicima. Nedostatak jasnih protokola za prijavljivanje i rješavanje nasilja može stvoriti sumnju među učenicima o tome da li će njihova prijava biti uzeta za ozbiljno, a to kreira uvjerenje da obrazovni sistem želi da učestvuje u rješavanju ovog problema, navodi on.

Ističe da živimo u nestabilnom društvu, u kojem agresiju i različite vidove nasilja podstiču i donosioci odluka, koji bi morali da rade na suzbijanju ovih pojava.

To dodatno otežava napore za izgradnju sigurnog i podržavajućeg okruženja za sve mlade ljude, zaključuje Knežević.

Kazao je da je zaštita škola od vršnjačkog nasilja od suštinske važnosti, jer nasilje u obrazovnim institucijama može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, emocionalni razvoj i akademski uspjeh učenika.

Zaštita škola od vršnjačkog nasilja zahtijeva sinergiju različitih aktera i brojne mjere, a primarno razvoj preventivnih programa koji se fokusiraju na emocionalni i socijalni razvoj učenika i formiranje specijalizovanih timova unutar škola za prevenciju nasilja. U tom kontekstu, više osoblja za nadzor u školama može imati odvraćajući efekat za potencijalne nasilnike i obezbijediti sigurnije okruženje za sve učenike, smatra Knežević.

U prevenciji vršnjačkog nasija, dodaje, važne uloge imaju roditelji, pedagozi, psiholozi, ali i jasni zakoni i strože kazne.

Pedagoško - psihološke službe u školama imaju jednu od važnih uloga u prevenciji vršnjačkog nasilja i podršci učenicima, iako se, nažalost, često percipiraju kao sistem kazne umjesto kao resursi za pomoć. Ključna je uloga porodice u zaštiti djece od vršnjačkog nasilja, jer roditelji su ti koji mogu najprije primijetiti promjene u ponašanju svog djeteta ili znake da se suočava sa nasiljem. Konačno, jasni zakonski okviri i strože kazne za nasilje su neophodni za adekvatno rješavanje incidenata i stvaranje sigurnijeg okruženja za djecu i mlade, ističe on.

Prema Konvenciji o pravima djeteta, nasilje nad djecom, ističe pedagoškinja Tanja Jovanović, jeste svaki oblik fizičkog ili mentalnog nasilja, povređivanja ili zlostavljanja, zapostavljanja ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući seksualno zlostavljanje.

Postoje različite vrste nasilja: fizičko, psihološko, seksualno, sajber nasilje, kao i zanemarivanje i zlostavljanje, finansijska i materijalna eksploatacija, socijalna izolacija. Takođe, rijetko je prisutan jedan vid nasilja kojem je neko izložen, već više različitih oblika koji su udruženi, dodaje ona.

ZAŠTO SU DJECA NASILNA

Obično djeca koja vrše nasilje, ističe Jovanović, imaju potrebu za dominacijom nad vršnjacima, teško podnose neuspjeh, prepreke, pravila, impulsivna su i razdražljiva, nijesu tolerantna. Često dolaze iz porodica u kojima su poremećeni odnosi ili su i sami izloženi nekim vidovima nasilja.

Djecu treba osvijestiti da prepoznaju nasilje jer neki njegovi pojavni oblici su teže vidljivi ljudima u okruženju. Takođe, treba da praktikuju vještine kojima se mogu oduprijeti nasilju, ukoliko to bude potrebno. Treba koristiti načine komunikacije koji služe za prevazilaženje sukoba, tj. konstruktivni načini rješavanja problema. Takođe, za učenike koji vrše nasilje neophodno je ispitati, ako je moguće, uzroke takvog ponašanja, i sugerisati im da koriste tehnike kontrolisanja negativnih emocija. Neophodno je raditi na prevenciji nasilja kao najboljeg načina da do njega ne dođe, kaže Jovanović.

Prema njenom mišljenju, u borbi protiv nasilja najviše nedostaje veća pažnja roditelja.

Može se reći da u savremenom svijetu koji se odlikuje prezaposlenošću roditelja, ubrzanim tempom života, kao i ekspanzijom tehnike i tehnologije u borbi protiv nasilja najviše nedostaje veća usmjerenost roditelja na dijete, njegovo ponašanje i razvoj. Osim toga, poželjna bi bila i intenzivnija saradnja porodice sa školom, a sve u cilju djetetovog napretka. Kada govorimo o tome ko igra ključnu ulogu u rješavanju problema nasilja, svakako ne možemo izdvojiti jedan faktor. Roditelji, nastavnici, direktori, stručni saradnici, vršnjačke grupe, društvena zajednica faktori su koje ne možemo hijerarhijski poređati, jer svi oni u velikoj mjeri utiču na samu individu”, ističe ona.

Dodaje da se u školi u kojoj ona radi konflikti među učenicima dešavaju, što je i prirodno, s obzirom na brojnost učenika, ali da nastoje da blagovremeno reaguje na svaku pojedinačnu situaciju, rješavaju konflikte i vrše prevenciju nasilja.

Ministarstvo bez odgovora

Građani su ostali uskraćeni za stavove Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija – jednog od ključnih faktora u pronalaženju načina kako rješavati probleme vršnjačkog nasilja, jer Pobjeda nije u obećanom roku uspjela da dobije odgovore na pitanja o ovako značajnoj temi.

Na osnovu mišljenja pojedinih sagovornika, može se zaključiti da je situacija u vezi sa vršnjačkim nasiljem kulminirala. Krivaca nema, krivci smo svi – od roditelja, preko institucija i ustanova nadležnih za ovaj problem, do školskog kadra. Ono što je jasno, jeste da je potreban hitan rad na obuci školskog kadra, komunikaciji između njih i roditelja, te je neophodno donošenje preciznih zakonskih okvira i strože kazne za nasilje, neophodne za adekvatno rješavanje incidenata. Takođe, treba raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema kroz otvorenu, iskrenu i prijateljsku komunikaciju. Samo tako, stvorićemo sigurnije okruženje za djecu i mlade, jer nasilje u obrazovnim institucijama može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, emocionalni razvoj i akademski uspjeh učenika, a što će se odraziti i na društvo u cjelini.

Tapušković: U istoj školi potrebni i asistent i asistentkinja

U pojedinim školama postoje asistenti za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma, što je novina u Crnoj Gori. Asistent u OŠ Oktoih Vuk Tapušković kaže za Pobjedu da svakodnevno između časova prijateljski razgovara sa djecom, kako bi preventivno djelovao da ne dođe do nasilja.

Sistem je uveden 16. jula ove godine. Moje nadležnosti su da nadgledam dešavanja u školi, da pratim da li će doći do nasilja ili konflikta o kojem ću da obavijestim upravu škole i razrednog starješinu. Nakon što obavijestim upravu škole ili psihološko - pedagoškuslužbu oni dalje obavljaju razgovor sa učenicima i postupaju prema svojim nadležnostima, dodaje on.

Iz dosadašnjeg iskustva, ističe, najefikasnije je preventivno djelovanje.

Djeca su upoznata sa mojom ulogom u školi i imaju slobodu da mi se obrate ukoliko im je to potrebno. Takođe, u školi se radi dosta radionica na ovu temu. S obzirom na veliki broj učenika u školama, najviše nedostaje više stručnih saradnika (pedagoga i psihologa) koji bi kroz svoj rad mogli da dopru do što više djece. Djeca sama priđu i kažu imam problem, provocira nas taj i taj učenik, vrši nasilje ili nesto slično tome, dodaje on.

Kaže da nema tačan podatak o broju prijava otkad je prisutan u školi.

Dešava se da danima nemam nijednu pritužbu, a nekad ih bude nekoliko. I sama djeca često žele preventivno da razgovaraju da bi riješili neku situaciju. Svakodnevno sa njima i prijateljski razgovaram na odmorima i između časova, dodaje.

Tapušković kaže i da bi škole trebalo da imaju, osim asistenta, i asistentkinju, koja bi mogla da uđe u ženski toalet.

Može da se dogodi nešto u ženskom toaletu, gdje ja ne mogu da pristupim. Stoga, ne bi bilo loše da ista škola ima kako asistenta, tako i asistentkinju za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma, smatra Tapušković.

Vukićević: Nijesu nastavnici za sve krivi

Direktor OŠ Vuk Karadžić Budimir Vukićević kazao je da je prošle godine Ministarstvo prosvjete pokrenulo inicijativu o uvođenju asistenata u škole, ali ih u toj školi još nema.

Itekako bi bilo dobro da se uvedu asistenti u sve škole. Prosvjetni radnici su zaduženi sa opismenjavanje i obrazovanje. Na taj način, kada se desi nasilje, prosvjetni radnici ne bi bili dužni da trče i razdvajaju djecu, već bi to radio zaštitar koji je prošao obuku za tu situaciju. Nekad policija ne može da stigne na vrijeme, tako da je asistent prijeko potreban, kaže on.

U OŠ Vuk Karadžić postoji tim za rješavanje vršnjačkog nasilja.

Imamo tim u školi koji rješava tu problematiku. Njega činim ja kao direktor, pomoćnik direktora, zatim pedagog, psiholog, nastavnici. Slijedi saslušavanje djece, razgovor sa njima, pozivanje roditelja, nekad i obavještavanje policije, socijalnih ustanova, dodaje Vukićević.

Kada se desi nasilje, Vukićević ističe da pretežno svi optužuju nastavnike.

To nije tačno. Krivi su roditelji, jer nijesu uspjeli da vaspitaju djecu. U svakoj učionici imamo pravila o načinu ponašanja, odijevanja – odštampana i nalijepljena. Takođe, istaknuta su i prava djeteta. Sve smo uradili što je do škole, ali uvijek su postojale svađe i tuče djece od kad je svijeta i vijeka. Međutim, u današnje, moderno vrijeme, desila se eskalacija zahvaljujući društvenim mrežama, ali porodica je osnova društva, koja vaspitava djecu. Sada se oni stavljaju u odbranu djece, govoreći moje dijete nije krivo. U moje vrijeme, kada bi se nastavnik požalio na učenika, od roditelja je dobijao prekor, iako nekad i nije bio kriv, kaže on.

Smatra da bi uvođenje kazni imalo efekta.

Valjalo bi razmisliti o uvođenju kazne, na primjer, da roditelji plate novčanu naknadu kada njihovo djete ne poštuje pravila škole, ističe direktor škole Vuk Karadžić.

Statistika

Svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Najčešći oblik vršnjačkog nasilja u školama su psihičko i fizičko nasilje. Od učenika koji su bili žrtve nasilja, 64,2 odsto je prijavilo nasilje, dok 35,8 odsto to nije učinilo, pokazuju podaci CGO.

Vasilije Radulović, saradnik na programima u CGO, predstavljajući podatke koji se odnose na srednjoškolsku populaciju, kazao je da najveći broj učenika, skoro 60 odsto, prepoznaje određeni stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja u njihovoj školi ili sredini, a da je samo 11 odsto onih koji smatraju to ga nema u njihovoj sredini. Dodatno, nalazi ukazuju na najčešću prisutnost psihičkog i fizičkog nasilja, dok slijede socijalno i digitalno nasilje i, u manjoj mjeri, seksualno nasilje.

Svaki peti učenik (21,6 odsto) izjavio je da je bio žrtva vršnjačkog nasilja, dok 78,4 odsto nije imalo takvo iskustvo. Žrtve su najčešće doživjele psihičko (34,9 odsto), socijalno (22,4 odsto) i digitalno nasilje (17 odsto). Istovremeno, 15,8 odsto učenika navodi da je iskusilo fizičko nasilje, a 9,9 odsto seksualno nasilje, ističe Radulović.

Od učenika koji su bili žrtve nasilja, 64,2 odsto je to prijavilo a 35,8 odsto nije. Među onima koji su to učinili, najveći je procent to prijavio članu porodice i školi, zatim prijatelju, policiji ili nekoj nevladinoj organizaciji.

Svaki peti učenik poznaje nekoga u svojoj školi ili sredini ko je kao maloljetnik osuđen za neko krivično djelo. Većina (51 odsto) smatra da se mjere protiv vršnjačkog nasilja sprovode, ali da postoji veliki prostor za poboljšanje.

Učenici vjeruju da se vršnjačko nasilje u školi ili sredini može suzbiti strožim kaznama od institucija za one koji vrše nasilje i strožim kaznama u školi. Takođe, radionice o prevenciji vršnjačkog nasilja se, takođe, vide kao korisne, kao i bolja dostupnost psihološko - pedagoških službi, ali i uvođenje školskog policajca, pojašnjava Radulović.

Izvor: Gradski.me

Pripremila: Dajana Vuković