Željko

Željko

Podgorica, PR pres servis –  Država bi trebalo da u potpunosti pokrije troškove usluge personalne asistencije, da osigura licenciranje više pružalaca te usluge i da je pruži u skladu sa individualnim potrebama korisnika, kako bi se poboljšao njihov kvalitet života i bila im omogućena potpuna participacija u društvu.

To je saopšteno na pres konferenciji povodom Svjetskog dana socijalne pravde, koju je organizovala Inicijativa mladih s invaliditetom Boke a na kojoj su predstavljeni najozbiljniji primjeri kršenja ljudskih prava osoba s invaliditetom u oblasti socijalne i dječje zaštite.

Izvršna direktorka I MI Boke Miroslava-Mima Ivanović podsjetila je da u toj organizaciji pružaju besplatnu pravnu pomoć, u okviru koje se više od polovine zahtjeva odnosi na prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica iz oblasti socijalne i dječje zaštite, najviše na materijalna davanja i usluge podrške za život u zajednici.

Ukazala je na niz problema u ostvarivanju prava osoba s invaliditetom u Crnoj Gori.

„Zakonski rokovi za odlučivanje često se ne poštuju, što dovodi do dugotrajnih čekanja i nepotrebnih odlaganja. Materijalna davanja za osobe s invaliditetom, poput lične invalidnine i dodatka za njegu i pomoć, značajno su ispod minimalnih standarda. Nepravilna primjena podzakonskih akata često ograničava prava propisana zakonom, što dodatno komplikuje situaciju“, rekla je Ivanović.

Kazala je da su postupci za ostvarivanje prava često spori i neujednačeni.

„Mnogi su slučajevi u kojima prava nisu priznata suprotno zakonu ili su priznata tek nakon sudskih postupaka. Usluge podrške za život u zajednici takođe su problematične. Pravilnici su doneseni sa kašnjenjem, a cijene usluga nisu adekvatno utvrđene. Osobe s invaliditetom se često suočavaju sa visokim troškovima, ponekad čak i višim od njihovih primanja“, rekla je Ivanović.

Ukazala je i na probleme u ostvarivanju prava na pomoć u kući i personalnu asistenciju poput dugotrajnog čekanja na korišćenje prava ili ograničenja u pristupu uslugama.

„Kad je u pitanju personalna asistencija, naša organizacija je pružila besplatnu pravnu pomoć u podnošenju devet zahtjeva“, rekla je Ivanović

Rekla je da jedino ona u Crnoj Gori za sada koristi uslugu personalne asistencije, navodeći da joj se to pravo priznaje za najviše 40 sati sedmično, suprotno Zakonu i Pravilniku.

Cijena usluge je 8,31 eura po satu, osobe s invaliditetom treba da troše do 877,53 eura za 40 sati ili do 3.589,92 eura za 24 sata, rekla je Ivanović .

Kazala je da je I MI Boke pripremilo dokumentaciju za podnošenje zahtjeva za licenciranje za pružaoca usluge personalne asistencije i usluge pomoći u kući za odrasle osobe s invaliditetom.

„Ove zahtjeve smo podnijeli 22. decembra prošle godine, nakon čega smo poslali dopunu dokumentacije Ministarstvu rada i socijalnog staranja 15. januara ove godine. Do sada nemamo nikakve povratne informacije o tim zahtjevima“, navela je Ivanović.

Advokatica Tijana Živković Petraković kazala je da je Miroslava-Mima Ivanović podnijela tužbu u maju 2018. Osnovnom sudu u Podgorici, navodeći da je ona sadržala sedam tužbenih zahtjeva koji se odnose na nemogućnost ostvarenja prava na personalnu asistenciju.

Kazala je da je u novembru 2023. donesena Presuda Višeg suda u Podgorici u kojoj se navodi da država treba da obezbjedi pružanje usluge personalne asistencije 24 sata dnevno i bez učešća korisnika u pokriću troškova usluge.

„Tim dijelom tužbenog zahtjeva je utvrđeno da su tužene prvog i drugog reda – država Crna Gora i javna ustanova Centar za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva prema tužilji učinili teži oblik diskriminacije, ne u odnosu na druga lica s invaliditetom, već u odnosu na lica bez invaliditeteta i to kontinuiranim nesprovođenjem i nepreduzimanjem posebnih mjera kroz postavljanje i pružanje podrške za život u zajednici, u skladu sa propisima kojima se uređuje socijalna i dječja zaštita“, navela je Živković-Petraković.

Kazala je da je država podnijela žalbu u kojoj se navodi da je njena nadležnost bila da organizuje centre za socijalni rad, dok usluge personalne asistencije organizuje u skladu sa materijalnim mogućnostima budžeta.

„Zabrinjavajuće je da je država istrajavala u tome da propisivanje usluge personalne asistencije ne znači imperativnu obavezu države da je uspostavi, već se zakonskim rješenjima stvaraju preduslovi da se usluga organizuje od strane drugih subjekata. Država se izjasnila da u tom predmetu nema diskriminacije, a slično se izjasnio i Centar za socijalni rad“, navela je Živković-Petraković.

Ukazala je i da je država donijela rješenje po kojem se Ivanović pruža podrška personalne asistencije ali samo 40 sati sedmično, a država pokriva 50 odsto troškova.

„Ovakva odluka nije ispravno rješenje, naročito kad se uzme u obzir Presuda Višeg suda u Podgorici. Presude Osnovnog i Višeg suda u Podgorici su dragocjene. Upravnim organima su „održale lekciju“ kad je u pitanju socijalna zaštita, da je njihova obaveza da se osobi s invaliditetom faktički pruži pomoć i da se preduzmu sve mjere i mehanizmi kako bi se usluga personalne asistencije organizovala“, istakla je Živković-Petraković.

Pojasnila je da činjenica da Crna Gora nije imala registrovanih pružalaca usluga personalne asistencije ne može biti opravdanje zašto se Ivanović priznato pravo ne priznaje u praksi.

Pravni savjetnik u NVO Juventas Jovan Bojović kazao je da socijalna pravda ne može biti samo ideja, navodeći da je to imperativ koji zahtijeva odlučnost.

„U politici, ona ne smije biti samo plan, već temeljni princip koji oblikuje svaki korak prema boljem društvu. U ostvarivanju socijalne pravde, nevladine organizacije su važan pokretač promjena - oni su glas onih koji često ostaju nečujni. NVO nisu samo sudionici, već kreatori i realizatori različitih promjena koje doprinose društvu socijalne pravde“, rekao je Bojović.

Ocijenio je da će projekat koji realizuje I MI Boke doprinijeti unaprjeđenju ljudskih prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica, kroz pružanje direktne podrške stručnih saradnika, sa fokusom na pravnu podršku i zagovaranje učešća osoba s invaliditetom u procese donošenja odluka na lokalnom nivou.

„Vjerujemo da će podrška projektima poput ovog Inicijative mladih s invaliditetom Boke značajno unaprijediti pristup pravdi i jednakosti, te da ćemo zajednički konstatovati napretke po pitanju poštovanja prava osoba s invaliditetom i svih drugih građana i građanki, gradeći društvo socijalne pravde, jednakih mogućnosti za sve“, zaključio je Bojović.

Konferencija je organizovana u okviru projekta „Krajnje vrijeme za unaprjeđenje ljudskih prava osoba s invaliditetom”, koji je podržan kroz subgranting program u okviru projekta „U pravo vrijeme - Podrška zaštitnicima/ama ljudskih prava i OCD u oblasti promocije ljudskih prava i razvoja demokratske političke kulture”, koji realizuju nevladine organizacije Juventas, Help - Hilfe zur Selbsthilfe, Centar za monitoring i istraživanjeCeMi, Kvir Montenegro i Otvoreni centar Bona fide, finansira Delegacija Evropske unije kroz program Evropski instrument za demokratiju i ljudska prava za Crnu Goru 2022 (EIDHR) – ctr. 438-535, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Izvor: PR Centar

Pripremila: Dajana Vuković

utorak, 20 februar 2024 14:17

Konkurs za Bosifiest 2024

Hendi centar koloseum u Beogradu raspisao je konkurs za prijem dokumentarnih filmova za 15. Beogradski internacionalni filmski festival osoba sa invaliditetom – Bosifest, koji će biti održan od 21. do 23. oktobra 2024. u Jugoslovenskoj kinoteci.

Tema Bosifesta je rad i život osoba s invaliditetom

Konkurs je otvoren do 20. aprila, a rezultati selekcije biće objavljeni  25. juna.

Festival je takmičarskog karaktera, a cjelokupan program sadrži i revijalni dio. Filmovi koji ne budu izabrani za takmičarski dio programa, a ispunjavaju uslove konkursa, biće prikazani u revijalnom dijelu programa.

Nagrade:

- Gran pri za najbolji film;

- Za najbolju režiju;

- Za najbolji scenario.

Uslovi prijavljivanja i učestvovanja:

  1. Žanr: dokumentarni filmovi na temu osoba sa invaliditetom;
  2. Trajanje filma maksimum do 100 minuta;
  3. Film mora da bude na engleskom jeziku ili sa srpskim/engleskim titlom;
  4. Film mora da bude produciran u prethodnih 5 godina;
  5. Film mora da bude poslat najkasnije do 20. aprila;
  6. Filmovi se salju putem platforme Filmfreeway, Festhome ili mozete poslati link filma na nas mejl kao i prateci materijal (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.);
  7. Organizacija Bosifesta može da koristi u reklamne svrhe deo primljenog rada (do minut trajanja).

Potrebno je dostaviti i:

  • Sinopsis ili tekstualno objašnjenje dužine između 100 i 200 riječi
  • Dijalog listu (ukoliko postoji)
  • Dvije slike iz filma ili sa snimanja filma
  • Biografiju i fotografiju autora
  • Godinu i mjesto rođenja autora/autorke filma, zanimanje, mjesto boravka i kontakt (telefon i e-mail)

Kontakt za dodatna pitanja u vezi sa konkursom: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., telefon/fax: +381 11 263 78 20 (10-14h), +381 063 221 049, http://bosifest.rs 

 

Izvor: Bosifest 2024

Pripremila: Dalida Rastoder

utorak, 20 februar 2024 09:48

Stepenišni lift put u život

PORODICA BULATOVIĆ SE UZDA U HUMANOST GRAĐANA POŠTO SU NADLEŽNI PALI NA ISPITU

Nas je kod Bulatovića doveo „Glas Zabjela“. Zabjelo se probudilo, mogu to i Masline, Blok pet, Stari aerodrom, Zlatica. Može sva Podgorica, da pokažemo da nas ima.

Stepenišni lift pomogao bi Slavici i Miodragu Bulatoviću da svakodnevne poslove obavljaju lakše i bolje, jer je ona teško pokretljiva. Kako Slavica koristi kolica, a na četvrtom su spratu zgrade svaki izlazak iz stana znači da Miodragu mora neko pomoći da je donesu do lifta. Isto je tako i od lifta do dvorišta zgrade. Nas je kod Bulatovića doveo „Glas Zabjela“. Zabjelo se probudilo, mogu to i Masline, Blok pet, Stari aerodrom, Zlatica. Može sva Podgorica, da pokažemo da nas ima.

Da pomogne Bulatovićima uključila se Fondacija Budi human otvarajući žiro račun preko kojeg se uplaćuje novac za kupovinu stepenišnog lifta. Miodrag kaže da je prije šest godina zbog bolesti Slavica ostala nepokretna i od tada on daje sve od sebe da njihova svakodnevica bude kao i kod svih ostalih ljudi. Često šetaju i trude se da žive potpuno normalan život.

Živimo na nekom međuspratu i kada izađem iz lifta sačekaju nas stepenice. Tuda moram spustiti ili popeti kolica. To je ta neka diskriminacija iz koje želim da izađemo. Želim da svojoj supruzi, koja je nepokretna, omogućim normalan život u zajednici, da i ona može poći do frizera, ljekara. I njoj je potreban vazduh i boravak na otvorenom. Sve to je teško jer imamo stepenište koje moram svakodnevno, nekada i po više puta da pređem kolicima priča Bulatović.
On ističe da se obraćao raznim institucijama tražeći pomoć. Sve je bilo uzalud.
Potrošio sam skoro dva kilograma papira, gusto kucanih strana, obraćajući se za pomoć, ali to je bilo uzaludno. Zahvaljujući Fondaciji Budi human pokrenuta je akcija prikupljanja sredstava za kupovinu lifta. Svi su se uključili da pomognu. Stepenišni lift košta 9.600 eura kaže Bulatović.

On je zahvalan svima koji mu pomažu, naročito komšijama.

Uvijek sačekam da neko naiđe i ljudi mi pomognu. Ispred ulaza sam uradio rampu da bih mogao da dođem do ulaznih vrata zgrade. Ali kada se popnem ne mogu da je spustim niz stepenice bez pomoći drugih ljudi. Sreća je što ovuda narod cirkuliše pa ima ko da mi pomogne. Niko me do sada nije odbio kaže Bulatović.

Bulatovići su zadovoljni što su sada autobusi prilagođeni slabo pokretnim licima.

Ranije sam znao i po 15 kilometara dnevno da prođem. Sada imamo autobus koji je prilagođen jer ima rampu i sve što treba. Tako bi mogli do Beograda. Vožnja autobusom za nju doživljaj kaže Bulatović.

On ističe da ne bi bilo loše i da se napravi malo bolja rampa ispred ulaza kako bi lakše mogao da silazi kolicima.

Kupovinu stepenišnog lifta građani mogu pomoći uplatom na žiro-račun 52044362-73 ili slanjem SMS poruke 44 na broj 14565.

Država mora da reaguje

Marina Vujačić, Direktorica Udruženja mladih sa hendikepom kaže da su se više puta obraćali Glavnom gradu za pomoć porodici Bulatović, ali da nijesu dobili pozitivan odgovor. Pisali su i svim bankama, firmama, ministarstvima, Vladi, političkim partijama.

Godinama već, Slavici su uskraćena i ograničena mnoga prava, a pravo na pristupačan stan je osnovno ljudsko pravo svake osobe s invaliditetom. Obaveza je države, odnosno lokalne samouprave u kojoj živi osoba s invaliditetom da osigura ovo pravo. Međutim, država i njene institucije bilo na nacionalnom ili lokalnom nivou, ukoliko ne pružaju ovu vrstu podrške, posredno ne pružaju podršku ni za opstanak braka i porodice, ostavljajući tako pojedince prepuštene same sebi i na milost humanih ljudi koji razumiju koliko je Slavici važna samostalnost i dostojanstvo, a Miodragu njegovo zdravlje i dobrobit. Iako bi i samo jedan slučaj trebao da zabrine, nažalost, ovo nije jedina porodica u kojoj neka osoba s invaliditetom nema osnovne uslove stanovanja, rekla je Vujačić.

Ona je istakla da im se javljaju osobe iz više gradova koji žive u nepristupačnim objektima.

Zbog toga smo i pokrenuli inicijativu da se u okviru Popisa stanovništva prikupe podaci o pristupačnosti objekta stanovanja. Uprava za statistiku je prihvatila tu inicijativu, pa se nadamo da će Vlada nakon što dobije podatke pristupiti i adekvatnijim javnim politikama u ovoj oblasti, navodi Vujačić.

Izvor: Dnevne novine Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Poslanik sa invaliditetom može da uđe u Skupštinu Crne Gore a u Plenarnoj sali imaće mjesto za korisnike kolica, koje je istina, smješteno iza stuba pa je donekle zaklonjeno.

Ipak, ukoliko bi taj isti poslanik bio izabran za šefa državnog parlamenta, upitno je da li bi do mjesta predsjedavajućeg mogao da dođe.

Slični problemi bilježe se i u susjednim državama, mada na svim adresama koje je kontaktirao Radio Slobodna Evropa (RSE) navode da se sitacija popravlja.

U Plenarnoj sali omogućeno je mjesto za korisnike kolica koje je iza stuba pa je jako zaklonjeno. To znači da ona [osoba s invaliditetom] ne bi mogla biti u nižim redovima, ne bi mogla predsjedavati parlamentom i slično, jer to je nezamislivo u Crnoj Gori, opisuje Marina Vujačić, direktorica Udruženja mladih sa hendikepom, okonosti u crnogorskoj skupštini.

Brojne sale u kojima se održavaju sjednice odbora su isto tako djelimično pristupačne jer predsjedavajući sto nije pristupačan, rekla je Vujačić.

Ona je napomenula da, osim fizičke pristupačnosti, treba obezbijediti i neke druge uslove, što ukupno gledano "dovoljno govori kako Crna Gora vidi osobe s invaliditetom".

Iz Skupštine Crne Gore za RSE kažu da su u prethodnom periodu posebnu pažnju posvetili jačanju kapaciteta u domenu pristupačnosti.

Obezbijeđena su mjesta za osobe sa invaliditetom u Plenarnoj sali, a uvedeno je i prevođenje na znakovni jezik nekih od najvažnijih sjednica. Skupština je u saradnji sa Savezom slijepih Crne Gore pokrenula i servis  'Pristupačnost' kojim je skupštinski vebsajt prilagođen slabovidim i slijepim osobama, kazali su iz crnogorskog državnog parlamenta.

Kako su dodali, zgrada Skupštine ima i pristupnu rampu, lift i toalet upodobljen potrebama lica sa invaliditetom.

Skupština Crne Gore nastaviće sa aktivnostima na stvaranju pretpostavki koje će u potpunosti omogućiti nesmetane uslove za kretanje i rad osoba s invaliditetom, kazali su.

RSE kontaktirao je i ostale zakonodavne domove sa Zapadnog Balkana sa pitanjem da li su osobama sa invaliditetom u potpunosti pristupačne sve prostorije, uključujući Plenarnu salu, i da li su im dostupna sva mjesta u sali, uključujući mjesto predsjedavajućeg.

Skupština Republike Sjeverne Makedonije je, kako su nam kazali, u potpunosti opremljena. Dodaju da je ulaz u Plenarnu salu pristupačan ali da je kretanje njome ograničeno.

Može se nesmetano odvijati samo u prvih nekoliko redova jer je glavna arhitektura dvorane blago nakošena, nalik parternom amfiteatru. Iako u dvorani nema posebno određenog mjesta za osobe s invaliditetom, dogovori se mogu napraviti prema individualnim potrebama. U ostalim dvoranama u kojima se održavaju sastanci radnih tijela Sabora predviđeni su posebni prostori za osobe s invaliditetom, koji osiguravaju pristupačnost, kazali su iz Sobranja.

Iz Parlamentarne Skupštine Bosne i Hercegovine (PSBIH) tvrde da je pristupačno svako mjesto u salama tog zakonodavnog doma, kao i mjesta predsjedavajućih.

Oni su se u odgovoru pozvali na Specijalni izvještaj – pristupačnost radnih prostora zakonodavnih tijela u Bosni i Hercegovini osobama s invaliditetom iz 2016., kao i na godinu dana kasnije objavljeni Izvještaj o realizaciji preporuka Ombudsmana za ljudska prava BiH u vezi sa Specijalnim izvještajem o pristupačnosti radnih prostora zakonodavnih tijela u BiH osobama s invaliditetom.

Međutim, aktivistkinja Ana Kotur Erkić, i jedna od autorki publikacije u kojoj su analizirana prava, društveni i politički položaj osoba sa poteškoćama u politici i unutar političkih stranaka na Zapadnom Balkanu, rekla je da su Velika i Bijela sala PSBIH iz njenog iskustva, samo djelimično pristupačne za osobe s invaliditetom, budući da govornice nisu pristupačne.

"I da se dijelu u kojem sjedi rukovodstvo može prići u obje sale, ali da nisu obje pristupačne u smislu potpunog kretanja - Velika sala ima stepenast prilaz sjedećem dijelu za publiku. U Bijeloj se korisnici kolica mogu kretati neometano, svakako - mimo govornice", rekla je Kotur Erkić.

Kako je dodala, pitanje nepristupačnosti govornica vezuje se za mogućnost korištenja dijela za rukovođenje, pa se to uzima kao alternativa.

No mislim da je to prilično klimav argument, jer prosto - makar i jedan događaj mora imati očekivani slijed a ne improvizaciju. Ne vidim zašto ne bi bilo moguće imati nižu govornicu, pogotovo jer su u sali najčešće dvije govornice, kazala je Kotur Erkić.

Dodaje da je nadležnost PSBIH vrlo ograničena i da najveći broj pitanja od značaja za svakodnevni život osoba sa poteškoćama rješavaju parlamenti nižih nivoa - Entitetska Narodna skupština Republike Srpske (NSRS), te Parlament drugog entiteta Federacije BiH i Skupština Brčko distrikta BiH.

Nažalost - nijedno od spomenutih tijela nema riješeno pitanje pristupačnosti - u NSRS je dio za rukovodstvo na zasjedanju potpuno nepristupačan, kao i govornica, iako je napravljen pomak - ranije su zapošljavanju jedne korisnice kolica, a u aktualnom sazivu je i poslanica Milica Ijačić, koja koristi kolica i njeno poslaničko mjesto je u ovom sazivu prilagođeno, kazala je Kotur Erkić.

Ona je rekla da je parlament Federacije BIH ubjedljivo najlošija institucija po tom pitanju, budući da ta zgrada nije adekvatna ni u uobičajenim okolnostima, a kamoli za osobe sa invaliditetom:

U suštini, sala koja je poznata javnosti je formirana po principu amfiteatra - stepenasto su postavljene klupe i ne može im se prići. Do govornice i dijela za rukovodstvo se stiže.

Kako je dodala, Skupština Brčkog ima nepristupačna sjedeća mjesta, dok dio za rukovodstvo i govornica nisu prilagođeni i nemaju toalet.

To je samo aspekt arhitektonske pristupačnosti, jer u cijelosti nedostaje aspekt pristupačnosti osobama s drugim oblicima invaliditeta - nijedna institucija koju pominjem nema riješeno pitanje programa koji prevode govor u titl, odnosno korištenja bilo kakvih materijala za osobe s oštećenjem vida, podvlači Erkić.

Iz Skupštine Srbije rekli su RSE-u da su Dom i Zgrada Narodne skupštine u potpunosti usklađeni sa članom 16. Zakona o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, odnosno da je svim osobama sa invaliditetom omogućen nesmetani prilaz tim objektima.

Ljupka Mihajlovska, koja je od od 2016. do 2020. godine bila poslanica u Narodnoj skupštini Republike Srbije, kaže međutim da osobe koje se otežano kreću u tu zgradu mogu ući samo kroz sporedni ulaz, koji je vikendom zaključan.

Prema njenim riječima, poslanik može da uđe u zgradu srpske skupštine u bilo koje doba dana i noći ali, ako ima invaliditet, a primjera radi ima sastanak sa svojom poslaničkom grupom vikednom, primoran je da traži od obezbeđenja sa glavnog ulaza da otključa sporedni ulaz.

Moje iskustvo je takvo da su uvek otključavali i nikada nisam naišla na otpor. U zgradi postoje dva lifta koja su prilično uska, ali može nekako da se u njih uđe. Postoje i pristupačni toaleti. Prilazi do restorana i bifea su bez prepreka. Plenarna, velika sala, nije pristupačna iz nekoliko razloga. Nivoi za sedenje su kaskadni, stolice su fiksne. Možda je moguće prići stolu gde je predsedavajući, kroz neki ulaz blizu tog stola. Sa mesta gde sede poslanici, kroz sredinu sale, ne može se prići. Nema nikakvih taktilnih obeležja za slepe i slabovide osobe. Do prelepe biblioteke je nemoguće doći, osim da neko popne osobu u kolicima, navodi Mihajlovska.

Do prelepe biblioteke (skupštinske) je nemoguće doći, osim da neko popne osobu u kolicima, kaže nekadašnja poslanica u Skupštini Srbije Ljupka Mihajlovska

Ipak, naglašava, da je značajan vid podrške koji postoji u Skupštini Srbije pravo narodnog poslanika sa invaliditetom da angažuje asistenta kojeg plaća Narodna skupština, a bira ga sam narodni poslanik.

Zakonodavni domovi Albanije i Kosova nisu odgovorili na upit RSE-a o pristupačnosti njihovih zgrada.

Da li smo imali poslanike sa invaliditetom?

U najvišem zakonodavnom domu u Crnoj Gori, kako kaže Vujačić, do sada se niko nije identifikovao kao poslanik sa iskustvom invaliditeta.

U Skupštini Crne Gore niko nikad nije rekao otvoreno I ja sam osoba sa invaliditetom ili I ja imam iskustvo invaliditeta iako je bilo poslanika i ima poslanika trenutno koji jesu osobe sa invaliditetom, rekla je Vujačić .

Ona je pojasnila da se situacija donekle razlikuje na lokalnom nivou, budući da su odbornici otvorenije govorili o svom iskustvu sa invaliditetom i bavili se pravima osoba sa poteškoćama kao i drugim oblastima. Ipak, prema njenim riječima, to opet nije bilo "u dovoljnoj mjeri odnosno u onoj kolike su bile brojke samih osoba sa invaliditetom u politici do sada".

U susjednoj Srbiji, u prethodnim sazivima parlamenta građane su zastupale dvije poslanice sa iskustvom invaliditeta, kaže doktorand na Univerzitetu u Lidsu i aktivista Radoš Keravica.

Dvije istaknute aktivistkinje koje su radile vrlo dobar posao u zagovaranju prava osoba sa invaliditetom – Gordana Rajkov i Ljupka Mihajlovska. Obe žene sa vrlo vidljivim invaliditetom koje se i same identifikuju kao osobe sa invaliditetom i koje su zagovarale prava onemogućenih osoba i koje su se zbog toga namjenski uključile u politiku, rekao je Keravica.

To je, prema njegovim riječima, vrlo mali broj i vrlo je realno očekivati da je bilo više poslanika koji se nisu tako identifikovali u javnosti i koji nisu vidljivo zagovarali prava onemogućenih osoba.

Iskustvo EU

Sredinom januara vijest da je vijest da je Mar Galceran, nakon decenijske bitke da se glas osoba sa intelektualnim poteškoćama čuje, ušla u političku istoriju svoje zemlje kao prva poslanica sa Daun sindromom, naišla je na sveopšte odobravanje u Španiji.

Galseran, koja je ujedno prva osoba s Daun sindromom u nekom evropskom regionalnom parlamentu, nastavila je naslijeđe Angele Bachiller koju su građani španskog Valjadolida još 2013. izabrali na poziciju odbornice.

Invaliditet odnosno onemogućenost samo je jedan od aspekata ličnosti njemačke političarke Malu Dreyer, koja trenutno obnaša funkciju ministarke-predsjednice Raјna-Palatinata i koja je bila na čelu Bundesrata od 2016. do 2017.

Tu je i Wolfgang Schauble, koji je iz invalidskih kolica od 2017. do 2021. bio na čelu Bundestaga. I ne samo to prethodno je bio na poziciji minitra unutrašnjih poslova, kao i ministar finansija.

Slično je i sa naučnikom i političarem Pablo Echenique koji je predstavljao svoju državu u Evropskom parlamentu od 2014. do 2015. , dok je poljski političar i aktivista Marek Miroslaw Plura dva puta služio u parlamentu Poljske, a od 2014. do 2019. u Evropskom parlamentu.

Evropski parlament, kako su za RSE rekli iz pres službe, zbog privatnosti ne vodi statistiku o poslanicima i osoblju sa invaliditetom.

Međutim, oni mogu da odluče da obavijeste administraciju o svom statusu ako to žele ili ako treba da se prilagodi njihovo radno okruženje, kazali su iz pres službe tog parlamenta.

Tvrde i da je, tokom godina, značajan broj mjera umnogome poboljšao pristupačnost za članove, osoblje i posjetioce sa invaliditetom.

Svi novi projekti proširenja, renoviranja ili opremanja zgrada Parlamenta moraju od samog početka u potpunosti da osiguraju pristupačnost za osobe sa invaliditetom kao prioritet. Internet stranica Parlamenta prilagođena je smjernicama Inicijative za pristup vebu. Uz te sadržaje koji su jednostavni za pristup, dostupno je više pomoćnih tehnologija, a veb stranica Parlamenta poboljšana je i postala je lakša za navigaciju, naveli su iz Parlamenta.

Žele li osobe sa invaliditetom u politiku?

Vujačić je u aktivizmu već 14 godina a u nevladinom sektoru radila individualne konsultantske poslove i ima iskustvo u državnoj upravi.

Ona ocjenjuje da politička scena u Crnoj Gori nije dovoljno ohrabrujuća pa da se, i poslije godina borbe i aktivizma, osobama sa poteškoćama prigovara kao da im neke stvari ne pripadaju.

Pa tako vjerujem da osobe sa invaliditetom nijesu sebi u dovoljnoj mjeri dale za pravo da im politika pripada jednako kao i bilo kom drugom jer se često posmatramo samo kao biračko tijelo, a ne kao oni koji treba da budu birani i mogu biti birani, kazala je Vujačić.

Ona ocjenjuje da je u nekim profesijama kojima se bave osobe sa poteškoćama jako važno da se kaže da neko ima iskustvo u invaliditetu.

Kad bi se jedan političar izjasnio kao osoba sa invaliditetom onda bi poslali poruku da je politika i naša stvar i da mi nijesmo tu samo da biramo druge već da budemo birani, poručuje Vujačić.

Keravica ukazuje i na važnost perspektive iz koje se govori o invaliditetu, budući da poruke mogu da rezultiraju percepcijom o invaliditetu kao o nečem tragičnom ali i kao o dijelu ljudske različitosti i nečemu sa čim se živi.

Skoro kad sam išao u ambasadu u Srbiji, konzulka me pitala, kad me je vidjela kako se otežano krećem sa štapovima, 'Šta je vama, šta se Vama desilo?'. Ljudima je jako interesantna ta priča o invaliditetu - šta se nekom desilo, šta 'nije u redu s tom osobom. Mislim da je ta priča bespredmetna i da nema neku korist osim zadovoljavanja znatiželje. Nije mi problem da zadovoljavam znatiželju, ali mislim da je mnogo važnije, kada bi eventualno parlamentarci sa invaliditetom pričali, da to bude akcenat na izvorima onemogućavanja - šta je to što treba da se promijeni da bismo bili ravnopravni građani, imali iste prilike kao i svi drugi, ali i mogli da se ostvarujemo u životnim ulogama kao očevi, majke, kolege, smatra Keravica.

On je kazao da se društvo odmalena hrani vizijama invaliditeta kao nečeg što je pogubno, deficit i nesreća i za osobu i za porodicu, pa onda osobe sa invaliditetom počnu da razmišljaju na taj način ili čak prikrivaju svoj invaliditet.

Trebalo je dosta vremena, a i poznavanja nekih uzora da primijenim to mišljenje i da dođem do tačke kad se identifikujem kao onemogućena osoba sa velikim 'O' u političkom smislu, kao neko ko pruža otpor onemogućavanju. Ne krijem i otvoreno govorim o svom invaliditetu ali mislim da je pružanje otpora onemogućavanju mnogo važniji aspekt invaliditeta, naveo je Keravica.

Keravica upozorava i da ne mora da znači da će neko ko ima invaliditet nužno zastupati interese onemogućenih niti da zna šta su njihovi interesi.

To što ja imam invaliditet ne čini me nužno ekspertom za pitanja sa kojima se suočavaju osobe sa intelektualnim invaliditetom ili ljudi sa drugim hroničnim bolestima. Da bi neko valjano zagovarao ili želio da zagovara generalno tematiku prava osoba sa invaliditetom potrebno je da izgradi svoje kompetencije, da se izgradi i da ima širinu da prepozna što je zajedničko svima nama koji imamo određeni zdravstveni problem, invaliditet, hroničnu bolest, naveo je on.

Keravica, koji je u upravnom odboru Evropske mreže za samostalni život koja blisko sarađuje sa Evropskim parlamentom i njegovim članovima, rekao je da je u prošlom sazivu bilo pet ili manje evroparlamentaraca koji se idenitifikuju kao onemogućene osobe i na strani desnice i ljevice.

Imali smo na primjer situaciju da su neki evroparlamentarci sa strane desnice imali fizički invaliditet pa su samo zagovarali teme fizičke pristupačnosti. Uopšte nemaju širinu ni viziju šta su politike koje bi mogle biti značajne ostalim grupama osoba sa invaliditetom, da ne govorimo o tome da imaju problematične desne i ekstremističke stavove o drugim grupama čija su prava takođe ugrožena i važna. Imali smo recimo osobu sa invaliditetom koja je vrlo jasno i otvoreno govorila da se protivi pravu žena na izbor na abortus, kazao je Keravica.

Da li je potreban sistem kvota?

Kada se određenoj grupi u društvu uskraćene prilike za napredovanje, ili kada su njeni pripadnici na bilo koji način izloženi diskriminaciji, uvodi se mjera afirmativne akcije odnosno takozvana "pozitivna diskriminacija".

U izbornom sistemu Zapadnog Balkana najpoznatija je mjera ženskih kvota koja propisuje koliko pripadnica tog pola mora biti na poslaničkim izbornim listama.

Iako su osobe sa invaliditetom jedna od najdiskriminisanijih kategorija stanovništva, nije poznato da se sistem kvota primjenjuje igdje u svijetu.

Vujačić je kaže, dugo bila suzdržana i po tom pitanju, jer se razumijevajući crnogorski ambijent plašila da bi se u slučaju propisivanja kvota desilo to da osobe sa invaliditetom budu na listama samo da bi se ispunila kvota a ne zato što bi se suštinski njima omogućilo da se bave politikom.

Međutim, dosta sam promijenila svoj stav upravo prateći način kako se primjenjuju kvote za žene. Da nije propisana kvota za žene, mogu misliti u kojim procentima bi žene bile zastupljene u politici, a vidimo i da se sama kvota ne poštuje uvijek u situaciji i trenutnog saziva parlamenta. Zato vjerujem da je važno da postoji mjera afirmativne akcije, dok se ne obezbijede uslovi koji su adekvatniji, da ne kažem izjednačeni s drugima, rekla je Vujačić.

Prema njenim riječima, vjerovatno bi u nekom prelaznom periodu bilo poslanika koji ne bi na adekvatan način zastupali ni prava osoba sa invaliditetom ni neke druge oblasti. Ipak, kako primjećuje, i među ljudima koji su sada zastupljeni u politici ima raznovrsnih.

Osobe s invaliditetom ne treba na sebe da preuzimaju veću odgovornost nego što to rade drugi, već da upravo slijede sopstvena uvjerenja. Za nas bi naravno bilo poželjno da budu sa adekvatnim stavovima da zastupaju model zasnovan na ljudskim pravima i da se adekvatno bave oblastima i sferama kojima se interesuju, ali ne treba da postoji konstantan pritisak da moraju da pruže više nego svi drugi da bi bili uvaženi i imali pravo na političko učešće i mišljenje, zaključila je Vujačić.

Prema najnovijem Izvještaju Ujedinjenih nacija iz 2023, osobe sa invaliditetom čine 16 odsto svjetske populacije. To što jedna u šest osoba ima neki invaliditet, pokazalo se, ne znači da će u jednakom razmjeru biti zastupljene na mjestima odlučivanja.

 

Izvor: Radio Slobodna Evropa

Pripremila: Dalida Rastoder

 

Iako mnogi govore da Vladu ne treba kritikovati u prvih 100 dana rada, Vujačić smatra da je i tada treba kritikovati u onim situacijama kada propušta da donosi ispravne odluke.

Prošlo je više od 100 dana rada 44. Vlade Crne Gore, a u tom periodu su izostale suštinske i svrsishodne konsultacije sa reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom, kako u ranoj fazi planiranja odluka, tako i u pripremi i sprovođenju politika, odluka i mjera, ocijenila je u razgovoru za "Dan" Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG). Iako mnogi govore da Vladu ne treba kritikovati prvih 100 dana rada, Vujačić smatra da je i tada treba kritikovati u onim situacijama kada propušta da donosi ispravne odluke, kada nijesu jasni njeni ciljevi i prioriteti i kada zapostavlja određene oblasti ili grupe građanki i građana.

– U tom smislu, sa nekim ciljevima i namjerama Vlade prvi put se upoznajemo iz Nacrta srednjoročnog programa rada Vlade 2024–2027. Taj dokument je usvojen na sjednici, a ni premijer, ni ostale članice i članovi Vlade nijesu prethodno zatražili mišljenje i sproveli konsultacije o prioritetima (osim izuzetno u oblasti evropskih integracija i pristupnih pregovora) iako ih na to obavezuje ratifikovana Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom. Navedeno je posebno trebalo uraditi uzimajući u obzir činjenicu da smo dobili najgore ocjene u posljednjem izvještaju Evropske komisije, u kojem se konstatuje da u oblasti prava osoba s invaliditetom u izvještajnom periodu od godinu dana nije bilo napretka. Zbog toga se stanje u oblasti prava osoba s invaliditetom ne može popraviti samo ciljevima i mjerama u okviru Srednjoročnog programa rada Vlade ili godišnjih programa rada. Smatram da treba usvojiti i poseban akcioni plan u ovoj oblasti – pretvaranjem ocjena Evropske Komisije u mjere, kao i dodatnim mjerama na osnovu zagovaračkih i drugih aktivnosti koje sprovode organizacije osoba s invaliditetom. Dodatno, treba u kontinuitetu preduzimati i druge vrste aktivnosti koje će dovesti do rješavanja višedecenijskih nagomilanih problema, zastoja ili nazadovanja, karakterističnih za oblast ljudskih prava osoba s invaliditetom. I u Nacrtu srednjoročnog programa rada Vlade mogu se pronaći nekorektne formulacije koje odražavaju pristup kreatora ovog dokumenta, poput onih da se "socijalne naknade i programi podrške namjeravaju usmjeriti na građane kojima je to najpotrebnije", "socijalno staranje" i slično. Ova država bi morala znati da se ne radi o staranju i potrebama, već o zaštiti i pravima i da država kroz sistem socijalne zaštite nije humana, već treba da bude pravedna i pravična. Država treba da obezbijedi zaštitu od siromaštva i sprečavanje siromaštva, usluge, adekvatan životni standard i pokriće troškova života, i u tom kontekstu posebnu pažnju mora posvetiti najugroženijim grupama, pa i kada planira i neke ekonomske mjere – kako njihovom primjenom ne bi napravila dodatni jaz između ovih grupacija građanki i građana u odnosu na ostale – kaže Vujačić.

Ne smanjivati postojeći obim prava

Po riječima naše sagovornice, zbog planiranih izmjena i dopuna nekih zakonskih rješenja, neophodno je i ovoj vladi ponoviti da ne smije da ukida već garantovana prava ili da umanjuje njihov obim, što su radile neke prethodne.

– Podsjećamo da se od Vlade očekuje da uspostavi mehanizme saradnje između organizacija osoba s invaliditetom i vlasti, te da smo i zbog navedenog očekivanja ukazivali na neophodnost konsultacija u ranim fazama donošenja odluka. Interes UMHCG je svakako da sarađuje sa Vladom i da Vladi pruža i svoju podršku u skladu sa misijom i ciljevima organizacije, ali to nije moguće ukoliko Vlada ignoriše naše postojanje, ne inicira i ne kreira mogućnosti saradnje, ćuti na naše inicijative i zahtjeve i ne podržava naš rad ni tehnički ni finansijski. Zbog toga je očekivanje da mandat ove vlade ne protekne u razrješenjima i imenovanjima, u spajanju i razdvajanju institucija, u uspostavljanju institucija i sistema, u javnim prepucavanjima funkcionera i u površnim ili populističkim pristupima određenim temama, već da svoj posao obavlja u skladu s predizbornim obećanjima i očekivanjima onih koji su im i omogućili da se nađu na pozicijama koje pokrivaju – ističe Vujačić.

U konkretnom, kako precizira, prava osoba s invaliditetom u oblasti materijalnih davanja moraju se drugačije postaviti, kao kompezatorna prava po osnovu invaliditeta, a ne na trenutni način, koji je diskriminatoran i na štetu mnogih kategorija osoba s invaliditetom i njihovih porodica. Po njenom mišljenju, usluge socijalne i dječije zaštite moraju se potpuno redefinisati.

– U nacrtu pomenutog dokumenta osobe s invaliditetom se pominju u svega par ciljeva i mjera. U ostalim mjerama i ciljevima osobe ne pominju se direktno, već indirektno, kroz formulacije "ugrožene i osjetljive grupe, inkluzivno obrazovanje, socijalna inkluzija", ili uopšteno kroz mjere i ciljeve koji su namijenjeni svima, odnosno usmjereni prema svakome. Vlada je konačno planirala da usvoji strategiju deinstitucionalizacije. Međutim, iz opisa ovog dokumenta jasno se vidi da Vlada i dalje ne razumije puno značenje deinstitucionalizacije kao fenomena i da ga svodi samo na izmještanje iz ustanova rezidencijalnog tipa i na razvoj usluga, dok ga ne tumači i u segmentu sprečavanja institucionalizacije – ne samo kroz smještaj u ustanovama, već i kroz sprečavanje zatvorenosti u sopstvenom domu, uslovljenom nepostojanjem podrške, usluga i isključivanjem iz života zajednice.

Takođe, bilo bi neprihvatljivo da Vlada svede proces izmještanja iz ustanova na izmještanje iz ustanova većeg u ustanove manjeg obima po broju korisnika jer je i to jednako institucionalizacija, bilo da se radi o ustanovi sa 100 ili sa 10 korisnika. Upravo za ovaj dokument je i Evropska Komisija navela da je njegova izrada spora i da organizacije osoba s invaliditetom nijesu uključene u proces – navodi Vujačić.

 

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Iako je zakonski omogućeno, u Crnoj Gori još nijesu stvoreni drugi uslovi za realizaciju programa nabavke donorskog materijala iz banaka iz inostranstva, i nemoguće je i da se žene bez partnera ostvare u ulozi majke.

Predsjednica Fondacije Budi mama Žana Mihaljević kazala je za Dan da su uzalud tražili da se u Crnoj Gori omogući neograničeni broj besplatnih postupaka za liječenja neplodnosti parova koji imaju problema sa začećem, kao i da ne bude diskriminacije žene u pogledu starosne dobi. Ona ističe da je situacija po ovom pitanju takva da ni oni koji počnu sa postupkom vantjelesne oplodnje ne dobijaju zakonski utvrđenu pomoć i realizaciju.

Mihaljević navodi brojne probleme u ostvarivanju prava na besplatnu vantjelesnu oplodnju i druge mogućnosti predviđene zakonom, zbog čega se mnogi građani odlučuju da pomoć potraže u inostranstvu, gdje je ova procedura jeftinija od besplatne“ u Crnoj Gori.

- Kako pacijenti uđu u proceduru liječenja neplodnosti tako se otvaraju razni problemi jer se zakon ne sprovodi. Pitamo se ko je odgovoran za te situacije. Kod nas u Crnoj Gori još uvijek nijesu počele realizacije programa nabavke donorskog materijala (jajnih ćelija, spermatozoida) iz banaka reproduktivnog materijala iz inostranstva. Ženi bez partnera je nemoguće da se ostvari u ulozi majke iako je to zakonski dozvoljeno. Nemamo poteškoća samo oko uvoza doniranog genetskog materijala, dok se ne izgradi banka reproduktivnog materijala u Kliničkom centru Crne Gore, već imamo problem i sa izvozom. Za jedan par koji je želio da ostane anoniman i prenese svoje embrione u inostranstvo čekalo se na dozvole i regulativu skoro 10 mjeseci. Srećom, uspješno je preneseno, iako transportne agencije traže ogromne sume novca, od 6.000 eura i više ukazuje Mihaljević.

Ona ističe da Crna Gora nema nacionalni registar podataka. Svjetska zdravstvena organizacija objavila je procjenu da je na Mediteranu i u slabo razvijenim zemljama čak 20 procenata stanovništva neplodno.

- Lako je izračunati koliko je problema sa kojima se moramo suočiti i napraviti jasne korake kroz nove izmjene zakona, nove inicijative, zahtjeve i odgovornost jedne države da brine o liječenju neplodnosti i reprodukciji. Tome u prilog, nažalost, govori i činjenica da preko 50 odsto parova ne želi da radi vantjelesnu oplodnju u Crnoj Gori, već u inostranstvu, najčešće u Češkoj, gdje imaju garancije uspješnosti čak do 68 odsto, a cijene su praktično jeftinije, jer ovdje parovi moraju da kupuju terapiju (pošto besplatne često nema), plaćaju zamrzavanje i odmrzavanje i još mnogo toga. U Pragu, recimo, sve to plate 2.400 eura. Dakle, u Crnoj Gori bilježimo pad broja prijavljenih osoba i povećan broj odlazaka u inostranstvo. Da li će iko ići na vantjelesnu u Crnu Goru ili će parovi ipak birati najbolje za sebe da bi dobili djecu pita Mihaljević.

Ona ističe da donosioci odluka u crnogorskom parlamentu treba da mijenjaju zakone i prihvate inicijative zainteresovanih.

- Takođe, institucije treba da rade svoj posao i nadamo se da će liječenje nep lodnosti u Crnoj Gori postići ozbiljan nivo, kao što su to naše komšije na Balkanu napravile, primjera radi u Srbiji. Svakodnevno prijavljujemo anomalije i nepravilnosti u nadi da ćemo postići promjene. Nažalost, to se ne dešava, nemamo ni odgovore onih kojima često šaljemo inicijative za rješavanje problema, kao što su Fond za zdravstveno osiguranje, Ministarstvo zdravlja i Skupština Crne Gore. Poslednje molbe i zahtjeve poslali smo premijeru Milojku Spajiću i direktoru Fonda Vuku Kadiću 12. januara ove godine, na koje nam nije odgovoreno - kazala je Mihaljević

Srbija je jedna od rijetkih država u svijetu koja je omogućila parovima neograničen broj besplatnih postupaka vantjelesne oplodnje. Iz Ministarstva zdravlja su na pitanje Dana odgovorili da će razmotriti takvu mogućnost na osnovu mišljenja struke i drugih pokazatelja. Kako su naveli, u ovoj godini je planirano da za postupke VTO iz budžeta izdvoje 1,2 miliona eura za 644 procedure i najavili uvođenje inovativne terapije u Opštoj bolnici na Cetinju, koja je jedina javna zdravstvena ustanova u Crnoj Gori koja se bavi reproduktivnom medicinom.

Odlaze i u Iran zbog programa surogat majčinstva.

Upitana da li je zakonska starosna granica da pravo na besplatnu vantjelesnu oplodnju imaju žene do 45. godine diskriminatorna, Mihaljević ističe da je apsolutno tako, jer svuda u svijetu mogu da urade VTO ili stimulaciju do 55. godine.

- Neplodnost je kao svaka druga bolest. Zamislite jednog dijabetičara ili osobu sa kardiovaskularnim problemima koja ima šok ili infarkt da joj ne pruže besplatnu medicinsku pomoć i vratite je samo zato što je starija. Diskriminacija je i u slučaju žena koje su rođene bez materice (ili uklonjene zbog bolesti) i koje jedino transplantacijom (od donorke) materice ili surogatstvom mogu da se ostvare kao majke. Programi surogatstva obavljaju se najviše u Ukrajini iako je ratno područje, u Grčkoj, na Sjevernom Kipru i u Iranu kaže Mihaljević.

Otvorili smo Pandorinu kutiju.

U Crnoj Gori se pravi ogroman problem oko registracije djece dobijene od surogat majki, a da ne pominjemo problem porodiljskog odsustva od godinu dana na koje ima pravo svaka majka djeteta ili otac. A šta je sa onima koji su svoje dijete dobili uz pomoć surogat žene? Nažalost, otvorili smo Pandorinu kutiju, a na štetu budućih roditelja. Zar nije za dobro svih nas da nam se djeca rađaju? Dok uporedne studije, inicijative i predlozi stoje negdje u fiokama, nama su alarmantne brojke Zavoda za statistiku, jer je mortalitet sve veći, ističe Mihaljević.

Tome u prilog, nažalost, govori i činjenica da preko 50 odsto parova ne želi da radi vantjelesnu oplodnju u Crnoj Gori, već u inostranstvu, najčešće u Češkoj, gdje imaju garancije uspješnosti čak do 68 odsto, a cijene su niže, jer ovdje moraju da kupuju terapiju. 

Izvor: Dnevne novine Dan 

Pripremila: Dajana Vuković

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s glavnim nosiocem projekta, Sportskim savezom osoba sa invaliditetom Šabac, iz Srbije, i ostalim partnerima koje čine nevladine organizacije: Udruga Zaželi i Udruga za promicanje aktivnog sudjelovanja Studio B (Hrvatska), Sportski klub za slijepe i slabovidne Centar Sarajevo (Bosna i Hercegovina) a pored UMHCG iz Crne Gore partner je i NVO Prima, sprovodi projekat Inicijativa za manje invaliditeta, a više potencijala (Initiative for less disabilities and more abilities).

Kao što godinama navodimo, važno je podsjetiti i ovdje da je invaliditet društveni koncept koji nastaje iz sadejstva oštećenja, kao ličnog svojstva, s okolinskim barijerama i barijerama u stavovima ljudi, dok treći važan aspekt iskustva invaliditeta čini postojanje ili nepostojanje podrške za ravnopravno učešće u društvu na osnovu jednakosti sa drugima. U tom smislu, „manje invaliditeta” znači manje prepreka, a više podrške. 

Opšti cilj projekta je razmjena iskustava i umrežavanje između osoba koje rade s mladima s invaliditetom, te jačanje njihovih ličnih i profesionalnih kompetencija. Očekivani uticaj projekta ostvariće se primarno na nivou doprinosa kvalitetu rada s mladima s invaliditetom u partnerskim organizacijama, kroz razmjenu dosadašnje prakse, te zajedničko kreiranje novih lokalnih i međunarodnih aktivnosti. Ciljna grupa projekta su osobe s invaliditetom, koje su suočene s manjkom mogućnosti za međunarodno profesionalno usavršavanje. 

Aktivnosti koje će se realizovati ovim Projektom odnose se na pripremnu posjetu, koja ima za cilj predstavljanje aktivnosti projekta, i uloga svakog od partnera na projektu. Zatim, organizovanje seminara u okviru kojeg je planirano predstavljanje prethodno sprovedenog mini istraživanja svakog od partnera na projektu, na temu položaja mladih s invaliditetom iz različitih oblasti. Nakon ovog predstavljanja, partneri će biti u obavezi da predstave rezultate istraživanja i na lokalnom nivou (diseminacione aktivnosti) u vidu organizovanja različitih seminara, radionica i sl.

Navedene aktivnosti realizuju se uz finansijsku podršku Nacionalne Fondacije Tempus, Erasmus+ programa (Evropske Komisije) i Evropske unije.

Realizacija projekta će trajati 15. mjeseci, počev od 1. oktobra 2023.

Oboljeli od epilepsije su stigmatizovani i izloženi diskriminaciji, kazao je gostujući u emisiji Znam da znaš Gradske RTV Milan Bajalica, ambasador epilepsije u Crnoj Gori i osnivač NVO Sinergija novih krila.

Bajalica navodi prošlogodišnji podatak KCCG gdje se neurološkoj ambulanti javilo 472 djece i obavljeno 1237 pregleda.

Institut za bolesti djece trenutno raspolaže sa tri pedijatra epileptologa i tri neurologa od kojih jedan ima edukaciju iz epileptologije. Takođe, dva pedijatra završavaju specijalizaciju iz epileptologije, naveo je Bajalica.

Dodaje da u okviru klinike za neurologiju KCCG radi sedam neurologa kojima će se idućeg mjeseca priključiti još dva strućnjaka iz ove oblasti.

U dispanzeru za epilepsiju obavljeno je 776 pregleda za 556 pacijenata sa tom dijagnozom. Od osnivanja dispanzera za epilepsiju u KCCG do danas postoji preko 4.000 otvorenih kartona pacijenata sa epilepsijom. Tokom 2023. registrovano je 1028 paciejnata sa tom dijagnozom, kazao je Bajalica.

Bajalica je ovom prilikom goovrio o svom višedecenijskom iskustvu života sa epilepsijom.

Epilepsiju sam dobio sa šest godina, a sada imam 35 godina. Nije baš lijepo iskustvo, ne samo moje već i svakog epileptičara. Doživljavate diskriminaciju, počev od posla pa na dalje. Počnete da radite, pojavi se zdravstveni proiblem i tu se posao za vas završava, ispričao je Bajalica.

 

Izvor: Portal CDM

Pripremila: Dajana Vuković

Lična invalidnina u narednom šestomjesečnom periodu iznosiće 297,36 evra, a dodatak za njegu i pomoć 87,24 evra. Korisnici socijalnih davanja primaće u narednom šestomjesečnom periodu za 2,93 evra veću naknadu nego dosad. Posljednjim, januarskim usklađivanjem, materijalno obezbjeđenje porodice za pojedinca uvećana je sa 84,98 na 87,91 evra.

Pomoć za dvočlanu porodicu u narednom periodu iznosiće 105,57 evra, što je za 3,52 evra više nego dosad (povećanje sa 102,05 evra). Materijalno obezbjeđenje za tročlanu porodicu sada je veće za 4,23 evra i iznosi 126,73 evra (uvećanje sa 122,5 evra). Za četvoročlanu porodicu socijala je sada za 4,99 evra veća i iznosi 149,59 evra (uvećanje sa 144,6 evra), dok će petočlana familija u narednom periodu primati 5,77 evra više, odnosno 167,14 evra (uvećanje sa 161,37 evra)

Odlukom koju je Ministarstvo rada i socijalnog staranja donijelo 5. februara predviđeno je da će lice koje je bilo dijete bez roditeljskog staranja ubuduće primati 167,14 evra. Lična invalidnina iznosiće 297,36 evra mjesečno. Lice koje nije korisnik prava na dodatak za njegu i pomoć, u skladu sa Zakonom o socijalnoj dječijoj zaštiti, na ime lične invalidnine primaće 188,3 evra.

Dodatak za njegu i pomoć u narednom šestomjesečnom periodu iznosiće 87,24 eura, dok su troškovi sahrane određeni na 436,3 evra.
Roditelj/staratelj korisnika prava na LI mjesečno će primati 257,64 evra.
Naknada po osnovu rođenja djeteta za lice koje je na evidenciji Zavoda za zapošljavanje Crne Gore i redovnog studenta ubuduće će iznositi 105,5 eura mjesečno.

Materijalno obezbjeđenje porodice ključna je materijalna pomoć koju dobijaju porodice koje nemaju nikakvih primanja za život. Međutim, zakonski kriterijumi za dobijanje ove pomoći su veoma strogi, pa je dovoljno da član porodice ima neku nekretninu na svoje ime, pa da porodica, iako suštinski nema nikakvih primanja, ne može da ostvari ovo pravo.

Naknada za novorođenče veća za 32 evra.

Naknada za novorođeno dijete porasla je sa 953,28 na 986,17 eura, odnosno sa 1.059,2 na 1,095,74 eura za novorođeno dijete korisnika materijalnog obezbjeđenja. Visina dodatka za djecu do 18 godina ne mijenja se i iznosi 30 evra, a za dijete korisnika materijalnog obezbjeđenja sada će biti 55,75 evra. Dječji dodatak za dijete korisnika dodatka za njegu pomoć sada će iznositi 65,88 evra, lične invalidnine 76,03 evra, a za djecu bez roditeljskog staranja 76,03 evra.

 

Izvor: Dnevne novine Dan

Pripremila: Dalida Rastoder

Aktuelni saziv parlamenta ima jedinstvenu priliku da sprovede suštinsku reformu izbornog zakonodavstva i pokaže novi pristup u razumijevanju ovog ključnog demokratskog procesa, od kojeg zavisi i uspjeh naših evropskih integracija. Za uspjeh reforme će od posebne važnosti biti da parlament u otvorenom, transparentnom i inkluzivnom procesu nađe rješenja koja će garantovati fer i demokratsku izbornu utakmicu.  

Depolitizacija izborne administracije, dostizanje visokog nivoa tačnosti i ažurnosti biračkog spiska, unapređenje transparentnosti i kontrole finansiranja političkih partija i izbornih kampanja i sprečavanje prodora dezinformacija u izborni sistem treba da budu prioriteti ove reforme. 

To su ključni nalazi publikacije Analiza ključnih problema izbornih procesa: Mapiranje puta ka poboljšanjima koju je uradio Centar za demokratsku tranziciju, u sklopu projekta koji implementira u saradnji sa organizacijama Udruženje za odgovorni i održivi razvoj (UZOR) i Udruženje mladih sa hendikepom (UMHCG), uz podršku Evropske unije, posredstvom Delegacije EU u Crnoj Gori

U nedavnim izbornim ciklusima, imali smo priliku da svjedočimo jednom u nizu slučajeva kada Državna izborna komisija (DIK) donosi političke odluke, izlazi iz svojih nadležnosti, djeluje u interesu dijela političkih partija i pravi haos u izbornom procesu. Takođe, opet se otvorilo pitanje kvaliteta i ažurnosti biračkog spiska koji je dugi niz godina jedan je od ključnih razloga nepovjerenja u izbore i izborne rezultate. Jasno je da se glavna mana našeg biračkog spiska zapravo sastoji u neažurnosti registara i evidencija iz kojih se on izvodi, i tu se nalazi prostor za pokretanje reforme i sređivanja biračkog spiska. Uz to, kontrola nad finansiranjem partija i izbornih kampanja nam ne daje odgovor na ključno pitanje –  kako se stvarno troši novac partija i koliko se tog novca nalazi u nelegalnim tokovima. Ne možemo zanemariti ni činjenicu da su dezinformacije  postale nezaobilazni dio svih izbornih procesa, čime se utiče na opredjeljene birača, i podriva povjerenje javnosti u izbore, institucije i cjelokupni politički sistem. Osim toga, pažnja poslanika/ca treba biti usmjerena na to da naši birači nemaju pravo na samostalne kandidature niti mogućnosti da glasaju za pojedince sa partijskih lista. 

Ovo su samo neki od problema koji opterećuju naše izborne procese, i krajnje je vrijeme  da nađemo odgovarajuća rješenja za njih u okviru predstojeće izborne reforme.  

Međutim, da bi izborna reforma zaista bila sveobuhvatna, poslanici će morati i da definišu nova krivična djela protiv izbornih zakona, regulišu održavanje predsjedničkih izbora, rad Ustavnog suda, Agencije za sprječavanje korupcije… Stoga podsjećamo da je CDT uputio inicijativu novoosnovanom Odboru za sveobuhvatnu izbornu reformu za proširenjem njegovih nadležnosti, kako bi bili obuhvaćeni i Zakon o predsjedniku, Zakon o Ustavnom sudu, Krivičnom zakoniku, Zakon o sprječavanju korupcije, Zakon o lokalnoj samoupravi… od kojih, takođe, zavisi kvalitet izbornog procesa iako oni nijesu navedeni u odluci kojom je osnovan skupštinski odbor.   

Publikacija je dostupna ovdje. 

Milena Gvozdenović, zamjenica izvršnog direktora CDT-a 

Izvor: CDT

Strana 4 od 87

Back to top