Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u okviru projekta Samostalnošću do slobode!  organizuje jednodnevni trening za korisnike personalne asistencije i njihove asistente.

Trening će se održati u Podgorici, u ponedeljak, 24. januara 2022, s početkom u 10.00 časova, u hotelu Hilton. Trening se organizuje u cilju upoznavanja korisnika/ca i asistenata/kinja o standardima usluge personalne asistencije, te u cilju adekvatnog planiranja, pružanja, nadgledanja, odnosno kontrole i praćenja kvaliteta pružanja usluge, a sve u cilju omogućavanja samostalnog života za korisnike/ce. Trening je planiran za korisnike personalne asistencije koji su izabrani za pružanje usluge personalne asistencije, tokom trajanja projekta, kao i za njihove asistente.

Aktivnost se realizuju u okviru projekta Samostalnošću do slobode! finansijski podržanog od strane Ministarstva finansija i socijalnog staranja u oblasti zaštite lica s invaliditetom u 2021.

Pružanje usluge će trajati od 1. februara do 30. novembra 2022, a obezbijeđeno je za pet korisnika/ca u skladu s ograničenim finansijskim sredstvima. 

U tom smislu, ovom prilikom ohrabrujemo sve osobe s invaliditetom kojima je potrebna usluga personalne asistencije (i koji ispunjavaju uslove definisane Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti i podzakonskim aktima) da podnesu zahtjev za ostvarivanje prava na navedenu uslugu pred centrima za socijalni rad u opštini u kojoj žive/imaju prijavljen boravak, imajući u vidu da je riječ o zakonski garantovanom pravu. 

Pripremila: Dragana Đokić

Sistem besplatne pravne pomoći pred sudovima, uprkos njegovom zakonskom definisanju još od 2011, nije zaživio iz brojnih razloga, ali svakako nijedan od njih se ne odnosi na “slabo interesovanje” stranaka, makar ne onih koji spadaju u kategoriju osoba s invaliditetom. „Slabo interesovanje” stranaka, koje su osobe s invaliditetom, nije uzrok, već može biti posljedica činjenice da većina sudova u državi još uvijek nije pristupačna osobama s invaliditetom, da institut besplatne pravne pomoći nije u dovoljnoj mjeri promovisan na način koji je pristupačan svim građanima/kama, pa i osobama s invaliditetom (elektronska forma, uvećan format, Brajevo pismo, znakovni jezik, lako razumljivi i jednostavan jezik i druge alternativne forme), te da se ni u samom postupku najčešće ne primjenjuju razumne i proceduralne adaptacije, te da sudije, savjetnici, i pravni zastupnici nijesu na adekvatan način upoznati s načinom ophođenja i komunikacije s osobama s invaliditetom, niti tom prilikom poštuju sve principe ljudskih prava. O ovome dovoljno govori i poražavajuća statistika u dijelu oduzimanja poslovne sposobnosti, kojoj upravo doprinosi način tumačenja i primjene zakona (tretiranjem invaliditeta kao nesposobnosti i poistovjećivanjem invaliditeta s odsustvom stanja zdravlja), umjesto da sudovi budu mehanizam istinskog pristupa pravdi i jednakosti u primjeni zakona za sve, koji će u ovom slučaju značiti osiguranje donošenja odluka uz podršku, umjesto lišenja poslovne sposobnosti i starateljstva. Time, bi sudovi doprinijeli i pozitivno uticali i na to da druge institucije u državi, prvenstveno one u izvršnoj vlasti osiguraju samostalan život osobama s invaliditetom obezbjeđivanjem usluga podrške za život u zajednici i drugih mjera u cilju samostalnog ili što samostalnijeg donošenja odluka.

Podsjećamo, nadalje, da sudovi spadaju u javne institucije, odnosno objekte u javnoj upotrebi, a pristupačnost istih je osnovni preduslov za pristup sudu i pristup pravdi za osobe s invaliditetom. Pored toga, institucije pravde, posebno sudovi dužne su u postupku primijeniti i osigurati adaptacije (tzv. proceduralne adaptacije) koje naši sudovi ne obezbjeđuju na adekvatan način i ne primjenjuju ih kao pravilo, već kao izuzetak.

Međutim, osim suda kao odgovornog, još je veća odgovornost Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, kao kreatora politika, koje mora brojne zakone iz domena pristupa pravdi uskladiti s Konvencijom, iako trenutna neusklađenost zakona, ni na koji način ne oslobađa sudove odgovornosti da neposredno primijene Konvenciju. Naprotiv, oni su to dužni učiniti. Međutim, na primjer, znakovni jezik se na sudu koristi tek u situaciji kada se sa strankom ne može obezbijediti usmena ili pisana komunikacija, a ne po izboru same stranke i u odnosu na njen zahtjev. Dakle, zakonska rješenja polaze od negativne pretpostavke o tome da je problem u strankama, i ne poštuje se princip različitosti, pa samim tim često ni autonomija i dostojanstvo, zbog čega se mnoge osobe s invaliditetom, kako u ovom slučaju, tako i zbog premještanja ročišta u drugu prostoriju (najčešće na prizemlju koje je pristupačno, i to samo u nekim sudovima, dok se u drugima stranke fizički unose u sud, nekada i do drugog sprata) osjećaju poniženo, s ugroženim dostojanstvom i nepoštovanjem njihove ličnosti, što predstavlja grubi, i uostalom s obzirom na to da je praksa učestala, sistemski oblik diskriminacije.

Nadalje, zakoni u nadležnosti Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, uključujući i one koji regulišu parnični i vanparnični postupak, krivični postupak i sl. sadrže apsolutno diskriminatorne odredbe o čemu smo više puta upozoravali ovaj resor, kako u ranijim sastavima Vlada, tako i u proteklih godinu dana.  

UMHCG je samo u protekle dvije godine 2020. i 2021. pružilo više pravnih savjeta/informacija i zastupanja, nego što su svi sudovi zbirno ne samo za navedene dvije godine nego od početka primjene zakona.

Tako smo u toku 2020. za 171 osobu, pružili 597 pravnih informacija i savjeta, dok su vođena 64 predmeta pred institucijama i sudom (13 parnica i 51 upravni spor i/li postupak). U navedenu statistiku nijesu uračunati krivični postupci. U 2021. za 142 osobe, pruženo je 605 pravnih informacija i savjeta, dok se ostala statistika u dijelu predmeta pred sudom tek svodi.

Pozivamo ovom prilikom Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava da planiranim izmjenama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, definiše mogućnost pružanja besplatne pravne pomoći posredstvom NVO, na način što će država, kao i u slučaju suda pokrivati troškove besplatne pravne pomoći jer povjerenje stranaka u NVO i broj slučajeva sami po sebi opravdavaju ovaj zahtjev. Pošto se u saopštenju suda navodi potreba “dodatnog angažovanja NVO” očekujemo da će ova naša inicijativa imati i njihovu podršku, a za svaki vid saradnje koji će zaista doprinijeti adekvatnijem pristupu pravde za OSI smo, kao i do sada, apsolutno spremni. 

Na kraju, pitamo se kako bi Osnovni sud donio presudu u postupku koji se odnosi na govor mržnje i omalovažavanje (član 9 Zakona o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom) ako u svojoj javnoj komunikaciji koristi termin “posebne potrebe” koji je politički nekorektan, diskriminatoran i omalovažavajući i više od deceniju prevaziđen, a i u Zakonu o besplatnoj pravnoj pomoći izmijenjen upravo na inicijativu UMHCG. Koje i kadašnje zakonsko rješenje čitaju i/li primjenjuju zaposleni u sudu?

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva sve zainteresovane žene s invaliditetom (ŽSI) da se prijave za učešće na Mjesečnim susretima ŽSI koji će se održavati u periodu od januara do kraja avgusta 2022. Okupljanja će se organizovati jednom mjesečno u Podgorici.

Organizovanjem mjesečnih susreta ŽSI želi se uspostaviti neformalna Mreža iskustvene podrške za ŽSI kroz koju će one pružati jedne drugima međusobnu podršku, razmjenjivati iskustva i znanja i davati podsticaj za aktivizam.

Aktivnost je otvorena za žene s invaliditetom uzrasta 18 – 50 godina iz cijele Crne Gore koje će kroz ovu aktivnost raditi na razvoju svojih kapaciteta kako bi mogle aktivnije učestvovati u životu zajednice i boriti se za prava. Poseban akcenat biće stavljen na adekvatnu percepciju invaliditeta, kroz prizmu modela pristupa invaliditetu zasnovanog na ljudskim pravima, samostalni život i samostalno donošenje odluka, samoprihvatanje i osnaživanje.

Zainteresovane kandidatkinje se mogu prijaviti najkasnije do 25. januara 2022. do 12.00 h, dostavljanjem prijave na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.  s naznakom Prijava za susrete ŽSI. 

Prednost u selekciji kandidatkinja će biti data onim ženama s invaliditetom koje nijesu već uključene u neku drugu grupu samopodrške u organizaciji UMHCG. 

Nakon dostavljenih prijava, izabranim učesnicama će biti dostavljene informacije o mjestu i datumu održavanja mjesečnih susreta.

Mjesečni Susreti ŽSI i formiranje neformalne Mreže iskustvene podrške za ŽSI se realizuju kroz projekat FRIDA - Feminizam, ravnopravnost, invaliditet, dostojanstvo - afirmacija koji sprovodi UMHCG uz finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru konkursa za NVO u oblasti rodne ravnopravnosti za 2021.

Projekat Roditeljstvo = za sve sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u partnerstvu sa Savezom slijepih Crne Gore, uz finansijsku podršku Ministarstva finansija i socijalnog staranja u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti društvene brige o djeci i mladima za 2021. 

Projektom se želi doprinijeti smanjenju rizika od zlostavljanja i zanemarivanja i prevenciji izmještanja iz primarne porodice i institucionalizacije u ustanovama socijalne i dječje zaštite djece s invaliditetom i djece čiji roditelj ili roditelji imaju invaliditet, kroz postizanje specifičnih ciljeva koji se odnose na unapređenje sistema servisa podrške za porodice čija djeca ili roditelji imaju invaliditet i unapređenje kapaciteta pružalaca usluga podrške i stručnih radnika u socijalnoj i dječjoj zaštiti za prevenciju nasilja, zanemarivanja i zlostavljanja i prevenciju institucionalizacije djece s invaliditetom i djece čiji roditelji imaju invaliditet.

Planirani ciljevi biće ostvareni realizacijom akreditovanog treninga za zaposlene u oblasti socijalne i dječje zaštite na temu samostalnog života OSI i procesa deinstitucionalizacije, s akcentom na socijalno-edukativne usluge; psihološkim savjetovanjem za roditelje, i psihološkim radionicama za djecu; kampanjom javnog zagovaranja za izmjene zakonodavstva i medijskom kampanjom u okviru koje će se dijeliti i iskustva roditelja i onih koji to žele postati.

Projektom će direktno biti obuhvaćeni djeca i mladi s invaliditetom, roditelji s invaliditetom, roditelji i staratelji djece s invaliditetom, stručni radnici u oblasti socijalne i dječje zaštite, kao i Ministarstvo finansija i socijalnog staranja (MFSS).

Realizacija projekta traje 12 mjeseci počev od 31. decembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 15.993,60€.

Projekat FRIDA - Feminizam, ravnopravnost, invaliditet, dostojanstvo - afirmacija sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), uz finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava u okviru konkursa za NVO raspisanog u oblasti rodne ravnopravnosti za 2021. 

Projektom se želi doprinijeti povećanju zastupljenosti pitanja o ŽSI u politikama rodne ravnopravnosti i zastupljenosti pitanja rodne ravnopravnosti u politikama u oblasti invaliditeta kroz povećanje stepena učešća ŽSI u političkom, društvenom, kulturnom i ekonomskom životu u Crnoj Gori u narednih osam mjeseci, kroz postizanje specifičnih ciljeva, kojima se u narednih osam mjeseci teži doprinijeti smanjenju stepena diskriminacije ŽSI u Crnoj Gori po osnovu roda, pola i invaliditeta  i  podići nivo svijesti javnosti o pravima i mogućnostima ŽSI.  

Planirani ciljevi biće ostvareni realizacijom Škole rodne ravnopravnosti za ŽSI i predstavnike/ce civilnog sektora u Crnoj Gori, mjesečne susreti ŽSI i formiranje neformalne Mreže iskustvene podrške za ŽSI, organizacijom radionice s predstavnicima institucija i organa na lokalnom i nacionalnom nivou o pravima ŽSI i medijskom kampanjom o pravima ŽSI u okviru koje će biti objavljen i tematski broj časopisa DisabilityINFO. 

Projektom će direktno biti obuhvaćeni žene s invaliditetom (ŽSI), zaposleni/e u državnim institucijama, organima lokalne samouprave i organima lokalne uprave, organizacije osoba s invaliditetom (OOSI), organizacije koje se bave rodnom ravnopravnošću, a indirektna: osobe s invaliditetom (OSI), porodice OSI, OOSI, organizacije koje se bave rodnom ravnopravnošću, s posebnim fokusom na marginalizovane grupe, Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava, Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, građani, Vlada, mediji, društvo u cjelini. 

Realizacija projekta traje osam mjeseci počev od 27. decembra 2021, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 12.400,00€.

U Crnoj Gori je, prema posljednjem popisu stanovništva, gotovo 14.500 stanovnika prijavilo da ima djelimično ili potpuno oštećenje vida, a više od 90 odsto ispitanika koji su učestvovali u upitniku Centra za istraživačko novinarstvo (CIN-CG) na ovu temu saglasno je da sistem nije u dovoljnoj mjeri prilagodio literaturu za njihove potrebe.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) pruža pravno savjetovalište osobama s invaliditetom (OSI), ženama i djevojkama s invaliditetom i članovima njihovih porodica. Pravno savjetovalište pruža se svakog radnog dana (ponedeljak – petak) u terminu od 8.30 do 16.00 časova.

Ova aktivnost podrazumijeva kontinuirano pružanje pravnog informisanja, pravnih savjeta i pravne pomoći.  

Redovnim pružanjem pravnog savjetovališta (pružanjem pravnog obavještenja i davanjem pravnih savjeta i informacija) OSI će imati priliku da se informišu i upoznaju s pravima iz raznih oblasti, a posebno u okviru oblasti dječje i socijalne zaštite, rada i zapošljavanja, postupaka pred organima, uključujući i postupke pred sudom i tužilaštvom (upravni sporovi, građanske parnice, krivični postupci). 

S druge strane, u cilju pravičnog suđenja i sudske zaštite osoba s invaliditetom, aktivnim pružanjem pravne pomoći (preduzimanjem procesnih radnji, posredstvom advokatskog tima UMHCG-a) svakodnevno će se pružati podrška/zastupanje u zaštiti od diskriminacije OSI i članova njihovih porodica. 

Stranke se mogu obratiti Udruženju i tražiti informacije i/li iznijeti svoje nedoumice u vezi s ostvarivanjem prava u bilo kojoj oblasti života, i odmah ili najkasnije u roku od 24 sata, ukoliko dostave na uvid i na raspolaganje sve potrebne informacije i dokumentaciju, besplatno dobiti potpune informacije o tome da li imaju pravo, i ukoliko imaju na koji način ga mogu ostvariti ili zaštititi. Na taj način OSI i/li članovi njihovih porodica, bivaju obaviješteni ukoliko je neko njihovo pravo prekršeno ili (može biti) ugroženo. 

U zavisnosti od okolnosti izazvanih COVID-19, pravni savjeti mogu se tražiti lično, u prostorijama UMHCG-a, svakog radnog dana (ponedeljak – petak). Komunikacija sa strankama biće omogućena i putem fiksnog i mobilnog telefona, e-maila, Fejsbuk stranice, Instagram naloga, putem čata na portalu DisabilityInfo.me (četvrtkom od 12.00 do 14.00h) ili putem čata na portalu Vršnjačkapodrška.me svakog radnog dana (po sopstvenom izboru zainteresovanih).

Kroz mehanizam pravne pomoći osobe s invaliditetom, korišćenjem usluga našeg advokatskog tima - Advokatske kancelarije “Terzić-Živković” mogu biti zastupane u svim pravnim poslovima i postupcima pred svim institucijama sistema, kao i pred pravnim i fizičkim licima u državi i inostranstvu npr. u postupku pred sudom, državnim tužilaštvom i Ustavnim sudom Crne Gore, u postupku za vansudsko rješavanje sporova, u postupku pred javnim izvršiteljem i sl. Kroz pravnu pomoć pruža se i pomoć prilikom sastavljanja: inicijativa, zahtjeva, molbi, žalbi, tužbi, i drugih vrsta podnesaka, zastupanja interesa stranke u tim postupcima, preduzimanja svih drugih pravnih radnji za koje se ocijeni da su u korist stranke, kao i oslobađanja od plaćanja troškova postupka (u dijelu troškova advokata/ice).

Ova aktivnost sprovodi se u okviru projekta P(O)(S)tupc(I)ma do prava OSI  uz finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava.

Tokom proteklih pet mjeseci, militantna grupa je poništila mnoga prava koja su žene i djevojčice stekle pošto je invazijom, koju su predvodile SAD 2001, talibanski režim zbačen s vlasti.

Moštari Daneš (Moshtari Danesh) je prevazišla veoma nepovoljne šanse da ostvari svoj san - da postane tužiteljka u Avganistanu.

Kao dijete se zarazila poliomijelitisom, virusom koji izaziva dječju paralizu, zbog čega je postala osoba s invaliditetom, koja za kretanje koristi vještačku nogu i štake. 

Išla je u školu, a zatim diplomirala pravo, piše redakcija Radija Slobodna Evropa na engleskom jeziku.

Daneš je, takođe, morala da prevaziđe rodnu diskriminaciju u duboko konzervativnoj zemlji u kojoj dominiraju muškarci i u kojoj se žene suočavaju s velikim preprekama u učenju i radu.

Prije pet godina njena borba se isplatila kada je dobila posao u kancelariji državnog tužioca. Potom je unaprijeđena da nadgleda slučajeve nasilja nad ženama, što je blisko njenom srcu.

Međutim, san Daneš se brzo pretvorio u noćnu moru kada su talibani u avgustu svrgli međunarodno priznatu avganistansku vladu i preuzeli vlast.

Talibani su većini žena zabranili povratak na posao, spriječili mnoge djevojčice da pohađaju srednju školu i uveli drakonska ograničenja kada je u pitanju sloboda kretanja i izgled žena.

Nekoliko dana pošto su talibani preuzeli vlast, Daneš je izgubila posao u glavnom gradu Kabulu. Od tada je nezaposlena i muči se da izdržava svoju porodicu.

„Živimo u bijedi već nekoliko mjeseci", rekla je Daneš, dodajući da posljednjih nekoliko mjeseci nije mogla da plaća stanarinu. „Patimo u siromaštvu".

Poput mnogih Avganistanaca, Daneš trpi posljedice razorne ekonomske krize izazvane dolaskom talibana na vlast i iznenadnim prekidom međunarodne pomoći.

PUCAO JE NA MENE

Sve veće siromaštvo, međutim, nije njena jedina briga. Tužioci koji su radili za svrgnutu avganistansku vladu rekli su da im prijete kriminalci koji su osuđeni uz njihov doprinos. Talibani su ispraznili mnoge zatvore u zemlji dok su zauzimali zemlju tokom ljeta.

„Tužioci su morali da promijene prebivalište kako osuđenici koje su talibani oslobodili ne bi mogli da nas pronađu", rekla je Daneš.

„Sada se stalno krijemo, a ni naše porodice ne mogu slobodno da se kreću".

Nekoliko tužilaca, sudija i advokata ubijeno je posljednjih mjeseci. Drugi su napadnuti ili im je prijećeno.

Zapadne zemlje su evakuisale i dale azil stotinama ljudi koji su radili u avganistanskom pravosuđu, ali hiljade onih koji su ostali zarobljeni u Avganistanu, posebno za žene, čeka sumorna budućnost.

Advokaticu Fatanu Mohamadi (Fatanu Mohammadi) prošlog mjeseca je usred „bijela“ dana u njenoj kući u Kabulu napao neidentifikovani muškarac.

„Pucao je na mene, ali sam uspjela da izbjegnem metak tako što sam bacila ćebe na njega", rekla je Mohamadi. "Poslije toga mu se pištolj zaglavio".

Mohamadi je rekla da ju je napadač potom tukao.

„Moji vapaji za pomoć privukli su pažnju komšija", rekla je ona, dodajući da su komšije uhvatile napadača i predale ga talibanima.

„Još ne znam ko je on niti zašto je htio da me ubije", dodala je Mohamadi.

Portparol talibana Inamulah Samagani (Inamullah Samagani) rekao je novinarima u novembru 2020. da militantna grupa ne napada bivše tužioce.

„Nema arbitrarnog ili pristrasnog postupanja prema (bivšim) tužiocima", rekao je on.

Talibani stežu kontrolu nad pravosudnim sistemom

Avganistansko pravosuđe je prošlo kroz brzu i potpunu promjenu otkako su talibani preuzeli vlast.

U novembru je talibanski ministar pravde Mula Abdul Hakim (Mullah Abdul Hakim) objavio da samo advokati koji imaju odobrenje talibana mogu da rade u njihovim islamskim sudovima, čime je praktično oduzeta licenca za oko 2.500 advokata i zabranjeno ženama da se bave pravom.

Desetine naoružanih talibana takođe su tog mjeseca upale u kancelarije Nezavisne advokatske komore Avganistana (AIBA) u Kabulu i naredili njenom osoblju da prekine rad. Talibani su stavili AIBA pod kontrolu svog ministarstva pravde, oduzimajući nezavisnost toj organizaciji.

Ti potezi su izazvali duboku zabrinutost za nepristrasnosti i pravičnosti krivičnih procesa pod talibanima.

Posmatrači su rekli da su sudovi u sjenci koje su talibani osnovali tokom pobune i kojima su dominirali sveštenici, transformisani u novi državni pravosudni sistem.

„Nema naznaka da talibani razmišljaju da uključe institucionalno uređenje pravosudnog i pravnog sistema prethodne vlade", rekao je Harun Rahimi (Haroun Rahimi), samoprognani vanredni profesor prava na Američkom univerzitetu u Avganistanu sa sjedištem u Kabulu“.

„Na taj sistem oni gledaju s prezirom", dodao je on. „Oni su željeli da nastave ono što smatraju više islamskom, autentično islamskom, jednostavnom verzijom presuđivanja koju su praktikovali u svojim sudovima u sjenci."

Tokom brutalne vladavine Avganistanom od 1996. do 2001, talibanski sudovi su koristili svoja plemenska tumačenja šerijatskog zakona da izriču ekstremne javne kazne, uključujući pogubljenja, bičevanja i amputacije.

Od povratka na vlast, talibani su naznačili vraćanje nekih od svojih ranijih metoda.

Talibani su u septembru 2020. objesili četiri mrtva tijela na dizalice u gradu Heratu (Herat) na zapadu zemlje, izvijestili su lokalni mediji i svjedoci. Ti muškarci, optuženi za učešće u otmici, ubijeni su u sukobima s talibanima.

Izvor: Vijesti

Priredio: Ivan Čović

U Crnoj Gori nije poznat tačan broj djece s autizmom jer država nema sređen registar, ali je poznato da postojeći Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju nema uslove za pružanje adekvatnog tretmana djeci s autizmom. To je pokazao ispitni postupak Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, a potvrdile i druge zdravstvene institucije. Rezultati ispitnog postupka ukazuju da postojeći kapaciteti, kadrovski i prostorni, ne garantuju ni nužne uslove za pružanje kvalitetne zaštite djeci koja imaju potrebu za kontinuiranim tretmanima od strane logopeda, defektologa, somopeda i oligofrenologa.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda je sproveo ispitni postupak nakon što im se obratio djed, koji je kazao da njegova unuka koja je korisnik usluga centra, nema zadovoljavajući tretman zbog deficita kadra i veoma slabe organizacije (neopravdano rijetkih tretmana, dugo čekanje na sledeći tretman, kratko trajanje samog tretmana).

„Zbog nezadovoljstva mnogih roditelja načinom sprovođenja logopedskih tretmana prinuđeni smo da ovu uslugu ostvarujemo u privatnom sektoru što u mnogome opterećuje porodični budžet. Djeca protokom vremena i neadekvatnom zdravstvenom zaštitom gube dragocjeno vrijeme i šansu da dobiju stručnu pomoć i podršku u skladu sa njihovim uzrastom i psiho-fizičkom zrelošću”, istakao je u pritužbi on.

Zaštitnik je, kako kaže zamjenica Ombudsmana Snežana Mijušković, u prethodnom periodu više puta posjetio Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju u cilju obilaska i razgovora s upravom i zaposlenima, a izjašnjenja su tražena od nadležnih organa u cilju sagledavanja šire slike o kvalitetu i dostupnosti zdravstvene zaštite djece s invaliditetom u Crnoj Gori.

Tretmane u ovoj ustanovi realizuje 237 djece s dijagnostifikovanim stanjem iz spektra autizma i duplo više djece sa stanjima iz drugih spektara.

„Nakon obilaska predstavnika Institucije između ostalog je utvrđeno da je Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju krajem 2020. imao oko 5.000 korisnika, a oko 200 njih s autizmom iako još uvijek ne postoji registar ovih korisnika. Većina ove djece upućuje se na liječenje i tretmane u Beograd, upravo zbog nemogućnosti pružanja i organizacije adekvatnog tretmana u okviru postojećih kapaciteta”, navodi Mijušković.

Osim kadrovskih nedostataka ovaj Centar je suočen s neadekvatnim prostornim uslovima kao i lošom organizacijom zakazivanja tretmana koja je nametnuta funkcionisanja opšteg informacionog sistema zdravstva te su tretmani djece zakazivani na 15 ili 30 minuta, a što je neprihvatljivo za pružanje tretmana ove vrste, te je dolazilo do neopravdano dugog čekanja na zakazan termin.

„Prilikom posjete u septembru 2021, između ostalog, smo zapazili da Centar ima velikih problema s prostornim kapacitetom tj. da nema adekvatan prostor za sprovođenje tretmana u skladu sa standardima te da koriste iste prostorije za različite tretmane pa i prostorije uprave. Problem s prostorom usložnjen je činjenicom da sala za fizioterapiju koja je korišćena za tretmane djece korisnika Centra je prenamjenovana tako da se u njoj pružaju fizioterapeutski tretmani svoj djeci Crne Gore”, ističe Mijušković.

Zaštitnik ističe da Centar za autizam, razvojne smetnje i dječiju psihijatriju - specijalizovana medicinska ustanova, koja se treba baviti pitanjima autizma, razvojnih prepreka kod djece i dječjom psihijatrijom, očigledno ne zadovoljava potrebe djece.

„Broj djece koja imaju potrebu za različitim tretmanima koji se u cilju rane intervencije, jačanja postojećih kapaciteta i unapređenja stanja trebaju sprovoditi često i kontinuirano uveliko prevazilazi mogućnosti postojećeg kadra da pruži adekvatnu podršku i pomoć. Činjenica da jedini centar ovog tipa u Crnoj Gori ima svega tri logopeda i jednog, angažovanog na pola radnog vremena, odnosno svega jednog na puno radno vrijeme i jednog angažovanog na pola radnog vremena koji trenutno sprovode tretmane govori sama za sebe i jasno je da ne mogu adekvatno odgovoriti na potrebe djece”, ukazuje Mijušković.

Nezadovoljstvo roditelja posebno leži u činjenici da, zbog evidentnog deficita logopeda, ove tretmane obavljaju psiholozi koji su prošli određenu edukaciju.

„Ne ulazeći u ocjenjivanje stručnosti i ocjenu kvaliteta tretmana koje ove osobe pružaju djeci evidentno je da roditelji nemaju povjerenja i nisu zadovoljni istim, te su prinuđeni da tretmane ostvaruju u privatnoj praksi”, navodi Mijušković.

U okviru Centra s djecom tretmane sprovode psiholog, logoped, somoped, oligofrenolog i socijalni radnik što naizgled garantuje multidisciplinarni pristup u pružanju zaštite djeci, međutim Zaštitnik smatra da postojeći kadar koji je angažovan za pružanje različitih tretmana djeci nije dovoljan i ne može garantovati adekvatnu i kontinuiranu zaštitu posebno imajući u vidu broj evidentirane djece i sprovedenih tretmana.

Zaštitnik stiče utisak da je koncentracija djece koja koriste usluge ovog Centra velika, te da je fizički neizvodljivo organizovati kvalitetnu zaštitu svakog djeteta u skladu s individualnim potrebama.

Kada je u pitanju prostorna i materijalna opremljenost, Mijušković primjećuje da Centar raspolaže s veoma malim prostorom posebno imajući u vidu broj djece i broj tretmana koji se sprovode u ovim prostorijama.

Angažovani profesionalci smatraju da su im uslovi za rad prilično otežani prostornom ograničenošću, dok su izrazili zadovoljstvo tehničkom opremljenošću.

„Osipanje kadra i činjenica da defektolozi napuštaju ovaj Centar u potrazi za radnim mjestima sa lakšim uslovima ili boljim primanjima je evidentno i donekle opravdano. U obrazovnom sistemu i
privatnoj praksi ovi stručnjaci imaju mnogo povoljnije uslove. Veliki broj djece na tretmanima, uz nedostatak adekvatnog prostora za rad, je okruženje koje frustrira, te ne čudi potreba za prelazak u
povoljnije radno okruženje”, ukazuje Mijušković.

Stoga je mišljenja da se moraju uspostaviti različiti mehanizmi motivisanja stručnih osoba u cilju zadržavanja kadra i dostizanja najvišeg standarda u pružanju tretmana djeci.

„Imajući u vidu činjenicu da je država dužna da obezbijedi i garantuje svakom djetetu, bez izuzetka, adekvatnu zdravstvenu zaštitu i podršku u skladu s individualnim potrebama postojeće stanje u ovoj oblasti se ne smije pasivno posmatrati, već se moraju angažovati svi raspoloživi kapaciteti postojećeg specijalizovanog kadra u Crnoj Gori i staviti se u službu djeci koja za ovim vidom podrške i tretmana imaju potrebu”, poručuje Mijušković.

Podsjeća da je ostvarivanje prava djeteta na zdravstvenu zaštitu zajamčeno Ustavom, Konvencijom o pravima djeteta UN-a kao i domaćim propisima koji se odnose na zdravstvenu zaštitu i osiguranje.

„Obaveza je države da se to garantovano pravo i ostvari, odnosno da stvori uslove djeci za najviši standard zdravlja i da svi imaju jednak pristup institucijama za liječenje i zdravstvenu rehabilitaciju, a posebno socijalno osjetljive i ugrožene kategorije stanovništva”, navodi Mijušković.

Usljed relativno malog broja stručnog kadra, u odnosu na broj djece, korisnika logopedskih, psiholoških i drugih defektoloških usluga, godišnje se 200-250 djece upućuje na liječenje u Srbiju.

„U najvećem broju, po želji roditelja, djeca se upućuju u IEFPG „Đorđe Kostić“ u Beograd, dok se nekoliko djece upućuje u drugu ustanovu u Beogradu”, navodi Mijušković.

Smatra da je neophodno preduzeti aktivnosti na obezbjeđenju uslova za logopedsko-defektološke tretmane djece u Crnoj Gori na način koji garantuje najviše preporučene standarde u ovoj oblasti. Razumije da se problem ne može riješiti u kratkom roku.

„Ali s ovim problemom smo suočeni dugi niz godina te se o svemu može govoriti osim o „kratkom roku“. Svako dalje odlaganje djelovanja na rešavanju ove situacije dovodi u rizik zdravlje, razvoj i dalji napredak velikog broja djece u Crnoj Gori. Značajna uloga defektologa u ranom otkrivanju, pravovremenom dijagnostifikovanju kao i uključivanju ove djece u rani rehabilitacioni tretman se ne smije zanemarivati te se mora naći način da se svaki stručnjak iz ove oblasti stavi na raspolaganje djeci koja za ovim imaju potrebu i to bez dodatnih izlaganja troškovima”, upozorava Mijušković.

Imajući u vidu sve veću potrebu djece za tretmanima ove vrste, Zaštitnik je mišljenja da je veliki izazov povjeriti jednom centru svu djecu Crne Gore s jedne strane a relativno oskudne kako
kadrovske tako i materijalne uslove s druge strane.

Smatra da nacionalni Centar ovog tipa treba imati mnogo veći broj specijalizovanih stručnjaka koji će djeci garantovati kontinuiranu i intezivnu zaštitu, podršku i praćenje kao i neograničavajuće prostorne i materijalne uslove za rad.

Osim toga, Zaštitnik smatra da bi povezanost Centra za autizam s drugim službama, kako zdravstvene tako i socijalne zaštite, trebala biti stalna i organizaciono naprednija kako bi se adekvatno koristila sva raspoloživa stručna pomoć kako u lokalnim zajednicama tako i na nivou Crne Gore.

„Stoga smo mišljenja da je neophodno revidirati i sveobuhvatno analzirati kapacitete svih postojećih službi koje u usvojim redovima imaju stručna lica za rad s ovom kategorijom djece kako
na lokalnom tako i na nacionalnom nivou međusobno uvezali i multidisciplinarno pružili nedostajuće usluge djeci s invaliditetom”, navodi Mijušković.

Kako je evidentna potreba za dodatnim stručnim kadrom, a polazeći od toga da u Crnoj Gori nema visoke škole za specijalnu edukaciju i rehabilitaciju, kakvi fakulteti postoje u zemljama u
okruženju, mišljenja su da treba razmotriti da se otvori studijski program iz ove oblasti, kako bi se u dogledno vrijeme obezbijedio neophodni stručni kadar.

„Iako je ovaj mehanizam obezbjeđivanje garancije za budući period do tada je neophodno uspostaviti sistem i razmotriti partnerstvo privatnih i javnih struktura kako bi sva djeca koristila preporučene tretmane bez izlaganja dodatnim troškovima”, navodi Mijušković.

Fond za zdravstveno osiguranje Crne Gore je saglasan sa zahtjevima roditelja da se iznađe mogućnost da se potrebni tretmani za liječenje djece obezbijede u našim zdravstvenim ustanovama.

„Međutim, rješavanje ove problematike nije jednostavno u Crnoj Gori zbog nedostatka kadra”, ukazuju u Fondu.

Ljekarima iz Centra za autizam poznata je situacija s deficitom kadra, tj. odlivom kadra u obrazovni sistem.

„Ima i stručnih mišljenja da defektološke tretmane treba izmjestiti iz domena zdravstvenih ustanova u domen usluga prosvjetnih ustanova jer je u suštini riječ o specijalnoj edukaciji djece s invaliditetom”, ističu u Fondu, navodeći da su mišljenja da ovu problematiku treba aktuelizovati u resornim ministarstvima i na osnovu sagledane situacije sa svim pokazateljima, doći do najoptimalnijeg rješenja ovog problema.

Direktor Instituta za bolesti djece, kazao je da Fond zdravstva upućuje djecu u IEFG isključivo radi defektološko logopedskih individualnih tretmana i koliko su upoznati zvanično oni isključivo obavljaju tu vrstu usluge, u kojoj je stalno zaposleno 48 defektologa logopeda od kojih je 15 doktora nauka koji djeci pružaju intenzivne stimulativne tretmane u trajanju od dva sata na dan i jedina su ustanova u regionu koji mogu da pruže toliko sati rada sa djecom uslijed velikog broja zaposlenih.

Saglasni su da je potrebno iznaći rješenje i obezbijediti uslove za tretmane djece u Crnoj Gori, čime bi se ne samo uštedjela sredstva našeg Fonda zdravstva, već i poštedjeli roditelji dodatnih troškova, te emotivnih patnji koje izaziva razdvojenost od ostatka porodice, a na čemu su s Ministarstvom i Upravom KCCG-a, zajedno preduzimali radnje radi iznalaženja rješenja. Nadaju se da će realizacija planova o korišćenju potencijala koji postoje u prosvjeti i daljim jačanjem istih u smislu broja kadra, eliminisati sve prethodno navedene probleme i unaprijediti zdravstvene i obrazovne usluge građanima Crne Gore i najranjivijoj populaciji, najmlađima.

Izvor: portal CDM

Priredio: Ivan Čović

Stonoteniser Filip Radović kazao je da je medalja s Paraolimpijskih igara u Tokiju najvrednija u karijeri, ali da mu je evropska bronza iz danskog Vejlea najdraža, podsjećajući da je osvojio s 15 godina, kao debitant na velikom takmičenju.

On je u intervjuu  agenciji MINA kazao da je ponosan na rezultat u Tokiju, ali i na težak kvalifikacioni put, navodeći da je bio i teži od paraolimpijskog turnira.

Paraolimpijac s četiri evropska odličja kazao je da je donekle svjestan ostvarenog rezultata i težine zadatka koji je imao.

„Često razmišljam o igri na turniru, ali se nikad nisam osvrnuo na kvalifikacioni put koji je vjerovatno bio teži nego ulazak u polufinale u Tokiju. Nekoliko puta sam bio na ivici da ne obezbijedim plasman na Igre, a onda sam u Tokiju na putu do medalje savladao dva igrača koja do tog momenta nikad nisam pobijedio“, rekao je Radović. On je naglasio da ga posebno raduje činjenica što je uspio da odigra svoj najbolji stoni tenis u najvažnijim trenucima.

„To pokazuje da sam već sad, iako relativno mlad, spreman za velike mečeve. To mi daje neku dozu samopouzdanja za takmičenja koja me očekuju u budućnosti“, rekao je Radović.

Govoreći o paraolimpijskom turniru on je podsjetio da je za Tokio otputovao kao šesti igrač svijeta i jedan od kandidata za medalju i da je svima bilo jasno da se neće zadovoljiti samo učešćem na Igrama.

„Presrećan sam zbog osvojene medalje, ostvarenja cilja i sna. Svi znamo šta znači medalja sa najveće smotre sporta. Meni je, ipak, osjećaj bio čak i bolji kad sam uspio da osvojim prvu evropsku medalju kao totalni autsajder. Na tom turniru 2015. napravio sam veliko iznenađenje i zbog toga mi je ta medalja najdraža“, rekao je Radović. Govoreći o trenutnom stanju u svjetskom stonom tenisu u kategoriji S10 i činjenicu da je Patrik Čojnovski jedini koga nije savladao, Radović je kazao da je Poljak definitivno igrač koji se po kvalitetu izdvaja.

„Naš meč u polufinalu Paraolimpijskih igara bio je neizvjesan, nijesam iskoristio neke svoje šanse da meč odvedem u peti, odlučujući, set. On je baš u tim ključnim momentima pokazao klasu i okrenuo meč u svoju korist. Definitivno, postoji razlika u kvalitetu između nas, ali vjerujem da za četiri godine napornog rada mogu nečemu da se nadam protiv Čojnovskog“, rekao je Radović.

Komentarišući činjenicu da je na posljednja tri šampionata Evrope bio na pobjedničkom postolju, crnogorski stonoteniser je kazao da nije lako u kontinuitetu osvajati medalje.

„Ove godine čeka me Svjetsko prvenstvo u Španiji. Ima mnogo dobrih igrača u mojoj kategoriji i zaista je nezahvalno prognozirati bilo kakav rezultat u ovom momentu. Neophodna je, osim igračkog kvaliteta, sreća da bih se u takvoj konkurenciji našao na pobjedničkom postolju. Najbitnije mi je da narednih deset mjeseci dam sve od sebe na treningu sa ciljem da što spremnije dočekam novembar 2022.“, rekao je Radović.

„Dosta smo se spremali za dubl jer smo mislili da imamo veće šanse u ekipnom dijelu takmičenja na Paraolimpijskim igrama. U jednom periodu priprema smo izgledali stvarno moćno i definitivno ostaje žal što nijesmo uspjeli da iskoristimo šansu za još jednu medalju. Novi format takmičenja nam ne odgovara jer bi da nije bilo promjena, siguran sam, naporan rad morao da dođe do izražaja na jednom od narednih velikih takmičenja“, kazao je Radović.

Govoreći o ranom odlasku s Cetinja, velikom odricanju i radu na treninzima, putu od talentovanog dječaka do finaliste Evropskog prvenstva i osvajača paraolimpijske medalje, on je kazao da je prvi put pomislio da može biti veliki stonoteniser nakon meča s Pavelom Lukjanovim, tada jednim od najboljih u klasi S10.

„S prvog turnira, s novim trenerom Nikolaeom Lupuleskuom, vratio sam se optimističan. Nije to rezultatski bio uspješan turnir jer je teško tada bilo i očekivati išta od mene. Bilo je pobjeda, ali mnogo više poraza. Bio sam mnogo mlad i već tada sam pokazao da imam potencijala da budem jedan od najboljih u svojoj kategoriji. Igrao sam dosta neizvjesnih mečeva sa igračima koji su bili puno bolje rangirani od mene, što je za mene predstavljalo veliki uspjeh u tom momentu“, kazao je Radović.

„Izgubio sam 3:2 od igrača koji je bio u samom vrhu kategorije S10. To je trenutak koji mi je dao vjetar u leđa da nastavim s radom kako bih ostvario svoje snove“, rekao je Radović.

Paraolimpijac, koji nastupa u Superligama Crne Gore i Srbije, kazao je da je zadovoljan dosadašnjim nastupima i rezultatima.

„Napravio sam nekoliko iznenađenja, savladao sam neke igrače koji su bili favoriti protiv mene. Bila su i dva kiksa u ovoj polusezoni, ali tempo mečeva je bio žestok, što je rezultiralo padom koncentracije u par navrata. Sve u svemu, mogu biti zadovoljan prikazanim u dosadasnjem dijelu sezone“, zaključio je Radović.

Izvor: portal Paraolimpijski komitet Crne Gore

Priredio: Ivan Čović