14. septembra ENIL je organizovao onlajn sastanak članova. Adolf Ratzka, pionir pokreta za samostalni život u Evropi, održao je sjajan govor o tome kako efikasno zagovarati zakone o personalnoj asistenciji. To je već pomenuto u odgovarajućem članku, ali odlučili smo da ga objavimo i odvojeno zbog velikog interesovanja. Možete ga pročitati u nastavku: 

„Moramo da radimo na nacionalnim politikama personalne asistencije u našim zemljama. Koje elemente one treba da sadrže da bi nas osnažile i kako možemo da radimo za takve politike? 

Prvo, šta očekujemo od takve politike? Šta personalna asistencija može učiniti za naše živote? Postoji mnogo primjera kako su korisnici asistencije uspjeli da žive uz pomoć svojih asistenata, ali evo moje priče. 

1961. godine, sa 17 godina, dobio sam polimijelitis. Kao rezultat, od tada koristim ventilator, električna kolica i postepeno povećavam stepen asistencije koju koristim u dnevnim aktivnostima. Nakon pet godina u bolnici, 1966. sam dobio stipendiju koja mi je omogućila da se preselim s bolničkog odjeljenja u Minhenu u Njemačkoj, u studentsku sobu na Univerzitetu Kalifornija u Los Anđelesu.

Tranzicija od pacijenta do studenta bila je moguća zahvaljujući stipendiji koja nije pokrivala samo moje studentske troškove, već je sadržala i direktne isplate za personalnu asistenciju. S tim novcem sam angažovao, obučavao, plaćao, planirao i nadzirao kolege studente kao svoje asistente. Mogao sam da im isplaćujem konkurentne zarade, tj. zarade koje bi zaradili za rad u kampusu u bibliotekama ili kafeterijama. Pomagali su mi u svemu što mi je bilo potrebno da se koncentrišem na studije i da uživam u životu kao mlada odrasla osoba koja prvi put živi sama. Morao sam da naučim da izrazim svoje potrebe, morao sam da naučim da budem šef. To je bilo teško i napravio sam mnogo grešaka. Ali moje greške bile su dragocjene lekcije. 

Preselio sam se u Švedsku 1973. da bih radio na disertaciji. Opet sam tamo angažovao ljude kao personalne asistente. Uz njihovu pomoć, nakon završenog akademskog obrazovanja, radio sam kao istraživač na univerzitetu. 

Tokom godina sigurno sam zaposlio na stotine studenata, imigranata i ljudi između poslova da rade za mene. Nijesu mi samo omogućili da učim i radim, već i da živim onako kako sam želio, s bogatim društvenim životom, s mnogim interesovanjima, romantičnim vezama, s putovanjima zbog posla i zadovoljstva. Uz njihovu pomoć, uključio sam se u rad s na temu invaliditeta na nacionalnom i međunarodnom nivou. Osnovao sam nekoliko organizacija, putovao i predavao, bio regrutovan za istraživačka radna mjesta u inostranstvu i vodio međunarodne projekte.

Personalna asistencija mi je takođe bila ključna za stupanje u brak. Moja supruga i ja bili smo uvjereni da ću se, uz pomoć svojih asistenata, ne samo brinuti o sebi, nezavisno od supruge, već da ću moći da dijelim kućne poslove i radim oko kuće, na jednakoj osnovi (to je bio plan, ali nije se uvijek tako odvijao, sram me je priznati.) Moja supruga ne bi bila moja doživotna neplaćena medicinska sestra. Željeli smo vezu u kojoj bismo oboje, nezavisno jedno od drugog, mogli da se razvijamo i rastemo, slijedimo svoje interese i imamo značajnu karijeru. Na primjer, oboje smo u svom radu putovali na sastanke i konferencije u Švedskoj i inostranstvu. Kad smo putovali zajedno, to je bilo zato što smo tako odlučili, a ne zato što mi je bila potrebna kao asistentkinja. Odluka o djetetu takođe se zasnivala na mojoj personalnoj asistenciji. Moji asistenti bi mi omogućili da imam aktivnu ulogu u odgoju i tome da budem blizu svom djetetu. Na primjer, dok je moja kćerka bila mala, išli smo zajedno u kupovinu namirnica ili u ribolov. Moj asistent bi ostao iza nas i umiješao bi se samo da spriječi nezgodu. 

Švedski sistem socijalnog osiguranja plaća mi mjesečni iznos novca za koji zapošljavam sedam asistenata na dio radnog vremena koji mi pružaju 18 sati personalne asistencije dnevno. Mogu da isplaćujem konkurentne zarade. S tim novcem mogu da živim u zajednici uprkos kompleksnom invaliditetu. Ja sam sasvim obična osoba. Ništa nije posebno u vezi sa mnom, nemam izuzetnih darova ili talenata. Mnogi, mnogi ljudi u mojoj situaciji mogli bi imati jednako ispunjene živote. Ono što je posebno kod mene je to što sam tokom čitavog svog odraslog života imao personalnu asistenciju. To je, tužno reći, veliki izuzetak. U zemljama bez usluge personalne asistencije, to jest, u većini djelova svijeta – ne bih imao nikakvo samoopredjeljenje. Uz jedinu pomoć od strane porodice bio bih vrlo ograničen. U rezidencijalnoj ustanovi vjerovatno bih umro prije nekoliko decenija. 

Iz mog iskustva s personalnom asistencijom od 1966. godine zaključujem da politika personalne asistencije koja vam omogućava da živite s istim izborima i uslovima kao i vaša braća i sestre, prijatelji i komšije bez invaliditeta mora da ispunjava tri glavna uslova. 

Prvo, moramo imati kontrolu nad personalnom asistencijom. Što više možemo prilagoditi i fino podesiti rješenje za personalnu asistenciju našoj jedinstvenoj ličnosti i životnim okolnostima, to ćemo bolje naučiti kako se rukuje ovim alatom i to ćekvalitet našeg života biti bolji. To zauzvrat zahtijeva da regrutujemo, zapošljavamo, obučavamo, raspoređujemo i nadgledamo svoje asistente.

Drugo, potrebne su nam direktna sredstva od vlade da bismo isplatili zarade naših asistenata, odnosno novac koji se uplaćuje direktno na naše bankovne račune. Bez kontrole novca ne možemo biti poslodavci i moramo prihvatiti bilo koje usluge koje vlada odabere za nas. Bez direktnih plaćanja nemamo izbora, zaglavljeni smo s uslugama koje nam se ne dopadaju. Takođe, bez kontrole novca, nemate konačnu riječ u važnim odlukama u regrutovanju, određivanju zarada ili otpuštanju zaposlenih. Bićete objekat, a ne subjekat. Vaši asistenti će imati drugačiji stav prema vama. Ako nijeste šef, ako ne možete da zamijenite pružaoca usluga, ne možete obezbijediti dobar kvalitet usluge i osjećaćete se zavisno od svojih asistenata.

Treće, direktna plaćanja moraju pokriti troškove svih sati asistencije koji su nam potrebni i omogućiti nam da isplaćujemo konkurentne zarade. Bez pristojnih zarada ljudi koji rade za nas mogu očekivati našu zahvalnost. U takvim okolnostima ne možemo očekivati brze, kompetentne i pouzdane radnike. Uz nedovoljan  broj sati asistencije i ako je ona nedovoljnog kvaliteta, morate se osloniti na porodicu i volontere. Bićete zavisni, moraćete napraviti kompromise i ustupke. Planiranje aktivnosti ili većih projekata postaće veoma teško. 

Kako radimo za personalnu asistenciju u našim zemljama? Kako možemo uvjeriti naše vlade, poslanike, medije i, što je najvažnije, opštu javnost u naše pravo na personalnu asistenciju?

Jedan argument je u oblasti ekonomije. Ali, molim vas, nemojte tvrditi da je personalna asistencija za vladu jeftinija od rezidencijalnih institucija. To bi moglo imati suprotan efekat od planiranog. Institucije sa vrlo malo osoblja i pretrpanim uslovima poput zatvora Trećeg svijeta definitivno su jeftinije po korisniku od personalne asistencije. Umjesto toga, tvrdimo da bi s istim iznosom novca koji institucije dobijaju od vlade za svakog svog korisnika, većina stanovnika mogla da ima bolji život živeći u zajednici uz personalnu asistenciju. U većini zemalja vlade plaćaju više institucijama za naš boravak u njima nego što izdvajaju za naš samostalan život u zajednici. U Španiji, na primjer,  ustanova je primala 2.400 eura mjesečno za svakog stanovnika, dok je neko ko želi da napusti ustanovu mogao računati samo na 750 eura (podaci su iz 2007, ali njihov odnos je vjerovatno i danas isti.) Možemo samo nagađati o razlozima zbog kojih vlasnici institucija imaju pravo na takvu velikodušnost od vlade. Možda je jednostavno to što su bolje organizovani i imaju više novca od našeg pokreta, imaju bolji lobi i bolje prijatelje u vladi. 

Institucije su kapitalno intenzivne – znatan novac odnosi se na zemljište i zgrade. Personalna asistencija je radno intenzivna– gotovo svi troškovi su plate. Naši asistenti su osobe s niskim primanjima koje zaradu koriste za hranu i stanarinu. Ovo promoviše domaću potražnju – odličan način za izlazak iz recesije. 

U Švedskoj,personalna asistencija je postala instrument tržišta rada. Otprilike 50.000 osoba rade kao asistenti, odnosno, to je0,5% ukupnog stanovništva zemlje. Mnogi moji asistenti imali bi poteškoća u pronalaženju drugog posla i morali bi se oslanjati na socijalnu pomoć države. Zar nema više smisla u korišćenju direktnih plaćanja za omogućavanje da mi doprinosimo zajednici, za omogućavanje našim rođacima da rade u odabranom polju interesa i istovremeno za radno angažovanje naših asistenata? Moramo učiniti da opšta javnost shvati da direktna plaćanja za personalnu asistenciju nijesu troškovi već investicije – ulaganja u sposobnost ljudi da doprinesu društvu. 

Drugi argument za direktne isplate za personalnu asistenciju su zdravstvena i bezbjednosna pitanja u rezidencijalnim ustanovama i roditeljskim domovima – alternativama za korisnike asistencije. Mediji tako često izvještavaju o fizičkom i seksualnom zlostavljanju osoba s invaliditetom u institucijama i – u manjoj mjeri – u porodicama, posebno tamo gdje su roditelji kao jedini njegovatelji preopterećeni i i gdje dolazi do „izgaranja“. 

Postoji obilje naučnih dokaza da institucionalizacija, zbog nedostatka stimulacije, isključenosti iz porodice, prijatelja, školskih drugova i zajednice, dovodi do usporenog razvoja i gubitka socijalnih vještina. Živio sam pet godina na takvom mjestu, od 17. do 22. godine. Trebala mi je skoro decenija da se oporavim od štete ovog najstrašnijeg perioda u životu. 

Trenutna pandemija koronavirusa pruža dodatne dokaze o opasnostima institucionalizacije. Do sada je veći procenat starijih osoba umro u institucijama nego u zajednici. Ne bi me iznenadilo da ovo važi i za mlađe osobe s invaliditetom.

Treći argument su naša ljudska prava. Evropska unija, kao cjelina, i sve njene države članice potpisale su i ratifikovale Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom. Prema članu 19 Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, imamo pravo na samostalni život i uključenost u zajednicu, pod jednakim uslovima s drugima. Opšti komentar br. 5 u svojim operativnim definicijama jasno pokazuje da se rezidencijalne ustanove moraju postepeno ukidati i zamijeniti uslugom personalne asistencije. 

Svakako, ne bi trebalo da nabrajamo ove ekonomske, zdravstvene i bezbjednosne i pravne argumente da bismo ljude uvjerili u naše pravo na personalnu asistenciju. U pristojnom društvu svi građani imaju jednake mogućnosti za život u zajednici u sigurnosti, zdravlju i uživanju svog urođenog potencijala. Ali, kao što svi jako dobro znamo, ne živimo u pristojnim društvima i prvo ih moramo učiniti pristojnim. 

Predlažem sljedeću strategiju za borbu za pristojno društvo.

Pristupačnije stanovanje 

Naša društva treba da postanu pristupačnija. Da bismo rezidencijalne ustanove zamijenili uslugom personalne asistencije, moramo imati pristupačniji smještaj u zajednici. Drugačije, mnoge osobe s invaliditetom - čak i uz personalnu asistenciju - i dalje bi bile prisiljene na institucije. U stanovanju nam treba univerzalni dizajn. Za to moraju biti uspostavljeni građevinski propisi za novu izgradnju i grantovi za adaptaciju postojećih zgrada. 

Izgradnja koalicija

U skladu s Opštim komentarom Konvencije UN o pravima OSI br. 5, rezidencijalne ustanove treba da se ukinu preusmjeravanjem resursa u direktne isplate za personalnu asistenciju. Da bismo stigli toliko daleko, naš pokret mora da postane širi. Kao predsjednik osnivač ENIL-a, ponosan sam na našu organizaciju i njena dostignuća. Ali moramo biti bolji u izgradnji koalicija, posebno na nacionalnom nivou. U mnogim evropskim zemljama pokret osoba s invaliditetom i dalje je podijeljen na organizacije za OSI i organizacije OSI. Povrh toga, organizacije su uglavnom orijentisane na medicinske dijagnoze. Tako pronalazimo zemlje u kojima jedna organizacija, na primjer Organizacija za mišićnu distrofiju, radi za personalnu asistenciju, ali ne i Udruženje osoba s povredom kičmene moždine ili bilo koja druga organizacija u zemlji. Kao da osobama s cerebralnom paralizom, reumatizmom, autizmom, oštećenjem vida, Daun sindromom itd. nikada neće trebati personalna asistencija! Ne bi li naša borba za personalnu asistenciju bila uspješnija ako bi više organizacija i više ljudi forsiralo ovo pitanje? 

Nacionalne organizacije za personalnu asistenciju 

Predlažem da u našim zemljama osnujemo ad hoc organizacije s jednim pitanjem – nacionalne organizacije za PA. Svako ko želi da podrži ili radi na postizanju cilja izuzetno je dobrodošao bez obzira na medicinsku dijagnozu ili povezanost s drugim organizacijama.  

Koalicije s organizacijama penzionera i starijih osoba 

Radeći za PA posljednjih 40 godina, shvatam da pravimo veliku grešku kada ne stvaramo koalicije u vezi s PA s organizacijama penzionera i starijih osoba. Ako bi naš pokret mogao da natjera ove često vrlo velike, bogate i politički uticajne organizacije da podrže našu stvar, zakonodavci bi nam posvetili više pažnje. Kako možemo pridobiti ove organizacije? 

Pridružimo se organizacijama penzionera i starijih osoba 

Jedan od načina da im se pridružimo je da oni koji su dovoljno stari pokušaju da napreduju u njihovim redovima. Ove organizacije treba da shvate da su njihovi članovi ne samo stari, već i skloni da prije ili kasnije postanu osobe s invaliditetom, s velikom vjerovatnoćom da će im trebati pomoć u svakodnevnim životnim aktivnostima. Moramo da ubijedimo njihovo rukovodstvo da je život u zajednici uz PA sto puta bolji od smještaja u nekoj instituciji. 

Naš moto: Mi smo sasvim obični ljudi 

Moramo udvostručiti napore kako bismo učinili da svi - što je najvažnije mi sami - razumijemo i poistovjetimo se sa svojim položajem: Iako možemo izgledati, hodati ili se ponašati drugačije, mi smo sasvim obični ljudi jer, kao i sve druge, i nas treba vidjeti zbog onoga što jesmo, treba nam da smo poštovani, treba nam da smo voljeni. Te potrebe dijelimo sa svima, te nas čine istinski ljudima. Da bismo zadovoljili ove potrebe, moramo da živimo, volimo i radimo među prijateljima i porodicom u zajednici – uz personalnu asistenciju.“

Prevela s engleskog: Marina Đurović

Izvor: ENIL

Projekat OSudI nasilje! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja.

Projektom se želi ostvariti doprinos smanjenju stepena diskriminacije, nasilja i društvene marginalizacije žena s invaliditetom i djece s invaliditetom, odnosno porodica čiji članovi imaju invaliditet u Crnoj Gori, dok se kroz konkretnu realizaciju projekta želi doprinijeti povećanju stepena informisanosti i osnaženosti žena s invaliditetom, djece s invaliditetom i njihove braće i sestara s iskustvom nasilja, kao i donosilaca odluka o ljudskim pravima i zaštiti od diskriminacije i nasilja o pojavnim oblicima nasilja, njegovim štetnim efektima i mehanizmima zaštite od nasilja i marginalizacije. 

Aktivnosti projekta podrazumijevaju obuhvat širih ciljnih grupa, direktnih i indirektnih, i to kroz aktivnosti pružanja usluga psiho-socijalnog savjetovališta i osnaživanja, pravnog savjetovališta i besplatne pravne pomoći, zatim izradu brošure o oblicima nasilja, zanemarivanja i diskriminacije i marginalizacije žena s invaliditetom i djece s invaliditetom i njihovih sestara i braće, zatim aktivnosti inicijativa, analiza i smjernica o načinima pružanja usmjerene, individualizovane i specijalizovane podrške ženama s invaliditetom, djeci s invaliditetom i drugoj djeci, odnosno porodicama čiji članovi imaju invaliditet podrške i pomoći u situacijama iskustava s nasiljem, kao i aktivnosti javnog zagovaranja, okruglog stola i aktivnosti medijske kampanje. 

Projekat OSudI nasilje! je odobren u okviru konkursa u oblasti zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici za 2020. Realizacija projekta traje 10 mjeseci počev od oktobra 2020, a odobrena sredstva za njegovu realizaciju iznose 16.000,00€.

Pripremila: Marina Đurović, koordinatorka projekta

Posle velikog uspjeha kampanje "ONI SU MENJALI SVET" , kompanija Kolor Medija Komunikejšns (Color Media Communications), u saradnji s Ministarstvom za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, AMS osiguranjem i Apatinskom pivarom - Jelen pivo "ŠAMPIONI SVAKI DAN", kampanju nastavlja i u 2020. 

Kampanja "OSOBE S INVALIDITETOM KOJE SU MENJALE SRBIJU" ima za cilj podizanje svijesti društvene zajednice i prevazilaženje predrasuda prema osobama s invaliditetom. 

Na izložbi su predstavljene fotografije s tekstom o životu i uspijesima osoba s invaliditetom iz Srbije. Pored fotografija i teksta, posijetioci izložbe su bili u prilici da čuju i životne priče osoba koje smo uvrstili u projekat, kako bi se čuo glas onih koji se suočavaju s viječitom stigmom zbog različitosti. 

Izložba je otvorena na Trgu Nikole Pašića u Vrbasu, i u ovom gradu će gostovati i moći da se pogleda sve do ponedeljka, 12. oktobra.

Izložbu su otvorili Milan Glušac, zamjenik predsjednika opštine Vrbas i Aleksandar Plavšić, psiholog, a predstavile su se i neke od osoba koje smo ove godine uvrstili u projekat. 

Milan Šolaja, u njegovoj 34. godini kao posljedicu saobraćajne nezgode stekao invalidnost. Nakon rehabilitacije, počinje sasvim slučajno, na poziv prijatelja, da se bavi ronjenjem na dah. Na Evropskom prvenstvu u ronjenju na dah u Sloveniji osvaja zlatnu medalju, a 2019. osvaja srebro na svjetskom takmičenju koje se održava u okviru Festivala za osobe s invaliditetom "Para-Krim 2019" u Rusiji. 

Mara Hornjak, ima višestruko oštećenje. Počela je da se bavi sportom i da trenira atletiku, petoboj, trčanje na 100 metara, bacanje diska, bacanje kladiva i skok u dalj. Završila je za maser terapeuta i danas ima brojne klijente. Bila je majka dvoje djece, ali nažalost tragično je izgubila sina. Danas je baka dvoje unučića, državni prvak u plivanju i kuglanju, reprezentativac Svjetskog i Evropskog prvenstva, igra šah i uključena je u manifestaciju „Vredne ruke slepih žena Srbije“.

Izvor: Na dlanu – Prvi srpski portal 

Pripremio: Ivan Čović 

Na linku ispod, nakon preuzimanja dokumenta, možete se upoznati s pravom na ostvarivanje povlastica na komunalne usluge, odnosno subvencijama za utrošenu električnu energiju, vodu i komunalne usluge.

• Predmet Javnog poziva: 

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) raspisuje Javni poziv za dostavljanje ponuda za organizaciju i realizaciju prevoza od vrata do vrata za OSI.

• Uslovi/bitne karakteristike: 

Javni poziv je otvoren za sve firme koje pružaju uslugu prevoza, čije se sjedište/predstavništvo nalazi na teritoriji Crne Gore i koje mogu dostaviti ponude za organizaciju i realizaciju prevoza od vrata do vrata za OSI po sljedećim zahtjevima:

• Obezbjeđivanje dva vozača koja će pružati uslugu koristeći dva pristupačna vozila koje obezbjeđuje, odnosno koja su u vlasništvu UMHCG;
• Tehničko održavanje dva vozila tokom trajanja projekta kroz koji se obazbjeđuje ova usluga;
• Redovno punjenje goriva u vozila u skladu s potrošnjom, odnosno pruženom uslugom vožnji.

• Napomena:

Zainteresovanim firmama će nakon iskazivanja interesovanja za učešće u Javnom pozivu putem mejla biti poslat tenderski paket za pružanje predmetne usluge. 

• Rok za prijavu:

Interesovanje za dostavljanje ponuda firme mogu iskazati najkasnije do srijede, 30. septembra 2020, do 16.00 h na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., uz napomenu (naslov mejla): Javni poziv za dostavljanje ponuda za organizaciju i realizaciju prevoza od vrata do vrata za OSI. Tenderski paket će zainteresovanim ponuđačima biti dostavljen najkasnije do 3. oktobra 2020.

Za detaljnije informacije zainteresovani se mogu javiti putem gore navedenog mejla ili na brojeve telefona 020/265-650, 067/801-761 i 069/385-981.

• Opis projektne aktivnosti:

UMHCG planira organizovanje prevoza od vrata do vrata za OSI koje ne mogu koristiti javni prevoz zbog nepristupačnosti, ili nedostupnosti sredstava javnog prevoza na željenoj lokaciji i u željeno vrijeme, što može biti uslovljeno i finansijskom situacijom korisnika. 

Razvoj ove usluge je planiran radi povećanje mobilnosti OSI, ali i ukupnog kvaliteta njihovog života. U okviru ovog projekta, planirano je da prevoz bude dostupan šest dana sedmično, u dvije smjene (7.00 – 23.00h). Prevoz će se odvijati na teritoriji Podgorice i podrazumijevaće prevoz osoba s invaliditetom koje žive, studiraju i/ili rade na teritoriji Glavnog grada, odnosno u njemu borave zbog ličnog i profesionalnog razvoja i angažmana, s mogućnošću prevoza i u druge gradove/države onda kada je to prethodno dogovoreno i odobreno od strane pružalaca usluge, a u skladu s raspoloživošću vozila i finansijskim okvirom projekta. U slučajevima prevoza u druge gradove i/li države donosiće se posebna odluka kojom će biti regulisana prava i obaveze korisnika prevoza. 

Usluga prevoza je prioritetno namijenjena korisnicima kolica, ali i svim ostalim osobama s invaliditetom kojima je javni saobraćaj nepristupačan ili nedostupan na željenoj lokaciji i u željeno vrijeme.

Aktivnosti su dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštitu, uz podršku Evropske unije i kofinansiranje Ministarstva javne uprave, kroz projekat IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite.

Osobe s invaliditetom (OSI), organizacije osoba s invaliditetom (OOSI), članovi porodica OSI i lokalne samouprave smatraju da je položaj OSI u poslednjoj deceniji unaprijeđen, ali da je daleko od idealnog, odnosno zadovoljavajućeg, pokazalo je istraživanje o sprovođenju preporuka Komiteta UN o pravima OSI u vezi s članom 19 Konvencije (Samostalni život i uključenost u zajednicu), koje je sprovelo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Učesnici istraživanja su naglasili da je zakonodavstvo unaprijeđeno, odnosno da postoje garancije u većini oblasti života, te da je tema samostalnog života zastupljenija, pa samim tim uočljiva veća vidljivost, odnosno zastupljenost i aktivnost OSI, naročito OOSI koje inače smatraju najzaslužnijim za pomake i koje su, kako kažu predstavnici OOSI, „jedine brinule o OSI tokom pandemije virusa COVID19“.

Sistem podrške za život u zajednici opisan je kao neizvjestan, a mogućnosti za samostalan život OSI ograničene. Kao odgovorne za takvu situaciju su, prije svega, pronalazili u institucijama socijalne i dječje zaštite i lokalnoj samoupravi, odnosno državi, pa čak i u svjetskim okvirima, ali u jednom dijelu i samim OSI za koje smatraju da treba da u većoj mjeri zahtijevaju ostvarenje svojih prava. Stoga, odgovornost smatraju podijeljenom, ali s većim akcentom na tome da je država u obavezi da obezbjedi jednake uslove za sve jer je glavna odgovornost na onome „ko uređuje odnose u društvu“.

Kao dodatan problem u praksi su naveli taj što je npr. neke OSI ne raspolažu samostalno svojim novcem već to čine članovi njihovih porodica, a to negativno utiče na njihovo samopouzdanje i upravljanje svojim životom. Akcentovali su da porodice s članovima OSI treba ojačati, naročito u dijelu „puštanja“ djeteta da vodi svoj život, ali i razvoja usluga podrške za roditelje.

Takođe, istraživanje je pokazalo da se prepreke s kojima se suočavaju OSI mogu podijeliti na one zasnovane na stavovima i predrasudama bilo same porodice, ili zajednice, pa samim tim uslovljena neosnaženosti OSI, te neadekvatna podrška ili potpuni izostanak podrške do onih koje se odnose na prepreke u okruženju, informacijama i komunikacijma, zatim ostvarivanju prava, neadekvatnom životnom standardu i na kraju, ali ne manje važno, nerazvijenim uslugama, odnosno nedovoljnom broju i obuhvatu istih. „Usluge nisu prepoznate dovoljno, nisu razvijene, a i one koje egzistiraju nisu inovirane“ – navode u jednoj LSU.

Kada je trebalo definisati samostalni život OSI i uključenost u zajednicu, jedan od zanimljivih i važnih odgovora odnosio se na to da samostalni život ispitanici vide kao proces življenja i starenja izvan ustanova. Takođe, rezultati upitnika pokazuju da 44,2% ispitanika smatra da OSI u Crnoj Gori NEMAJU adekvatne preduslove i uslove za samostalni život i uključenost u zajednicu, dok 37,2% smatra da takve uslove UGLAVNOM nemaju. Kada je riječ o ključnim preprekama s kojima se OSI suočavaju, najčešće su nabrajane: životni standard, odnosno slaba finansijska situacija OSI (62,8%), fizičke prepreke (46,5%), stavovi sredine (44,2%) i nedostatak podrške od strane zajednice (41,9%). Ono što se vidi kao napredak u odnosu na raniji period je taj što OSI i članovi njihoih porodica u mnogo većem procentu vide odgovornost institucija za položaj OSI u državi, a ne NVO sektor kako je slučaj bio ranije.

Cilj ovog istraživanja je bio da se napravi osvrt na aktivnosti preduzete u periodu od avgusta 2017. radi primjene preporuka Komiteta. Ova aktivnost je obuhvatala desk istraživanje, fokus grupe s OSI i OOSI i predstavnicima lokalnih institucija, upitnik s OSI i roditeljima, odnosno drugim članovima porodica djece s invaliditetom, kao i punoteljnih OSI kojima je oduzeta poslovna sposobnost, ili nad kojima je produženo roditeljsko pravo i najzad, intervjue s predstavnicima institucija. Na kraju analize su navedeni predlozi za poboljšanje stanja u odnosu na primjenu člana 19 Konvencije UN o pavima OSI koje su ponudili učesnici istraživanja ili koji su se mogli konstatovati na osnovu sistematizovanih podataka.

Istraživanje je sprovedeno kao aktivnost projekta PonOSIti, ravnopravni, uključeni! koje je UMHCG realizovalo uz finansijsku podršku Ministarstva rada i socijalnog staranja posredtvom Konkursa za NVO u 2019. 

Rezultate istraživanja možete pronaći na sajtu UMHCG na linku: Publikacije, u potkategoriji Istraživanja.

Centar za zaštitu potrošača (CEZAP) je zabrinut zbog saznanja da je Ministarstvo ekonomije, pod okriljem tajnosti i bez konsultacija, donijelo izmjene Pravilnika o listi proizvoda, načinu isticanja i vrsti objekata u kojima se ističu obavještenja o robi na Brajevom pismu. Iz CEZAP-a su kazali da se resorno ministarstvo nije konsultovalo sa predstavnicima te nevladine organizacije, Savezom slijepih Crne Gore i ostalim zainteresovanim subjektima, kao i da ih zabrinjava način donošenja novog pravilnika 6. marta, kao i njegova sadržina.

Naime, 24. februara Ministarstvo ekonomije je donijelo rješenje o formiranju radne grupe za izradu pravilnika. Za člana ove radne grupe imenovana je predsjednica CEZAP-a Olga Nikčević navodi se u saopštenju, prenosi Mina biznis.

Ta radna grupa se, kako su dodali, nije sastala nijednom od osnivanja, niti je vođena transparentna rasprava u cilju nalaženja rješenja i unapređenja samog pravilnika.

Izvor: Dan

Milioni koje poslodavci koji ne zapošljavanju osobe s invaliditetom godinama plaćaju na ime “penala”, najmanje su koristili osobama s invaliditetom.

Praksa i dalje Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom (OSI) ne prepoznaje kao posebno pravno lice, a nije izvjesno i kada će i u kojoj formi biti usvojene Izmjene i dopune zakona za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI.

To je Vijestima kazala Marina Vujačić iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), govoreći o decenijskom odnosu i propisima za zapošljavanje, kao jednom od načina borbe protiv socijalne izolacije OSI.

“Dugogodišnja negodovanja organizacija OSI oko statusa Fonda i višemilionskog nenamjenskog trošenja sredstava posebno do 2014. ni dalje nisu ozbiljno razmatrana, nije prihvaćen osnovni zahtjev predstavnika Radne grupe da se osnuje Fond kao posebno pravno lice, kako bi se omogućilo adekvatnije planiranje, potrošnja, ali i kontrola utroška sredstava i potpunije ispunjavala svrha Zakona”, rekla je ona.

Kad će izmjene zakona?

Izmjene i dopune zakona, podsjeća Vujačić, planirane su još 2016, u IV kvartalu. U III kvartalu ove godine, trebalo je da bude utvrđen novi Predloga zakona.

“Ostalo je još desetak dana, i dalje je neizvjesno kada će zakon biti donijet i u kojoj formi”, kazala je Vujačić

Zakon propisuje osnivanje Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, ali za Fond se, prema njenim riječima, u praksi godinama ne vodi poseban račun, pa se sredstva uplaćena za namjene OSI troše i u druge svrhe.

“U Zakonu se navodi da je Fond poseban račun budžeta Crne Gore, da je smješten u Zavodu za zapošljavanje (ZZZCG), kao organizaciona jedinica, što nije slučaj u praksi. Sredstva namijenjena doprinosima za zapošljavanje prikazana su u godišnjim Zakonima o budžetu na prihodovnoj strani, odnosno projekciji budžeta u okviru organizacionog koda Ostali doprinosi. Na rashodovnoj strani ZZZ tek od 2014. opredjeljuje se dio sredstava namijenjena Programu: Fond za profesionalnu rehabilitaciju, dok su se prethodno sredstva trošila iz objedinjenog budžeta mjera aktivne politike zapošljavanja, iako su milioni uplaćivani na račun posebnih doprinosa za zapošljavanje OSI”, kazala je ona.

Tako je, podsjeća Vujačić, za period 2009. do 2018. za posebne doprinose za zapošljavanje uplaćeno preko 70 miliona eura (73.312.701,45), dok je zaključno sa 2018. za mjere profesionalne rehabilitacije i zapošljavanja OSI utrošeno svega 19,5 miliona (19.507.380,44).

“Ostatak (53.805.321,01) utrošen je nenamjenski za ‘deficit budžeta’, kako su odgovarali iz Ministarstva finansija”, kazala je ona, dodajući da o lošem planiranju sredstava za mjere profesionalne rehabilitacije govori i to što je prošle i ove godine rađen rebalans budžeta, kako bi dodatna sredstva bila izdvojena za mjere profesionalne rehabilitacije zbog povećanja broja zahtjeva. “Uglavnom za subvencijama zarade zaposlenih OSI, čemu su u najvećoj mjeri doprinijeli projekti grant šema”, rekla je Vujačić.

Podsjeća i da nikad nisu iskorišćene druge mogućnosti za punjenje Fonda - na osnovu budžeta jedinice lokalne samouprave na čijoj teritoriji osoba s invaliditetom ima prebivalište, donacija i pomoći domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica...

U Zakonu, dodaje Vujačić, piše i da je za namjensko korišćenje sredstava zadužen Savjet Fonda, ali da on nema nadležnosti da i da prati kako se troši novac - “jer Fond nije posebno pravno lice, i nema javna ovlašćenja”.

Dvije godine kriju analizu

Iz UMHCG podsjećaju da Vlada nikad nije skinula oznaku “interno” sa dokumenta Analiza o mogućnosti izdvajanja Fonda iz ZZZ kao samostalnog pravnog lica, čiji je naručilac Ministarstvo rada i socijalnog staranja. Dokument je usvojen na sjednici 22. februara 2018.

“Bez obzira na zakonsku mogućnost ‘skidanja’ stepena tajnosti to do danas nije učinjeno”, kazala je Vujačić, dodajući i da Radna grupa koja je inicirala izradu tog dokumenta, nikad nije upoznata sa sadržajem analize.

“Jer je Ministarstvo, ili Vlada odlučila da ga učini tajnim”, rekla je ona.

Zbog takvog pristupa, dodaje ona, predstavnici NVO u Radnoj grupi nisu učestvovali u definisanju novog Predloga zakona.

Od izbora do izbora

Podsjetila je i na predizborno obećanje Demokratske partije socijalista (DPS) iz 2016, kada su u dijelu programa o socijalnoj pravdi naveli da će dodatno afirmisati socijalnu inkluziju OSI i ranjivih grupa i “njihovo uključivanje u proces rada i sve sfere javne politike”, te da će, kao jednu od mjera, kroz izmjene zakona, osnovati i Fond za profesionalnu rehabilitaciju.

“Ostaje nepoznato na šta su mislili, imajući u vidu da je DPS sve ove godine od usvajanja zakona još 2008. nesmetano dominantno kreirala politike. Ipak, jasno je da nikakvog novog Fonda, i njegovog osnivanja neće biti makar za vrijeme mandata ove Vlade”, kazala je Vujačić, dodajući da poslije više od deceniju, ostaje “da od neke nove vlasti zavisi dalja sudbina Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, pa i samog Fonda”.

“Uz možda nove godine pregovora, trošenja, zagovaranja i rada ispočetka”, kaže ona.

U Crnoj Gori, prema podacima Monstata iz 2011, živi oko 11 odsto, odnosno preko 60.000 lica s invaliditetom.

Izvor: portal Vijesti

Djeca širom Evrope konačno su se vratila nazad učenju nakon višemjesečnog zatvaranja škola zbog koronavirusa. Ali, dok većina ponovo ide naprijed sa svojim obrazovanjem, djeca s oštećenjem sluha ostaju da rade po strani. Zahtjev za nošenje maske u učionici ostavio je one koji imaju oštećenje sluha da se muče dok shvate šta učitelj govori. Aktivisti kažu da bi se situacija mogla riješiti prozirnim maskama, omogućujući djetetu da ponovo čita s usana. Ali, nekoliko velikih evropskih zemalja tek treba da odobri takve maske, ostavljajući tako mlade da se snalaze s ad-hoc rješenjima. 

„Kada se moj sin vratio s nastave prvog dana rekao nam je da ništa ne razumije zbog maski“, kaže Marija Navarete (Maria Navarrete) iz Valensije u Španiji, čiji četrnaestogodišnji dječak Fran ima urođeno duboko obostrano oštećenje sluha. „Ako se ovo nastavi, znam da će ovo biti školska godina u kojoj će Fran dati sve od sebe i to je to. Ako ne ubrzamo standardizaciju providnih maski, sav napor koji je Fran uložio odlazi u vodu. Nadam se da će uskoro stići pristupačne maske i da ova prepreka neće biti dodata mnogima koje imaju tokom svog života. To je nešto što mora da se uradi brzo, na jednostavan način i mora se što prije riješiti, jer ako ne, zašto idu u školu?“ 

Prozirne maske omogućavaju osobama oštećenog sluha da vide izraze lica i pokrete usana govornika, što je od vitalnog značaja za njih da razumiju šta se govori. Ali u Njemačkoj, Belgiji, Francuskoj, Irskoj i Italiji ne postoji model koji je prihvaćen kao siguran.

Neke kompanije ili organizacije su proizvele prozirne maske, ali ih vlasti nijesu odobrile. To znači da postoji mogućnost da su nebezbjedne ili da imaju nedostatke poput neudobnog nošenja ili zamagljivanja. 

Đuzepe Petruči (Giuseppe Petrucci), predsjednik italijanskog Nacionalnog odbora osoba s oštećenjem sluha, rekao je za Euronjuz (Euronews): „Od početka karantina, Nacionalni odbor poziva na usvajanje i širenje odobrenih prozirnih maski za lice, kako bi se osiguralo sigurno čitanje s usana i istovremeno se zaštitili učenici, osoblje i nastavnici. Izolacija kojoj su osobe oštećenog sluha već izložene znatno se povećava zbog pandemije, a potrebno je uspostaviti nove usluge i alate kako bi se osigurala zaštita posebno slabe i rizične grupe stanovništva. Ovo je ozbiljna situacija jer uobičajene maske koje su do danas u upotrebi čine pristup komunikaciji još problematičnijim, ako ne i nemogućim, prekrivajući usta, sakrivajući tako veći dio izraza lica.“

S tim se složila i Anja Gutjar (Anja Gutjahr), portparolka Njemačke federacije osoba s oštećenjem sluha.

„Za učenike s oštećenjem sluha koji u komunikaciji zavise od jasne slike usana da bi komunicirali, upotreba maske je nepovoljna“, rekla je ona. 

„Neke škole koriste vizire umjesto maski kako bi izbjegle pokrivanje izraza lica i gesta i slike usta, ali vizir takođe može biti reflektujući i nije toliko siguran kao nošenje maske. 

Đuzepina Kovino (Giuseppina Covino), generalna sekretarka Evropske unije studenata s oštećenjem sluha, rekla je da upotreba znakovnog jezika nije rješenje jer bi svakom studentu trebao njegov tumač. Takođe, zankovni jezik u velikoj mjeri koristi i izraze lica, nešto što je teže ako nosite tradicionalnu masku za lice.

„Pandemija je u velikoj mjeri uticala na obrazovanje učenika s oštećenjem sluha jer s početkom nastave nije bilo moguće da svi dobiju odgovarajuću asistenciju“, rekla je ona. „Korišćenje maske znatno otežava učešće učenika s oštećenjem sluha jer većinu vremena moraju da čitaju s usana sagovornika. S  maskama to postaje nemoguće. Dodavanjem znakovnog jezika problem je riješen, ali oni moraju garantovati tumača znakovnog jezika za sve osobe oštećenog sluha, a to se sada ne dešava.“ 

Prevela s engleskog: Marina Đurović

Izvor:  Euronews 

Stručnjak UN-a za ljudska prava poziva na priznavanje prava korisnika znakovnog jezika kao manjina

ŽENEVA (22. septembra 2020.) - Znakovni jezik je potpuno razvijeni prirodni jezik. Njegovi korisnici imaju svoje bogate kulture i identitete i imaju pravo na čitav niz ljudskih prava kao pripadnici jezičke manjine, rekao je stručnjak UN-a za ljudska prava.

Fernand de Varennes, specijalni izvjestilac UN-a za pitanja manjina, dao je sljedeću izjavu uoči Međunarodnog dana znakovnog jezika 23. septembra, koja obilježava značaj znakovnog jezika u potpunom ostvarivanju ljudskih prava osoba oštećenog sluha.

„Međunarodni dan znakovnog jezika usvojen je konsenzusom na Generalnoj skupštini UN 19. decembra 2017. godine u znak sjećanja na datum kada je Svjetska federacija osoba oštećenog sluha osnovana 1951. Ova organizacija čiji je cilj očuvanje znakovnog jezika i kulture kao preduslovi za ostvarivanje ljudskih prava osoba oštećenog sluha. Međunarodni dan znakovnog jezika jedinstvena je prilika da se podrži i zaštiti jezički identitet i kulturna raznolikost svih osoba oštećenog sluha i drugih korisnika znakovnog jezika. Nakon imenovanja za specijalnog izvestioca UN-a za pitanja manjina, i nekoliko nedjelja prije rezolucije Generalne skupštine UN-a, na 10. godišnjem Forumu UN-a za manjinska pitanja u Ženevi objavio sam da će se korisnici znakovnog jezika smatrati članovima jezičke manjine. Ova poruka biće pojačana u mom godišnjem izvještaju Generalnoj skupštini u oktobru koji sadrži detaljnu studiju o četiri manjinske kategorije priznate u sistemu UN-a. Ovim se potpunije utvrđuje značaj i obim ovih kategorija, objašnjava se zašto su korisnici znakovnog jezika očigledno takođe pripadnici jezičke manjine i stoga ne mogu biti ograničeni samo na to da su osobe s invaliditetom. Kao pripadnici jezičkih manjina, korisnici znakovnog jezika imaju jedinstvene identitete i kulture povezane sa njihovim vlastitim jezicima i imaju pravo na punu i jednaku zaštitu međunarodnih ljudskih prava u odnosu na poštovanje i upotrebu njihovih jezika.

Pozivam vlade da nastave proces priznavanja i prilagođavanja ljudskih prava korisnika znakovnog jezika kao pripadnika jezičkih manjina. Ovo je posebno potrebno u oblasti obrazovanja i pristupa zdravstvenoj zaštiti i drugim javnim uslugama bez diskriminacije. Na ovaj važan datum, takođe podstičem države da podignu svijest o značaju znakovnog jezika u potpunom ostvarivanju ljudskih prava osoba oštećenog sluha i da blisko sarađuju u saradnji s nacionalnim udruženjima osoba oštećenog sluha kao i drugim organizacije “.

Fernand de Varennes (Kanada), imenovan je za Specijalnog izvjestioca UN-a za pitanja manjina od strane Savjeta za ljudska prava u junu 2017. godine. Savjet UN-a za ljudska prava ima zadatak da promoviše primjenu Deklaracije o pravima osoba koje pripadaju nacionalnim ili etničkim , Između ostalog i vjerske i jezičke manjine. Vanredni je profesor na Pravnom fakultetu Univerziteta u Pretoriji u Južnoj Africi; Gostujući profesor Cheng Iu Tung na Pravnom fakultetu Univerziteta u Hong Kongu; i gostujući profesor u Irskom centru za ljudska prava na Nacionalnom univerzitetu Irske-Galvai. Jedan je od vodećih svetskih stručnjaka za prava manjina u međunarodnom pravu, sa više od 200 publikacija na oko 30 jezika.

Specijalni izvjestioci dio su onoga što je poznato pod nazivom Posebni postupci Savjeta za ljudska prava. Posebni postupci, najveće tijelo nezavisnih stručnjaka u sistemu UN-a za ljudska prava, opšte je ime Savjeta za nezavisno utvrđivanje činjenica i mehanizme praćenja koji se bave ili specifičnim situacijama u zemlji ili tematskim pitanjima u svim djelovima svijeta. Stručnjaci za posebne postupke rade na dobrovoljnoj osnovi; nisu osoblje UN-a i ne primaju platu za svoj rad. Nezavisni su od bilo koje vlade ili organizacije i služe u svom individualnom svojstvu.

Prevela s engleskog: Marina Đurović

Izvor: www.ohchr.org