U okviru prekograničnog Instrument pretpristupne pomoći (IPA) projekta Ko.Ko Tur  (Co.Co Tour) održan je onlajn (online) trening Pristupačnost u turizmu, koji je okupio predstavnike državnih i lokalnih organa, privrednih subjekata, akademske zajednice i organizacija civilnog društva, saopštavaju iz Кancelarije za međunarodnu saradnju Opštine Herceg Novi, koja je bila jedan od učesnika.

Trening je sprovoden u organizaciji Agencije za lokalnu demokratiju iz Nikšića (ALD), a vodio ga je istaknuti italijanski ekspert za pristupačnost u turizmu Etore Ruđero (Ettore Ruggero).

Кako je kazao Ruđero, značaj popularizacije koncepta pristupačnosti u turizmu zasniva se na činjenici da veliki dio turističkog tržišta čine osobe s invaliditetom (OSI). Potrebno je raditi na podizanju svijesti  o njihovim pravima, a jedan od načina je i povećanje dostupnosti turističkih sadržaja za OSI.

Govoreći o izazovima s kojima se susreću OSI u Crnoj Gori, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore su istakli da se mora pristupiti stvaranju odgovarajućih uslova koji bi omogućili OSI posjete muzejima, javnim ustanovama i sakralnim objektima.

Tokom treninga, ALD je predstavila Priručnik za pristupačnost u turizmu, koji je pripremila partnerska organizacija na projektu Magna Grecia Mare.

Prekogranični IPA projekat Ko.Ko Tur (Co.Co Tour) zasniva se na inovativnom pristupu u oblasti očuvanja i valorizacije kulturno-istorijskog nasljeđa, kao i razvoju turističkih potencijala. Кroz projekta će biti obnovljena i opremljena kuća nobelovca Iva Andrića na Toploj.  Ukupna vrijednost projekta prelazi 1.400.000 eura. Pored Opštine Herceg Novi partneri na projektu su: Albanski razvojni fond, Magna Grecia Mare, ALD Nikšić, Opština Himara i Opština Trikaze.

Izvor: www.radiojadran.com

Zvanična literatura ili ne prepoznaje te kategorije ili, ako se one u udžbenicima i pominju, osobe s invaliditetom (OSI) tretiraju se kao lica koja bi trebalo smjestiti u ustanove i držati ih dalje od društva. LGBTQ osobama iz udžbenika poručuje se da su poremećeni.

Transrodni i učenici i studenti homoseksualne orijentacije, kao i njihovi vršnjaci, osobe s invaliditetom, suočeni sa sadržajem literature koja se koristi u nekim školama i na fakultetima mogli bi steći utisak da s njima ili nešto nije u redu ili da ne postoje. Zvanična literatura ili ne prepoznaje te kategorije ili, ako se one u udžbenicima i pominju, osobe s invaliditetom tretiraju se kao osobe koja bi trebalo smjestiti u ustanove i držati ih dalje od društva. LGBTQ osobama iz udžbenika poručuje se da su „poremećeni“.

Takav odnos, ocijenili su sagovornici Vijesti i u prošlosti je uticao na tretman pojedinaca, a ako se nešto ne promijeni, tako nešto može da se očekuje i u budućnosti.

Godina je 2020., terminologija poput „idiot”, „imbecil”, „moron”, „debil” i tome slično, davno je prevaziđena i zastarjela i u stručnoj javnosti, struka je odavno promijenila stav i kad je u pitanju homoseksualnost, ali literatura i udžbenici iz kojih se obrazuju mladi u nekim obrazovnim ustanovama u Crnoj Gori i dalje ili obiluju zastarjelim definicijama ili se nekim temama uopšte i ne bave.

„Kad sam ja učio u medicinskoj školi, učili smo da su homoseksualnost i transrodnost poremećaji, što je za homoseksualnost tada već bilo opovrgnuto decenijama. Ovo je direktno uticalo i na moj tretman u školi, kao i izostanak podrške uprave, nastavnika/ca, roditelja i vršnjaka u cijeloj jednoj godini kada sam doživljavao nasilje zbog svog rodnog izražavanja”, kazao je Jovan Džoli Ulićević, jedan od osnivača NVO Asocijacija Spektra i aktivista za ljudska i prava transrodnih osoba.

Da je literatura iz koje mladi u Crnoj Gori uče o LGBTIQ, osobama s invaliditetom i njihovim pravima i danas problematična, ukazali su iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), nakon što su tek površno analizirali samo neke od udžbenika koji se koriste u srednjim školama i na fakultetima.

Tako u udžbeniku Neuropsihijatrija za treći razred srednje medicinske škole, autori koriste izraze kao što su „debil”, „imbecil”.

„Na osnovu materijala u koje smo imali uvid, napravili smo samo kratku analizu sadržaja u njima, u odnosu na terminologiju i pristup invaliditetu koji su u njima upotrijebljeni. Svakako, sve ovo na šta smo naišli zahtijevalo bi dubinsku analizu, jer primjeri u pojedinim udžbenicima su samo vrh ledenog brijega načina na koje se invaliditet predstavlja u obrazovnom sistemu i nastavnim programima”, kazala je Vijestima Anđela Radovanović iz UMHCG, dodajući da je u istoj literaturi, pored odnosa prema invaliditetu, uvredljiv i jednako diskriminatoran i negativan odnos i prema nekim drugim grupama, poput pripadnika LGBTIQ zajednice.

„Koji ide do toga da se homoseksualnost izjednačava s najgorim seksualnim deliktima. Ovo je prilično zabrinjavajuće za obrazovni sistem jednog društva koje bi trebalo da promoviše i podstiče različitosti umjesto da ih dodatno produbljuje”, kazala je ona.

Na pitanje koje su konkretne zamjerke na sadržaj, kazala je da je to “niz uvredljivih termina” – „kreten“, „debil“, „idiot“, „patuljak“, te pogrešna percepcija invaliditeta.

„Invaliditet je viđen kao problem, nešto što treba liječiti, ili osobama koje ga imaju „popraviti funkcije“, a ukoliko to nije moguće, onda bi osobe s invaliditetom trebalo smjestiti u ustanove gdje bi se neko drugi „brinuo“ o njima i držati ih podalje od društva”, rekla je Radovanović.

Udžbenik iz Neuropsihijatrije koji su UMHCG kao problematičan prijavili učenici Medicinske škole i članovi tog udruženja, objavljen je 1999., u izdanju Zavoda za udžbenike Beograd. Isti izdavač 1992. objavio je i udžbenik Psihologija i tu literaturu kritikovala je 2011. i povjerenica za zaštitu ravnopravnosti Srbije. Tada je dala preporuke Vladi te države za uklanjanje diskriminatornih sadržaja iz nastavnih materijala i prakse, te navela da klasifikacija poput „debil”, „idiot“ i tome slične moraju biti potpuno izbačena iz zvanične literature.

„Ova terminologija, kao i „kategorizacija“ djece i odraslih s intelektualnim invaliditetom je davno prevaziđena i zastarjela i u stručnoj javnosti, obiluje predrasudama i unaprijed postavljenim (i pretpostavljenim) kapacitetima i mogućnostima ovih osoba. Osim što je terminologija potpuno nekorektna (vremenom su izrazi „debil“, „imbecil“, „idiot“ postali dio slenga, odnosno terminologije koja osobe omalovažava i vrijeđa), najveći problem s ovom lekcijom je pristup djeci/osobama s intelektualnim invaliditetom, koji je medicinski, zasnovan na segregaciji i određivanju onoga što jedna osoba ne može, a samim tim su i odbačeni kao ravnopravni učesnici/ce u životu. Zamislimo da ovaj razred pohađa učenik/ca s intelektualnim invaliditetom i kakav je odnos nastavnika/ce i vršnjaka prema njemu/njoj”, navodi se, pored ostalog, u preporukama. Govoreći o tome kakva se šteta čini na način da se mladi obrazuju iz slične literature, Radovanović je Vijestima kazala da „doprinosi ukorjenjivanju predrasuda i stereotipa”.

„Koji su prema osobama s invaliditetom već dovoljno izraženi u društvu, te se stvara slika o OSI kao nekome ko nije sposoban da doprinosi društvu, već predstavlja teret i nekoga o kome se treba brinuti. Na ovaj način jaz između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta se samo produbljuje, što u daljem stvara negativne posljedice za sve. Osobe bez invaliditeta počnu da izbjegavaju OSI, stvara se strah i odbojnost, a OSI postaju pasivnije i povučene zbog straha od odbacivanja i nedostatka podrške za samoprihvatanje invaliditeta i razvoj samopouzdanja”, kazala je ona.

U Asocijaciji Spektra nisu se bavili analizom sadržaja zvanične literature i udžbenika iz kojih đaci i studenti uče, ali Ulićević kaže da istraživanje te organizacije „Da odzvoni nasilju: Smjernice za kreiranje sigurnog školskog prostora za rodne različitosti” govori da srednjoškolci malo znaju o polu, rodu i seksualnosti.

“Pola učenika/ca smatra da su pol i rod isto, većina njih ne zna koje biološke strukture određuju nečiji pol, te postoji izrazito visok stepen predrasuda u odnosu na rodne razlike među muškarcima i ženama. Naime, 83% srednjoškolaca/ki smatra da muškarci i žene različito razmišljaju, dok polovina vjeruje da imaju različite intelektualne sposobnosti”, kazao je Ulićević.

Ti podaci, prema njegovim riječima, značajni su jer je „znanje o polu, rodu i seksualnosti, neophodno radi boljeg razumijevanja transrodnih, rodno varijantnih i interpolnih osoba”.

Istraživanje je pokazalo i da skoro svaki drugi srednjoškolac ne želi ili misli da ne želi da zna ništa više o transrodnim osobama, te da LGBT teme ne treba da budu zastupljene u nastavnim programima.

„Ovo su sve neki od podataka koji ukazuju na neophodnost revizije kurikuluma i razvijanje novog pristupa koji će ohrabrivati razvoj kritičke svijesti, koja je neophodna za njegovanje sigurnog školskog okruženja u kojem su različitosti prihvaćene, umjesto tolerisane u najboljem slučaju”, kaže Ulićević.

Dodaje i da su „adekvatne informacije važne za cjelokupno društvo”.

„A naročtio za mlade koji kroz obrazovni sistem formiraju svoje stavove i ponašanja koja će oblikovati društvo. Netačnim ili polutačnim informacijama se lako manipuliše, čemu svjedočimo svakog dana. Ako naši mladi dobijaju netačne informacije koje su davno opovrgnute naučnim konsenzusom, formiraju diskriminatorna mišljenja o marginalizovanim grupama, a samim tim su i skloniji nasilju”, kazao je on.

Obrazovanjem i protiv vršnjačkog nasilja

Prema rezultatima istraživanja koje je sprovela Asocijacija Spektra, 57 odsto ispitanika smatra da su LGBT osobe fizičkom nasilju izložene vrlo često ili ponekad u školskom okruženju, 72 odsto ispitanika kazalo je da su LGBT osobe izložene ismijavanju, 66 odsto da su izložene odbacivanju i 68 odsto psihičkom vršnjačkom nasilju.

„Ovo su zabrinjavajući podaci koji pokazuju važnost i ključnu ulogu obrazovnog sistema u sprečavanju nasilja i razvijanju solidarnosti”, rekao je Ulićević. Radovanović iz UMHCG kazala je da tamo gdje je vršnjačko nasilje izraženo, ako osoba nije svjesna sebe i svojih prava, teško da će i da se izbori s nasiljem ili da uopšte prepozna da je žrtva.

„Uz stav obrazovnog sistema koji invaliditet ili bilo koju različitost posmatra izrazito negativno, malo je vjerovatno da će osobe s invaliditetom moći da prepoznaju nasilje i odreaguju na njega, kao ni da će dobiti podršku koja im je potrebna da se s njim izbore. Pored toga, bez kreiranja adekvatnog odnosa prema invaliditetu i među učenicima i studentima bez invaliditeta, uključujući podučavanje o pravima OSI koje bi sprovodile same OSI, susrete i otvorenu komunikaciju i razgovor o različitostima, teško će se spriječiti i takve situacije”, kazala je ona.

O ljudskim pravima se ne uči kroz izborne predmete

Ulićević zamjera na načinu kako su u literaturi obrađene ne samo teme o LGBT, već i drugim marginalizovanim grupama.

„Ne obrađuju se adekvatno, dovoljno dugo, ni suštinski. Teme vezane za rod, pol i seksualnost, a samim tim i za rodnu ravnopravnost i ljudska prava marginalizovanih grupa, nije moguće predavati isključivo u izbornim predmetima, ili kroz jednu, dvije lekcije, te očekivati da je obrazovanje pružilo adekvatne informacije kako bi se vršnjačko nasilje eliminisalo, a mladi ljudi zaista demonistrirali prihvatanje svih različitosti. Osim ovoga, postoji dosta zastarjele literature, kao što je literatura korišćena u Srednjoj medicinskoj školi, u kojoj se i dalje na patologizujući način govori o lezbejkama, gejevima, biseksualnim, transrodnim i interpolnim osobama”, kazao je on.

Za eventualnu inicijativu za izmjene u literaturi, kako je kazao, neophodno je poznavanje trenutnog stanja.

„Potrebna je, prije svega, detaljna analiza kurikuluma, kako bi se tražila sistemska izmjena literature, a ne isključivanje pojedinačnog sadržaja, te stvaranje slike da ovakvog sadržaja takvim pojedinačnim isključenjima više nema. Reforma obrazovanja, koja podrazumijeva, ne samo uklanjanje diskriminatornog sadržaja koji je odavno naučni koncenzus opovrgao kao činjenice, već i sistemski pristup koji podrazumijeva razvijanje kritičkog pristupa, medijske pismenosti i građanskog obrazovanja, koje će osnažiti i zajedničko shvatanje zašto je za društvo u cjelini važno razumijevanje i prihvatanje različitosti”, rekao je Ulićević.

Iz UMHCG kazali su da je, kad su u pitanju izmjene literature, odgovornost na onima koji kreiraju nastavne planove i programe i predlažu literaturu iz koje srednjoškolci i studenti uče.

„U narednom periodu nastavićemo s edukacijama nastavnog kadra, nakon čega očekujemo da neke inicijative pokrenu i sami nastavnici i profesori, pored nas. Nažalost, mali je broj onih koji su dovoljno edukovani i osviješteni u vezi s ovim pitanjima, budući da su master studije inkluzivnog obrazovanja donedavno organizovane u nepristupačnim prostorijama. Pored toga, na fakultetima budući nastavnici i profesori kroz psihološke, pedagoške i metodičke predmete i sami uče iz udžbenika koji sadrže sličnu terminologiju, i na taj način stiču pogrešnu sliku o osobama s invaliditetom, pa se na taj način stvara jedan začarani krug iz kog se teško izlazi”, kazala je Radovanović.

Kao problem, kaže, vidi i to što se od ove studijske godine inkluzivno obrazovanje organizuje kao integrisani program studija Filozofskog i Medicinskog fakulteta.

“Pa se pristup zasnovan na ljudskim pravima opet dovodi u pitanje”, rekla je ona.

Generalna skupština Ujedinjenih nacija 1950. proglasila je 10. decembar za Dan ljudskih prava.

Dvije godine ranije, potpisana je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima, čiji prvi član glasi „Sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”.

Programi i udžbenici nisu neutralni

Autor knjige Crnogorska obrazovna politika i seksualna orijentacija, u kojoj je analizirana zastupljenost LGBT tema u školskim programima i udžbenicima Aleksandar Saša Zeković je kazao Vijestima da obrazovni programi u Crnoj Gori „autorima udžbenika pružaju dovoljno stvaralačke slobode i prostora za afirmisanje rodnog i seksualnog obrazovanja.

„I tema neophodnih za razvijanju otvorene ličnosti, spremne na razumijevanje i prihvatanje različitih od sebe. Drugo je pitanje što nisu svi autori iskoristili, na odgovoran i profesionalan način, datu slobodu”, rekao je Zeković.

Kazao je i da se obrazovna i udžbenička politika u Crnoj Gori, “ni ranije, a posebno ne sada”, ne može posmatrati izolovano od ukupnog političkog, društvenog i ekonomskog konteksta.

„Zato i možemo reći da predmetni programi i posebno predmetni udžbenici, koji ih prate, nisu neutralni. Prihvatanje LGBT osoba u ukupnom političkom kontekstu se uglavnom ignoriše, ne otvara ili potcjenjuje. Radi se o temi koja spada u „ostalo“, „manje važno“ ili „dijeli društvo“. Takav pristup se ispoljava i u obrazovnom sistemu. Da su udžbenici u potpunosti neutralni i profesionalni, oni bi, bez rezervi, bili jednako orijentisani, s odgovarajućim sadržajima, na usvajanje i poštovanje svih ljudskih prava i sloboda”, kazao je on. Sadržajna analiza udžbenika, kako je rekao, pokazala je da crnogorski udžbenici u cjelini promovišu ljudska prava, ali i da u njima nema društveno osjetljivih tema. „Naši udžbenici nemaju negativnih sadržaja o seksualnoj orijentaciji, ali je uglavnom ignorišu”, rekao je Zeković.

Kazao je i da je važno da se ne dozvoli upotreba udžbenika koji su prevaziđeni i neprihvatljivi u naučnom i pogledu poštovanja ljudskih prava i da je neophodno inovirati postojeća izdanja.

„Utvrđivanje nečijeg rodnog identiteta je nedopustivo”

Iz Spektre su juče reagovali jer je na ponovljenom suđenju u slučaju napada na Vuka Adžića zahtijevano vještačenje njegove transrodnosti, što su u toj NVO ocijenili kao „pokušaj diskreditacije njegovog rodnog identiteta i validnosti njegovog svjedočenja”.

„Trans i rodno varijantne osobe su na meti nasilja i diskriminacije svakodnevno u društvu. Naša zajednica ima dugu istoriju patologizacije i stigmatizacije, što se i zvanično okončalo brisanjem dijagnoze F.64. („poremećaj“ polnog indetiteta u djetinstvu) iz novog izdanja Međunarodne klasifikacije bolesti (MKB-11) koje je usvojila Svjetska zdravstvena organizacija 2018”, kazali su iz Spektre.

Saopštili su da je „svako vještačenje transrodnosti i utvrđivanje nečijeg rodnog identiteta nedopustivo” i pozvali nadležni Osnovni sud u Kolašinu da odmah spriječi takvu praksu.

Izvor: www.vijesti.me

Studentkinja Italijanskog jezika na Filološkom fakultetu Univerzitet Crne Gore (UCG) Bojana Otašević, koja ima oštećenje vida, ispričala je za Pobjedu da je prošle godine dobila priliku da pođe van Crne Gore na jedan kurs, na skoro mjesec, a pojedini je zbog predrasuda nijesu shvatali ozbiljno.

Kancelarija za međunarodnu saradnju Univerziteta Crne Gore, koja, između ostalog, pet godina kroz program podržava mobilnost studenata, da dio studija kroz razmjenu završavaju na nekom fakultetu u inostranstvu, do sada nije zabilježila nijednu prijavu studenata s invaliditetom.

A njihova statistička baza broji više od 700 slučajeva studentskih mobilnosti.

S UCG kažu da na neki način čini izuzetak aktivno participiranje pet studenata s invaliditetom koji su učestvovali na dvomjesečnoj praksi u Sarajevu i Novom Sadu 2018. u okviru Erasmus+ projekta Trans to Work, koji je trajao od 2015. do 2018.

Kako su s UCG kazali Pobjedi, aktivni programi mobilnosti su Erasmus +, CEEPUS, Mevlana, te su na raspolaganju studentima i stipendije koje se nude na osnovu međudržavnih bilateralnih sporazuma.

„Potpisali smo 122 ugovora sa partnerskim univerzitetima iz 25 evropskih zemalja, a u akademskoj 2019/20. ostvareno je 187 odlaznih i 104 dolazne mobilnosti. Zbog situacije izazvane pandemijom koronavirusa planirane mobilnosti, njih 43 dolazne i 82 odlazne, su se odložile“ naveli su oni.

Učenje u školi u Italiji.

Iako nije bila na studijama, već na skoro jednomjesečnom kursu u jednoj Školi za strance u Italiji, Podgoričanka Bojana Otašević, studentkinja Filološkog fakulteta UCG, koja ima oštećenje vida, daje primjer ostalima da se više aktiviraju.

U razgovoru za Pobjedu prije nego što je predočila svoje iskustvo iz inostranstva, pozvala je sve njene kolege/inice da pronađu motivaciju i uključe se u sticanju kvalitetnog znanja i van granica Crne Gore.

Bojana, međutim, potvrđuje da na našem podneblju i dalje bitišu predrasude prema ovoj populaciji. Kada je dobila tu priliku da pođe van Crne Gore pojedini je prosto nijesu shvatali ozbiljno.

„Nažalost, ima i dalje predrasuda. Stranci znaju kako da se ponašaju prema osobama s invaliditetom (OSI). Imala sam sjajno pozitivno iskustvo i poručujem svima da probaju. Imam poznanika koji su išli i u Ameriku. Treba se više aktivirati“ poručuje ona.

Nikšićki Filološki fakultet razvio je saradnju s italijanskom Školom za strance u kojoj se održavaju ljetnji kursevi. Bojani je jedna profesorica preporučila da pođe tamo, jer sjajno govori italijanski. Još četiri njene koleginice, koje nijesu OSI, dobile su, takođe, stipendiju.

„Išla sam sama bez asistencije, bez roditelja. Oduvijek mi je bila želja da pođem u tu zemlju, da upoznam njihovu kulturu, mentalitet. Ovo je za mene bio i značajan korak za osamostaljivanje.“

Objašnjava da su u toj Školi mjerili vještine italijanskog jezika, učili o kulturi, slikarstvu, a išli su i na razne izlete, te su organizovane i radionice  filmske, muzičke, radijske. Bojana je oduševljena tamošnjim profesorima.

„Pošla sam tamo nemajući sliku u glavi kako ću da se snađem, ali sam rekla sebi ,, Idem“. I snašla sam se odlično.“ kaže ona.

Upotreba Brajevog pisma

Tamošnja ustanova je, prema njenim riječima, prilagođena osobama s invaliditetom. U liftovima postoje oznake na Brajevom pismu, te su u vozovima govorni automati koji obavještavaju putnike na kojoj su stanici i koja je sljedeća. Navodi da, recimo, u marketima i sličnim objektima nema pokazatelja, orijentira za OSI, ali se Bojana snašla na način što su joj kolege pomagale.

„Nažalost, više stranci nego naši. Bili su voljni da pomognu da se snađem. Divni su. Pođem, na primjer, do automata da uzmem nešto i ne samo što pomognu, nego i plate to. Preljubazni su“ kaže ona.

Planira ponovo da posjeti tu školu, a navodi da će vidjeti hoće li se uključiti da kroz Erasmus program završi jedan semestar ili godinu negdje na fakultetu u inostranstvu.

Strah od neuspijeha

Šefica Nacionalne Erasmus+ kancelarije Vanja Drljević kaže za Pobjedu da studenti s invaliditetom predstavljaju grupu studenata na koju je Evropska komisija, naročito, fokusirana kada je u pitanju akcija međunarodna kreditna mobilnost, i kojima se daje prednost i u samoj proceduri selekcije.

„Smatram da je potrebno kontinuirano raditi na ohrabrivanju studenata s invaliditetom da se prijavljuju za mobilnost, jer ista pruža izvanredne mogućnosti za njihov lični i profesionalni razvoj. Neki sveopšti utisak koji smo stekli kroz razgovor s studentima s invaliditetom putem mnogobrojnih sastanaka i organizovanih informativnih dana, je da se studenti plaše mogućnosti da neće uspjeti da se snađu tokom boravka na razmjeni“ kaže ona.

Smatra da iz tog razloga studenti s invaliditetom koriste ovu akciju u nedovoljnoj mjeri, pa je neophodno raditi na suzbijanju njihovog nepovjerenja i razbijanju mnogobrojnih predrasuda, jer su mogućnosti neograničene.

„A, takođe, su predviđena i dodatna finansijska sredstva koja omogućavaju prevazilaženje mogućih poteškoća studenata s invaliditetom tokom boravka na razmjeni“ poručila je ona.

Na UCG 78 studenata

Anđela Radovanović iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) rekla je za Pobjedu da, prema njihovim podacima, na Univerzitetu Crne Gore studira 78 osoba s invaliditetom.

Komentarišući što se ne prijavljuju da kroz razmjene studiraju van naše zemlje, kaže da je problem što mnogi nijesu ohrabreni da odu, niti dobijaju informacije kako mogu da ostvare to pravo.

„Studenti su slabo informisani generalno. Ne dobijaju adekvatnu podršku u obrazovnom sistemu“ kaže ona, dodajući da je za odlazak u inostranstvu neophodno znanje stranog jezika, a da činjenice pokazuju da mnogi upišu fakultet s pasivnim znanjem.

Izvor: www.pobjeda.me

Ministar pravde, ljudskih i manjinskih prava Vladimir Leposavić najavio je otvaranje novog Direktorata za zaštitu osoba s invaliditetom, u svom resoru. On je to najavio učestvujući na konferenciji (Ne)poštovanje ljudskih prava tokom pandemije COVID-19“, koju je organizovala Građanska alijansa u saradnji s Evropskom unijom u Crnoj Gori, Savjetom Evrope i  Zaštitnikom ljudskih prava i sloboda, povodom Međunarodnog dana ljudskih prava. 

Ministar Leposavić istakao je da ljudska prava ne smiju biti neka posebna, izdvojena grana prava već integralni dio i razlog zbog kojeg postoji cjelokupan pravni sistem.

„Ograničavanje ljudskih prava treba da bude izuzetak a ne pravilo. Kada su ta ograničenja nužna, kao što je sada slučaj sa borbom protiv Covida 19, važno je da se ograničenja ne pretvore u poništavanje garantovanih ljudskih prava. U redovnim okolnostima, jedino ali važno ograničenje svačijeg ljudskog prava jesu jednaka prava drugih", kazao je on..

Ministar je istakao značaj rada Zaštitnika ljudskih prava i sloboda i predložio bližu saradnju, naročito u postupku izrade zakonskih predloga koji imaju uticaj na stanje ljudskih prava. On je naglasio da je važno da se državni organi i cjelokupno društvo posvete zaštiti i odbrani prava svih ugroženih grupa.

„Posebno želim da naglasim novine koje su planirane a tiču se zaštite prava lica sa invaliditetom. Prva aktivnost u tom pravcu biće otvaranje novog direktorata u ministarstvu za zaštitu prava osoba s invaliditetom (OSI)" – najavio je ministar.

Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) ovim povodom obratila se mejlom ministru Leposaviću, u kojem je istakla da je potrebno obaviti hitne konsultacije s reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom. Ovo je važno, kako se navodi, zbog planiranja svih politika, propisa i mjera koje se odnose na osobe s invaliditetom i mora se vršiti u bliskim konsultacijama i uz učešće organizacija osoba s invaliditetom i njihovih reprezentativnih predstavnika, što je i obaveza države preuzeta ratifikacijom najvažnijeg međunarodnog dokumenta u ovoj oblasti – Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom.

"Zbog toga Vas pozivamo da već na samom početku ne učinite propust koji bi izazvao negativne posljedice i neprimjerenu praksu kojoj smo i do sada svjedočili kada je u pitanju bio rad i odluke prethodne Vlade. Molimo Vas da uvažite dugogodišnji rad, iskustvo i kapacitete samih osoba s invaliditetom, što će umnogome doprinijeti i kvalitetu Vašeg angažmana na polju zaštite prava OSI", navodi se u obraćanju.

Prema riječima Vujačić, formiranje Direktorata čini se vrlo značajnim i obećavajućim, međutim, kako ne bi ostali izostavljeni u inicijalnoj fazi, potrebno je uključiti organizacije osoba s invaliditetom i informisati o budućim benefitima ovakve odluke.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore započinje realizaciju projekta Onlajn pravno savjetovalište za OSI u Crnoj Gori kao odgovor na COVID-19.

Projektom se želi doprinijeti osnaživanju ciljne grupe da se aktivnije bori za svoja prava kroz pružanje pravne podrške i zaštite tokom epidemije Covid-19.

Direktni korisnici i korisnice ovog projekta su sve osobe s invaliditetom, dok su ciljne grupe i članovi njihovih porodica, Vlada Crne Gore i njene institucije, mediji i cijela zajednica.

Ciljevi projekta će biti ostvareni kroz pružanje besplatne pravne pomoći OSI; medijsku kampanju na društvenim mrežama, kao i pravno savejtovanje u direktnom prenosu na društvenim mrežama (s namjerom obezbjeđivanja odgovora uživo). Nakon završetka prenosa video će biti snimljen i objavljen i na You tube kanalu UMHCG za dalju upotrebu.

Na ovaj način pružiće se potrebna stručna podrška ciljnoj grupi da se zaštiti, informiše i podstakne da se aktivnije bori za svoja prava. Osim  toga, besplatno pravno savjetovanje biće pruženo porodicama osoba s invaliditetom na koje pandemija i mjere sprečavanja i oporavka naročito utiču, što bi moglo rezultirati njihovom boljom zaštitom i većom otpornošću na potencijalno negativne mjere. 

Projekat je finansijski podržan od strane Britanske ambasade u Podgorici  u iznosu od 4.290,00 €. Realizacija projekta traje tri mjeseca, počev od 7. decembra 2020.

Riječi imaju magijsku moć, vjerujemo i danas. U moć riječi vjerujemo i mi koji sve manje vjerujemo u magiju, liše magijskog realizma. Vjerujući u njenu moć, uzimamo na sebe odlučivanje o sudbinama. Oblikujemo ih riječima kojima bismo da nešto stane ili bude jako poput totemske životinje ili prirodne sile. Riječima ucrtavamo biljege na dušama i životima. 

U Indiji, doktor je pregledao djevojčicu s invaliditetom. Od roditelja doznaje da su je nazvali Nakoši (Nakoshi). U prevodu – neželjena. Godinama kasnije, dešavaju se masovne ceremonije promjene imena. Nakoši mijenjaju svoja imena i lišavaju se koprene stida i sramote zbog različitosti. Indija nam je geografski daleko, ali naše nakoši su tu. Glasno odjekuje ćutanje. 

Zato pišem. Svakoj djevojčici koja sjedi u posljednjoj klupi i pita se u čemu je njena krivica. Svakoj djevojki koja sa strahom stavlja ruž na usne i prvu maskaru stidljivo nanosi na trepavice u strahu šta će joj reći. U strahu da će joj se podsmijavati. Svakoj ženi koja je odlučila da je bolje da je hoće bilo ko, nego da ostaje sama, kao „teret“ braći i roditeljima. Svakoj majci koja je svoje dijete rodila i kad su joj rekli da ne može, ne smije i ne treba da ga rodi. Svakoj ženi koja svoj život živi po svojim odlukama. U selima. Gradovima. Onima koje nijesu naučile da pišu. Onima koje su stekle titule i zvanja. I svakom muškarcu. Onom koji razumije da bez snage različitosti svijetu nema koraka naprijed. 

Statistike kažu da... Ako bismo na trenutak zaboravili statistike, i zapitali se gdje su žene s invaliditetom, odakle krenuti? Da li od onih kojima nije data šansa da se rode? Jer su djevojčice. Ili zato što je procijenjeno da će im „kvalitet života biti nezadovoljavajući“. Kao da postoji neka vaga kojom bi se mjerio. Da li govoriti o onima koje ne idu u vrtiće i škole? Tu nam već statistike govore da je djevojčica u inkluzivnom obrazovanju daleko manje od dječaka. Par koraka dalje, koliko ih je stiglo do visokog obrazovanja? Koliko njih na pozicijama donošenja odluka svakog dana s ponosom svjedoči svoju različitost i omogućava da i druge žene i djevojčice s invaliditetom imaju srećniju i prosperitetniju budućnost?  

Izgubljene u svijetu ćutanja u kome je invaliditet i dalje plod nesrećne sudbine i tragedija, podučene da pristaju na gotova polurješenja, bez podrške da povjeruju da su dobre, voljene i vrijedne, lako se ove žene i djevojčice pokriju koprenom neprihvatanja i samosažaljenja, lako postanu žrtve društva koje im ne daje jednake mogućnosti. I gubimo svi. 

Zato, ne ćuti. Nijesi kriva. Invaliditet nije tragedija. Nasilje nije ono što dolazi uz invaliditet, kao paket aranžman „Patnja – all inclusive“. Tvoje tijelo je tvoje, najljepše, jedinstveno. Ne mjesto za ožiljke i modrice. Tvoja duša je jedinstvena. Ne korpa za odbacivanje uvreda i prijetnji. Imaš pravo da budeš sve što želiš. Najviše – imaš pravo da budeš svoja. Dostojanstvena. Voljena. Da donosiš svoje izbore. Da se boriš. Da ne dozvoliš da ijedna riječ, uvreda, prijetnja budu jače od onoga što jesi. Da ne ćutiš. Da ne prihvataš sve što ti ne odgovara. Da se ne bojiš. 

Da lance tišine zajedno kidamo, uz pobjedničke bubnjeve koji svijetu poručuju da smo tu. Vidljive. Glasne. Ponosne na to što jesmo i sa čim smo se izborile. Neka to bude naša ceremonija pobjede nad društvom u kome smo i dalje neželjene. 

Hvala vam što ćete riješiti da ne ćutite. Hvala vam što ćete biti hrabre/i. Hvala vam što ćete biti svoje/i. 

Anđela Radovanović 

Inkluzivni filmski kamp Uhvati film 2020 biće održan onlajn (online) od 8. do 13. decembra.

Filmski kamp počeće uvodnim panelom na na temu Invaliditet na filmu na kome će učestvovati Marina Vujačić, direktorica Udruzenje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), Milesa Milinković, direktorica filmskog festivala Uhvati film Novi Sad, Gojko Berkuljan, reditelj, Sara Stijović, rediteljka i Teodora Kipa, dramaturškinja.

Kroz segment Prijatelji filmskog iskustva(Friends' film experience) polaznicima će svoja iskustva iz svijeta filma približiti Leva Ubele (Leva uUele), producentkinja iz Letonije, Kiril Karakaš (Kiril Karakash), reditelj i producent iz Sjeverne Makedonije i Sead Šabotić, reditelj iz Crne Gore.

Narednih dana uslijediće filmske radionice na kojima će polaznici/e učiti o scenariju, snimanju, produkciji, režiji, montaži i postoprodukciji kratkih filmova, a kao finalni proizvod imaće svoj kratki igrani ili dokumentarni film.

Filmovi u kampu će se realizovati pametnim telefonima i za temu će imati invaliditet. Radionice će voditi Sara Stijović i Teodora Kipa.

Filmski kamp je profesionalni program koji pomaže osobama s invaliditetom učenju filmske produkcije, razvoju filmskog projekta i ovladavanju vještina za pozicije koje im mogu pomoći pri zapošljavanju u filmskoj i medijskoj industriji.

S druge strane, to je program koji učenicama i učenicima srednjoškolske dobi pomaže da razumiju invalidititet i predstavljanje osobe s invaliditetom na filmu i u medijima.

Program podstiče komunikaciju, samopouzdanje i saradnju kroz digitalno filmsko stvaranje i umrežavanje s profesionalcima iz svijeta kinematografije.

Inkluzivni filmski kamp Uhvati film 2020 podržan je od strane Filmskog centra Crne Gore na Konkursu za sufinansiranje projekata komplementarnih djelatnosti.

Projekat realizuje Live production u saradnji sa NVU Art 365 uz podršku Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), KIC-a Budo Tomović, kompanija Mtel i Venkon Technix.

Projekat je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film koji realizuju partnerske organizacije iz regiona K.A.O Parnas Novi Sad, Udruženje Spirit Rijeka, HO Partner Banja Luka i NVU Art 365 iz Podgorice. 

Izvor: Dnevne novine

Rastka Radulovića je javnost upoznala kao prvog crnogorskog studenta s autizmom, a nakon toga on nastavlja da potvrđuje svoj talenat, upornost i rad na raznim poljima rušeći tako stereotipe i predrasude koji su se razvili u nerazvijenim društvima kada je riječ o osobama s autizmom.

Rastko se vodi kao student Fakulteta za primijenjene nauke na Univerzitetu Donja Gorica (UDG) koji je, po sopstvenoj želji i inicijativi, upisao 2017., zbog sklonosti ka računarskim tehnikama. Ipak, spoznavajući sebe, pa i usljed otežane komunikacije, od naredne studijske godine počinje da prati nastavu na Fakultetu za dizajn i multimediju UDG-a, gdje trenutno uspješno pohađa treću godinu.

Pored studija bavi se likovnom umjetnošću, a svoja djela je predstavljao više puta u okviru kolektivnih izložbi, a njegova slika Božić u Londonu će biti dio ovogodišnje božićne čestitke Ambasade Velike Britanije u Crnoj Gori, što je još jedno priznanje za Radulovićev rad.

„Malo volim da slikam, a više volim da crtam. Pravim slike na Univerzitetu Donja Gorica i imao sam nekoliko izložbi: Otvorena galerija Podgorica Art Festival (PAF) 2019, Otvorena galerija PAF 2020, izložba studenata UDG-a i izložba autora Kulturne Baze Kunst u Centru kulturnih zbivanja Ribnica  ” priča Radulović na početku razgovora za Vijesti.

Ovom skromnom mladiću crtež je u početku služio kao sredstvo izražavanja stvari i emocija koje nije mogao verbalno da iskaže. Kao dijete je crtao ono što mu se dešavalo, što ga je tištilo i radovalo, a tako bi ostatku porodice upućivao poruke i izražavao se. Jedinstvenost njegovog crteža i likovnog izraza uočili su njegovi najbliži još dok je bio u osnovnoj školi, ali to su pripisivali svojoj subjektivnosti, kakve porodice obično i jesu.

No, kada su nagrade i diplome počele da pristižu, postalo je jasno da se radi o posebnom talentu i posebnom mladiću. Njegov talenat i jedinstvenost likovnog izraza postaje istinski prepoznat kada je počeo sa studijama.

„On bi već sada mogao da predaje crtež”, riječi su njegove profesorice i akademske slikarke Svetlane Dragojević.

Tehnikom tuša njegov crtež najbolje dolazi do izražaja, a s druge strane, njegove slike odlikuje jedinstven kolorit.

„Najviše volim da crtam sa tušem i pernicom. Volim da crtam Mona Lizu, Poljsku, rijeke, mostove... Najviše volim plavu boju, s njom mogu da slikam autobuse, trotoar, stepenice, dvorac...”, kaže Radulović u razgovoru.

Za razliku od mnogih velikih slikara koji svoju inspiraciju traže u prirodi, događajima oko sebe, velelepnim građevinama, zamišljenim/nepostojećim životima i svjetovima ili po sopstvenim muzama, za Radulovića inspiracija ne postoji.

On ne zna za moment kad ne može da crta ili slika. Iako na njegovim djelima ima mnogo apstraktnih pojmova, on crta prilično realne i konkretne stvari, bez skrivenih značenja ili mistifikovanja. Na njegovoj podlozi je „sve je onakvo kakvo jeste”  u svom sirovom obliku.

„Najviše volim da slikam na papiru: ljude i fotografije. Omiljeni fotograf mi je Tomi Klark (Tommy Clark), iz Ujedinjenog Kraljevstva” priča on.

Tako se primjećuje i indirektni uticaj Klarka na Radulovićev rad, s obzirom na to da Klark fotografiše uglavnom iz vazduha, dronom, a neki od najzapaženijih Rastkovih prikaza pejzaža su upravo iz ptičije perspektive.

Nedavno je Radulovićeva slika Božić u Londonu izabrana da biće dio ovogodišnje božićne čestitke Ambasade Velike Britanije u Crnoj Gori. Za svega dva dana Radulović je naslikao Božić u Londonu, nakon što su ga iz NVO Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore pozvali da učestvuje na konkursu koji je organizovala britanska ambasada u Podgorici.

Kratki rok od dva dana govori u prilog tome da Rastko može da napravi sliku veoma brzo i da mu, praktično, ne trebaju nikakvi posebni uslovi niti inspiracija da bi stvarao. On već zna dovoljno, ako ne i sve, o materijalima koje koristi, o procesu rada i stvaranja kojim vlada bez straha i razmišljanja o tome kako će sve na kraju ispasti i hoće li možda negdje pogriješiti.

„Nacrtao sam Big Ben, Londonsko oko i Vestminsterski most koji prelazi rijeku Temzu. Na nebu je vatromet zato što se slavi, a na kiosku je časopis. Bilo mi je lako da nacrtam Božić u Londonu, koristio sam akrilne boje na platnu: zelenu, crvenu, žutu, plavu, crnu i sivu, kao i rozu i ljubičastu. I sam volim Božić i Novu godinu, volim praznike, ukrase, jelku, Djeda Mraza...” kaže on i dodaje da se najviše trudi kada stvara djela sa mnogo detalja, na kojima, zbog njegove preciznosti, truda i strpljenja, njegov talenat najviše dolazi do izražaja.

Radulović se ne veže za svoje radove, već ih poklanja prijateljima ili odlaže, čekajući na priliku da ih ponovo predstavi. Iz toga se vidi neopterećenost krajnjim ishodom, što je možda i jedan od glavnih uzroka njegovog uspjeha.

On je krajem protekle sedmice svojim radom doprinio i humanitarnoj aukciji Kulturne Baze Kunst u okviru koje su prikupljana sredstava za samohranu majku troje djece iz Bara, a sav novac je uplaćen nevladinoj organizaciji Žene Bara velikog srca.

Priložio je rad „Lili i Svemir” koji je nastao u sklopu ciklusa portreta, rađenih po ugledu na renesansne umjetnike. Ako se izuzme portret Marija i žirafa koji je poklonio jednoj prijateljici, Lili i svemir je rad koji je privukao najviše pažnje od svih radova koji se svakodnevno prezentuju na njegovoj Fejsbuk (https://www.facebook.com/rastko.v.radulovic) i Instagram (@rastko.v.radulovic) stranici.

I sam priznaje da se vodi time da kad poklanja onda poklanja najbolje.

„Slika se zove Lili i Svemir. Na njoj se vidi slikarska oprema, Lili (Ljiljana Radović), svemirska oprema i astronaut. Tu imam i blago, svjetski globus i uniformu. Koristio sam tuš, akvarel i hamer. Rad je na aukciji prodat po cijeni od 150 eura. Srećan sam jer novac ide nevladinoj organizaciji Žene Bara velikog srca i jer će porodici Babović biti makar malo bolje”, ističe Radulović.

Njegova djela se trenutno mogu pogledati u sklopu kolektivne izložbe autora Kulturne Baze Kunst u Ribnici (do skoro je bila izložena upravo slika Lili i Svemir, a sad pošto je prodata na humanitarnoj izložbi zamijeniće je slika Lili iz istog ciklusa).

Njegov rad Pantepologija izložen je takođe u Podgorici, u Culture Klub Sobi, u sklopu Otvorene galerije Podgorica Art Festivala 2020 (PAF).

Pored svega toga, niz njegovih crteža, slika i ilustracija se može vidjeti u sklopu zbirke poezije Komad bez protagonista njegove sestre Tijane. Veći dio crteža koji su se našli u knjizi nastao je nakon čitanja sestrine poezije.

U manjem broju slučajeva korišćeni su i već postojeći crteži, poput rada Majanska lobanja koji je iskorišćen kao naslovna stranica knjige, jer se idealno uklopila u cijelu priču, ponajviše kao savršena metafora za prolaznost, što je jedan od glavnih motiva zbirke.

„Prvo sam ilustrovao lobanju. Čitao sam Tijanine pjesme i onda ih crtao tušem na papiru. Najviše mi se sviđa pjesma Kasno podne. Tu sam nacrtao pisca i papir, nalivpero, šolju... Nacrtao sam i pivo... Isto mi se sviđa i pjesma Ispovijest, gdje sam nacrtao beton i školjku u sivilu”, otkriva Radulović.

Čitaoci će vjerovatno lako uočiti koji su radovi nastali kao dio pjesme, a koji su već postojali, ponajviše zato što su već postojeći radovi primjetno svedeniji, dok su oni namijenjeni poeziji bogatiji detaljima, mnoštvom detalja. Ono što je posebno zanimljivo jeste da se upravo kroz te njegove ilustracije otkriva ono što je njemu primarno u pjesmi, iako možda to često nije glavna tema, motiv ili ideja poetskog djela njegove sestre.

Iako individualne izložbe trenutno nijesu u planu, ne znači da ih neće biti.

“Volio bih da imam imam izložbu kao Pikaso, u Italiji. Volim i slikara Bokača i našeg Uroša Toškovića koji puno psuje. Stanko Zečević je isto sjajan slikar, kao i Đovani Batista”.

Na pitanje šta mu nudi veću slobodu i da li više preferira slikarstvo ili dizajn, on odgovara s velikom vizijom.

„Više volim da dizajniram. Volio bih da dizajniram namještaj od recikliranog materijala, prozor, televizor i slično, jer mislim da treba da brinemo o svojoj okolini i svojoj planeti”, poručuje mladi Radulović koji je i kao dio ispitnog zadatka iz predmeta Osnove grafičkog dizajna dizajnirao upravo namještaj od recikliranog materijala.

Njegova briga za okolinu se ogleda i u ponašanju van zadatka ili podloge, jer oni koji ga poznaju mogu potvrditi da je prilično pedantan i da vodi računa o urednosti, a posebno mu je stalo do toga da se ne stvara bespotrebni otpad.

Ranije je želio da radi u prodavnici namještaja, a na pitanje da li bi dodao još nešto, otkriva mnogo:

„Volim da idem u prirodu: park šumu, Njegošev park, Građen. Mnogo volim da šetam trotoarom, po Podgorici. Volim da boravim u prirodi i da se bavim sportom. Plivam i treniram džudo. Volio bih da ponovo odem u Španiju, Italiju, Francusku, kao i da posjetim Njemačku i Poljsku. Volio bih da sa Tijanom i (bratom) Mirkom idem na veslanje. Volim s njima da idem u kafiće i u šoping molove i da dugo šetam, kao i da idem na more, plivam i da ronim. Kad zaronim nema buke. Ovog sam ljeta bio sa njima u Herceg Novom i u Žanjicama... Šetali smo do Starog grada, plivali i dugo šetali šetalištem s Jelenom i Jovanom. Kad sam bio na Durmitoru s mamom i tatom otišli smo i do Žabljaka. Šetali smo Biogradskim jezerom i Rijekom Crnojevića. ​Sad ne smijem da šetam puno zbog korone. I to je bezveze. Smeta mi buka i kad neko juri napolju i unutra...”, priča Rastko.

Voli fakultet i s malo riječi mnogo kaže

Mladi Rastko Radulović kaže da ne vidi potrebu za asistentima u visokoškolskim ustanovama, tako da on nema asistenta koji bi mu olakšao praćenje nastave, već se dobro snalazi i sam, a može se pohvaliti da mu je najniža i najređa ocjena osmica.

„Volim da idem na Fakultet za dizajn i multimediju. Mnogo volim drugare, da pijemo kafu zajedno i da se družimo, pričamo o ispitima. Volim da pratim nastavu i slušam profesore. Svi su sjajni. Svetlana Dragojević i svi ostali profesori su dobri. Družim se s Ervinom, Arminom, Lukom, Marijom, Isidorom, Monikom, Nermom, Ivom, Stefanom, Dinom i ostalim drugovima i drugaricama. Oni su dobri i pametni”, priča Radulović, a to potvrđuju i njegovi drugari, kolege...

„Rale je uvijek raspoložen za zabavu, svakoga dana donese sa sobom pozitivnu energiju na fakultetu. Mi pored njega ne možemo biti mrzovoljni. Najviše mi se sviđa što je pedantan, odgovoran i predan radu. S malo riječi, mnogo kaže. I što je najbitnije, od njega učimo kako da budemo bolji ljudi”, kaže Marija Nikolić, sa čime je usaglašena i Monika Šćekić.

„Kroz studiranje i druženje s njim naučila sam da ne komplikujem jednostavne stvari, da pjevam pred zahtjevne ispite ne bih li otjerala tremu, s kojom se borim. Pomogao mi je da posmatram stvari drugačijim očima i u svemu vidim dobro. S ogromnom lakoćom obavlja zadatke i nikad mu ništa nije teško”, ističe Šćekić.

„Rastko mi je pokazao put kojem sam cio život težio i tražio ga. Rastko me je probudio i pokazao šta je život, ukazao na stvari koje sam zaboravio da postoje, na pažnju, emocije”, ističe njegov kolega Armin Ličina.

​Isidora Čađenović kaže da kada na svijet gleda kroz Rastkov pogled sve vidi kao čudesno.

“Vidim da je sve šareno. Vidim da uvijek treba ostati onakav kakav jesi. Vidim da je sve relativno i da ne postoje „drugačije“ osobe od mene. Postoje samo drugačije realnosti”, poručuje ona.

​Za razliku od mnogih svojih vršnjaka on je mnogo volio da ide i u školu, a tako i sad na fakultet, još i više zbog kolega i profesora s kojima ima odličan odnos.

Ipak, susretao se s nizom prepreka poput predloga učiteljice i menadžmenta osnovne škole da se ispiše. Njegov odgovor na to su bile nagrade i pohvale toj školi, a kasnije je nailazio na sjajne profesore, pedagoge, kolege, prijatelje.

Izvor: www.vijesti.me

Međunarodni je dan osoba s invaliditetom (OSI) čiji je život posebno otežan u ovo teško vrijeme pandemije koronavirusa.

Generalno, položaj OSI u Crnoj Gori nije na nivou koji se može smatrati zadovoljavajućim i sve ono što su bile barijere u prethodnom periodu i problemi skrivani pod tepih, ostavljani nerješavanim, sada je s ovom pandemiom isplivalo na površinu i donijelo nove probleme. Ovo je gostujući u emisiji „Skalin parapet“ Skala radija kazala Anđela Radovanović, programska menadžerka u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore i pjesnikinja nježne poetske preze.

„Prije svega, riječ je o nedostacima sistemskog odgovora na potrebe OSI, pa je tako u samom planiranju izostao odgovor na pandemiju, planiranju mjera i uključivanju ovih osoba“ navela je ona.

Mnoge mjere koje su donešene, negativno su uticale na neke OSI zbog ograničenja kretanja, nemogućnosti nabavke namirnica, mnogi ljudi su ostali bez posla, pa samim tim i osnovnih sredstava za život.

Prema nekim istraživanjima koja su radili aktivisti Udruženja mladih sa hendikepom, veliki broj osoba s invaliditetom živi u siromaštvu ili ispod njegove apsolutne granice, kazala je Radovanovićeva. To samo pokazuje da u samom odgovoru o oporavku koji slijedi nakon pandemije, se moraju planirati mjere na način da budu inkluzivne i kako da uključe OSI da bi im se omogućilo da i onako marginalizovani ne bi ostali na margini.

Radovanovićeva je podsjetila na programske aktivnosti koje Udruženje mladih sa hendikepom pod nazivom Mladi zajedno za promjene, sprovodi u saradnji i uz podršku UNICEF kancelarije u Crnoj Gori.

Oni su pružali i nastavljaju s praksom pružnja besplatnog psiho-socijalnog pravnog  savjetovališta za osobe s invaliditetom i njihovih porodica.

Takođe svakodnevno daju onlajn (online) informacije o koronavirusu, njegovim simptomima  i načinu na koji se mogu zaštititi, kao i o različitim kontakt adresama na koje se mogu javiti. Veliki broj aktivnosti, Udruženje je zbog novonastale situacije moralo iz fizičkog izmjestiti u onlajn (online) mreži.

Anđela svoje nemire poetske, ali i lijek duši, nalazi u onim zatajnim, ali tako toplim odajama poezije kojom se bavi. Stihovima do svijetla u ljudskim očima, ona piše i bježi u ljepši svijet poetike od svega onog negativnog i ružnog što nas okružuje.

„I meni kao osobi s invaliditetom, poezija je bijeg od osuda, diskriminacije i od negativnog odnosa da osoba s invaliditetom bi trebala bilo čime da se bavi“, navela je ona.

“Ono što poručuje je želja da se što više osoba s invaliditetom u narednom periodu uključi u kulturni život. Na žalost mi i dalje te osobe u kulturi vidimo jedino kao korisnike i uživaoce nekih sadržaja, ali ne i kao kreatore kulturnih aktivnosti. Stoga je potrebno mijenjati i taj dio crnogorske kulturne scene na kojoj bi bilo više sjajnih kulturnih radnika iz redova osoba s invaliditetom”, poručila je Anđela Radovanović.

Izvor: www.skalaradio.com

Povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, Zaštitnik ljudskih prava i sloboda konstatuje da su stvorene određene zakonodavne pretpostavke za inkluziju i ostvarivanje prava na osnovu jednakosti s drugima, ali da normativne garancije nijesu obezbijedile da osobe s invaliditetom u Crnoj Gori žive samostalno, obrazuju se, zarađuju i učestvuju u životu zajednice u punom kapacitetu i bez barijera.

Posebno zabrinjava što još uvijek preovlađuje medicinski i funckionalni model pristupa invaliditetu što nerijetko vodi diskriminaciji i među samim osobama s invaliditetom u odnosu na vrstu i stepen oštećenja, uzrok nastanka oštećenja i godine starosti. Postupanje protivno pristupu zasnovanom na ljudskih pravima dovelo je i do toga da se osobe s invaliditetom nalaze u izraženo nepovoljnom socio - ekonomskom položaju, kao korisnici nekog od prava iz socijalne i dječije zaštite, bez mogućnosti zaposlenja i ostvarivanja drugih izvora prihoda.

U pogledu rada i zapošljavanja zapažen je nedostatak sveobuhvatnih podataka o položaju osoba s invaliditetom i zaštiti od otpuštanja, posebno u privatnom sektoru, kao i obezbjeđivanje razumnih adaptacija na radnom mjestu i korišćenje medicinskog modela invaliditeta u procjenjivanju radnih kapaciteta, koji je u sukobu s Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom. Poslodavci se i dalje opredjeljuju da, umjesto zaposlenja osoba s invaliditetom, uplate poseban doprinos u Fond za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje OSI, što je pogrešan i diskriminatoran pristup, kojim se obesmišljavaju napori na primjeni posebnih mjera radi dostizanja jednakosti. Prema evidenciji Zavoda za zapošljavanje od marta prošle godine, u Crnoj Gori bilo je nezaposleno 8.882 osoba s invaliditetom. Propuštanjem primjene posebnih mjera, u situaciji kada statistički podaci pokazuju apsolutnu nezastupljenost osoba s invaliditetom, krši se načelo suštinske jednakosti koja se postiže različitim pravnim tretmanom lica/grupa koja/e se nalaze u bitno različitim činjeničnim situacijama.

Nepristupačnost objekata i površina u javnoj upotrebi i dalje je zabrinjavajuće prisutna, koncept razumnog prilagođavanja ne primjenjuje se na način definisan Konvencijom UN-a o pravima osoba s invaliditetom, a za njegovo odbijanje ili poricanje nijesu propisane efikasne sankcije

Položaj svih ranjivih grupa, uključujući OSI, dodatno je ugrožen u vremenu trajanja pandemije, a javnosti su poznate inicijative predstavnika ove kategorije stanovništva koje su se odnosile na obezbjeđivanje pristupačnih i lako razumljivih informacija o korona virusu, pružaje podršake u nabavljanju osnovnih namirnica, izuzimanje OSI od pojedinih mjera i td. Zaštitnk je posebno isticao pitanje položaja djece s intelektualnim invaliditetom, odnosno s prilagođenim obrazovanjem i njihovo pravo na pristup obrazovanju u onlajn (online) modelu, koje je bilo i dalje je otežano. Nadamo se da će prava i potrebe OSI biti adekvatno tretirane u narednom periodu, kroz saniranje posljedica koje na sve sfere društva pandemija ostavlja.

Primjena Akcionog plana (AP) za sprovođenje preporuka Komiteta UN-a o pravima OSI podrazumijevaće i formiranje jedinstvene baze podataka o OSI koja predstavlja stvarnu potrebu, kako zbog planiranja politika u ovoj oblasti, tako i zbog procjene potreba, praćenja standarda i uslova života osoba s invaliditetom. Takvi podaci moraju biti generisani prema polu, uzrastu, etničkoj pripadnosti, vrsti oštećenja, socio - ekonomskom statusu, zaposlenosti i mjestu prebivališta osoba s invaliditetom.

Pitanje potpunog oduzimanja poslovne sposobnosti treba da se riješi bez daljeg odlaganja, u skladu sa Konvencijom UN-a i modelom odlučivanja uz podršku. Deinstitucionalizacija i razvijanje usluga za život u zajednici, kao i prilagođavanju objekata i površina u javnoj upotrebi mora se brže odvijati uz snažnu finansijsku i stručnu pomoć, kao i intenzviranje konsultacija s osobama s invaliditetom i organizacijama koje ih zastupaju.

Na kraju pozivamo sve donosioce odluka da u kreiranju i sprovođenju politika, programa i praksi svoj pristip zasnivaju na ljudskim pravima, a da buduća zakonska rješenja ne donose bez procjene uticaja na prava OSI i bez njihovog uključivanja. Zaštitnik ostaje iskren partner zajednici osoba s invaliditetom da svojim mišljenjima i preporukama mijenjamo stvari, ukazujemo na propuste i dajemo preporuke za unapređenje stanja u ovoj oblasti, uz podsjećanje da se stepen razvoja nekog društva u velikoj mjeri ogleda kroz brigu i odnos prema ranjivim kategorijama stanovništva.

Izvor: www.ombudsman.co.me