Rastka Radulovića je javnost upoznala kao prvog crnogorskog studenta s autizmom, a nakon toga on nastavlja da potvrđuje svoj talenat, upornost i rad na raznim poljima rušeći tako stereotipe i predrasude koji su se razvili u nerazvijenim društvima kada je riječ o osobama s autizmom.

Rastko se vodi kao student Fakulteta za primijenjene nauke na Univerzitetu Donja Gorica (UDG) koji je, po sopstvenoj želji i inicijativi, upisao 2017., zbog sklonosti ka računarskim tehnikama. Ipak, spoznavajući sebe, pa i usljed otežane komunikacije, od naredne studijske godine počinje da prati nastavu na Fakultetu za dizajn i multimediju UDG-a, gdje trenutno uspješno pohađa treću godinu.

Pored studija bavi se likovnom umjetnošću, a svoja djela je predstavljao više puta u okviru kolektivnih izložbi, a njegova slika Božić u Londonu će biti dio ovogodišnje božićne čestitke Ambasade Velike Britanije u Crnoj Gori, što je još jedno priznanje za Radulovićev rad.

„Malo volim da slikam, a više volim da crtam. Pravim slike na Univerzitetu Donja Gorica i imao sam nekoliko izložbi: Otvorena galerija Podgorica Art Festival (PAF) 2019, Otvorena galerija PAF 2020, izložba studenata UDG-a i izložba autora Kulturne Baze Kunst u Centru kulturnih zbivanja Ribnica  ” priča Radulović na početku razgovora za Vijesti.

Ovom skromnom mladiću crtež je u početku služio kao sredstvo izražavanja stvari i emocija koje nije mogao verbalno da iskaže. Kao dijete je crtao ono što mu se dešavalo, što ga je tištilo i radovalo, a tako bi ostatku porodice upućivao poruke i izražavao se. Jedinstvenost njegovog crteža i likovnog izraza uočili su njegovi najbliži još dok je bio u osnovnoj školi, ali to su pripisivali svojoj subjektivnosti, kakve porodice obično i jesu.

No, kada su nagrade i diplome počele da pristižu, postalo je jasno da se radi o posebnom talentu i posebnom mladiću. Njegov talenat i jedinstvenost likovnog izraza postaje istinski prepoznat kada je počeo sa studijama.

„On bi već sada mogao da predaje crtež”, riječi su njegove profesorice i akademske slikarke Svetlane Dragojević.

Tehnikom tuša njegov crtež najbolje dolazi do izražaja, a s druge strane, njegove slike odlikuje jedinstven kolorit.

„Najviše volim da crtam sa tušem i pernicom. Volim da crtam Mona Lizu, Poljsku, rijeke, mostove... Najviše volim plavu boju, s njom mogu da slikam autobuse, trotoar, stepenice, dvorac...”, kaže Radulović u razgovoru.

Za razliku od mnogih velikih slikara koji svoju inspiraciju traže u prirodi, događajima oko sebe, velelepnim građevinama, zamišljenim/nepostojećim životima i svjetovima ili po sopstvenim muzama, za Radulovića inspiracija ne postoji.

On ne zna za moment kad ne može da crta ili slika. Iako na njegovim djelima ima mnogo apstraktnih pojmova, on crta prilično realne i konkretne stvari, bez skrivenih značenja ili mistifikovanja. Na njegovoj podlozi je „sve je onakvo kakvo jeste”  u svom sirovom obliku.

„Najviše volim da slikam na papiru: ljude i fotografije. Omiljeni fotograf mi je Tomi Klark (Tommy Clark), iz Ujedinjenog Kraljevstva” priča on.

Tako se primjećuje i indirektni uticaj Klarka na Radulovićev rad, s obzirom na to da Klark fotografiše uglavnom iz vazduha, dronom, a neki od najzapaženijih Rastkovih prikaza pejzaža su upravo iz ptičije perspektive.

Nedavno je Radulovićeva slika Božić u Londonu izabrana da biće dio ovogodišnje božićne čestitke Ambasade Velike Britanije u Crnoj Gori. Za svega dva dana Radulović je naslikao Božić u Londonu, nakon što su ga iz NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore pozvali da učestvuje na konkursu koji je organizovala britanska ambasada u Podgorici.

Kratki rok od dva dana govori u prilog tome da Rastko može da napravi sliku veoma brzo i da mu, praktično, ne trebaju nikakvi posebni uslovi niti inspiracija da bi stvarao. On već zna dovoljno, ako ne i sve, o materijalima koje koristi, o procesu rada i stvaranja kojim vlada bez straha i razmišljanja o tome kako će sve na kraju ispasti i hoće li možda negdje pogriješiti.

„Nacrtao sam Big Ben, Londonsko oko i Vestminsterski most koji prelazi rijeku Temzu. Na nebu je vatromet zato što se slavi, a na kiosku je časopis. Bilo mi je lako da nacrtam Božić u Londonu, koristio sam akrilne boje na platnu: zelenu, crvenu, žutu, plavu, crnu i sivu, kao i rozu i ljubičastu. I sam volim Božić i Novu godinu, volim praznike, ukrase, jelku, Djeda Mraza...” kaže on i dodaje da se najviše trudi kada stvara djela sa mnogo detalja, na kojima, zbog njegove preciznosti, truda i strpljenja, njegov talenat najviše dolazi do izražaja.

Radulović se ne veže za svoje radove, već ih poklanja prijateljima ili odlaže, čekajući na priliku da ih ponovo predstavi. Iz toga se vidi neopterećenost krajnjim ishodom, što je možda i jedan od glavnih uzroka njegovog uspjeha.

On je krajem protekle sedmice svojim radom doprinio i humanitarnoj aukciji Kulturne Baze Kunst u okviru koje su prikupljana sredstava za samohranu majku troje djece iz Bara, a sav novac je uplaćen nevladinoj organizaciji Žene Bara velikog srca.

Priložio je rad „Lili i Svemir” koji je nastao u sklopu ciklusa portreta, rađenih po ugledu na renesansne umjetnike. Ako se izuzme portret Marija i žirafa koji je poklonio jednoj prijateljici, Lili i svemir je rad koji je privukao najviše pažnje od svih radova koji se svakodnevno prezentuju na njegovoj Fejsbuk (https://www.facebook.com/rastko.v.radulovic) i Instagram (@rastko.v.radulovic) stranici.

I sam priznaje da se vodi time da kad poklanja onda poklanja najbolje.

„Slika se zove Lili i Svemir. Na njoj se vidi slikarska oprema, Lili (Ljiljana Radović), svemirska oprema i astronaut. Tu imam i blago, svjetski globus i uniformu. Koristio sam tuš, akvarel i hamer. Rad je na aukciji prodat po cijeni od 150 eura. Srećan sam jer novac ide nevladinoj organizaciji Žene Bara velikog srca i jer će porodici Babović biti makar malo bolje”, ističe Radulović.

Njegova djela se trenutno mogu pogledati u sklopu kolektivne izložbe autora Kulturne Baze Kunst u Ribnici (do skoro je bila izložena upravo slika Lili i Svemir, a sad pošto je prodata na humanitarnoj izložbi zamijeniće je slika Lili iz istog ciklusa).

Njegov rad Pantepologija izložen je takođe u Podgorici, u Culture Klub Sobi, u sklopu Otvorene galerije Podgorica Art Festivala 2020 (PAF).

Pored svega toga, niz njegovih crteža, slika i ilustracija se može vidjeti u sklopu zbirke poezije Komad bez protagonista njegove sestre Tijane. Veći dio crteža koji su se našli u knjizi nastao je nakon čitanja sestrine poezije.

U manjem broju slučajeva korišćeni su i već postojeći crteži, poput rada Majanska lobanja koji je iskorišćen kao naslovna stranica knjige, jer se idealno uklopila u cijelu priču, ponajviše kao savršena metafora za prolaznost, što je jedan od glavnih motiva zbirke.

„Prvo sam ilustrovao lobanju. Čitao sam Tijanine pjesme i onda ih crtao tušem na papiru. Najviše mi se sviđa pjesma Kasno podne. Tu sam nacrtao pisca i papir, nalivpero, šolju... Nacrtao sam i pivo... Isto mi se sviđa i pjesma Ispovijest, gdje sam nacrtao beton i školjku u sivilu”, otkriva Radulović.

Čitaoci će vjerovatno lako uočiti koji su radovi nastali kao dio pjesme, a koji su već postojali, ponajviše zato što su već postojeći radovi primjetno svedeniji, dok su oni namijenjeni poeziji bogatiji detaljima, mnoštvom detalja. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se upravo kroz te njegove ilustracije otkriva ono što je njemu primarno u pjesmi, iako možda to često nije glavna tema, motiv ili ideja poetskog djela njegove sestre.

Iako individualne izložbe trenutno nijesu u planu, ne znači da ih neće biti.

“Volio bih da imam imam izložbu kao Pikaso, u Italiji. Volim i slikara Bokača i našeg Uroša Toškovića koji puno psuje. Stanko Zečević je isto sjajan slikar, kao i Đovani Batista”.

Na pitanje šta mu nudi veću slobodu i da li više preferira slikarstvo ili dizajn, on odgovara s velikom vizijom.

„Više volim da dizajniram. Volio bih da dizajniram namještaj od recikliranog materijala, prozor, televizor i slično, jer mislim da treba da brinemo o svojoj okolini i svojoj planeti”, poručuje mladi Radulović koji je i kao dio ispitnog zadatka iz predmeta Osnove grafičkog dizajna dizajnirao upravo namještaj od recikliranog materijala.

Njegova briga za okolinu se ogleda i u ponašanju van zadatka ili podloge, jer oni koji ga poznaju mogu potvrditi da je prilično pedantan i da vodi računa o urednosti, a posebno mu je stalo do toga da se ne stvara bespotrebni otpad.

Ranije je želio da radi u prodavnici namještaja, a na pitanje da li bi dodao još nešto, otkriva mnogo:

„Volim da idem u prirodu: park šumu, Njegošev park, Građen. Mnogo volim da šetam trotoarom, po Podgorici. Volim da boravim u prirodi i da se bavim sportom. Plivam i treniram džudo. Volio bih da ponovo odem u Španiju, Italiju, Francusku, kao i da posjetim Njemačku i Poljsku. Volio bih da sa Tijanom i (bratom) Mirkom idem na veslanje. Volim s njima da idem u kafiće i u šoping molove i da dugo šetam, kao i da idem na more, plivam i da ronim. Kad zaronim nema buke. Ovog sam ljeta bio sa njima u Herceg Novom i u Žanjicama... Šetali smo do Starog grada, plivali i dugo šetali šetalištem s Jelenom i Jovanom. Kad sam bio na Durmitoru s mamom i tatom otišli smo i do Žabljaka. Šetali smo Biogradskim jezerom i Rijekom Crnojevića. ​Sad ne smijem da šetam puno zbog korone. I to je bezveze. Smeta mi buka i kad neko juri napolju i unutra...”, priča Rastko.

Voli fakultet i s malo riječi mnogo kaže

Mladi Rastko Radulović kaže da ne vidi potrebu za asistentima u visokoškolskim ustanovama, tako da on nema asistenta koji bi mu olakšao praćenje nastave, već se dobro snalazi i sam, a može se pohvaliti da mu je najniža i najređa ocjena osmica.

„Volim da idem na Fakultet za dizajn i multimediju. Mnogo volim drugare, da pijemo kafu zajedno i da se družimo, pričamo o ispitima. Volim da pratim nastavu i slušam profesore. Svi su sjajni. Svetlana Dragojević i svi ostali profesori su dobri. Družim se s Ervinom, Arminom, Lukom, Marijom, Isidorom, Monikom, Nermom, Ivom, Stefanom, Dinom i ostalim drugovima i drugaricama. Oni su dobri i pametni”, priča Radulović, a to potvrđuju i njegovi drugari, kolege...

„Rale je uvijek raspoložen za zabavu, svakoga dana donese sa sobom pozitivnu energiju na fakultetu. Mi pored njega ne možemo biti mrzovoljni. Najviše mi se sviđa što je pedantan, odgovoran i predan radu. S malo riječi, mnogo kaže. I što je najbitnije, od njega učimo kako da budemo bolji ljudi”, kaže Marija Nikolić, sa čime je usaglašena i Monika Šćekić.

„Kroz studiranje i druženje s njim naučila sam da ne komplikujem jednostavne stvari, da pjevam pred zahtjevne ispite ne bih li otjerala tremu, s kojom se borim. Pomogao mi je da posmatram stvari drugačijim očima i u svemu vidim dobro. S ogromnom lakoćom obavlja zadatke i nikad mu ništa nije teško”, ističe Šćekić.

„Rastko mi je pokazao put kojem sam cio život težio i tražio ga. Rastko me je probudio i pokazao šta je život, ukazao na stvari koje sam zaboravio da postoje, na pažnju, emocije”, ističe njegov kolega Armin Ličina.

​Isidora Čađenović kaže da kada na svijet gleda kroz Rastkov pogled sve vidi kao čudesno.

“Vidim da je sve šareno. Vidim da uvijek treba ostati onakav kakav jesi. Vidim da je sve relativno i da ne postoje „drugačije“ osobe od mene. Postoje samo drugačije realnosti”, poručuje ona.

​Za razliku od mnogih svojih vršnjaka on je mnogo volio da ide i u školu, a tako i sad na fakultet, još i više zbog kolega i profesora s kojima ima odličan odnos.

Ipak, susretao se s nizom prepreka poput predloga učiteljice i menadžmenta osnovne škole da se ispiše. Njegov odgovor na to su bile nagrade i pohvale toj školi, a kasnije je nailazio na sjajne profesore, pedagoge, kolege, prijatelje.

Izvor: www.vijesti.me

Međunarodni je dan osoba s invaliditetom (OSI) čiji je život posebno otežan u ovo teško vrijeme pandemije koronavirusa.

Generalno, položaj OSI u Crnoj Gori nije na nivou koji se može smatrati zadovoljavajućim i sve ono što su bile barijere u prethodnom periodu i problemi skrivani pod tepih, ostavljani nerješavanim, sada je s ovom pandemiom isplivalo na površinu i donijelo nove probleme. Ovo je gostujući u emisiji „Skalin parapet“ Skala radija kazala Anđela Radovanović, programska menadžerka u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore i pjesnikinja nježne poetske preze.

„Prije svega, riječ je o nedostacima sistemskog odgovora na potrebe OSI, pa je tako u samom planiranju izostao odgovor na pandemiju, planiranju mjera i uključivanju ovih osoba“ navela je ona.

Mnoge mjere koje su donešene, negativno su uticale na neke OSI zbog ograničenja kretanja, nemogućnosti nabavke namirnica, mnogi ljudi su ostali bez posla, pa samim tim i osnovnih sredstava za život.

Prema nekim istraživanjima koja su radili aktivisti Udruženja mladih sa hendikepom, veliki broj osoba s invaliditetom živi u siromaštvu ili ispod njegove apsolutne granice, kazala je Radovanovićeva. To samo pokazuje da u samom odgovoru o oporavku koji slijedi nakon pandemije, se moraju planirati mjere na način da budu inkluzivne i kako da uključe OSI da bi im se omogućilo da i onako marginalizovani ne bi ostali na margini.

Radovanovićeva je podsjetila na programske aktivnosti koje Udruženje mladih sa hendikepom pod nazivom Mladi zajedno za promjene, sprovodi u saradnji i uz podršku UNICEF kancelarije u Crnoj Gori.

Oni su pružali i nastavljaju s praksom pružnja besplatnog psiho-socijalnog pravnog  savjetovališta za osobe s invaliditetom i njihovih porodica.

Takođe svakodnevno daju onlajn (online) informacije o koronavirusu, njegovim simptomima  i načinu na koji se mogu zaštititi, kao i o različitim kontakt adresama na koje se mogu javiti. Veliki broj aktivnosti, Udruženje je zbog novonastale situacije moralo iz fizičkog izmjestiti u onlajn (online) mreži.

Anđela svoje nemire poetske, ali i lijek duši, nalazi u onim zatajnim, ali tako toplim odajama poezije kojom se bavi. Stihovima do svijetla u ljudskim očima, ona piše i bježi u ljepši svijet poetike od svega onog negativnog i ružnog što nas okružuje.

„I meni kao osobi s invaliditetom, poezija je bijeg od osuda, diskriminacije i od negativnog odnosa da osoba s invaliditetom bi trebala bilo čime da se bavi“, navela je ona.

“Ono što poručuje je želja da se što više osoba s invaliditetom u narednom periodu uključi u kulturni život. Na žalost mi i dalje te osobe u kulturi vidimo jedino kao korisnike i uživaoce nekih sadržaja, ali ne i kao kreatore kulturnih aktivnosti. Stoga je potrebno mijenjati i taj dio crnogorske kulturne scene na kojoj bi bilo više sjajnih kulturnih radnika iz redova osoba s invaliditetom”, poručila je Anđela Radovanović.

Izvor: www.skalaradio.com

Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda konstatuje da su stvorene određene zakonodavne pretpostavke za inkluziju i ostvarivanje prava na osnovu jednakosti s drugima, ali da normativne garancije nijesu obezbijedile da osobe s invaliditetom u Crnoj Gori žive samostalno, obrazuju se, zarađuju i učestvuju u životu zajednice u punom kapacitetu i bez barijera.

Posebno zabrinjava što još uvijek preovlađuje medicinski i funckionalni model pristupa invaliditetu što nerijetko vodi diskriminaciji i među samim osobama s invaliditetom u odnosu na vrstu i stepen oštećenja, uzrok nastanka oštećenja i godine starosti. Postupanje protivno pristupu zasnovanom na ljudskih pravima dovelo je i do toga da se osobe s invaliditetom nalaze u izraženo nepovoljnom socio - ekonomskom položaju, kao korisnici nekog od prava iz socijalne i dječije zaštite, bez mogućnosti zaposlenja i ostvarivanja drugih izvora prihoda.

U pogledu rada i zapošljavanja zapažen je nedostatak sveobuhvatnih podataka o položaju osoba s invaliditetom i zaštiti od otpuštanja, posebno u privatnom sektoru, kao i obezbjeđivanje razumnih adaptacija na radnom mjestu i korišćenje medicinskog modela invaliditeta u procjenjivanju radnih kapaciteta, koji je u sukobu s Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Poslodavci se i dalje opredjeljuju da, umjesto zaposlenja osoba s invaliditetom, uplate poseban doprinos u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI, što je pogrešan i diskriminatoran pristup, kojim se obesmišljavaju napori na primjeni posebnih mjera radi dostizanja jednakosti. Prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje od marta prošle godine, u Crnoj Gori bilo je nezaposleno 8.882 osoba s invaliditetom. Propuštanjem primjene posebnih mjera, u situaciji kada statistički podaci pokazuju apsolutnu nezastupljenost osoba s invaliditetom, krši se načelo suštinske jednakosti koja se postiže različitim pravnim tretmanom lica/grupa koja/e se nalaze u bitno različitim činjeničnim situacijama.

Nepristupačnost objekata i površina u javnoj upotrebi i dalje je zabrinjavajuće prisutna, koncept razumnog prilagođavanja ne primjenjuje se na način definisan Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a za njegovo odbijanje ili poricanje nijesu propisane efikasne sankcije

Položaj svih ranjivih grupa, uključujući OSI, dodatno je ugrožen u vremenu trajanja pandemije, a javnosti su poznate inicijative predstavnika ove kategorije stanovništva koje su se odnosile na obezbjeđivanje pristupačnih i lako razumljivih informacija o korona virusu, pružaje podršake u nabavljanju osnovnih namirnica, izuzimanje OSI od pojedinih mjera i td. Zaštitnk je posebno isticao pitanje položaja djece s intelektualnim invaliditetom, odnosno s prilagođenim obrazovanjem i njihovo pravo na pristup obrazovanju u onlajn (online) modelu, koje je bilo i dalje je otežano. Nadamo se da će prava i potrebe OSI biti adekvatno tretirane u narednom periodu, kroz saniranje posljedica koje na sve sfere društva pandemija ostavlja.

Primjena Akcionog plana (AP) za sprovođenje preporuka Komiteta UN-a o pravima OSI podrazumijevaće i formiranje jedinstvene baze podataka o OSI koja predstavlja stvarnu potrebu, kako zbog planiranja politika u ovoj oblasti, tako i zbog procjene potreba, praćenja standarda i uslova života osoba s invaliditetom. Takvi podaci moraju biti generisani prema polu, uzrastu, etničkoj pripadnosti, vrsti oštećenja, socio - ekonomskom statusu, zaposlenosti i mjestu prebivališta osoba s invaliditetom.

Pitanje potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti treba da se riješi bez daljeg odlaganja, u skladu sa Konvencijom UN-a i modelom odlučivanja uz podršku. Deinstitucionalizacija i razvijanje usluga za život u zajednici, kao i prilagođavanju objekata i površina u javnoj upotrebi mora se brže odvijati uz snažnu finansijsku i stručnu pomoć, kao i intenzviranje konsultacija s osobama s invaliditetom i organizacijama koje ih zastupaju.

Na kraju pozivamo sve donosioce odluka da u kreiranju i sprovođenju politika, programa i praksi svoj pristip zasnivaju na ljudskim pravima, a da buduća zakonska rješenja ne donose bez procjene uticaja na prava OSI i bez njihovog uključivanja. Zaštitnik ostaje iskren partner zajednici osoba s invaliditetom da svojim mišljenjima i preporukama mijenjamo stvari, ukazujemo na propuste i dajemo preporuke za unapređenje stanja u ovoj oblasti, uz podsjećanje da se stepen razvoja nekog društva u velikoj mjeri ogleda kroz brigu i odnos prema ranjivim kategorijama stanovništva.

Izvor: www.ombudsman.co.me

Povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić, sastao se danas s predstavnicima NVO posvećenim zaštiti prava osoba s invaliditetom Marinom Vujačić, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Goranom Macanovićem, iz Saveza slijepih Crne Gore i Milisavom Koraćem, iz Saveza udruženja roditelja djece i omladine sa teškoćama u razvoju „Naša inicijativa“.

Konstatujući složen položaj osoba s invaliditetom u crnogorskom društvu, predsjednik Bečić je izrazio spremnost da novi skupštinski saziv, kroz zakonodavne i nadzorne aktivnosti, pruži doprinos unapređenju položaja osoba s invaliditetom (OSI). Osvrnuvši se na dosadašnju konstruktivnu saradnju Parlamenta s navedenim nevladinim organizacijama, on je izrazio otvorenost za nastavak i intenziviranje saradnje na nivou nadležnih skupštinskih radnih tijela.     

Sastanak je bio prilika za razgovor o položaju OSI, kao i o preprekama s kojima se suočavaju u ostvarivanju svojih prava. U tom kontekstu, predsjednik Bečić je naveo, da je u cilju olakšanog boravka OSI u Plenarnoj sali Skupštine Crne Gore, pored pristupačne rampe, obezbijeđeno je i mjesto s kojeg se mogu direktno obratiti.         

Sagovornici su upoznali predsjednika s aktuelnim projektima, izrazivši očekivanje da će Skupština Crne Gore nastaviti s aktivnostima na stvaranju pretpostavki, koje će u potpunosti  omogućiti nesmetane uslove za kretanje i rad osoba s invaliditetom.

Izvor: www.skupstina.me

Milica Ijačić (29) je korisnica kolica, ona je odbornica, studentkinja, sportistkinja, fotograf. 

Prema nepotvrđenim rezultatima lokalnih izbora, Milica će i u novom sazivu Skupštine grada biti jedna od rijetkih žena koja će donositi odluke o najvažnijim pitanjima u Trebinju. Ponovo je kao kandidat Saziv nezavisnih socijaldemokrata (SNSD), čija je odbornica bila i protekle četiri godine, dobila dovoljno povjerenja sugrađana da zastupa njihove interese. Ona kaže da će to i dalje, prvenstveno, biti riješavanje problema osoba s invaliditetom (OSI).

„Povrijedila sam se sa 19 godina. Te godine su, negdje, prekretnica u životu svakog mladog čovjeka. Trebala sam da upišem fakultet, desila se teška povreda i potpuno drugi slijed događaja, liječenje, oporavak. Imala sam sreću da mi Udruženje amputiraca u Trebinju da priliku da počnem raditi u ovom udruženju, ubrzo nakon oporavka od povrede. To je velika stvar za osobu s invaliditetom, da izađe iz kuće i bude aktivan član društva“, prisjeća se ova djevojka.

Navodi da je položaj OSI, koji prije pet godina nije bio najsjajniji u Trebinju niti u Republici Srpskoj (RS), motivisao da proba kroz politički život i skupštinske rasprave pokazati šta su stvarni problemi OSI.

„Mislim da sam imala uspjeha u tome, da sam u skupštinskim raspravama približila sliku naših problema. Prije povrede sam sretala ljude koji koriste kolica za kretanje i nisam shvatala da im je problem obično stepenište. Kad sam se povrijedila vidjela sam koliko stepenice smetaju. Kao odbornica mogu pokazati problem fizički i opisati ga. Odbornici tako vide pravu sliku i više žele da rješavaju probleme“ ističe ona.

Milica kaže da se opredijelila za SNSD, koji je tada bio opozicija u Trebinju, jer je smatrala da tadašnja lokalna vlast nije uradila mnogo za OSI.

„Još jedna stvar koja me opredijelila je da je u ranijoj vladavini SNSD donesena skupštinska odluka da se uz tuđu njegu i pomoć od Vlade RS dodijele i proširena prava u istom iznosu kao i tuđa njega i pomoć. Tada smo bili jedina opština koja je imala ovakvu pomoć“ ističe ona. 

Milica je student trebinjskog Fakulteta za proizvodnju i menadžement, koji je nedavno dobio i lift za OSI, za šta se zalagala.

„Bilo se teško odlučiti za studiranje, jer je sedam godina prošlo od srednje škole do prvog dana fakulteta. Lift nije samo za mene nego i sve buduće studente s invaliditetom koji žele da upišu ovaj fakultet“ kaže ona.

Ova mlada djevojka trenira kajak, a bavi se i fotografijom.

„Kajakom se bavim skoro dvije godine. Odrasla sam uz Trebišnjicu u Lastvi i zavoljela rijeku. Dugo sam posmatrala kajakaše i poželjela da budem dio tog tima. Zahvaljujući prijateljima dobila sam svoj kajak, a jednog dana me, možda, vidite na nekom takmičenju“ najavljuje Milica.

Prije nekoliko godina se učlanila u Foto kino klub Trebinje i učestovala na više izložbi fotografija.

„To je specifična ljubav, kad zamrznete jedan trenutak u životu“ priča ona.

Životni moto koji joj nije dozvolio da posustane je snaga Hercegovke.

„Težak život na ovim prostorima i hercegovačko sunce, koje ulijeva nadu, naučili su me da se izborim u najtežim momentima u životu“ priznaje Milica.

Mladima s invaliditetom Milica poručuje da ne smiju posustati, jer kolica, kako ističe, nisu prepreka, nego prilika, a život može biti isto kvalitetan kao i bez njih.

Kolica nisu prepreka

Uklanjanje arhitektonskih barijera počelo je prije Miličinog angažmana, na inicijativu trebinjskog Udruženja paraplegičara, a onda je ona u skupštinskim klupama nastavila da se zalaže za rešavanje tih problema.

„Mnogo ulica u Trebinju je prilagođeno OSI, mali broj raskrsnica je ostao neriješen. Nove ulice rade se po propisima, pa su prilagođene osobama s invaliditetom. Prilikom gradnje novih zgrada rampe se postavljaju, ali se nedovoljno vodi računa koliko su funkcionalne“ kaže ova devojka.

Izvor: www.blic.rs 

Brisel, 3. decembar – Povodom Svjetskog dana osoba s invaliditetom, Evropska mreža za samostalni život (European Network on Independent Living – ENIL) poziva vlade da prestanu s odlaganjem deinstitucionalizacije i da počnu da obezbjeđuju mogućnosti za samostalni život i uključenost u zajednicu za sve osobe s invaliditetom kao prioritet. Javne finansije, posebno one koje dolaze iz Evropske unije, moraju se koristiti za podršku personalnoj asistenciji, pristupačnom stanovanju, podršci u porodici i opštim uslugama za sve – ne za dalju segragaciju Evropljana s invaliditetom.

Pandemija COVID-19 daje nam još jedan dokaz zašto institucije bilo kakvog naziva i veličine nijesu pogodne da u njima stanuju ljudi. Ukupno 83% ispitanika u istraživanju Monitoring prava osoba s invaliditetom tokom COVID-19 (COVID-19 Disability Rights Monitor) navodi da vlade nijesu preuduzele nikakve ili samo ograničene mjere da zaštite živote, zdravlje i bezbjednost osoba s invaliditetom u institucijama. Skoro 70% osoba navodi da su bile izolovane u institucijama, bilo im je zabranjeno da ih napuste, a skoro 84% nije moglo da prima posjete mjesecima. Stopa smrtnosti u institucijama iznosila je od 19 do 72 procenta od ukupnog broja smrtnih ishoda COVID-19. 

ENIL-ovo prvo Istraživanje o samostalnom životu pokazuje da, iako 17 zemalja u Evropi (od 42) ima strategiju deinstutcionalizacije, u osam se ona od strane osoba s invaliditetom smatra neadekvatnom, dok njih šest treba unapređenje. U ukupno 22 zemlje, osobe s invaliditetom su upoznate s tim da se sredstva iz evropskih fondova koriste za renoviranje ili izgradnju novih institucija ili izolovanih usluga. 

Dok nam govore da za promjene treba vremena, za mnoge osobe s invaldiitetom situacija se mijenja na gore. 

Iz ovog razloga je ENIL udružio snage s poslanicima Evropskog parlamenta iz Portugala, Marizom Matijas (Marisa Matias) i Žozeom Guzmaom (José Gusmão) da bi podstakao Evropsku komisiju da počne da ispunjava svoje obaveze iz Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, da zabrani i kazni ulaganje u izolovana okruženja. Animirani video na engleskom i portugalskom lako razumljivom jeziku objašnjava zašto je smještanje osoba s invaliditetom u bilo kakvu instituciju, veliku ili malu, kršenje ljudskih prava. Naš cilj je da podstaknemo bolji monitoring i nadzor nad projektima finansiranim iz EU fondova, od strane organizacija osoba s invaliditetom, NVO, ali i opšte javnosti.

Hajde da ovaj dan proslavimo tako što ćemo poručiti vladama: vrijeme je! Uticaj pandemije na OSI, nedavno uspostavljena radna grupa za deinstitucionalizaciju pri Komitetu UN o pravima OSI i ponovni fokus na institucije kao smrtne zamke, daju nam jedinstvenu šansu za globalnu akciju prema samostalnom životu za sve. Hajde da radimo zajedno i iskoristimo je!  

Izvor: Evropska mreža za samostalni život 

Prevod s engleskog: Anđela Radovanović 

Povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom (OSI), Savez slijepih Crne Gore želi da podsjeti cjelokupnu javnost i donosioce odluka na prava, potrebe, mogućnosti i potencijale osoba s invaliditetom (OSI), ali i na činjenicu da naše društvo obiluje velikim problemima, preprekama i poteškoćama s kojima se često suočavaju OSI.

„Fizičke, legislativne, institucionalne i ostale barijere i problemi, na našu veliku žalost, opstaju i traju već duži vremenski period i s njima se „hvatamo u koštac“ kako mi, kao organizacija koja štiti prava osoba s oštećenjem vida, tako i same OSI.“ kazali su iz Saveza.

Obavještavaju da 2020. i život u vrijeme pandemije „COVID 19“, dodatno otežavaju i usporavaju život OSI, ali i nekako umanjila i bacila u zasjenak i drugi plan, mnoge od njihovih potreba, problema i stremnjenja. 

Smatraju da za dostizanje inkluzivnog i bezbarijernog društva za sve OSI, veoma je bitno opredijeliti se za adekvatan model pristupa invaliditetu.

„Iz već pomenutih barijera, prepreka i nesavršenosti, koje posjeduje naše društvo, dolazi se do zaključka da je pri kreiranju javnih politika, propisa i procedura, ali i pri njihovom implementiranju, neophodno primjenjivati pristup pitanju invaliditeta zasnovan na ljudskim pravima, a ne kao što je to, na žalost, još uvijek dominantno, pristup zasnovan na  tzv. medicinskom, funkcionalnom, sažaljivom, odnosno  milosrdnom modelu u odnosu na ovu populaciju naših građana i građanki.“

Pored toga smatraju da je jednako važno nastaviti sa kontinuiranim radom koji probija bedeme društvenih stega i prepreka, boriti se za punu primjenu garantovanih prava, inicirati nova prava koja prate razvoj životnih okolnosti, razvijati mogućnosti i potencijale od najranijeg djetinjstva i ne dopustiti da osobe s invaliditetom budu izvan društvenih zbivanja. 

Na kraju zaključuje da je 3. decembar, Međunarodni dan osoba s invaliditetom još jedna prilika, da pozovemo sve osobe s invaliditetom, njihove porodice i prijatelje, predstavnike/ce svih relevantnih institucija i donosioce odluka, da združenim snagama, damo puni doprinos u građenju pravednijeg, pristupačnijeg i boljeg društva za sve nas. I dodaju na kraju da su uvjerenu „da će inkluzivnije, pristupačnije i ravnopravnije društvo dovesti do boljih životnih uslova za sve osobe s oštećenjem vida i druge osobe s invaliditetom u našoj domovini, Crnoj Gori.“

Izvor: Saopštenje za javnost Saveza slijepih Crne Gore

Njenu strast za glumom nije moglo ništa da zaustavi. Do smrti je u pozorištu igrala fatalne glavne junakinje ne ustajući sa stolice tokom cijele predstave. Ispred nje su se uvijek čule ovacije i aplauzi. Ona je postala legenda pozorišta sa kojom su se generacije glumaca decenijama upoređivale.

Ona je bila sasvim jedinstvena. Ponosna žena sa puno strasti i nula sramote.

Sara je rođena 22. oktobra 1844, a od pete godine pohađala je katoličku školu. Sa 13 godina Sara se vratila u Pariz i dobila posao učiteljice u nekoliko bogatih kuća koje su to sebi mogle da priušte. Nakon što je nekoliko godina radila, Sara se upisala u visoku muzičku školu. Tamo je uživala učeći pjevanje, sviranje i glumu.

Iako je voljela muziku, u devetnaestom vijeku umjetnici su bili socijalno potpuno nezaštićeni i zapravo su kurtizane pripadale višoj klasi u odnosu na njih. One su imale šansu da uđu u istoriju jer su dobijale glavne uloge, pa je Sari postalo jasno kako da postane popularna i poznata.

Sara je imala i puno sreće - njena majka je imala mnogo uticajnih poznanika. Među njima su bili čuveni pisac Aleksandar Dima Otac i vojvoda de Morni. Upravo su oni pomogli Sari da započne karijeru obezbijedivši joj mjesto u u pozorištu Komedi Fransez (Comedie Francaise), legendarnom pozorištu, poznatom i pod imenom Kuća Molijer.

Osamnaestogodišnja djevojka je odmah debitovala u glavnoj ulozi u jednoj od Rasinovih klasičnih predstava i u potpunosti opravdala povjerenje svojih zaštitnika. Sara se veoma dopala publici. Lijepa, visoka, besprijekorne dikcije, opčinjavajućeg glasa. Za njen glas savremenici su tvrdili da zanosi, uzbuđuje i zaluđuje.

Nakon pohvala slavnog pisca Viktora Igoa ubrzo je postala „besmrtna i božanska“, genije francuske pozornice.

Glumila je u različitim pariskim pozorištima, kao i u svom sopstvenom koje je kasnije otvorila. Slavljena je kao najveća dramska umjetnica svog vremena.

Na filmu se prvi put pojavila u Hamletovom dvoboju, glumeći mušku ulogu - samog Hamleta, a kasnije je uslijedilo još puno filmskih ostvarenja, jer je sama njena pojava osiguravala komercijalni uspjeh, pa su se režiseri otimali za nju. Jedan od prvih uspešnih dugometražnih filmova Kraljica Elizabeta iz 1912. iznijela je upravo Sara u glavnoj ulozi.

Nakon što je započela njena pozorišna karijera 1862, Sara napušta Francusku i odlazi u Belgiju gdje je sa princem Henrijem, dobila sina Morisa (1864). 

Uspješno se bavila i slikanjem i vajanjem. Učila je slikanje kod poznatih majstora, a izlagala je na brojnim izložbama. Sačuvano je oko 25 njenih skulptura.

Sara je jako voljela životinje. U njenom vlasništvu su bili psi, mačke, ptice, kornjače, pa čak i lav, kao i šest kameleona. Molila je svog ličnog ljekara da joj prišije pravi tigrov rep i razočarala se kada joj je on objasnio da je to nemoguće.

Nakon izbijanja francusko-pruskog rata prestala je da nastupa i pozorište je pretvorila u bolnicu, gdje je radila kao medicinska sestra i brinula se o ranjenim vojnicima.

Preuzela je pozorište Teatr de Nasions (Théâtre des Nations) 1899. i preimenovala ga uPozorište Sara Bernar. Svečano ga je otvorila jednim od svojih najboljih nastupa ikada, glavnom ulogom u predstavi La Toska autora Viktorijena Sardoa.

Premijera njene najkontroverznije uloge, Šekspirovog Hamleta adaptiranog u prozi, koju su joj napisali Ežen Morand i Marsel Švab održana je 20. maja te godine. Predstava je oduševila kritičare uprkos trajanju od četiri sata. Tada je Sara stekla reputaciju ozbiljne dramske umjetnice i postala jedna od najpoznatijih glumica 19. vijeka. Upravljala je svojim pozorištem sve do smrti, kada ga je preuzeo njen sin Moris. Nakon njegove smrti 1928, pozorište je zadržalo njeno ime sve do njemačke okupacije u Drugom svetskom ratu kada je promijenjeno u Teatr de la Site (Théâtre de la Cité), zbog Sarinog jevrejskog porijekla.

Sara kao muza jednog vremena

Sara je opčinila je i čuvenog češkog slikara i najznačajnijeg umjetnika pokreta Art Nuvo Alfonsa Muhu, koji ju je ovjekovječio 1894. na plakatu za Damu sa kamelijama.

Kraj karijere za nju nije postojao

Nastupajući u pozorištu u Rio de Ženeiru 1905, Sara je teško povrijedila desno koljeno dok je izvodila završnu scenu predstave La Toska, koja je podrazumijevala skok sa parapeta. Ta povreda nikada nije u potpunosti izliječena, ali Sara je nastavila da trpi bol i i dalje je glumila. Deset godina kasnije došlo je do gangrene i Sari su amputirali desnu nogu. Ona je nastavila karijeru koristeći protezu tokom nastupa, igrala je fatalne glavne junakinje u predstavama ne ustajući sa stolice. Tako je radila sve do svoje smrti u Parizu 2. marta 1923, u 78. godini od teške bubrežne insuficijencije.

Sara Bernar ima svoju zvijezdu na čuvenom Bulevaru Slavnih u Holivudu. U beogradskom naselju Sremčica postoji ulica koja nosi njeno ime.

Izvor: Glas Srpske

U nastavku teksta vam donosimo odlomak iz knjige „Izboriti se za izbor: Životna priča Gordane Rajkov“ autorke Milice Mime Ružičić-Novković. Gordana Rajkov jedna je od liderki pokreta za samostalni život osoba s invaliditetom u bivšoj Jugoslaviji i aktivistkinja za ljudska prava osoba s invaliditetom. Bila je poslanica u Skupštini Srbije u dva mandata. 

Kako sagledavate sadašnji položaj žena u Srbiji? 

Mislim da se položaj žena sa godinama menjao. Čini mi se, barem po pričama i mojim mutnim sećanjima, da su odmah nakon Drugog svetskog rata žene zaista uvažavane i smatrane ravnopravnim i često su bile na vrlo značajnim političkim funkcijama. Ono što mislim da ni tada žene nisu bile svesne rodnih uloga i da se i pored te ravnopravnosti očekivalo da dalje ispunjavaju svoje rodne društveno određene uloge. Kako se taj donekle ravnopravan položaj sa godinama promenio i pogoršao ne znam, ali jeste činjenica da su žene pre dvadesetak godina bile očigledno diskriminisane. Mislim da se taj položaj menja na bolje, s tim što se danas ta diskriminacija sve više uviđa i da se danas o tome više govori. Politički je stav da su žene ravnopravne i postoje propisi koji o tome govore. Ono što je i dalje problem jeste da zakoni nisu uvek adekvatno formulisani, nedosledno je poštovanje postojećeg Zakona o ravnopravnosti polova, a očekuje se donošenje novog, ali predrasude ljudi se teško menjaju i još uvek dobar broj žena i dalje nije svestan diskriminacije koja se nad njima čini. Situacija se menja na bolje, sve je više žena u javnom i političkom životu na odgovornim političkim i rukovodećim položajima, ali to je i dalje nedovoljno. Parlament Srbije je doneo zakon da najmanje jedna trećina poslanika na listama političkih partija moraju biti žene, te se to nekako ispoštovalo, ali čim je došlo do formiranja Vlade ova proporcija se ozbiljno narušila i opet su u velikoj većini ministri muškarci. Dodatno, još uvek postoji klasična podela na muške i ženske poslove, pa žena iako je uspešna direktorka firme i dalje mora sama da vodi računa o kući, deci, i to je rad koji se ne prepoznaje i ne vrednuje. Na sve to dolazi ogroman problem porodičnog nasilja nad ženama, broj žena koje izgube život svake godine od strane svojih supruga i partnera je zabrinjavajući, a čini se i da raste. U posebno su teškom položaju žene iz inače marginalizovanih grupa, kao što su Romkinje, žene s invaliditetom, jer one trpe višestruku diskriminaciju.

A koja je Vaša poruka ženama?

 Ako se misli na žene generalno, nisam sigurna da sam ja prava osoba da takve poruke šalje, budući da to nije specifično polje moga znanja i delovanja. Ali kada se radi o ženama s invaliditetom, onda pre svega mislim da što veći broj nas treba da postane svestan svoje diskriminacije i po osnovu pola, zadatih i očekivanih društvenih uloga koje su nam date, a koje veliki broj žena s invaliditetom upravo zbog svog invaliditeta ne može da ispuni na očekivani način. Teško je prepoznati da te neko diskriminiše, pre svega ili samo zato što si žena, a tek onda žena s invaliditetom. Mislim da treba da pokušamo da shvatimo da imamo pravo da utičemo na svoj život, što, naravno, nije lako, pogotovo ako zbog invalidnosti zavisiš od drugih ljudi, jer nema odgovarajuće podrške u zajednici. Žene s invaliditetom najčešće same sebe vide kao manje vredne, manje sposobne i retko sebi dopuštaju čak i da misle da su vredne nečije pažnje i ljubavi kao žene. Zbog toga često i zloupotrebu i nasilje od strane partnera doživljavaju kao vrstu „ljubavi“ i dokaza da i njih neko možda može da voli. Mora se jako mnogo raditi na podizanju svesti o diskriminaciji žena uopšte, a posebno žena s invaliditetom i donošenju mera koje će tu diskriminaciju sprečavati. Donedavno su čak i neki zakoni pravili sistemsku diskriminaciju žena s invaliditetom. Trebalo bi nastojati i da se žene s invaliditetom uključe i u aktivističke organizacije koje se zalažu za prava žena, kako bi se i u pokretu osoba s invaliditetom, a i u ženskom pokretu, specifična situacija u kojoj se mi kao žene s invaliditetom nalazimo prepoznala i kako bi se radilo na unapređenju našega položaja. Međutim, za to bi morale da se organizujemo, da nastupamo zajedno i počnemo da na sebe gledamo kao sposobne, dostojanstvene i lepe, jer samo ako u to same verujemo, tako će nas videti i drugi. 

Pošto učestvujete u društvenim procesima već pola veka, kako vidite ulogu pojedinca/pojedinke u razvoju države i kako biste voleli da vidite ovu zemlju i region u budućnosti u odnosu na ono što pruža današnji trenutak? 

Sistem mogu da menjaju samo pojedinci. To je oduvek bilo. Svi pokreti su počinjali od pojedinaca. Od ženskog pokreta, pokreta za crnačka prava (ovaj izraz ne mislim da je pežorativan) nije tu bilo odjednom petsto i hiljadu ljudi koji su to radili. Pokret za ženska prava pokrenulo je svega nekoliko, počevši od Suzan B. Entoni do Roze Luksemburg, kao i pokreta za crnačka prava vezanog za Rozu Parks, koju su zvali Majka pokreta za slobodu („Mother of freedom movement“) i Martina Lutera Kinga i par bliskih saradnika. Ili pokreta za prava osoba s invaliditetom koji su predvodili Ed Roberts, Džustin Dart, Džudit Hjuman. Promene se dešavaju od pojedinaca, od jedne male grupe mislećih i posvećenih ljudi, koja zna šta hoće, ima neku svoju viziju i za tu viziju se zalaže i pokušava da motiviše što više ljudi da tu ideju podrže. Nikad neće svi ljudi kojih se to tiče učestvovati u tome, ali sam događaj, znanje – saznanje da ti time što radiš utičeš na stotine drugih ljudi i njihove živote, bili oni svesni toga ili ne, znači ustvari da se na taj način utiče na sistem i na njegovu promenu. Volela bih da i Srbija i ceo region budu zemlje koje međusobno sarađuju, pomažu jedni druge, i imaju poštovanje prema integritetu i socijalnim i kulturološkim različitostima drugih, što ih neće razjedinjavati već biti bogatstvo i osnov za bolje razumevanje. Srbiju bih volela da vidim kao zajednicu sa uređenim sistemom funkcionisanja, vladavinom prava i sa definisanim sistemom vrednosti koji garantuje socijalnu jednakost u šansama za razvoj i ostvarivanje osnovnih ljudskih prava svakog građanina i građanke ove zemlje, bez obzira na različitosti, društvo koje vrednuje znanje i kompetentnost ujedno podržavajući optimizam, aktivan i odgovoran odnos svakog pojedinca. 

Jasno mi je da ovo zvuči kao idealistička slika sveta, ali bez nje bismo se pogubili i imali manje motiva i ideja kako da idemo dalje. Treba hrabrosti i jako mnogo optimizma (skoro ludosti), da se čovek u situaciji siromaštva, nezaposlenosti, odlazaka mladih ljudi iz zemlje, upusti u to, a naročito to važi za osobe s invaliditetom. 

A ako se ne upustiš, opet dođeš...

 Onda dođeš na ono što je sad u Velikoj Britaniji, da se prava sužavaju, da se smanjuju i da onda opet mora iznova da se pokrene ceo proces da bi se to što je već bilo ostvareno ponovo vratilo, umjesto da se unapređuje. A današnjem svetu je novac dominantna stvar, svi se interesuju samo kako će obezbediti neka sredstva i materijalna davanja i drugog pristupa nema. A „najbolji“ metod je da izazoveš neko sažaljenje i da ljudi iz sažaljenja nešto učine za tebe. Neću sažaljenje. Hoću postojanje, hoću poštovanje, hoću da mi ostane moje dostojanstvo. I nije uvek sve pitanje novca, nego je pitanje ideja, trenutka, načina organizovanja, dobre volje ljudi koji hoće na tome da rade čak i da imaš dobre zakone, makar se oni u praksi ne primenjivali do kraja, a nekad i nikako. Ja sam velika pristalica donošenja zakona, iako svi kažu: to je koješta. Zakoni mogu da se ne poštuju ili ne primenjuju, ali onda ti imaš alat i kažeš: –Evo, donet je zakon, izvolite i primenite. Ako to nemaš, onda ti nemaš nikakav argument i zavisiš od toga da li je Pera ili Mika došao na vlast, pa ovaj ima razumevanja, a ovaj drugi nema. Za sve to svakako treba da budeš jako uporna i da imaš široke vidike i da stalno hoćeš da učiš. Evo ja pedeset godina radim u pokretu i stalno nešto učim. Rado idem na seminare i edukacije gde možeš da čuješ neke nove stvari, koje će ti pomoći da unaprediš dalje svoj rad. 

Izvor: Centar živeti uspravno

Svi državni organi i institucije nadležni za prikupljanje podataka u svrhu ostvarivanja prava osoba s invaliditetom moraju preduzeti ozbiljne i sistematične korake u koordinaciji i zajedničkom pristupu u cilju prikupljanja podataka o osobama s invaliditetom.  

Naime, Crna Gora je jedna od rijetkih zemalja koja ne posjeduje jedinstveni registar o osobama s invaliditetom, i koja ne prikuplja podatke o njima na način na koji se obavezala da će to činiti ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, još 2009. 

Konvencija, članom 31, obavezuje države potpisnice da prikupljaju odgovarajuće informacije, uključujući statističke i podatke za istraživanja, kako bi bile u stanju da formulišu i sprovode politike usmjerene na ostvarivanje ove Konvencije. 

„Proces prikupljanja i čuvanja podataka će biti: 

(a) U skladu s pravno ustanovljenim mehanizmima zaštite, uključujući zakonodavstvo o zaštiti podataka, kako bi osigurale povjerljivost i poštovanje privatnosti lica sa invaliditetom; 

(b) U skladu s međunarodno prihvaćenim normama o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i etičkim principima prikupljanja i upotrebe statističkih podataka.“ 

Navedeni podaci treba da budu razvrstani prema potrebi i korišćeni da bi se državama potpisnicama olakšalo ocjenjivanje sprovođenja obaveza preuzetih Konvencijom, kao i da bi se identifikovale prepreke sa kojima se osobe s invaliditetom suočavaju u ostvarivanju svojih prava. Na kraju, pored zaštite podataka njihova distribuciju treba biti pristupačna osobama s invaliditetom. 

Zbog nepostojanja ovakvog registra i adekvatne statistike Crna Gora nema jedinstven i univerzalan pristup garancijama ljudskih prava OSI, već su one često diskriminisane po različitim osnovima, kao što su uzrok i vrijeme nastanka oštećenja, procenat i vrsta oštećenja, te godine starosti. Navedeno znači da se prava osobama s invaliditetom garantuju s medicinskog i funkcionalnog modela pristupa invaliditetu, a ne u skladu s modelom zasnovanim na ljudskim pravima koji invaliditet definiše kao razvojni društveni fenomen, i pojašnjava da on nastaje iz sadejstva osobe koja ima određena oštećenja (psihosocijalna, intelektualna, senzorna i fizička) s različitim barijerama u praksi, koje otežavaju ravnopravno učešće osoba s invaliditetom u društvu na osnovu jednakosti s drugima. Dakle, problem predstavljaju prepreke za koje je odgovorna država i društvo, i iste se moraju sistematski i kontinurano prepoznavati i uklanjati. 

Suprotno tome, država danas ima preko 30 komisija koje u različitim sektorima „utvrđuju“ invaliditet, i to na osnovu različitih, često diskriminatornih kriterijuma i mjerila, što za posljedicu ima činjenicu da mnoge osobe s invaliditetom u praksi imaju i po pet rješenja koja potvrđuju invaliditet, ali nekada sva ta rješenja nijesu dovoljna za ostvarivanje nekog novog prava, čime se stvaraju dodatna neracionalna opterećenja i administrativne prepreke, odnosno uvećavaju troškovi i osobe s invaliditetom, i cijelog sistema. 

U cilju adekvatnijeg prikupljanja podataka u duhu modela zasnovanog na ljudskim pravima pozivamo Upravu za statistiku - MONSTAT da uključi reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom, uključujući i one koji okupljaju i djecu s invaliditetom prilikom samog planiranja narednog popisa i u pripremi Liste pitanja koja, osim što trebaju uključiti pitanja Vašingtonske grupe, treba prilagoditi modernom pristupu invaliditetu.

Dakle, pitanja iz popisa trebaju, pored pitanja o „funcionalnosti“, odnosno postojanju oštećenja, sadržati i pitanja o fizičkom, kulturnom i pravnom okruženju, o nivoima učešća u različitim oblastima društva: škola, posao, socijalna interakcija, društveni angažman, učešće u donošenju odluka. 

Ovogodišnja situacija s Covid-19 pokazala je koliko uniformnost mjera i zdravstvena kriza mogu dovesti do humanitarne krize po osobe s invaliditetom i izazvati ne samo zdravstvene već još ozbiljnije socijalne i ekonomske posljedice. Preliminarno istraživanje koje su u novembru sproveli aktivnisti UMHCG pokazuje da čak 20,9% OSI živi u većinskom ili apsolutnom siromaštvu, a da su tokom Covid-a ostali i bez osnovnih uslova za preživljavanje. 

Navedeni negativni uticaji bili bi manji da država ima registar i da osim podataka posjeduje i procjenu troškova OSI nastalih zbog invaliditeta, te da statističke podatke i činjenice koristi prilikom planiranja, definisanja, sprovođenja politika, i procjene njihovog uticaja, odnosno praćenja sprovođenja tih politika. Zbog toga popis prema stvoriti formalne pretpostavke za usvajanje Zakona o jedinstvenom tjelu i metodologiji utvrđivanja invaliditeta kao i uspostavljanje registra osoba s invaliditetom. 

Dodatak: U Njujorku 2001. održan je Međunarodni seminar o utvrđivanju invaliditeta. Tokom ovog sastanka učesnici su se složili da su postojeći podaci o invaliditetu, posebno u zemljama sa niskim i srednjim prihodima, oskudni i često lošeg kvaliteta. Učesnici su dalje prepoznali da postoji potreba za zajedničkim definicijama, konceptima, standardima i metodologijama u statistikama o osobama s invaliditetom, kao i za međunarodno uporedivim, visokokvalitetnim prikupljanjem podataka o invaliditetu. Seminar je preporučio razvoj standardnih pokazatelja koji koriste populacione mjere invaliditeta za upotrebu u zemlji i za međunarodna poređenja.

Da bi se riješila ova hitna potreba, osnovana je Vašingtonska grupa za statistiku osoba sa invaliditetom (RG) kao grupa Ujedinjenih nacija za statistiku. Ova Radna grupa poziva predstavnike svih nacionalnih statističkih agencija da učestvuju u rješavanju statističkih izazova u prikupljanju validnih, pouzdanih i međunarodno uporedivih podataka o invaliditetu i u razvoju metoda za poboljšanje statističkih podataka o osobama s invaliditetom na globalnom nivou. U ovom radu, pridružuju im se razne međunarodne agencije i stručnjaci, uključujući agencije UN-a (npr. UNICEF, Međunarodna organizacija rada, Svjetska banka), bilateralne agencije za pomoć, kao i druge nevladine organizacije, posebno organizacije osoba s invaliditetom, i istraživači.