„Uvek je lepo kada se osvoji nagrada. Ona mi mnogo znači i zbog toga što je na nagrađenoj fotografiji moja porodica, dok slavimo prvi rođendan naše dvoje dece“, kaže Aleksandar Radišić iz Čajetine, pobjednik foto-konkursa Srbija bez barijera.

Njegova fotografja Lukin i Sofijin prvi rođendan je osvojila prvo mjesto na foto-konkursu Srbija bez barijera, povodom 3. decembra, Međunarodnog dana osoba s invaliditetom. Ovaj dogadjaj organizovala je Nacionalna organizacija osoba sa invaliditetom, uz podršku Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Zbog epidemijske situacije, nagrada nije dodjeljena tada, već 1. marta ove godine na Međunarodni dan invalidskih kolica. Na svečanosti koja je organizovana u Palati Srbija, nagrade i priznanja Jednaki je uručila Darija Kisić Tepavčević, ministarka za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja.

Osim što je uspješan sportista, Radišić je i predsjednik čajetinskog udrženja Inkluzija osoba sa invaliditetom, koje godinama uspješno realizuje mnoge projekte i akcije za pobljšanje položaja osoba s invalidtetom u toj opštini.

Njegov entuzijazam, aktivizam i uspjesi su nadahnuće za ljude koji su korisnici kolica i primer za to da invaliditet nije prepreka ličnim stremljenjima i društvenom životu.

„Osobe s invaliditetom ne treba da budu zatvorene u kući. Trebalo bi da izađu iz svojih domova, da budu više vidljive, da se bave sportom i drugim aktvnostima, a invalidska kolica nisu prepreka, već pomagalo koje nam omogućava izlaz u svet“, kaže Radišić.

Radišić, koji je rođen 1984. u Užicama i diplomirao je na Fakultetu za sport turizam u Novom Sadu, bavio se skijanjem i fudbalom, a nakon povrede je nastavio da se bavi sportom nizajuci uspjehe u stonom tenisu, a potom i u atletici. Mnoštvo medalja je osvojio na svijetskim, evropskim i domaćim takmičenjima u disciplini bacanje čunja.

Očekuje ga takmičenje na atletskom mitingu, 28. marta ove godine u Puli, gdje bi, kako dodaje, trebalo da potvrdi normu za Paraolimpijske igre u Tokiju.

Pripremio: Ivan Čović

Izvor: portal dnevnog lista Danas

Ne postoje službeni podaci o tome koliko osoba s invaliditetom nema pristup ginekološkim uslugama, ali prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, tri puta je veća vjerovatnoća da će im zdravstvena zaštita biti uskraćena.

Profesorka i borac za prava osoba s invaliditetom Dušica Lipovac, za početak govori da je pravo na reproduktivno zdravlje i porodicu jedno od osnovnih ljudskih prava, koje je zagarantovano međunarodnim i nacionalnim zakonima, ali nedovoljno dostupno ženama s invaliditetom. Pored toga, potrebno je raditi i na unpređenju položaja žena s invaliditetom u društvu.

Neugodna iskustva s medicinskim osobljem                              

 „Nailazimo na dvostruku diskriminaciju, na osnovu pola (roda) i na osnovu invalidnosti, te smo često posmatrane kroz prizmu invaliditeta. Prisutne su višestruke barijere kada želimo da osnujemo porodicu, kao što su predrasude prema majkama s invaliditetom, položaj žena s invaliditetom u društvu i nedovoljno razvijeni servisi podrške za žene i roditelje s invaliditetom. Neke od barijera se mogu ukloniti prilagođavanjem zdravstvenih usluga, više servisa podrške za žene i roditelje s invaliditetom”, naglašava Lipovac.

Medicinski radnik treba da bude upoznat s vrstama invaliditeta, da stekne određene vještine u smislu opšteg ophođenja s ženama s invaliditetom. Sagovornica navodi da je imala loše iskustvo s ginekologom gdje se nije ophodio profesionalno i etički i samim tim je promijenila ginekologa gdje se susrela s ljubaznošću, pristupačnosti i podrškom koja je neophodna.

„Nedovoljna obučenost za rad sa ženama s invaliditetom dovodi i do negativnog odnosa pojedinih medicinskih radnika prema ovim osobama, te rezultira sve kasnijim i što rijeđim ginekološkim pregledima. Imala sam takvo iskustvo gdje mi je ginekolog postavljao isuviše primitivna i diskriminirajuća pitanja, što nije bilo u skladu sa pregledom niti je imalo ikakve veze sa njim. Pored toga, ginekološki sto nije bio pristupačan niti me je ko upitao da li mi treba pomoć da se popnem. Da moja majka i sestra nisu bile sa mnom, ne znam šta bi se desilo. Ne smije se dešavati da medicinski radnik samo blijedo stoji i posmatra bez da pruži pomoć”, objašnjava Lipovac.

Pored lošeg iskustva s ginekologom, Dušica je imala i neugodne situacije s drugim medicinskim radnicima gdje su se obraćali personaloj asistentkinji, a ne njoj.

„Dešavalo se i to da se medicinski radnik obraća mojoj personalnoj asistentici (asistentkinji), a ne meni na šta sam odreagovala. Ukoliko ćutimo i dopuštamo da nam se obraćaju na način koji nije u skladu sa kulturom, stvari se neće mijenjati. Mi smo ti koji mijenjamo svijest i edukujemo ih, dajući rješenja koja su neophodna kako bi zdravstveni sistem, kada su u pitanju žene s invaliditetom, bolje funkcionisao bez propusta i grešaka” naglašava Lipovac.

Pokret žena s invaliditetom

Proteklih godina zaživio je pokret žena s invaliditetom i radi se na poboljšanju uslova života, ali informacije o zaštiti reproduktivnog zdravlja nisu dovoljno dostupne.

„Žene s invaliditetom bi trebalo da budu bolje informisane, naročito u ruralnim sredinama, gdje je protok informacija loš, a i više su izražene predrasude. Udruženja i organizacije, koje se bave pravima i pitanjima igraju ključnu ulogu i važan su faktor kada je u pitanju informisanje članica. Donedavno su pitanja žena s invaliditetom bila nedovoljno zastupljena u organizacijama, ali i ignorisana u ženskom pokretu. Značajan korak je osnivanje mreže žena s invaliditetom s ciljem njihove veće vidljivosti u političkom i kulturnom životu i boljim pristupom obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i tržištu rada”, naglašava Lipovac.

Osnivanjem savjetovališta za žene i roditelje s invaliditetom pruži će se mogućnost da se informišu u vezi s reproduktivnim zdravljem i zasnivanjem porodice. Takođe je bitno i osnaživanje žena s invaliditetom, kao i edukacija  medicinskog osoblja.

„Potrebno je raditi na razbijanju predrasuda, te razvijanju tolerancije i razumijevanje među medicinskim radnicima prema ženama s invaliditetom. Zatim omogućiti veću pristupačnost zdravstvenim ustanovama i pristupu informacijama u cilju zaštite zdravlja žena s invaliditetom da na vrijeme koriste usluge zdravstvene zaštite. Osim toga, omogućiti davanje tačnih informacije za žene s invaliditetom o raspoloživim reproduktivnim tehnologijama i mehanizmima zaštite reproduktivnog zdravlja. Neophodno je i osnaživanje žena s invaliditetom, naročito u ruralnim sredinama, jer ponekad nemaju s kim razgovarati o seksualnosti, reproduktivnom zdravlju, uticaju trudnoće na invaliditet i slično”, ističe Lipovac.

Arhitektonska pristupačnost je daleko od zadovoljavajućeg

Psihološkinja i jedna od autora studije Pristup žena s invaliditetom u BiH seksualnom i reproduktivnom zdravlju i planiranju roditeljstva, Jovana Džever, govori da se na osnovu dobijenih podataka iz zdravstvenih ustanova zaključuje da je trenutno stanje po pitanju arhitektonske pristupačnosti daleko od zadovoljavajućeg.

„Na osnovu dostavljenih odgovora od strane zdravstvenih ustanova, nismo mogli utvrditi da li je arhitektonska pristupačnost rađena prema standardima koji su propisani Pravilnikom o uslovima za planiranje i projektovanje objekata za nesmetano kretanje djece i lica sa umanjenim tjelesnim sposobnostima i Uredbom o prostornim standardima, urbanističko-tehničkim uvjetima i normativima za sprječavanje stvaranja arhitektonsko-urbanističkih prepreka za osobe sa umanjenim tjelesnim mogućnostima“, objašnjava Džever.

Prema podacima, 66,5% anketiranih zdravstvenih ustanova je pristupačno za korisnike/ice kolica, odnosno posjeduju rampu sa ili bez zaštitne ograde, međutim, 48% ustanova nema prilagođene liftove i toalete za osobe s invaliditetom.

„Arhitektonski prilaz predstavlja problem prilikom pristupanja ustanovi, međutim problem se produbljuje onda kada žena ne može otići do toaleta ili kad ne može pristupiti ambulanti koja je na spratu. Iznalaze se rješenja  u tim situacijama, gdje sestre nose pacijentice i pomažu na različite načine, ali to nije nikakvo trajno rješenje. U skladu s propisima o univerzalnom dizajnu, trebalo bi graditi prostore koji će biti dostupni svima kako bi ih svi ravnopravno upotrebljavati. Bilo koja vrsta invaliditeta ne bi smjela biti prepreka za korištenje usluga u zajednici, a naročito onih koje se tiču zdravlja”, navodi Džever.

Kada je riječ o edukovanosti i stručnosti medicinskog osoblja, podaci iz pomenute analize nam govore da je medicinsko osoblje nedovoljno obučeno za rad s ženama s invaliditetom.

„Čak 41% anketiranih zdravstvenih ustanova je navelo da je njihovo osoblje nedovoljno ili samo djelimično obučeno za rad sa ženama s invaliditetom. S druge strane, svjedoci smo činjenice da nam nedostatak postojanja edukacija  govori o tome da medicinskom osoblju jednostavno nisu dostupne, a ni ponuđene dodatne stručne edukacije te da se služe sa znanjem dobijenim tokom redovnog i formalnog obrazovanja, što nikako ne znači da nema potrebe za dodatnim edukacijama”, ističe Džever.

Iskustva žena su različita

„Oko 80% anketiranih žena navode da su tokom trajanja trudnoće i redovnih pregleda imale pozitivno iskustvo u odnosu sa ljekarom i medicinskim osoblje prema njima. Takođe, subjektivni osjećaj žena kod kojih nije vidljiv invaliditet jeste da su se ljekari prema njima odnosili, kao i prema svim ostalim ženama. Međutim, žene čiji je invaliditet vidljiviji navode postojanje određene distance i čudnih reakcija”, naglašava Džever.

Najveći problem su neprilagođeni ginekološki stolovi, a ustanove koje posjeduju prilagođene stolove ih uglavnom ne koriste, jer žene s invaliditetom rijetko dolaze na preglede, a i kada dođu, ti stolovi obično nisu funkcionalni zbog nerednovne upotrebe.

„Različiti su faktori koji utiču na to, poput mjesta stanovanja žena s invaliditetom (urbana ili ruralna sredina), predrasude prema kojima se žene s invaliditetom posmatraju kao aseksualna bića pa vremenom i one same internalizuju takvo mišljenje o sebi, te nepristupačnost zdravstvenih ustanova i ginekoloških klinika (više od polovine ispitanih zdravstvenih ustanova (56%) ne posjeduje ginekološki sto koji je prilagođen za žene s invaliditetom koje koriste kolica ili se otežano kreću)”, govori Džever.

Rezultati analize su pokazali da se samo 15 žena s invaliditetom porodilo u prethodnih 10 godina. Iskustva su različita, ali ono što su izvijestile jeste postojanje izražene podrške od strane porodice u smislu ohrabrenja i pomoći u ostvarenju u ulozi roditeljstva. 

„Ono na šta ispitanice ukazuju, pored evidentne arhitektonske nepristupačnosti i nemogućnosti korištenja svih neophodnih usluga, jeste i neadekvatan tretman od strane medicinskog osoblja u postporođajnom periodu, ali i značajna razlika u pristupu u odnosu na državne i privatne zdravstvene ustanove”, naglašava Džever.

Žene s invaliditetom radije biraju da ne idu na preglede zbog pristupa usluge i nedovoljne educiranosti medicinskog osoblja za pružanje zdravstveni usluga.

„Zbog različitih oblika nepristupačnosti, žene s invaliditetom često biraju da ne idu ljekaru zbog nemogućnosti pristupa usluzi. S druge strane, zbog nedovoljne participacije žena s invaliditetom u zdravstvenom sistemu i društvu, te nepostojanja obaveznih edukacija na ovu temu, zdravstveno osoblje nije dovoljno obučeno za pružanje usluga ovoj društvenoj kategoriji”, ističe Džever.

Potrebni su adekvatni pristupi rješenju problema s kojim se susreću žene s invaliditetom.

„Uz saradnju stručnjaka iz oblasti invalidnosti, organizacija osoba s invaliditetom, ljekara i predstavnika nadležnih ministarstava, neophodno je izraditi akreditovani plan i program teorijske i praktične obuke za zdravstvene radnike za pristup osoba s invaliditetom zdravstvenoj zaštiti i njezi, sa akcentom na razumijevanje različitosti pristupa osobama sa različitim vrstama invaliditeta, posebno ženama s invaliditetom. Osim toga, trebalo bi osigurati sredstva za nabavku adekvatnih medicinskih aparata za pružanje usluga ginekoloških i drugih pregleda važnih za seksualno i reproduktivno zdravlje žena s invaliditetom”, objašnjava Džever.

Savez organizacija za podršku osobama s intelektualnim invaliditetom

Haris Haverić, direktor Sumera koji predstavlja Savez organizacija civilnog društva koji promoviše ljudska prava, zastupanje i samozastupanje osoba s intelekutalnim invaliditetom. Tokom razgovora govorio je o praktičnim iskustvima 60 žena s intelekualnim invaliditetom.

„Mnoge od tih žena iskusile su i neki oblik viktimizacije, traumatskog iskustva ili su zbog institucionalizacije imale vrlo ograničen pristup zdravstvenim uslugama u vezi reproduktivnog i spolnog zdravlja”,  ističe Haverić.

Sve žene uključene u servis podrške Sumero imaju minimalno jedan pregled godišnje, a u zavisnosti od individualnih potreba, odlasci i korištenje ovih usluga su češći, u zavisnosti od toga da li su seksualno aktivne, da li imaju određene zdravstvene izazove i sl. Haverić navodi da se svi odlasci žena s intelektualnim invaliditetom realiziraju uz asistenciju/pratnju, tako da je i doktorima omogućeno i olakšano dodatno pojašnjenje i upoznavanje sa stanjem i situacijom. Najčešći izazov je da žene s traumatskim iskustvima, poput institucionaliziranih i seksualno zlostavljanih žene odbijaju i imaju strah od odlaska ginekologu zbog trauma i iskustava koje su ranije proživjele.

Od velike pomoći pri odlazku u zdravstvenu ustanovu su personalni asistenti koji mogu doprinijeti kod prepreka za kvalitetniju medicinsku uslugu.

„Stanje je zadovoljavajuće, medicinsko osoblje u većini ima prilagođen i senzibiliziran pristup. Moramo naglasiti i da asistencija tj. dolazak u pratnji uveliko olakšava i nadomještava eventualni nedostatak znanja medicinskog osoblja u radu sa osobama s invaliditetom. Primijetno je da domovima zdravlja nedostaje oprema ili je ona značajno zastarjela, a to je naročito vidljivo nakon što se posjeti privatna zdravstvena ustanova. Kada su u pitanju žene s intelektualnim teškoćama akcenat je na potrebi za stalnom edukacijom i obnavljanjem stečenih znanja i informacije”, pojašnjava Haverić.

Pripremio: Ivan Čović

Izvor: BH portal

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) nastavlja s Onlajn pravnim savjetovalištem za djecu i mlade s invaliditetom. Tema narednog savjetovališta će biti Obrazovanje s posebnim naglaskom na osnovno i srednje obrazovanje i servisi podrške u procesu obrazovanja.

Događaj će biti organizovan 4. marta 2021, s početkom u 11.00 časova na Zoom-u, a prenos uživo na Facebook-u.

Cilj aktivnosti je osnaživanje osoba s invaliditetom, s posebnim naglaskom na djecu i mlade s invaliditetom, kao i na djevojčice s invaliditetom, da se aktivnije zalažu za svoja prava.

Na ovaj način pružiće se potrebna stručna podrška ciljnoj grupi da se informiše i podstakne da se aktivnije bori za svoja prava i da ista zaštiti. Osim  toga, besplatno pravno savjetovanje biće pruženo i porodicama osoba s invaliditetom na koje pandemija i mjere sprečavanja i oporavka od COVID-19 neprimjereno utiču, što bi moglo rezultirati njihovom boljom zaštitom i većom otpornošću na potencijalno negativne mjere. 

Pozivamo sve zainteresovane za prava djece i prava OSI da nam do 3. marta 2021. do 16.00 časova dostave pitanja iz navedene oblasti na koja žele dobiti odgovore.

Pitanja se mogu slati putem SMS-a na telefon: 069/385-981 i 067/801-761, e-maila (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. i Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.)  Fejsbuk stranice, Instagram naloga, putem čata na portalu DisabilityInfo.me  ili putem čata na platformi Vršnjačkapodrška.me (po sopstvenom izboru zainteresovanih). 

Nakon završetka snimak će biti objavljen na platformi Vršnjačkapodrška.me i YouTube stranici UMHCG-a i biće dostupan svim zainteresovanim stranama koje bi mogle pronaći odgovore na svoja pitanja. 

Ova aktivnost realizuje se u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

Na linku ispod, nakon što preuzmete dokument, možete se upoznati s pojmom alimentacije, postupkom za ostvarivanje prava na alimentaciju,  određivanjem izdržavanjem članova porodice i  kaznenim odredbama u slučaju nedavanje izdržavanja.

„Civilno društvo je važan partner u procesu pristupanja EU i Vlada želi da unaprijedi ovu saradnju kroz uvažavanje stavova i konsultovanjem organizacija civilnog društva na svim nivoima, od predloga za operativniji rad pregovaračke strukture do inicijativa za unapređenje sadržaja  konkretnih sektorskih politika po svim poglavljima pregovora“, poručila je glavna pregovaračica Crne Gore sa Evropskom unijom Zorka Kordić na konsultacijama sa predstavnicima nevladinih organizacija.

 Cilj konsultacija, koje su održane 17. februara, je bio razmjena mišljenja o temama od značaja za dalji tok pristupnih pregovora s EU, s posebnim osvrtom na ulogu koju NVO sektor treba da ima u ovom procesu.

Glavna pregovaračica je pozdravila dosadašnje učešće predstavnika NVO u radnim grupama za pripremu pristupnih pregovora i doprinos koji su dali reformskim procesima. Istakla je da je Vlada opredijeljena da suštinski unaprijedi saradnju i dijalog sa civilnim društvom, u svim oblastima, a posebno u procesu evropske integracije.

„Nevladine organizacije su važan partner u sprovođenju reformi na putu prema EU, jer su svojim stručnim znanjima i iskustvom dale značajan doprinos izradi i unapređenju ključnih zakonskih i strateških dokumenata, kao i sprovođenju politika“, rekla je Kordić.

Ona je podsjetila da trenutno u radnim grupama od ukupno 909 članova gotovo jednu trećinu čine predstavnici organizacija civilnog društva.

 „Očekuje nas puno posla i želimo da okupimo sve pojedince, organizacije i institucije koji mogu doprinijeti da reformski proces iznesemo kvalitetno i do kraja. Želim da zajedno sagledamo i uspjehe i slabosti dosadašnje saradnje i da, na temelju naučenih lekcija, napravimo iskorak na tom polju, ne samo zarad pukog članstva nego zbog boljeg života naših građana“, poručila je Kordić.

Predstavnici nevladinih organizacija su pozdravili inicijativu glavne pregovaračice za održavanje sastanka, ukazavši da bi to trebalo da bude praksa na nivou cijele pregovaračke strukture. Istakli su spremnost da nastave aktivno da doprinose procesu pristupanja, ali i ukazali na potrebu za suštinskom, a ne formalnom saradnjom i učešćem NVO-a.

Iznijeli su potrebu za većom transparentnošću rada pregovaračke strukture, posebno u pogledu objavljivanja dokumenata iz pregovaračkog procesa. Osvrnuli su se na potrebu unapređenja stanja u oblasti vladavine prava i zaštite životne sredine. U tom kontekstu su ukazali na potrebu revidiranja akcionih planova za poglavlja 23 i 24, kao i procjene uticaja projekata na životnu sredinu, te važnosti zaštite ekosistema u Ulcinjskoj solani.

Ispred Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) na konsultacijama je učestvovala programska menadžerka Anđela Radovanović.

„Što se tiče UMHCG, mi smo se danas osvrnuli na neke ključne tačke koje smatramo da je trebalo preduzeti za unapređenje položaja osoba s invaliditetom. Prvenstveno, radi se o javnim uslugama, o pružanju usluga, zatim o javnim nabavkama, statistici, takođe i o socijalnoj politici i zapošljavanju, o pitanjima pravde i temeljnim pravima. Očekujemo da se Vlada što prije odazove više puta ponovljenim pozivima, da što prije pristupi osnivanju Savjeta za prava osoba s invaliditetom, a nakon toga i usvajanju Akcionog plana za primjenu preporuka Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, a Savjet je prvi preduslov da bi se ovaj Akcioni plan usvojio“, istakla je Radovanović.

Predstavnici NVO-a su dali značajne sugestije u dijelu unapređenja rada pregovaračke strukture, na operativnom nivou, implementacije javnih politika i informisanja građana, kao i u oblastima poboljšanja omladinskih politika, unapređenja prava djece, i korišćenja EU fondova. U tom kontekstu su ukazali na potrebu intenziviranja saradnje sa resornim ministarstvima.

Ana Novaković-Đurović, izvršna direktorica Centra za razvoj nevladinih organizacija (CRNVO), kazala je da su na sastanku predstavnici NVO-a imali priliku da daju konkretne komentare na to kako će se nova metodologija primijeniti u Crnoj Gori. 

„Bilo je komentara za to kako će se nova metodologija primijeniti u Crnoj Gori, nova metodologija pregovaranja koju smo prihvatili, oko promjena pregovaračke stukture, oko proaktivnosti pregovaračke stukture, što nije bio slučaj u prethodnih nekoliko godina i dosta tematskih predloga iz različitih oblasti: zaštita životne sredine, organizacija osoba s invaliditetom i drugih tema. Današnji sastanak je pokazao koliko je saradnja važna, koliko je multisektorski pristup važan, da proces evropskih integracija nije jedno pitanje koje rješava jedan organ, u ovom slučaju Kancelarija, ona treba organizaciono da vodi ovaj proces, ali ovo je odgovornost cijele Vlade i mi u NVO sektoru smo tu da budemo podrška, ako se nastavi intezivnim procesom i putem evropske integracije, ali smo takođe tu da prvi ukažemo kada se sa tog puta skrene“.

Zajednički je ocijenjeno da je za uspjeh u pregovorima neophodna sinergija svih aktera u društvu, te da je kvalitetna saradnja Vlade i civilnog sektora važna komponenta, neophodna za izgradnju društva po evropskim standardima i vrijednostima, od kojeg će najveću korist imati građani.

Izvor: Sektor za informisanje javnosti o Evropskoj Uniji i procesu pristupanja Evropskoj Uniji

Generalni Sekretarijat Vlade, PR Centar

Photo Credits: PR Centar

Pripremila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) povodom Svjetskog dana socijalne pravde, koji se u svijetu obilježava danas, 20. februara, poziva vlasti i cijelo društvo da proklamaciju iz Ustava Crne Gore istinski započnu sprovoditi u praksi. Socijalna pravda je preambulom Ustava Crne Gore proglašena za jedan od principa javnog poretka. Ovo obavezuje nosioce vlasti i cjelokupno društvo da u definisanju i sprovođenju politika i aktivnosti budu vođeni principom socijalne pravde, a u praksi posvećeni rješavanju pitanja siromaštva, ekonomske nejednakosti, socijalne isključenosti i nezaposlenosti, te postizanju jednakih šansi. Socijalna pravda, dakle, podrazumijeva pravičnost u najširem smislu.

Međutim,, kada je riječ o socijalnoj isključenosti osoba s invaliditetom ona je i dalje izuzetno visoka, dok je ekonomska nejednakost prisutna sa zabrinjavajućim trendom povećanja. Istraživanje koje su sproveli aktivisti UMHCG u novembru i decembru prošle godine pokazalo je da čak 20,9 % OSI živi u većinskom ili apsolutnom siromaštvu.

Upravo su osobe s invaliditetom jedna od grupacija čiji društveni status predstavlja negaciju socijalne pravde. Državne vlasti u Crnoj Gori ne prikupljaju potpunu statistiku o građanima s invaliditetom tokom popisa, niti vrše druge redovne procese prikupljanja podataka za potrebe adekvatne primjene Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Stoga ne postoje pouzdane informacije o broju osoba u Crnoj Gori koje imaju invaliditet, niti postoji baza podataka koja bi sakupljala ove informacije. Kao posledica toga, nemoguće je izvršiti potpunu procjenu prepreka za OSI, njihovih potreba, uticaja i praćenja politika i mjera, što je i razlog postojanja takvih podataka. Samim tim, informacije i o tome kako je epidemija COVID-19 uticala na OSI su ograničene, iako je jasno da se desio nesrazmjeran uticaj, a mjere oporavka koje donosi Vlada su neadekvatne i nedovoljne i njima je izostavljen najveći broj osoba s invaliditetom koje nijesu obuhvaćene postojećim pravima na materijalna davanja.

Kada govorimo o osobama s invaliditetom u Crnoj Gori, dosadašnja praksa govori da se u institucijama sistema, ali i u ukupnoj javnosti koncept socijalne pravde razumije kao, prije svega, novčane naknade ovoj društvenoj grupaciji kako bi se pokrile najminimalnije životne potrebe, a zatim kao pružanje povlastica u različitim oblastima u kojima one ne uživaju jednake šanse. 

Socijalna pravda ili drukčije rečeno društvena pravda podrazumijeva jednakost, pravdu i pravičnost, solidarnost i odgovornost svih građana/ki pojedinačno, kao i cjelokupnog društva prema građanima/kama u ostvarivanju ljudskih prava i sloboda. Bez socijalne pravde nema ni jednakog uživanja osnovnog prava i sloboda. U demokratskim državama socijalna pravda za osobe s invaliditetom podrazumijeva upravo mjere za izjednačavanje startnih pozicija kreirane upravo zbog istorijske neravnopravnosti. Do toga se dolazi pristupačnim javnim uslugama, pružanjem servisa podrške, stvaranjem uslova za jednake šanse u različitim oblastima, uz dodatne olakšice u onim oblastima gdje jednake šanse ne postoje. Ove zemlje su upravo postizanjem socijalne pravde postale i ekonomski jake države. Međutim, Crna Gora u oblastima u kojima je pružila povlastice (kao na primjer, na putovanje lica s invaliditetom, kod uvoza vozila povlastice na carinu i porez, olakšice za zapošljavanje, za plaćanje električe energije, oslobođanje od plaćanja naknade za školovanje..), ili ima zabrinjavajuće diskriminatorne procedure u pristupu tim pravima, ili ne preduzima druge mjere i aktivnosti kako bi se omogućile jednake šanse i zaživjela socijalna pravda i u krajnjem bio omogućen samostalan i dostojanstven život.

U tom smislu, samostalni život i uključenost u zajednicu se osobama s invaliditetom ne uskraćuje samo zbog smještanja u ustanovama (iako i ovaj trend zabrinjavajuće raste), nego i drugih vidova institucionalizacije, izostavljanja, odnosno izopštavanja, zanemarivanja, zapostavljanja, i izdvojenosti iz zajednice, pa i skrivanja u sopstvenom domu, odnosno nepružanja i neobezbjeđivanja izbora i mogućnosti za život u zajednici.

Ovo znači da osobama s invaliditetom, pored ostalog, nije omogućeno da koriste dostupne, pristupačne, prilagodljive i prihvatljive/priuštive javne usluge, odnosno usluge namijenjene za javnost, i nijesu im obezbijeđeni servisi podrške koji će omogućiti život u zajednici.

Zato pozivamo vlasti (zakonodavnu, izvršnu i sudsku) da umjesto politike milosrđa koja ne suzbija ni siromaštvo niti socijalnu isključenost, niti umanjuje diskriminaciju i neravnopravnost osoba s invaliditetom, šta više – produbljuje je, počnu s kreiranjem i sprovođenjem politika koje će biti u duhu socijalne pravde, principa javnog poretka Crne Gore i pružiti osobama s invaliditetom neophodne uslove za istinsku društvenu uključenost (socijalnu inkluziju), društvenu aktivnost, pristup pravdi i doprinos ovoj državi u ekonomskom razvoju.

Iako na prvu može zazvučati kao neumjesna šala, šta je zajedničko glumici u nijemim filmovima, sifražetkinji i najpoznatijoj ženi s oštećenjem vida i sluha u istoriji?

Sve tri ove žene – mentorka Čarlija Čaplina, aktivistkinja koja je bacala cigle i revolucionarka, bile su feministkinje s invaliditetom, začetnice feminističkog pokreta početkom dvadesetog vijeka.

Sada je u javnost izašao podkast u kom su predstavljeni lični životi Mejbel Normand (Mabel Normand), Roze Mej Bilingherst (Rosa May Billinghurst) i Helen Keler (Helen Keller). 

Spisateljica Luiz Pejdž (Louise Page) iz Nortamberlenda u Velikoj Britaniji ima 27 godina i psihosocijalni invaliditet. Kaže da je htjela da sazna više o ranim feministkinjama s invaliditetom, nakon što je otkrila da je Helen Keler bila radikalna ljevičarka.

Keler je i danas jedna od najčuvenijih osoba s oštećenjem vida i sluha u istoriji, poznata po aktivizmu, govorima i pisanim radovima, kao i po tome što je bila prva osoba s oštećenjem vida i sluha koja je stekla fakultetsku diplomu iz društvenih nauka.

O njenim radikalnim političkim stavovima, međutim, uglavnom se ne govori.

Pejdž kaže:

„Već sam znala naširoko poznatu i sterilnu verziju priče o životu Helen Keler, koja se najviše bavi napretkom koji je Keler ostvarila nakon što je upoznala svoju učiteljicu En Salivan (Anne Sullivan), a onda se prekida prije njene radikalno-ljevičarske faze. Zapravo, ona je bila članica međunarodnog radničkog sindikata – Industrijski radnici svijeta, koji su bili socijalisti do srži, a imali su veze i sa anarhizmom.“ 

Pejdž ističe da je bila inspirisana da piše o ovim ženama nakon što je primijetila veze između njih. Htjela je da iznese „iskrenu" priču o njihovim životima, uključujući i „ono što bi neki smatrali njihovim manama".

„Mislim da ljudi najčešće posmatraju nas, osobe s invaliditetom, kroz dotjeranu i uljepšanu prizmu. Društvo ne želi da doživljava osobe s invaliditetom kao kompleksna i cjelovita bića".

Akcenat je na stavljanju invaliditeta i osoba s invaliditetom u uredne kalupe, kaže.

„Mislim da je to razlog zbog kog ljudi zanemaruju radikalnu stranu života Helen Keler – ne uklapa se u uredan i dotjeran kalup invaliditeta. To mi je bila jedna od najjačih motivacija kada sam pisala za podkast. Razbijmo kalup! Niko ne bi trebalo da bude smješten u kalup."

Ideju je predstavila organizaciji Onlajn umjetnost osoba s invaliditetom (Disability arts online), na osnovu njihovog javnog poziva, koji su uputili zbog COVID-19.

Tako je nastala serija podkasta fiktivnih priča, pod nazivom Nove žene (New women).

U priči o Helen Keler, Pejdž neposredno obrađuje legendu o tome kako ju je njena učiteljica „spasila“.

Keler prikazana u podkastu kaže:

„Nadam se da više nikada neću morati da prepričavam tu staru i izlizanu priču o dketinjstvu i o tome kako kako me je En Salivan naučila da komuniciram. Još uvijek volim En i ona mi je i dalje odlična prijateljica i pomoćnica, ali ona nije čudotvorac, kao što to neki tvrde. Pomogla mi je da krenem određenim putem, ali samo sam ja mogla da oblikujem sebe da postanem osoba kakva sam danas“. 

„Svi smo samo ono što sami od sebe stvorimo, a ne ono što drugi kažu o nama“, tvrdila je. „A ja sam revolucionarka!"

Pejdž kaže da je kao osnovu za svaki fiktivni segment o ženama kojima se bavi u podkastu koristila stvarne događaje.

Iako je Helen Keler najpoznatija od te tri žene, glumica Mejbel Normand, koja je krčila put za žene u filmskoj industriji, bila je veoma slavna, zahvaljujući brojnim biografskim filmovima, knjigama i televizijskim emisijama.

Normand je bila filmska zvijezda, rediteljka i producentkinja, a čak je bila mentorka i sarađivala s tada slabo poznatim glumcem koji se zvao Čarli Čaplin (Charlie Chaplin). Takođe je bila prva „dama u nevolji" vezana za šine željezničke pruge, što je danas već tipičan filmski kliše. Bila je među prvim glumcima čije ime se pojavljivalo u nazivima njihovih filmovima, kao što su „Zdravo, Mejbel", „Želja za Mejbel“ i „Mejbelin gubitak i pobjeda“. Protestovala je protiv cenzurisanja ženskih priča u filmovima, a imala je psihosocijalni invaliditet. 

Kroz sve epizode podkasta, Pejdž prikazuje Normand koja iskreno govori o problemima u vezi s muškarcima, seksom i filmskom karijerom, da bi na kraju izrazila da je srećna što konačno osniva sopstvenu produkcijsku kuću.

„Nema više ljepotica u kadi, nema više pretvaranja da sam glupa – snimaću filmove kakve ja želim i na način koji ja želim. Biće o ženama avanturistima, muškobanjastim koje ne drže do reda i pristojnosti, kao i priče o svim ženama koje se ne uklapaju u kalupe.“ 

Normand je glumila u 167 kratkometražnih filmova i 23 dugometražna filma, uključujući 12 filmova sa Čaplinom i 17 sa Roskoom Fetijem Arbaklom (Roscoe ,Fatty' Arbuckle) i bila je jedna od prvih zvijezda nijemih filmova koja je takođe režirala film u kom glumi.

Ipak, njena produkcijska kuća, Mejbel Normand fičr film kompani (Mabel Normand Feature Film Company), bila je kratkog vijeka i producirala je samo jedan film.

Iako se smatra da je režirala barem 26 filmova, bila je plaćena znatno manje od muških kolega, a njena uspješna filmska karijera kasnije je pala u sjenku zavisnosti od droga i povezanosti s nekoliko čuvenih holivudskih skandala, uključujući dva ubistva.

Umrla je od tuberkuloze 1930. godine, kada je imala 37 godina.

Dok je Normand bila predvodnica žena u Holivudu, Roza Mej Bilingherst bila je sifražetkinja korisnica kolica. Koristila je prilagođeni tricikl na ručni pogon za probijanje kroz policijske kordone u Londonu. Bilingherst, koja je kasnije postala nepokolebljiva aktivistkinja, kao dijete je dobila dječju paralizu i stekla invaliditet.AUTOR FOTOGRAFIJE,ALAMY

Zbog upotrebe invalidskih kolica, u britanskoj štampi je brzo stekla nadimak „sifražetkinja bogalj“ (cripple suffragette), naročito nakon što je uhapšena i bila zatočena u zatvoru Holovej. „Priča druge sifražetkinje o tome kako je Bilingherst u svojim kolicima sakrivala cigle za bacanje na prozore, navela me je na ideju da obavezno moram da pišem o njoj“, kaže Pejdž.

U jednoj epizodi podkasta, Bilingherst se obraća publici dok povraća i krvari u bolnici, nakon štrajka glađu u zatvoru, što joj se zaista i dogodilo 1913. U drugoj epizodi, opisuje kako policajci pokušavaju da opkole sifražetkinje koje protestuju: „U ovakvim situacijama sam izuzetno korisna. Od velike je pomoći imati kolica... Tvrd metal ove šklopocije najbolji je u borbi protiv policijskih cjevanica.“ 

Pejdž kaže da je „mnogo" istraživala da bi napravila ovu seriju podkasta – uglavnom iz knjiga, a iz primarnih izvora najviše što je bilo moguće. Takođe je koristila dokumentarne filmove i neke snimke iz nijemih filmova tog perioda. Međutim, sopstveno iskustvo joj je ukazalao na povezanost između ovih žena, njihovih invaliditeta i feminizma koji su praktikovale.

„Često imam utisak da moji stavovi i radovi u ove dvije oblasti, feminizmu i invaliditetu, uglavnom nijesu dobrodošli na istim mjestima“, kaže Pejdž. „Primjera radi, često imam angažmane da pišem o feminizmu ili o invaliditetu, ali rijetko o obje teme zajedno – osim ako se radi o projektu koji sam sama prezentovala kao ideju.“ 

„Mislim da su ova iskustva pokazatelj šireg problema u okviru feminizma, jer se intersekcionalnost u načelu rijetko smatra jednim od glavnih prioriteta feminizma.“ 

Pojam „intersekcionalnost" skovala je Kimberli Krenšo, američki akademik, krajem osamdesetih godina dvadesetog veka. Odnosi se na intersekciju i međusobno preklapanje rase, društvene klase, roda, invaliditeta i drugih ličnih karakteristika. 

„Veliki dio feminizma i dalje nije dostupan osobama s invaliditetom“, kaže Pejdž.

Zato je željela da prikaže tri žene koje su imale invaliditet i imale feminističke stavove, još na samom početku tog pokreta, dodaje. „Htjela sam da pokažem da je ta veza oduvijek postojala i da bi i danas trebalo pružiti više prostora feministima/kinjama s invaliditetom.“ 

Seriju podkasta „Nove žene" možete poslušati na sajtu Disability Arts Online.

Izvor: BBC 

Pripremila: Anđela Radovanović

Koristeći autorski tekst Leonide Kifer, u nastavku možete pročitati koliko je važno da se u društvu i medijima više govori o seksualnom zlostavljanju i koliko ova tema ne zaobilazi ni osobe s invaliditetom. Važno je da o tome pričamo.

"Februar često zovemo mjesecom ljubavi. I baš u ovom dijelu godine, žene na Balkanu su odlučile javno reći ne i glasno putem medija vikati „Dosta je! Dosta je zlostavljanja!“

Progovorile su. Odlučile su da same sebe otkriju kako bi zaštitile druge, nepoznate osobe bez obzira na pol i ostale razlike. Da, progovorile su, one koje se od malena na Balkanu uče da ne govore jer su žene. 

Progovorile su o onome o čemu se u društvu koje nazivamo savremeno „ne priča“ jer odudara od nametnute tradicije i obrazaca ponašanja s kojim žele da nas drže pognute glave i začepljenih ušiju. Dame i gospodo, to „nešto“ o čemu ćutimo se zove SEKSUALNO ZLOSTAVLJANJE." 

Priče koje ne dolaze do medija

Ističe da se seksualno nasilje događa u svakoj profesiji i u svakoj svakodnevnoj situaciji i da su mnoge žene o ovoj temi progovorile. "I dobro je što su progovorile. Dobro je što postoje pojedinci u društvu koji odbacuju nametnute obrasce ponašanja. Samo jedna grupa ljudi ćuti a ako i progovori njihove priče ne dolaze do medija, valjda zbog INvaliditeta, nisu dovoljno IN (popularni). Ili je na snazi onaj „psssst, o tome se ne govori“.

Kako kaže, istraživala je ovu temu tražila  priče osoba s invaliditetom koje su uspjele doći do medija i koje su uspjele javno da progovore o zlostavljanju koje im se događa, posebno o seksualnom zlostavljanju. 

"Nisam pronašla priče. Najbliže ovoj temi što sam pronašla bila je rečenica u kojoj jedno udruženje osuđuje silovanje mlade žene s invaliditetom koje je navodno počinio vozač kombija za prevoz osoba s invaliditetom i kako se o ovom slučaju niko od nadležnih institucija nije javno izjasnio". 

Dosta je ćutanja!

Leonida da bi se informisala o ovoj temi, prikupila je što više informacija, pronašla mnogo izvještaja popularnih advokata, objava raznih udruženja gdje se nalaze savjeti kako se zaštititi i kome se obratiti, naučne članke koji se bave tematikom zlostavljanja osoba s invaliditetom. I to je veliki korak za naše društvo. "I baš zato što nijesam pronašla ono što sam tražila, odlučila sam reći ovim člankom „DOSTA JE! DOSTA JE ĆUTANJA!“

Jednom prilikom kada sam krenula da pričam u javnosti o izazovima osoba s invaliditetom i slaboj zastupljenosti tema koje se tiču njihovih života, prišao mi je muškarac srednjih godina, uspješan poslovni čovjek, i rekao mi „Da je za mene puno bolje da osobe s invaliditetom ostavim udruženjima da se njima bave, jer zna se da su u Hrvatskoj osobe s invaliditetom zaštićenije od ličkih medvjeda.“

Kako kaže, tada je ćutala. Nije znala šta da kaže.

"I to je lekcija koju sam naučila. Danas bih bez razmišljanja prekinula taj slijed događanja, uzela mikrofon i progovorila, bez njegovog imena i prezimena, samo bih progovorila i postavila par pitanja za javnost". 

Prestanimo da se zavaravamo, većina tako razmišlja

Mišljenje ovog čovjeka, kako je kazala nije rijetkost i to je slika našeg društva, većina tako razmišlja. "Tema o kojoj pišem nije IN. Međutim, događa se. Itekako se događa. Nisam bez razloga spomenula rečenicu o vozaču kombija o kojem se piše sa sumnjom da je seksualno zlostavljao mladu ženu s invaliditetom.

Osobe s invaliditetom rijetko idu same na žurke, plaže, u šetnju i često im je društveni krug ograničen na porodicu, rodbinu, udruženja čiji su korisnici ili članovi i stručne osobe koje s njima provode rehabilitaciju, razne terapije. Ukratko, osobe s kojima osoba s invaliditetom razvija blisku i čvrstu vezu uz veliko povjerenje. 

Zlostavljači vole da pridobiju povjerenje potencijalne žrtve. Jer, ko bi posumnjao u rodbinu ili osobu koja radi s osobama s invaliditetom? Kao društvo podrazumijevamo da takvi ljudi nikada ne bi naudili onima o kojima se brinu. U praksi takve stvari se ipak ne podrazumjevaju.

Razmislimo, osobe s invaliditetom su, po misljenju zlostavljača, „super“ odabir za žrtvu. Ako je korisnik kolica, ne može pobjeći. Ako je osoba s oštećenjem vida, ne vidi te. Ako ima intelektualni invaliditet, ubijediš je da joj sve činiš za njeno dobro jer ionako „ne razumije“, ako je osoba s oštećenjem sluha, ne čuje te."

Ovo objašnjava na taj način što se osobama s invaliditetom, bez obzira o kojoj vrsti invaliditeta je riječ, ne vjeruje. "Na kraju, ako je žensko, ko ti brani da izneseš priču kako je ona tebe zavodila jer eto, kao osoba s invaliditetom, htjela je baš s tobom da ima seks i nisi je mogao odbiti jer ti je stalo da bude normalna u društvu. Ima li smisla ovo što sam napisala? Ima, itekako."

Dodala je da je rečenica „Ko će joj vjerovati“ jako  važna. "Prikazuje naše društvo. Iako ne smijemo zaboraviti ni značaj onih pojedinaca koji vjeruju i ne zatvaraju oči pred stvarnošću, kod osoba s invaliditetom, posebno ženskog pola, ova rečenica ima posebnu dimenziju i težinu. Jer, ko će joj vjerovati?"

Lično sam svjedočila zlostavljanju osobe s invaliditetom

Dalje objašnjava kako je lično bila svjedok seksualnog zlostavljanja. "Naime, kada sam se doselila u Daruvar, upoznala sam jednog momka s intelektualnim invaliditetom.Tog momka je svakodnevno iskorištavao stariji, porodični čovjek tako što ga je nagovarao da čita pornografske časopise  znao je da mu, pred drugom djecom, kaže „Jesi drkao danas?“, ako je prošla neka žena ulicom rekao bi mu „Jel ti se digao na ovu? Opiši nam što bi joj radio.“ Nekoliko puta ga je nagovorio da simulira seksualni odnos sa stablom drveta. Uvijek mu se smijao nakon što bi ga natjerao na nešto, tako bi ga ponizio pred drugom djecom i ispao, uslovno rečeno, zanimljiv. A kad bih ja ostala sama s njim, ostajao je i grč u želucu jer nismo znali kome da ispričamo sve ovo. Kad bi se i povjerili nekom, stariji bi nam odgovorili ili da se u to ne miješamo ili da je to sve normalno jer je i taj „bolestan dečko samo čovjek i ima svoje potrebe“.

U redu je da svako biće ima svoje potrebe. Ali ismijavati osobu s intelektualnim invaliditetom i podsticanje na svakakve radnje seksualne prirode, s ciljem omalovažavanja je zlostavljanje i klasična priči o nadmoći jednog pojedinca nad drugim. Da, po drugima ova dva pojedinca su „prijatelji“. 

Kome se obratiti ako ste žrtve nasilja?

Istakla je da mnoge osobe s invaliditetom ne znaju kome da se obrate ukoliko su zlostavljane,  pa čak ni ona ne bi znala kome da se obrati u koliko bi se našla u ovoj situaciji.

 "I ne mogu da se ne pitam, koliko je pojedinaca koji doslovno žive u zabačenim sredinama, možda pod krovom s zlostavljačima i takav život je jedini koji imaju? Nemaju svi internet. Nemaju svi mogućnost i znanje da koriste samostalno tehnologiju. Mnogi ljudi su zbog zdravstvenih razloga zatvoreni u svom svijetu koji mi „normalniji“ ne razumijemo.

I znate, puno je sredina u kojima je sramota progovoriti. I ako progovoriš, ako osobi s invaliditetom neko i povjeruje u takvoj sredini, ona je kriva, pogotovo ako je žensko. Žene same traže nevolje, izazivaju i podstiču. Svi smo barem jednom u životu čuli ovakav način razmišljanja." 

Kako mediji prema njenim riječima imaju veliki uticaj na promjene u društvu vrijeme je da tema seksualnog zlostavljanja osoba s invaliditetom bude popularna. "Vrijeme je da se progovori. Vrijeme je da osobe s invaliditetom kažu „DOSTA JE ZLOSTAVLJANJA!“.

Koje su posljedice hodanja s povezom na očima?

U tom smislu ona kaže: "Svi zajedno možemo nešto da uradimo. I vi kao čitaoci i mediji kao platforma trebamo zajedno da stvaramo promjene. Osobe s invaliditetom su zaštićenije od ličkog medvjeda? Ukoliko je to istina, onda lički medvjed ne postoji, nema ga. Nestao je."

Na kraju zaključuje da je važno da skinimo s očiju društva povez koji stvara ovakav način razmišljanja. 

"Ako ne skinemo povez s očiju društva, znate li koje su posljedice hodanja s povezom na očima? Udarit ćemo u nešto i pitanje je hoćemo li se oporaviti.

Budimo ljudima ljudi. Samo to."

Pripremili: Ivan Čović i Anđela Miličić

Izvor: portal MIXER

Konkurs za prijem filmova Dvanaestog Beogradskog Internacionalnog Filmskog Festivala osoba s invaliditetom. BOSIFEST 2021 otvoren je od 25. januara 2021. do 20. aprila 2021.

Šta je BOSIFEST?

BOSIFEST je međunarodni festival dokumentarnog filma osoba s invaliditetom, jedini te vrste u jugoistočnoj Evropi, koji se ove godine po dvanaesti put održava u Srbiji u organizaciji Hendi Centra Koloseum. Na velikom platnu će i ove godine biti prikazan veliki broj filmova kako u takmičarskom, tako i u revijalnom dijelu. Do sada je u okviru BOSIFEST-a prikazano preko 500 filmskih ostvarenja, koji se bave tematikom života osoba s invaliditetom ili su njihovi autori osobe s invaliditetom.

Pored prikazivanja filmova, BOSIFEST nudi i prateće programe u vidu radionica, panel diskusija i okruglih stolova, izložbi, performansa.

Zašto je BOSIFEST važan?

Svrha osnivanja BOSIFEST-a je ukazivanje na stvaralački rad i mogućnosti učesnika na javnoj kulturnoj sceni i širenje poruke da bi osobe s invaliditetom trebalo da imaju ista prava i obaveze kao i drugi građani. Na taj način, ovaj festival daje snažan podsticaj donošenju mjera za ravnopravno učešće i integrisanje osoba s invaliditetom u društvo.

Suštinski pokazatelj da postoji prostor za ovakav festival u Srbiji, jeste upravo veliko interesovanje stvaralaca i izvođača za učešće u programima BOSIFEST-a. Ovaj festival pridružuje se svjetskim festivalima, koji se duži niz godina bave isključivo filmovima o osobama s invaliditetom, kao i filmovima čiji su autori osobe s invaliditetom. Mreža tih festivala pruža autorima izlazak na svjetsko tržište, ali i mogućnost da predstave nove, inovativne filmove koji se bave tematikom vezanom za život osoba s invaliditetom.

Filmovi prikazani na BOSIFEST-u izazivaju veliku pažnju javnosti. Takođe, iz godine u godinu, ova filmska manifestacija daje doprinos upoznavanju šire javnosti o pravima, položaju i potrebama osoba s invaliditetom, poboljšanju komunikacije, prihvatanju različitosti, rušenju predrasuda o osobama s invaliditetom, a istovremeno, filmski program podsticajno djeluje na stvaranje novih filmskih i umjetničkih ostvarenja.

Kroz program BOSIFEST-a nude se moguća rješenja za dalji razvoj demokratskog društva i stvaranje okoline, koja će biti pristupačna, bez prepreka i barijera za sve.

Festival promoviše Beograd i Srbiju kroz bogatstvo različitosti i predano radi na ohrabrivanju naše kulturne i profesionalne javnosti da se upozna s domenima umjetnika s invaliditetom iz cijelog svijeta, kao i na stvaranju uslova za razmjenu mišljenja i iskustava filmskih umjetnika.

Priredio: Ivan Čović

Izvor: SEE biz

Programer Nikola Krstić, izumio je rukavicu za osobe s oštećenjem vida, koja prema njegovim riječima obavlja funkcije orjentacije, prepoznavanja boja, novčanica. Osim toga, pomoću ove rukavice osoba s oštećenjem vida, ukoliko se izgubi može nekome da pošalje svoju lokaciju.

Objasnio je da se kućište postavlja na kožnu rukavicu koja ima slobodne dlanove i prste, tako da osoba nesmetano može da obavlja sve aktivnosti.

“To je zapravo suština priče, a to je da jedan ovakav proizvod koji je krenuo iz glave srednjoškolca dospije do svih osoba na cijelom svijetu”, naveo je Krstić.

Rukavica za osobe s oštećenjem vida je zapravo uređaj u čijem se kućištu nalazi cjelokupna elektronika. Ona može da detektuje i boje, izgovara datum i sat, povezuje s telefonom radi obavljanja poziva i poruka, ali se razvijaju i neke nove funkcije kao što su prepoznavanje predmeta, proizvoda i tableta.  

Ovo je unikatan proizvod na svijetu, prema riječima Krstića. On sada ima firmu od deset ljudi koji rade na razvoju ovog proizvoda.

“Iz inostranstva ćemo uvoziti proizvode koji su nam neophodni, a ostalo će se raditi kod nas. Važno nam je da pravimo proizvod iz Srbije za cijeli svijet”, naveo je Krstić.

Dodao je da rade aktivno na tome da korisnici ove rukavice ne budu i kupci, odnosno da ih dobijaju besplatno.

“Mi na tome aktivno radimo. Već su neke lokalne samouprave, odnosno gradovi, poručile rukavice za svoje sugrađane. To je put kojim idemo”, zaključio je Krstić.

Izvor: portal N1info

Pripremila: Anđela Miličić