Željko

Željko

Velika sniježna oluja 2008. zatrpala je Portland, Oregon ispod skoro metar snijega. Grad je bio zakrčen. Nikol Šeron (Nickole Cheron) je bila zatvorena u svojoj kući više od nedelju dana. Većina ljudi bi to posmatrala samo kao jednu veliku neprijatnost. Za Nikol, čiji su mišići preslabi da bi podržavali njeno tijelo, tih nedelju dana je potencijalno bilo opasno po život.

Korisnica je invalidskih kolica i koristi usluge personalnih asistenata/kinja za obavljanje određenih svakodnevnih obaveza. Biti sama nedelju dana nije bila opcija. Ona se prijavila u Budi spreman – program za adekvatnu pripremu u hitnim slučajevima. 

„Najvažnija stvar koju sam naučila iz programa Budi spreman je bila da uvijek imam rezervni plan ukoliko dođe do neke hitne situacije. Kada sam čula najavu o sniježnoj oluji, poslala sam mejl svojim personalnim asistentima kako bih vidjela ko živi blizu mene i ko bi bio dostupan. Uvjerila sam se da imam generator, baterije za svoja invalidska kolica i zalihe hrane, vode i ljekova za najmanje nedelju dana“, izjavila je.

Dodala je da je obuka bila stimulativna i da je ojačala njenu sposobnost da živi samostalno. Osjećala se kao da je bolje informisana o potencijalnim rizicima koje bi osobe s invaliditetom mogle da dožive u toku nekih hitnih situacija. Tako, bolnice bi mogle da se zatvore usljed neke nepogode, ulice i trotoari da budu neprohodni, a da personalni/a asistent/kinja ne može da putuje. 

Neki od savjeta koje je Nikol naučila iz programa Budi Spreman su:

- Napravi rezervni plan. Obavijesti asistente/kinje, porodicu, prijatelje, komšije ili druge koji bi mogli da priskoče u pomoć ukoliko bude potrebna. 
- Napravi zalihe hrane i vode, kao i nekih neophodnih ljekova, medicinskih potrepština ili opreme. Opremi se dovoljno da zalihe traju najmanje nedelju dana.
- Napravi listu ljudi koje možeš kontaktirati u hitnim slučajevima. 
- Akumulator od auta imaj pri sebi i neka bude pun, u slučaju nužde možeš ga koristiti da napuniš bateriju invalidskih kolica ili nekog drugog pomagala. 
- Informiši se o mogućnostima prevoza i o prohodnosti puteva.
- Informiši se o obavezama i mogućnostima „prve pomoći“ tokom hitnih slučajeva u vašem gradu (vatrogasna služba, policija, hitna pomoć).

„Ovaj način pripreme dokazuje da se osobe s invaliditetom mogu bolje pobrinuti za svoju situaciju u nekoj krizi nego bilo ko drugi“, istakla je Nikol.

Tekst je pripremljen u okviru projekta Samostalno - aktivno - odgovorno, a koji UMHCG realizuje uz finansijsku podršku od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja posredstvom Konkursa za NVO u oblasti zaštita lica sa invaliditetom za 2022. 

Sadržaj ovog dokumenta isključiva je odgovornost UMHCG i autorki. 



S engleskog prevela: Natalija Grujičić

Pripremile: Natalija Grujičić i Anđela Miličić

Izvor: Centers for Disease Control and Prevention

nedelja, 15 oktobar 2023 09:54

Biću terapeut, biću pedagog

Vuk Trajković iz Sremčice će, po zvaničnim podacima, biti četvrta osoba u Evropi s Daun sindromom koja je završila fakultet!

Mladić Vuk Trajković postao je poznat javnosti prije tri godine kada je upisao fakultet i položio prvi ispit s desetkom.

„Biću terapeut. Biću pedagog", kaže Vuk, mladić čiji je snimak pogledalo više od milion i po ljudi. Na ovom snimku koji je objavljen na Instagram profilu Defektologija.rs vidi se Vuk koji razgovara s djevojkom o svojim planovima za budućnost.

"Jesi svestan da ćeš, ako završiš fakultet, biti jedna od četiri osobe sa fakultetom u Evropi?", pita ga ona na početku, a on odgovara:

„Da! Ono što ja radim, radim zbog sebe, svoje porodice i svih onih koji imaju Daunov sindrom.“

Vuče, šta ćeš biti kada završiš fakultet?", pita ga djevojka u nastavku videa.

„Biću terapeut. Biću pedagog. Imaću i ja pacijente! Biću novi XD koji se menja ovde u Srbiji".

Podsjećanja radi, Vuk je završio Srednju stručna školu Zaharije Stefanović Orfelin za fizioterapeuta u kojoj je proglašen đakom generacije, a potom je upisao Visoku školu socijalnog rada.

Izvor: Portal Yumama

Pripremio: Ivan Čović

subota, 14 oktobar 2023 10:40

O mentalnom zdravlju

„Zdravlje predstavlja kompletno fizičko, mentalno i socijalno blagostanje, a ne samo odsustvo bolesti i nemoć”, Svjetska zdravstvena organizacija (SZO).

Mentalno zdravlje je vrlo policentričan koncept, nedovoljno određenih i nejasno definisanih granica. Postoji jako veliki broj definicija i rasprava o tome šta mentalno zdravlje zapravo predstavlja. Jedna od definicija mentalno zdravlje izjednačava sa stanjem psihološkog blagostanja, u kojem je osoba u stanju da ostvaruje svoje ciljeve u skladu s raspoloživim resursima. Ovo stanje se, takođe, i odnosi na individualni kapacitet suočavanja sa stresom, i odgovaranjem na izazove bez ugrožavanja psihološke dobrobiti.

Mentalno zdravlje podrazumijeva emocionalnu stabilnost, odnosno zdrave emocionalne odnose s drugim osobama, i u krajnjoj instanci mentalno zdrav pojedinac je radno efikasan i produktivan u zajednici.

 Takođe, jedna od definicija mentalno zdravlje definiše kao odsustvo mentalnog poremećaja.  Prema ovoj definiciji, mentalno zdravi pojedinici su oni koji nemaju ispoljena ponašanja koja se definišu kao psihološki poremećaj, odnosno ne spadaju ni u jednu dijagnostičku kategoriju. SZO smatra da je ova definicija preuska, i da ne postoji jedinstvena definicija mentalnog zdravlja za različite kulture. Ono što je mentalno zdravo i prihvatljivo ponašanje u jednoj kulturi može biti ekscentrično i neprihvatljivo u drugoj kulturi. Npr. kanibalistička ponašanja se u nekim plemenima smatraju religioznom praksom, a nasuprot tome većina ljudi u savremenom, urbanizovanom svijetu na ovakva ponašanja gleda kao na nenormalna ili varvarska. Anomalije mentalnog zdravlja mogu voditi u najrazličitije vidove problema s brojnim manifestacijama. Svaki tip poremećaja ima svoje simptome i načine ispoljavanja, a sama dijagnoza i tretman zavise od prirode problema mentalnog zdravlja.

Brojni su faktori koji utiču na mentalno zdravlje. Možemo ih grubo podijeliti u dvije grupe faktora: spoljašnji faktori bi bili sredina, odnosno okruženje, uslovi života, traumatska iskustva kao što su: gubitak i zlostavljanje, kao i zloupotreba supstanci, dok bi u unutrašnje faktore spadale biološke i genetske predispozicije, kao i tzv. negativne osobine ličnosti, odnosno vulnerabilnost osobe. Svaki od ovih faktora vodi razvijanju mentalnog poremećaja. U nekim slučajevima pojedinačni izolovani faktor, kao što je gubitak ili zlostavljanje može biti okidač za mentalni poremećaj, ali većina poremećaja predstavlja rezultat akumulacije iskustava koji su konstantno ugrožavali psihološku dobrobit osobe. Potpunu listu svih faktora nije moguće sastaviti. Jedan od razloga zbog kojih to nije moguće jeste upravo taj što svaki pojedinac predstavlja svijet za sebe.

U vremenu u kojem živimo stalno smo manje ili više izloženi faktorima koji utiču na naše mentalno zdravlje. Međutim, u sredini u kojoj živimo i dalje postoje ogromne predrasude i barijere kada je riječ o traženju psihološke pomoći kada dođe do problema u vezi s mentalnim zdravljem ili kada je riječ o samoj prevenciji mentalnog zdravlja. U našoj sredini još uvijek nije razvijena kultura očuvanja mentalnog zdravlja i redovne posjete psihologu, već se na obraćanje za psihološku pomoć gleda kao na nešto sramotno i socijalno neprihvatljivo. Ljudi koji se obrate za psihološku pomoć odmah bivaju proglašeni „ludima“. Kako mentalno zdravlje nije samo odsustvo psiholoških poremećaja, sama prevencija mentalnog zdravlja pored redovnih posjeta psihologu podrazumijeva i jačanje individualnih kapaciteta ličnosti, i otklanjanje negativnih činioca iz okruženja, ona podrazumijeva interdisciplinarni rad i saradnju, i premještanje brige o mentalnom zdravlju iz velikih institucija u opšte bolnice, kao i alarmiranje i učešće šire zajednice.

I mi sami možemo učiniti svaki dan male stvari koje će mnogo značiti očuvanju mentalnog zdravlja i psihološke dobrobiti. Neki od tih koraka podrazumijevaju zdravu ishranu, fizičku aktivnost i rekreaciju, izdvajanje vremena za sebe, za opuštanje i razmišljanje o sebi, redovno smijanje, prepoznavanje stresa i nošenje s njim, kao i traženje pomoći kada nismo u stanju sami da se izborimo s problemima. U redu je priznati da nešto ne možemo sami i da nam je potrebna pomoć. Samo zdravlje zaista jeste jedan od najvažnijih resursa koje pojedinac u današnje vrijeme može da ima, a nema zdravlja bez mentalnog zdravlja.

Jelena Vukelić, dipl. psiholog

Izvor: Portal Pričajmo o tome

Pripremio: Ivan Čović

Međunarodni filmski festival Uhvati film održaće se od 11. do 15. oktobra u Kulturnom centru Novog Sada, a publika će biti u prilici da pogleda 32 kratkometražna filma iz svih krajeva svijeta.

Pod sloganom Pokrenimo promene, ovaj 21. Festival po redu prvog dana će ponuditi izbor filmova sa prethodnih izdanja Uhvati film-a, koje je spremio tim Festivala. Gledaoci će biti u prilici da pogledaju filmove Viki, Gluva ljubav i Lica, koji će ih podsjetiti zašto je Uhvati film festival filmova koji mijenjaju perspektive.

Od četvrtka, 12. oktobra do nedelje, 15. oktobra, od 18 časova, u Kulturnom centru Novog Sada, publika će uživati u 29 kratkometražnih filmova iz 18 država svijeta. Iz organizacije navode da su filmovi igrani, dokumentarni i animirani, uz napomenu da su sve projekcije besplatne.

U četvrtak, 12. oktobra, održaće se tribina Pokrenimo promene: snaga pojedinca, a gošća će biti Milica Knežević, aktivistkinja, koja svoj profil na društvenim mrežama koristi za širenje svijesti o pristupačnosti i rušenje stereotipa i predrasuda prema osobama s invaliditetom.

Naredni dan, 13. oktobar, rezervisan je za temu umjetnosti, a u okviru tribine: Pokrenimo promene: Snaga umetnosti, gostovaće autor filma Hortenzija iz Albanije, Gentian Minga i producent turskog filma Nečuvene stvariFatih Bašdemir (Fatih Başdemir). Oni će zajedno s publikom govoriti o moći filma da utiče i mijenja stvarnost.

U subotu, 14. oktobra, tema dana je ljubav. Na tribini Pokrenimo promene: snaga ljubavi i strasti, David Todorović, autor filma Treća sreća iz Crne Gore i aktivistkinje Sanja Marković i Anđela Stojanović, govoriće o predrasudama prema osobama s invaliditetom kao partnerima i zapitati se da li je ljubav svima dozvoljena?

Festival se završava razgovorom, u nedelju, 15. oktobra, Pokrenimo promene: snaga porodice. Gošće su: Jelena Šebez, poznatija po svojim profilima na društvenim mrežama kao Jelena dnevnik autistične mame i Tatjana Poljak, predsednica Udruženja Realno koje je pokrenulo inicijativu da i osobe sa psihosocijalnim invaliditetom nakon 18. godine imaju personalne asistente. Ove dvije mame istaće važnost podrške porodice osobama s invalidetom, ali i važnost sistemske podrške.

Kao i prethodne godine, svi filmovi će biti opisno titlovani, audio-opisani i sinhronizovani na srpski. Govorni sadržaji prevode se na srpski znakovni jezik. Bioskop Kulturnog centra Novog Sada, gdje se održava Uhvati film, pristupačan je za osobe s fizičkim invaliditetom. Time, Uhvati film Novi Sad je najpristupačniji filmski festival u regionu, jer je pristupačan osobama s invaliditetom.

Uhvati film jedini je regionalni filmski festival o invalidnosti, a već 21 godinu uspješno se održava u Novom Sadu, u organizaciji KAO Parnas, od 2011. realizuje se u Rijeci, pod organizacijom Udruge Spirit, od 2017. u Banjoj Luci pod vođstvom Humanitarne organizacije Partner, kao i u Kotoru u realizaciji ART 365 iz Podgorice.

Izvor: Portal Dnevnik.rs

Pripremio: Ivan Čović

ponedeljak, 16 oktobar 2023 09:25

UMHCG: I ćutanje nadležnih je dovoljan odgovor

Negativna medijska kampanja, čiji je jedini cilj da ukine i/li ograniči (obim) prava osoba s invaliditetom - jer ih, navodno, zloupotrebljavaju zajedno sa poslodavcima - kao i da sve osobe s invaliditetom diskredituje i predstavi kao teret društva, ali i spriječi da se Fond za profesionalnu rehabilitaciju izmjesti iz Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG) i osnuje kao posebno pravno lice, intezivno se nastavlja. S druge strane, država zauzima pasivnu ulogu i, na taj način, ćutanjem, očigledno, odobrava takvu kampanju, priželjkujući scenario sa negativnim efektima po osobe s invaliditetom, njihove poslodavce, te porodice osoba s invaliditetom i, u stvari: društvo u cjelini, dok jedna politička partija (u predizbornom i postizbornom periodu) sebe predstavljala kao spasitelja osoba s invaliditetom

Naime, pretprošle subote, u jednom štampanom crnogorskom mediju, objavljen je tekst u kojem se navodi da većina osoba s invaliditetom iz drugih crnogorskih gradova, zbog „povoljnijih uslova prilikom ostvarivanja prava na subvencije“, prijavljuje boravište u Beranama i Rožajama i, na taj način, „kupuje invaliditet“, što „pustoši državni budžet“. Ovo je, inače, četvrti tekst po redu, u posljednjih par mjeseci, s istom temom i sličnim sadržajima. 

Na ovaj način želi se izazvati osuda i revolt društva i čitalačke javnosti, označavanjem osoba s invaliditetom kao štetnih, podlih i besprizornih, a invaliditet predstaviti kao zlo koje ne treba ni da postoji, a kamoli da ga neko „priželjkuje rješenjem‟. 

Tako se osobe s invaliditetom predstavljaju kao neko ko ne zaslužuje ni prosječne, a kamoli visoke zarade, već se treba zadovoljiti minimalnim zaradama, jer sve iznad toga već, po mišljenju institucija i dijela medija, ukazuje na zloupotrebe i izigravanje, kako nam to pojasniše novinar i predstavnik ZZZCG, humane ideje. Jer, pokušavaju nam objasniti da su subvencije propisane kao nagrada i dobročinstvo države, a ne kao pravo, zato što se bez njih osobe s invaliditetom ne bi ni zapošljavale, već bi zaposlene bile na nivou statističke greške, kao što su i bile prije donošenja posebnog Zakona

S namjerom da ukažemo na neprihvatljivost ovakve kampanje, ali i da pojasnimo njenu pozadinu i namjere, kao reprezentativna organizacija osoba s invaliditetom, dužni smo pojasniti sljedeće:

UMHCG je, još u julu ove godine, ZZZCG uputilo dva zahtjeva za slobodan pristup informacijama. U prvom smo tražili da nam se, u cjelosti, dostave informacije o: 

1. Trenutnom broju zaposlenih osoba s invaliditetom u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom;
2. Broju poslodavaca koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, tj. kod kojih su ove osobe zapošljene;
3. Broju osoba s invaliditetom koje su na evidenciji ZZZCG, kao nezaposlene, s posebnim podacima o broju onih koje su na evidenciji duže od pet godina;
4. Iznosu koji je potraživan i iznosu koji je uplaćen Zavodu za zapošljavanje, na račun Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, odnosno za subvencije:

- Zarada zaposlenih osoba s invaliditetom: 
- Lične troškove njihovih asistenata (pomagača) u radu;
- Opremu i prilagođavanje radnih mjesta;
- Za projekte za zapošljavanje - grant šeme;
- Za ostale troškove, uključujući naknade članovima Savjeta Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, kao i za rad komisija za profesionalnu rehabilitaciju.

5. Zbirni dug ZZZCG za isplatu subvencija poslodavcima koji su podnijeli zahtjev, zaključno do 1. jula 2023, uz posebno navođenje dugovanja za prethodne godine, po svakoj godini pojedinačno.

Naravno, kao što se i dalo očekivati, većinu odgovora nismo dobili i to upravo onih iz kojih se očitava rad i ažurnost ove institucije. Pritom, treba biti korektan i pomenuti da i u ovoj instituciji ima jako vrijednih, posvećenih službenika, koji rade ozbiljan posao. Ovdje, ipak, ukazujemo na odnos i rad cijele institucije, od čijeg načina poslovanja zavise desetine hiljada građanki i građana, pa svakako među njima ponajviše osoba s invaliditetom

Po pitanju prve stavke, kojom smo zahtijevali da nam se dostavi trenutni broj zaposlenih osoba s invaliditetom, u skladu sa Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, obaviješteni smo da je ZZZCG „utvrdio da dio iste sadrži podatke koji se odnose na imena i prezimena osoba s invaliditetom, radi čije je zaštite, po osnovu Zakona o slobodnom pristupu informacijama i Zakona o zaštiti podataka o ličnosti, propisana mogućnost ograničavanja pristupa informacijama lične prirode“. Problem je, međutim, što UMHCG nije i ne bi nikada potraživalo lične podatke osoba s invaliditetom, kao ni nazive poslodavaca kod kojih su zaposlene, iako to nije eksplicitno navelo - računajući da se podrazumijeva - već samo konkretan broj. Ista stvar je i u slučaju informacija o broju poslodavaca koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, tj. kod kojih su ove osobe zapošljene, te broju onih koje su na evidenciji ZZZCG, kao nezaposlene, s posebnim podacima o broju onih koje su na evidenciji duže od pet godina

U ovom dijelu ZZZCG nije odgovorio ni na upit o tome koliki je iznos ostalih troškova, među kojima i naknade članovima Savjeta Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, kao i za rad komisija za profesionalnu rehabilitaciju.

Takođe, a što je posebno indikativno – pogotovo u svijetlu činjenice da ova institucija, u saradnji sa jednim crnogorskim listom, od januara vodi kampanju kako redovno isplaćuje subvencije na, kako navode, neosnovano velike zarade OSI, te da to pustoši budžet - ZZZCG je, uopšte i bez ikakvog obrazloženja zbog čega, odbio da dostavi i informaciju o tome koliko, do sada, zbirno duguje za isplatu subvencija poslodavcima koji su podnijeli zahtjev, zaključno do 1. jula 2023, uz posebno navođenje dugovanja za prethodne godine, po svakoj godini pojedinačno

Sve ovo je, pak, razumljivo, ukoliko u obzir uzmemo činjenicu da je Vlada, još početkom maja, usvojila predlog rebalansa budžeta, kao i da je jedna od stavki, koja je njime predviđena, „obezbjeđivanje nedostajućih sredstava Zavodu za zapošljavanje, za subvencionisanje zapošljavanja lica sa invaliditetom, u iznosu od 13 miliona“. Ono što je, ipak, problematično jeste da je prethodnih 13 miliona, u kratkom periodu, potrošeno zbog nagomilanih dugova koje je, upravo, napravila neažurnost i način rada ZZZCG, u nekom prethodnom periodu. Jer, ZZZCG sa isplatom subvencija, u kontinuitetu, kasni skoro dvije godine. Stoga se, logično, nameće pitanje: zašto pomenuti nedostajući novac nije adekvatnije budžetom planiran kad su institucije (ZZZCG i Ministarstvo finansija) znale za prethodna dugovanja, ali i, ako je sve redovno i regularno isplaćivano u ovog godini, zbog čega ova institucija odbija da dostavi odgovore na pitanja o dugovanjima, koja ima, u slučaju isplata subvencija, te zbog čega i Ministarstvo finansija odbija da odgovori na ista pitanja iako i oni, kao i ZZZCG, u posjedu imaju iste podatke – o uplatama i isplatama.
Naime, budući da smo očekivali da od ZZZCG nećemo dobiti odgovore na pitanja koja smo uputili, slična smo poslali i Ministarstvu finansija. Informacije koje smo, na ovaj način, od Ministarstva zahtijevali da nam budu dostavljene bile su sljedeće: 

1. Iznos uplata za posebne doprinose, za zapošljavanje osoba s invaliditetom, od strane poslodavaca (koji su predviđeni čl. 22 Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom) u toku 2022, kao i za period januar - jun 2023;
2. Broju poslodavaca koji su uplaćivali subvencije u januaru/junu/decembru 2022. i u januaru i junu 2023;
3. Iznosu koji je 2022. i do kraja juna 2023. potraživan i iznosu koji je uplaćen Zavodu za zapošljavanje, na račun Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, odnosno za subvencije:

- Zarada zaposlenih OSI: 
- Ličnih troškova njihovih asistenata (pomagača) u radu;
- Opremu i prilagođavanje radnih mjesta;
- Za projekte za zapošljavanje - grant šeme,
- Za druga potraživanja.

4. Iznos uplaćenih sredstava JU Centru za profesionalnu rehabilitaciju, u odnosu na projektovana sredstva u budžetu za 2022. i u periodu januar - jun 2023; 
5. Osnovi, odnosno vrste troškova, za koje je isplaćen iznos ovom Centru

U ime Ministarstva finansija, 11. avgusta 2023, odgovor je dostavila Uprava prihoda i carina Crne Gore (UPC). Naime, njoj je, kao nadležnom organu za postupanje, Ministarstvo proslijedilo Zahtjev za SPI UMHCG-a 1. avgusta 2023. 

Ovaj Zahtjev je djelimično usvojen, jer je dostavljen samo pristup informaciji koja se odnosi na (1.) iznos uplata za posebne doprinose za zapošljavanje osoba s invaliditetom u toku 2022, kao i za period od januara do juna 2023. Prema tome, za period od 1. januara do 31. decembra 2022. ta cifra iznosi 9.815.169,88€, a za period od 1. januara do 30. juna 2023. u pitanju je brojka od 5.707.297,74€

Odbijen je pristup informacijama koje se odnose na: (2.) broj poslodavaca koji su uplaćivali subvencije u januaru/junu/decembru 2022. i u januaru i junu 2023; (3.) iznosu koji je 2022. i do kraja juna 2023. potraživan, te iznosu koji je uplaćen Zavodu za zapošljavanje, na račun Fonda za profesionalnu rehabilitaciju (odnosno, za subvencije: zarada zaposlenih OSI; ličnih troškova njihovih asistenata (pomagača) u radu; opreme i prilagođavanja radnih mjesta; za projekte za zapošljavanje; grant šeme i druga potraživanja); (4.) iznos uplaćenih sredstava JU Centru za profesionalnu rehabilitaciju, u odnosu na projektovana sredstva u budžetu za 2022. i u periodu januar - jun 2023 i (5.) osnovi, tj. vrste troškova, za koje je isplaćen iznos ovom Centru. Obrazloženje je da je pomenuti organ nenadležan za postupanje po ovim pitanjima, te da Uprava prihoda i carina ne može utvrditi ko(ji) jeste. Ono što je, u ovom slučaju, indikativno jeste činjenica da resorno Ministarstvo nije, uopšte, na dalje postupanje uputilo naš Zahtjev ostalim nadležnim službama (odjeljenjima, resorima, budžetskim jedinicama), koje imaju informacije koje su bile predmet našeg interesovanja. Naprotiv, sve se završilo na način što je Uprava prihoda i carina, iz svog domena, dostavila podatke kojima je raspolagala, a za sve ostalo smo ostali uskraćeni, iako je u ranijim periodima, na ista pitanja, Ministarstvo finansija redovno dostavljalo preostale odgovore, jer ovaj organ jeste u posjedu informacija o transakcijama/isplatama koje se vrše prema budžetskim jedinicama, kao što je Zavod za zapošljavanje, kao i o uplatama na račun tzv. posebnih doprinosa

Stoga, za nas iz UMHCG-a cilj pomenute kampanje je jasan! Konstantom negativnom medijskom kampanjom o, navodno neracionalno, visokim zaradama osoba s invaliditetom, kao i visokim iznosima subvencija koje im se isplaćuju, želi se dobiti podrška crnogorske javnosti za smanjenje obima postojećih prava osobama s invaliditetom, odnosno poslodavcima koji ih zapošljavaju. To se želi postići na način što će se ograničiti iznos subvencija, ali i spriječiti osnivanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju kao posebnog pravnog lica, a što bi, čvrsto tvrdimo, riješilo sve probleme. Navedeno smo iznijeli i na Konferenciji za medije, organizovanoj 1. juna 2023. i žalimo što novinar, koji u kontinuitetu objavljuje tekstove na ovu temu, nije došao da isprati konferenciju i nama, direktno, postavi pitanja, kako bi dobio odgovore i „druge strane‟. A to bi valjda, koliko se mi razumijemo u novinarstvo, trebao biti jedan od osnovnih principa ove profesije, kojeg bi se svaki medijski djelatnik trebao pridržavati... 

Da Vlada Crne Gore ne želi izdvajanje Fonda govori u prilog i činjenica da je godinama skrivala Analizu o mogućnostima izdvajanja Fonda kao posebnog pravnog lica, označavajući je stepenom tajnosti: Interno, a usmeno pružajući potpuno netačne informacije o razlozima toga, kao i o sadržaju dokumenta, do trenutka dok, zahvaljujući Ministarstvu ekonomskog razvoja (u 42. Vladi Crne Gore) nije skinuta oznaka tajnosti i dokument objavljen, a u njemu je, upravo, navedena preporuka da se Fond izdvoji iz ZZZCG, odnosno osnuje kao posebno pravno lice sa javnim ovlašćenjima. 

Podsjećamo, Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom je u proceduri izmjena i dopuna još od 2015. To je nekoliko godina bilo planirano Programom rada Vlade i, naravno, do današnjeg dana nije usvojen, a posljedice toga osjećaju se i danas.

Što se, konketno, tiče problema „visokih subvencija koje pustoše budžet“, oni su nastali 2021. kada je Zavod, mjesečno, u prosjeku obrađivao i isplatio svega 1.136 subvencija na zarade, a trebalo ih je biti preko 2000, jer se, u ovoj godini,
broj zaposlenih osoba s invaliditetom povećao i svake godine se i povećava jer je to upravo i cilj Zakona

Ovo jasno i nedvosmisleno po/dokazuje da Fond za profesionalnu rehabilitaciju nije obračunavao i isplaćivao subvencije za one zarade koje su poslodavci, tokom te godine, podnosili Zavodu, što je dovelo do toga da se broj zahtjeva, odnosno dugovanja, poveća. Iz tog razloga priča o visokim zaradama OSI, tj. visokih subvencija koje se spram njih ostvaruju, ne stoji, jer podaci koje posjedujemo govore drugačije. 

Dakle, od ukupnog broja isplaćenih subvencija za zarade u problematičnoj 2021, po mjesecima, najveći broj zarada iznad 1000 evra bio je 120 što je, procentualno, oko 9%. Dalje, od ukupno 810 razmatranih zahtjeva na sjednicama Savjeta u toku 2023, njih 298 je predato tokom 2022, 19 je predato  tokom 2021, a samo jedan zahtjev je  predat  u 2020.

Kao što smo naveli, iz godine u godinu broj poslodavaca koji zapošljavaju osobe s invaliditetom raste i to sa 319, koliko ih je bilo 2017, na 2970 koliko ih je bilo u 2022.

Pored toga, po ko zna koji put, naglašavamo činjenicu da država ima mnogo manje troškove kada se zaposli osoba s invaliditetom, nego ako je ta osoba nezaposlena i na evidenciji ZZZCG, tj. ako prima naknadu sa Biroa rada.  

Zato, umjesto da nastave da obeshrabruju osobe s invaliditetom da se zapošljavaju, kao i same poslodavce da ih zapošljavaju, iz ZZZCG, Ministarstva rada i socijalnog staranja, pa i iz političkih struktura kao da žele da, ionako, najdiskriminisaniju kategoriju našeg društva dovedu u još gori položaj nego što, zapravo, jeste, označavajući sve osobe s invaliditetom kao štetočine, lopove i prevarante i etiketirajući one koji, zamislite, ostvaruju prava na rad i iz radnog odnosa. Državu Crnu Goru i cijelo crnogorsko društvo bi trebala zabrinuti činjenica da je do 1. juna 2023. bilo samo 120 osoba s invaliditetom koje primaju zaradu iznad 1000 evra, te samo dvije koje primaju zarade koje su nekolika puta veće od prosječne (a o kojima se piše u medijima), umjesto što nas brine i obeshrabruje slanje poruka i kampanja protivnih zdravom razumu i odgovornosti, a kojom se čak problematizuje ostvarivanje zakonom garantovanih prava, uključujući posebno samozapošljavanje, sopstveni biznis i slično

Dodatno, trebao bi svakoga da brine i broj osoba s invaliditetom koje su trenutno na evidenciji ZZZCG, a kojih je preko devet i po hiljada (po podacima koje je predstavnik ZZZCG iznio prije mjesec dana), a dijelom ovaj broj postoji zbog toga što Ministarstvo rada i socijalnog staranja, ni nakon 14 godina od usvajanja Zakona o profesionlanoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom nije usvojilo sva podzakonska akta i omogućilo otvaranje tzv. posebnih organizacija za zapošljavanje osoba s invaliditetom

Stoga, još jednom, pozivamo nadležne institucije da, umjesto što razmišljaju o ograničavanju subvencija, počnu objavljivati podatke o tome da li svi poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom, u skladu sa kvotnim sistemom, uplaćuju posebne doprinose (a i u tom cilju smo inicirali izradu Uputstava o obraćunu posebnih doprinosa, što je ranije prihvatila Uprava prihoda i carina), zatim i o tome koliko država prihoduje od poreza koje uplaćuju poslodavci koji zapošljavaju OSI, ali i ZZZCG da javno objavi podatke o svojim dugovanjima, uključujući posebno u periodu 2021 – 2023, te da počne redovno isplaćivati sve vrste subvencija. 

U suprotnom, namjere su nam kristalno jasne, a njihove posljedice tek ćemo osjetiti – stvaranje alibija za ograničavanje i ukidanje postojećih prava, još nepovoljniji položaj osoba s invaliditetom na tržištu rada, nezadovoljavajuća ekonomska situacija i standard života, te segregacija i isključenost osoba s invaliditetom iz društva, kao i njihova dalja stigmatizacija i, u krajnjem, diskriminacija koja je i zakonima naše države zabranjena.

Za Portal Grad kulture, Marina Vujačić je dala intervju o odnosu društva prema ženama s invaliditetom, uticaju predrasuda i stereotipa na njihov položaj i važnosti edukacija u postizanju ravnopravnosti. Intervju prenosimo u nastavku. 

- Koji su najčešće stereotipi i predrasude sa kojima se žene sa invaliditetom suočavaju u društvu? 

Marina Vujačić (M.V) Najčešći uvriježnjeni stavovi o ženama s invaliditetom, koji ujedno predstavljaju i stereotipne stavove o njima, su da su one nesposobne za sve uloge, posebno za onu koja se u crnogorskom društvu još uvijek dominantno očekuje od žena, a to je uloga partnerke/supruge i majke. Štaviše, smatra se da se žene s invaliditetom ne mogu, a ako mogu onda ne trebaju ostvariti u tim ulogama jer ih, kako vjeruje društvo, ne mogu ostvarivati na adekvatan način i zbog toga što se smatra da će roditi dijete s invaliditetom. Sve ovo ukazuje na to da se invaliditet i dalje ne shvata kao društveni fenomen, što on jeste, već kao problem pojedinca i porodice. Takođe, potvrđuje da društvo u dovoljnoj mjeri nije upoznato s tim kako sve nastaju oštećenja, kao lična svojstva, te da ne mora i ne nastaje samo na osnovu genetskih i bioloških faktora. Uz to, smatra se da neko ko živi s iskustvom invaliditeta - što je koncept sadejstva oštećenja s preprekama u društvu - ne može imati ispunjen, kvalitetan i srećan život. Sve navedeno dovodi do zanemarivanja i zapostavljanja (kao pasivnih oblika nasilja) žena s invaliditetom, a onda i do „grubih” kršenja njihovih prava i svih oblika nasilja, koji, kada su žene s invaliditetom u pitanju, dobijaju i specifične manifestacije nasilja, poput prisilne medikalizacije, sterilizacije, ograničavanja kretanja i slično. 

Pored ovih uloga koje se, na jednoj strani, i dalje dominantno pripisuju drugim ženama, uz stav da one nijesu dovoljno vrijedne i uspješne – šta god uradile - ako se ne ostvare kao majke, na drugoj strani, žene s invaliditetom nijesu prihvaćene, podržane i ohrabrene ni u društveno vidljivim ulogama – kao poslovno uspješne žene jer se smatraju nesposobnim i za to. Inače, danas sve žene trpe mnogo više pritisaka, nego ranije, da budu jednako uspješne u različitim ulogama, ali uz sve to i „poslušne i pokorne” muškarcu, porodici i društvu, a nikako samosvjesne, smjele i samostalne, pa su izložene različitim vrstama neprihvatljivih ponašanja i djelovanja, a žene s invaliditetom su onda u posebno nepovoljnom položaju. 

- Koji su izazovi sa kojima se žene sa invaliditetom često suočavaju prilikom traženja posla? 

M.V. Žene s invaliditetom će teže doći do posla, nego muškarci s invaliditetom i svakako teže nego druge žene, tako da se i u oblasti zaposlenja i rada vrši višestruka i intersekcijska diskriminacija, kao posebno težan oblik diskriminacije nad njima po dva ili više osnova: pola/roda i invalidnosti/oštećenja. Teže će i zadržati posao i napredovati u njemu i više će biti izložene pritiscima napuštanja posla, prijevremenog odlaska u penziju i slično. Sve ovo navodim iz iskustava u radu i pružanju besplatne pravne pomoći, nikako samo zbog uvjerenja i stavova, već prakse koja je takva. Kao i sve žene, imaće nerijetko i manje plaćen posao a nekada biti izložene i ekonomskom nasilju, odnosno oduzimanju prihoda. 

- Kako povećati svijest o pravima žena sa invaliditetom u društvu? 

M.V. Svi trebaju imati aktivniju ulogu: od porodice koja sam treba da dobije podršku da bi na adekvatan način mogla prihvatiti i podržati osobe s invaliditetom, pa svakako i žene s invaliditetom, potom od sistema zdravstva, obrazovanja, socijalne politike, do svih oblasti života uključujući i porodični život, ali i vidljivost u društvu, uključujući i kroz medijsko izvještavanje ili oblasti kojima se bave i kojima pripadaju žene s invaliditetom, npr. sport, kultura, javni život, uključujući građanski aktivizam i slično. Pritom, u tim aktivnostima i kampanjama žene s invaliditetom treba prikazati kao aktivne, one koje donose odluke o svom životu i dobijaju podršku da ih realizuju, a ne samo kao korisnice nekih prava i usluga. Naravno, kao i kod osoba bez invaliditeta, nekim osobama s invaliditetom, pa i ženama s invaliditetom će trebati dodatna podrška i uključenost više pojedinaca i institucija, ali ako se ona ne pruži svima u skladu sa procijenjenim potrebama, onda će ostati zanemarene i zapostavljene, nedovoljno aktivne i vidljive u sopstvenoj porodici, pa onda i u društvu. 

- Kako stereotipi mogu uticati na samopouzdanje i mentalno zdravlje žena sa invaliditetom? 

M.V. Sve prethodno navedeno, kao i svi drugi stereotipi o ženama s invaliditetom, kao manje sposobnim, manje vrijednim kao ljudskim bićima, pa i stereotip da će pristati na sve i svakoga u partnerskim odnosima, jer su ih navodno željne, dovodi svakako do težeg procesa samoprihvatanja i samopotvrđivanja, te adekvatne svijesti i stava o sebi samima, a onda zbog odnosa porodice, okoline, društva, vršnjačkih sredina, praćeno i nedostatkom adekvatne podrške, dovodi i do izazova mentalnog zdravlja, od kojih neki prerastu u ozbiljne prijetnje za zdravlje i opšte blagostanje: kao spokoj, zadovoljstvo životom, ispunjenost i slično. 

- Koje su najvažnije promjene koje društvo treba da napravi kako bi se osigurala inkluzivnost za žene sa invaliditetom? 

M.V. Osnovne i prve promjene moraju nastati u stavovima i odnosu prema ženama s invaliditetom i to od najranije dobi ili sticanja oštećenja, odnosno iskustva invaliditeta. Od stavova sve zavisi i sve počiva na njima. Ako su stavovi adekvatni, podržavajući, onda će biti adekvatan i odnos cijelog društva i sistema. Biće adekvatniji zakoni i garancije, dakle adekvatnije javne politike, uklanjaće se sve prepreke koje postoje, od arhitektonski, u informacijama, komunikacijama, uslugama i saobraćaju, do drugih društvenih prepreka koje su upravo karakteristične posebno za žene s invaliditetom, a one se odnose na to da se ne ulaže u njihovo obrazovanje, zapošljivost i zapošljavanje, da imaju neadekvatam standard života, i da su izložene eksploataciji i nasilju. 

Te promjene ne treba samo da se temelje na javnim politikama i praksama, već i na uklanjanju i iskorjenjivanju negativnih običaja koji postoje, a često se pravdaju najboljim namjerama, iza kojih su gruba kršenja njihovih prava. Često kažem da ni Frida Kalo, kao simbol umjetnice, borkinje za prava žena, revolucionarke i svega avangardnog što je predstavljala, ne bi bila ono što jeste u oblasti culture i uopšte u pravima žena, da je rođena i živjela u Crnoj Gori, jer ne samo da ne bi bila podržana, već bi bila i osporavana da bude ono što jeste, a možda i smještena u nekoj instituciji zatvorenog tipa u kojoj bi provela život, posebno nakon što je doživjela prelom kičme. A to da budu osporene, ograničavane i nepodržane se često i uradi sa samostalnim , samosvjesnim ženama, pa posebno ženama s invaliditetom koje se onda okarakterišu negativnim pojmovima i konotacijama. 

Autor fotografije: PR Centar
Izvor: Grad kulture

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje Freedom Drive - Vožnju za slobodu, u cilju skretanja pažnje javnosti na samostalni život i značaj obezbjeđivanja uslova i sevisa podrške koji su važni za samostalnost osoba s invaliditetom. Događaj će se održati teritoriji Glavnog grada Podgorice, u srijedu, 25. oktobra 2023, s početkom u podne. Prvobitno je planirano okupljanje, na platou između Skupštine Glavnog grada i Biblioteke Radosav Ljumović, a nakon najave skupa i uvodnog obraćanja, otpočeće šetnja podgoričkim ulicama ka Rimskom trgu (Ruta: Trg Nezavisnosti – Ulica Slobode – Bulevar Svetog Petra Cetinjskog – Bulevar Džordža Vašingtona, polukružno pored hotela Premier - Rimski trg).

Nakon završetka šetnje, na Rimskom trgu planiran je program za sve učesnike/ce, kao i završna obraćanja. 

Opšta tema Freedom Drive-a je: Samostalni život osoba s invaliditetom i biće posvećena svim osobama s invaliditetom u cijeloj Crnoj Gori. Vjerujemo da je tema samostačnog života važna za sve ljude u Crnoj Gori, pa je fokus na specifičnostima koje se odnose na ovo pravo osoba s invaliditetom. Upravo, samostalni život je pravo osoba s invaliditetom da upravljaju siopstvenim životom i da donose odluke koje ih se tiču. To pravo obuhvata i život u zajednici i najmanje restriktivnom okruženju, što znači izvan institucija i sopstvenih domova, bez mogućnosti učešća u životu zajednice.  

Tradiciju obilježavanja Freedom Drive pokrenula je Evropska mreža za samostalni život (European Network for Independent living – ENIL), i od tada se održava svake druge godine u Briselu s ciljem podizanja svijesti o pitanjima od značaja za samostalni život osoba s invaliditetom širom Evrope.

Kako je Vožnja za slobodu, vožnja svih nas, ovim putem pozivamo sve osobe s invaliditetom, članove njihovih porodica, organizacije OSI (OOSI), predstavnike/ce institucija, nevladinih organizacija, aktiviste/kinje ljudskih prava i građane/ke Crne Gore da se pridruže Vožnji za slobodu, a sve u cilju slanja važnih poruka i upućivanja apela svim nadležnim institucijama da osiguraju i obezbijede mogućnost življenja po principima filozofije samostalnog života za sve osobe s invaliditetom, posebno one u povećanom riziku od institucionalizacije. Na ovaj način, osobe s invaliditetom i zaintresovani akteri/ke biće u mogućnosti da se umreže s organizacijama i pojedincima na nacionalnom nivou i da razmijene svoja iskustva u vezi s ostvarivanjem prava osoba s invaliditetom čime će se, između ostalog, doprinijeti usklađivanju crnogorske prakse u ovoj oblasti s evropskim standardima. Takođe, pozivamo i medije da isprate pomenuti događaj i da svojim prisustvom i izvještavanjem, kao i do sada kad je UMHCG u pitanju, daju dodatan doprinos promociji i zagovaranju samostalnog življenja.

Ovaj događaj organizuje se u okviru projekta Samostalno - aktivno - odgovorno! koji je finansijski podržan od strane Ministarstva rada i socijalnog staranja, kroz Konkurs za NVO u oblasti zaštite lica sa invaliditetom u 2022.

utorak, 10 oktobar 2023 11:49

Svjetski dan mentalnog zdravlja

Na današnji dan – 10. oktobar - Svjetski dan mentalnog i emocionalnog zdravlja dijelimo važne savjete kako da ne zapostavljamo svoje mentalno zdravlje i da se bavimo sobom, svojim emocijama, strahovima, izazovima, nemirima, svim što čini naš unutrašnji život i naše relacije sa sobom i sa drugima. 

U nastavku je preuzeta objava sa Fejsbuk stranice: Beleške sa psihoterapije. Autorka je urednica ove stranice. 

„Podsjećamo se da nisu sve rane vidljive, na dodir bolne - ali da to ne znači da nisu jednako stvarne. 

Kao što čoveku sa slomljenom nogom niko ne bi rekao da mu nije ništa, da se trgne, da ne drami, da je sve to u njegovoj glavi, "da će ga proći" - te da slobodno prošeta naokolo, tako ni osobi klonulog ili slomljenog duha nećemo reći da je slaba, razmažena, manjkava, da izmišlja ili preteruje.

Reći ćemo joj: 

- Verujem ti.

Ok je ne biti ok, nemoguće je stalno biti ok.

Izbaci to iz sebe ako hoćeš, pričaj mi, isplači se ako treba.

Tu sam.

A onda joj dajmo prostora da, bez naših upadica, osuđivanja, odgovaranja, poklapanja, ova iskustva sa nama podeli.

Istolerišimo neprijatnost nabujalih neprijatnih osećanja, njenih, svojih; podsetimo se da smo „svi u ovome zajedno". Ništa se strašno neće desiti ako malo pažnje posvetimo neprijatnostima života. Desiće se samo to da se svi osetimo mnogo manje usamljeno, u iskustvima koje nam život svima priređuje.

A u takvoj atmosferi - emocionalna bol ne opstaje.

Ako primetimo da mi ili bliska osoba pati jedan produžen period, sasvim je u redu predložiti i stručnu psihoterapijsku pomoć - Šta misliš da popričaš sa nekim?. Podržavajuće okruženje, psihoterapija, po potrebi i farmakoterapija, u poziciji su da povrate osobu i iz najtežih stanja.

Traženje stručne pomoći znak su spremnosti, hrabrosti i snage za hvatanje u koštac sa izazovima života, nikako slabosti ili defektnosti. Hvala svim pratiocima stranice što ste redovni pronosioci ove vrlo važne poruke.


Autorka je
Jelena Veljković, psiholog i psihoterapeut u superviziji

Izvor: Fejsbuk stranica: Beleške sa psihoterapije

ponedeljak, 09 oktobar 2023 12:18

Žene s invaliditetom i reproduktivno zdravlje

Žena s invaliditetom se suočavaju sa različitim oblicima diskriminacije i preprekama u pristupu informacijama, uslugama i podršci u vezi sa reproduktivnim zdravljem, To može biti rezultat nedostataka pristupačnih i razumljivih informacija, nedostaka obrazovnih materijala u formatima prilagođenih njihovim potrebama, nepostojanje podrške u razumijevanju reproduktivnih prava i opcija. ŽSI se mogu suočiti s preprekama u pristupu reproduktivnim uslugama kao što su kontracepcija, prenatalna zaštita, planiranje porodice i abortus. Ove prepreke mogu uključivati nedostatak pristupačnosti zdravstvenim ustanovama, diskriminaciju od strane zdravstvenih radnika, kao i nedostatak adekvatne podrške tokom realizacije određenih medicinskih postupaka. Kada je riječ o reproduktivnom zdravlju ŽSI jedna o najznačajnijih i kontraverznijih tema jeste sterilizcija ŽSI bez njihovog pristanka. Sterilizacija bez pristanka utemeljena na invaliditetu predstavlja kršenje ljudskih prava uključujući pravo na integritet tijela, slobodu od mučenja, pravo na porodicu i pravo na reproduktivno samoodređenje i kao takva treba biti strogo osuđena. Istorijski razvoj društva bilježi primjere sprovođenja prisilne sterilizacije kao oblik diskriminacije i kontrole nad reproduktivnim pravima žena s invaliditetom. 

Tokom  20. vijeka, u mnogim zemljama, uključujući SAD, Njemačku, Švedsku i druge, djelovao je eugenički pokret koji se zalagao za sterilizaciju kao sredstvo "čišćenja" društva u smislu spriječavanja "nasljeđivanja" loših genetskih osobina. To je bio oblik nasilja i diskriminacije koji je umanjivao autonomiju, pravo na roditeljstvo i dostojanstvo ŽSI. Danas živimo u društvima koje karakteriše veća svijest o ljudskim pravima, dostojanstvu i jednakosti, što je dovelo do promjena u zakonodavstvu i pristupu reproduktivnom zdravlju, uključujući zabranu prisilne sterilizacije. Ono na što je posebno značajno staviti akcenat jeste proces podizanja svijesti o ovim istorijskim nepravdama u borbi za prava ŽSI.

Prisilna sterilizacija žena s invaliditetom ima ozbiljne i dugotrajne posljedice, kako fizičke tako i emocionalne Prisilna sterilizacija lišava ŽSI njihovog temeljnog prava na odlučivanje o svom tijelu i reproduktivnom zdravlju. Ovaj gubitak autonomije ostavlja dubok i trajan emocionalni trag na ŽSI jer za posljedicu ima emocionalne traume, depresiju, anksioznost i osjećaj gubitka. Žene s invaliditetom se suočavaju s osjećajem manje vrijednosti, stigmatizacijom i osjećajem gubitka identiteta kao žene ili majke. To dovodi do osjećaja izopštenosti i nepravde. Prisilna sterilizacija negativno utiče na socijalne odnose. ŽSI se mogu  suočiti s osudom, odbacivanjem ili stigmatizacijom od strane porodice ili društva što može rezultirati gubitkom podrške, razdvajanjem od voljenih osoba i osjećajem izolacije i institucionalizacije. Prisilna sterilizacija ŽSI uskraćuje mogućnost da odlučuju o vlastitoj reprodukciji i planiranju porodice. Da bi se smanjila diskriminacija ŽSI u oblasti reproduktivnog zdravlja potrebne su sveobuhvatne mjere. To uključuje osiguravanje pristupačnih informacija, obrazovanja i podrške za ŽSI u vezi s reproduktivnim zdravljem. Takođe, važno je boriti se protiv stigmatizacije, predrasuda i diskriminacije putem edukacije, osviješćenosti i jačanja prava žena s invaliditetom na području reproduktivnog zdravlja.

Važno je osuditi prisilnu sterilizaciju kao kršenje ljudskih prava i raditi na stvaranju pravednih i inkluzivnih društava u kojima se poštuju reproduktivna prava svih žena, uključujući ŽSI. To uključuje osiguravanje pristupa pravnoj zaštiti, podršci za ŽSI koje su prošle iskustvo prisilne sterilizacije i obrazovanju o reproduktivnim pravima i dostupnim opcijama za sve žene. Važno je podići svijest o ovim oblicima diskriminacije i raditi na stvaranju inkluzivnog društva u kojem su ŽSI poštovane, podržane i imaju jednake mogućnosti kao i ostali članovi društva.

Fotografija je preuzeta sa sajta Evropskog foruma osoba s invaliditetom (EDF)

Autorski tekst
Mirjana Popović

Jedan od najvećih uspjeha do sada je pružanje psihosocijalne podrške tokom kriza, kao što su pandemija kovida 19 ili sukobi u Ukrajini i na Filipinima.

„Širom svijeta, ljudima je sve više potrebna podrška u očuvanju mentalnog zdravlja. Globalne i lokalne inicijative pokazuju rezultate. Da li je to dovoljno? Tražimo odgovor na to pitanje na Svjetski dan mentalnog zdravlja“, prenosi Dojče vele.

Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) obilježava 10. oktobar kao Svjetski dan mentalnog zdravlja. Cilj je „podizanje svijesti o pitanjima mentalnog zdravlja širom svijeta i mobilisanje napora za podršku mentalnom zdravlju”.

Zagovornici mentalnog zdravlja, uključujući SZO, već se decenijama snažno zalažu za reformu zaštite mentalnog zdravlja. Ove godine naglašavaju da prava bura događaja, od pandemije koronavirusa do ekonomskih kriza, ima veliki uticaj na mentalno zdravlje širom svijeta.

Prema Svjetskom izvještaju o mentalnom zdravlju SZO objavljenom u junu, depresija i anksioznost porasli su za 25 odsto u prvoj godini pandemije, čime je broj ljudi koji žive s izazovima mentalnog zdravlja dostigao skoro milijardu ljudi.

„Usluge psihijatrijskih službi su se ozbiljno poremetile proteklih godina, a jaz između potrebnog i stvarnog tretmana u liječenju mentalnog zdravlja se povećao“, rekao je portparol SZO za Dojče vele.

Posebna inicijativa za mentalno zdravlje

Kako se na to reaguje? SZO je 2020. osnovala Posebnu inicijativu za mentalno zdravlje. To je najambiciozniji program SZO za mentalno zdravlje do sada, koji ima za cilj da poveća pristup uslugama mentalnog zdravlja za 100 miliona ljudi u 12 zemalja, uključujući Ukrajinu, Jordan i Zimbabve.

„Mnoge zemlje imaju veoma zastarjele mandate službi za mentalno zdravlje. Radimo sa zemljama na promjeni njihovih pristupa kako bi se povećala dostupnost podrške“, rekla je za DW Alison Šafer, tehnička savjetnica u Odjeljenju za mentalno zdravlje SZO.

Prema podacima SZO, od kada je inicijativa počela u januaru 2020, pet miliona ljudi više ima pristup mentalnom zdravlju i psihosocijalnoj podršci. Psihosocijalna podrška uključuje izgradnju porodičnih i lokalnih mreža oko ljudi kojima je potrebna podrška.

„Trebalo nam je dvije i po godine da pokrenemo inicijative, ali sada očekujemo sve veći napredak u proširenju usluga u oblasti mentalnog zdravlja kako bi što više ljudi moglo da pristupi podršci“, rekla je Šafer.

Jedan od najvećih uspjeha do sada je pružanje psihosocijalne podrške tokom kriza, kao što su pandemija Kovida 19 ili sukobi u Ukrajini i na Filipinima.

„Imamo najneposredniji uticaj na ljude ovdje. Ključ je u pružanju psihosocijalne podrške ljudima koji prolaze kroz krizu”, rekla je Šafer.

Šafer je, takođe, navela prve uspjehe u zemljama poput Paragvaja koje su omogućile konsultacije s psihijatrima putem video poziva. Tokom pandemije koronavirusa, video konsultacije su bile posebno efikasne u održavanju podrške zajednice.

„Zvuči prilično jednostavno, ali ono što je nedostajalo je infrastruktura“, kazala je ona.

Pristup na osnovu globalne slike

Šafer je rekla da je jedinstvenost Specijalne inicijative SZO za mentalno zdravlje zasnovana na pristupu koji se zasniva na širokom uvidu.

„Ne postoji samo jedan način da se pristupi uslugama i podršci za mentalno zdravlje. To zahtijeva širu perspektivu od dosadašnje, ne samo fokusiranje na pojedinačne intervencije ili grupe, već na čitav sistem usluga mentalne i srodne zdravstvene zaštite. Usluge se mogu ponuditi u zdravstvu, ali i u školama, organizacijama u zajednici, vjerskim zajednicama, grupama i preduzećima“, rekla je ona za DW.

Jedan od ciljeva inicijative je fokusiranje na pružanje podrške rizičnim grupama. Rizične grupe obuhvataju između ostalog, ljude koji doživljavaju diskriminaciju ili kršenja ljudskih prava, uključujući ljude koji se identifikuju kao LGBT.

„Već vidimo prve uspjehe, na primjer, pomažemo ljudima da shvate da seksualna privlačnost između osoba istog pola nije mentalni poremećaj, a te bi osobe mogle biti izložene većem riziku od narušavanja mentalnog zdravlja zbog društvene stigme i diskriminacije, pa im je potrebna podrška“, rekla je Šafer.

Prema njenim riječima, uspjeh počiva na zasnivanju podrške mentalnom zdravlju na naučnim dokazima, na decenijama učenja i na pravima osoba koje žive s mentalnim zdravstvenim problemima i psihosocijalnim invaliditetom. Ali inicijativa nije prošla bez političkih izazova.

„Neke zemlje su otišle dalje u svom napretku. Specijalna inicijativa SZO za mentalno zdravlje radi na olakšavanju takvih promjena kako bi proširenje usluga u radu na očuvanju mentalnog zdravlja moglo biti održivo i kako bi se još više unaprijedilo”, navela je Šafer.

Lokalni programi i trajna podrška

Inicijativa SZO bilježi prve uspjehe, ali projekat će se završiti 2023. Nije jasno šta će se nakon toga desiti s mrežama podrške mentalnom zdravlju.

Rene Elondu, konsultantkinja za borbu protiv diskriminacije u berlinskoj savjetodavnoj organizaciji Izvori nade, kritična je prema inicijativama za mentalno zdravlje koje imaju fiksno trajanje.

„Pomoć koja je ljudima potrebna nema krajnju tačku. Ljudima je veoma teško da se nose s mentalnom nestabilnošću. Potrebno je vrijeme da se ljudi otvore i progovore. Potrebno je vrijeme da se uspostavi mreža podrške”, rekla je Elondu za DW.

Njena organizacija pruža savjetovanje i podršku migrantskim zajednicama u Njemačkoj, posebno crnačkim zajednicama. „Veza između problema mentalnog zdravlja i diskriminacije“, rekla je Elondu, jeste upečatljiva.

„Ljudi koji doživljavaju diskriminaciju često se stide ili se vide kao dio problema. Osjećaju se otuđenim od zvaničnih struktura, što ih čini izolovanim i povećava mogućnost izbijanja psihičkih problema“, rekla je ona.

U organizaciji 98 odsto tima čine crnkinje koje su u Njemačku došle kao odrasle osobe. Elondu je naglasila da je važno da psihosocijalnu njegu vode ljudi iz istih zajednica kao i oni kojima se pokušava pomoći.

„Angažovanje zajednice je nužno. Članovi tima imaju slična iskustva s diskriminacijom, pa se lako mogu povezati s nekim i analizirati signale psihičkih poteškoća. Takav pristup pomaže da se izgradi povjerenje u sferi mentalnog zdravlja“, kazala je Elondu.

„Ako želite da se bavite pitanjima mentalnog zdravlja, morate da sarađujete i sa zajednicama i sa stručnjacima. Onda možete napraviti trajnu promjenu“, poručila je ona.

Izvor: Portal Dan

Pripremio: Ivan Čović

Strana 13 od 85

Back to top