Svijet će pamtiti Stivena Hokinga i njegov naučni doprinos. Možda neće svi znati i tačno čime se bavio, mnogi će ipak povezati da je baš on autor Kratke istorije vremena, da je izučavao crne rupe. Ukratko, sigurno će znati da je bio briljantan fizičar. U pričama o njegovom životu i radu, uvijek se pomene da je uz pomoć nauke i medicine živio produktivnim i ispunjenim životom, da mu je, iako se kretao uz pomoć kolica, omogućena komunikacija uz pomoć simulatora glasa. Pomenuo bi to i sam Hoking u predgovorima i zahvalnicama u svojim knjigama. Ali, Hoking je uvijek koristio priliku da zahvali i osobi koja je u toku pisanja konkretnog naslova bila njegov personalni asistent.

Usluga personalne asistencije prepoznata je u propisima Crne Gore. Ipak, osobe s invaliditetom (OSI) i dalje uslugu mogu da dobiju isključivo kroz projekte nevladinih i drugih organizacija. Nije uređen ni položaj asistenata, pa personalni asistenti ne mogu da zasnuju stalni posao.

O personalnoj asistenciji govore iz Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), te korisnici i osobe koja su angažovana na poslovima personalne asistencije. Iz UMHCG nedavno su objavili i javni poziv za 10 personalnih asistenata i pojašnjavaju da su samo neke od usluga koje asistenti mogu da pružaju: lične potrebe korisnika, oblačenje, lična higijena, pomoć u kući, čišćenje, pranje kao i socijalne potrebe, koje uključuju odlazak na posao ili drugu vrstu obrazovnog i radnog angažmana, šetnje, vježbanje, rekreacija, putovanja.

Kristian Camaj ima rijetko oštećenje i korisnik je kolica. Asistentkinja Martina Sosa pomaže mu da se prebaci s kolica na krevet i obratno, pomaže mu u presvlačenju, pripremi hrane, pruža pomoć pri izvođenju vježbi, obavljanju lične higijene, kupovini namjernica, trgovini uopšte, odlascima u bioskop.

„Usluga personalnog asistenta mi je neophodna pošto želim da živim i radim na način dostojanstven čovjeku, da ne predstavljam teret za porodicu i za društvenu zajednicu”, kazao je Camaj.

Uz personalnog asistenta, kaže on, ima i veću privatnost.

„Koju ne bih mogao ostvariti u krugu porodice. Život samo uz podršku porodice podrazumijeva i potpunu zavisnost od njih, pa npr. oni budu jedini koji mogu da me prevezu do određenog mjesta i kasnije sačekaju. To za porodicu predstavlja dodatnu obavezu, a meni nemogućnost da ostanem napolju do kada bih želio ili makar opterećenje što me neko čeka”, pojašnjava Camaj. Uz Martinu, Kristian se sada manje hrani u restoranima, ne plaća dostavu hrane, jer Martina trgovinu obavi u nekom većem marketu, namjernice plati manje, a i izbor je veći, pa bira one koje odgovaraju Kristianu.

„Samostalni život, odnosno korišćenje usluge mi je omogućio da bolje kontrolišem lični život, upravljanje slobodnim vremenom i finansijama. Na kraju, naučio sam da samostalno donosim odluke uz mogućnost i da pogriješim”, priča on o svom iskustvu.

Podrška asistenta i za Anđelu Miličić znači da bude samostalnija u životu i da ne zavisi od porodice. Anđela je iz Nikšića, sada živi i radi u Podgorici. Nepristupačno okruženje razlog je zbog kojeg joj treba usluga asistenta.

„Imam fizičko oštećenje, i kada bi trebala da platim nešto u banci ili da odem u prodavnicu da kupim namjernice, uvijek bih prvo morala da se informišem da li je ta poslovnica/banka pristupačna, pa ako nije, onda se raspitujem koja je pristupačna i još ako je dalje od mjesta gdje stanujem, dok se prevezem taksijem od tačke A do tačke B, to i u finansijskom smislu predstavlja dodatni trošak”, priča ona.

Uz personalnog asistenta, dodaje ona, ne mora da razmišlja kako će nešto da završi, koliko će joj za to trebati vremena, da li je neki prostor pristupačan.

„U tom smislu, ne moram sebe da iscrpljujem. Personalni asistent doprinosi da moj život bude kvalitetniji, da budem samostalnija, da ne budem zavisna od drugih i da ne čekam kad će drugi da urade nešto umjesto mene, dok s druge strane imam mogućnost da se više krećem, budem aktivna, upravljam svojim životom i sama donosim odluke, što smatram da je od velike važnosti kada su u pitanju i sve druge osobe s invaliditetom, jer očekivanja od drugih u tom pogledu su niska ili ih uopšte i nema”, kaže Anđela.

„Biti samostalan znači da mogu da bolje spoznaju sebe, svoje mogućnosti, prošire potencijale“, dodaje ona.

Šta kaže zakon

Usluga personalne asistencije jedna je od usluga podrške za život u zajednici propisana Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Iako predstavlja pravo osoba s invaliditetom, kao što su prava na materijalna davanja, OSI u Crnoj Gori ili nikako ili teško mogu da ostvare pravo na tu uslugu pred institucijama sistema, u mjeri i na način na koji im je potrebna.

Milica Marđokić iz UMHCG je kazala da je razlog tome što se usluga finansira isključivo kroz projektne aktivnosti nevladinih i drugih organizacija, pa je dostupna najčešće njihovim članovima ili osobama za koje organizacije saznaju u okviru svog rada.

„I to za ograničen broj ljudi i u ograničenom trajanju. Takođe, visina zarade za personalne asistente nije utvrđena, već ona, kada je u pitanju UMHCG, varira od projekta do projekta”, kazala je Marđokić.

Osim što država uslugu finansira kroz projektne aktivnosti, od onoga ko uslugu pruža, zahtijeva da ima licencu za obavljanje djelatnosti socijalne i dječje zaštite.

Marđokić kaže da to servis čini neodrživim i nedostupnim za sve OSI kojima je potreban i koje ispunjavaju uslove za tu uslugu.

UMHCG, pored licence, ima i akreditovan Program obuke o personalnoj asistenciji za stručne radnike i saradnike kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu. Ta NVO, dodaje Marđokić, redovno obavlja i neformalne obuke personalnih asistenata i korisnika o samoj usluzi, njenim principima, pravima i obavezama obje strane u radnom odnosu.

Na nacionalnom nivou, kaže Marđokić, sistem obuke nije redovan i nije dovoljan. Osim toga, neki pružaoci, tvrdi ona, uslugu pružaju suprotno međunarodnim standardima, a problem je i jer mnoge druge usluge nazivaju personalnom asistencijom kao što je lični pratioc, pomoć u kući, uslugu njegovatelja.

„Država kao da takvo stanje ne želi riješiti, već ostavlja prostor za nered”, kaže Marđokić.

Iako imaju zakonsko pravo na uslugu, OSI često i same sebi plaćaju personalnog asistenta. Često ograničene finansijama, dodaje ona, osobe s invaliditetom ne mogu da obezbijede asistenta u mjeri i na period koji im je potreban i zavise od članova porodica ili, u krajnjem, institucija.

„Zbog toga često i žive u uslovima institucionalizacije, kao takve, ograničene za mogućenosti i izbore za život u zajednici”, kaže Marđokić i dodaje da iz istih razloga uslovi za samostalan život OSI u Crnoj Gori nijesu zadovoljavajući, finansijska ulaganja su neodrživa i bez suštinskih efekata.

„Sistem i dalje sprovodi politiku zbrinjavanja, ne stvarajući uslove da OSI postanu građani u punom smislu te riječi. Takođe, država osoba s invaliditetom koje imaju potencijala za potpunu samostalnost suštinski i ne podržava”, kaže ona.

Šta treba mijenjati

Marđokić poručuje da bi finansiranje morala preuzeti država i druge institucije. Govoreći o praksi u nekim evropskim zemljama, ona je kazala da se ta usluga plaća sa više nivoa nacionalnog, pokrajinskog, lokalnog, uslugu plaćaju država, opštine, centri za socijalni rad.

Iz UMHCG su mišljenja da i personalna asistencija, umjesto Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, treba da bude tretirana posebnim zakonom.

„Ova usluga je jako specifična, zbog čega je potrebno mnogo pravilnije i detaljnije uređenje nego što je slučaj sada. Konkretni zakon i podzakonska akta treba značajno promijeniti u mnogim segmentima ne samo onom koji se odnosi na usluge”, kaže Marđokić.

Ali, osim usluge asistenta, kako je kazala, trebalo bi garantovati i neke druge usluge potrebnee za dostojanstven i samostalan život OSI.

„Kao što su usluge ličnog pratioca, psa vodiča/pomagača, čije finansiranje, takođe, treba da preuzme država, prevoza od vrata do vrata čije finansiranje bi trebale urediti lokalne samouprave i tako dalje”, kaže ona.

Prema njenim riječima, utisak je i da su pravilnici u ovoj oblasti više pisani za one koji pružaju usluge i to one koje pripadaju institucijama sistema i javnim ustanovama koje osnivaju država i opštine, nego što je njihova namjera razvoj standarda, postupka, uslova i finansiranje samih usluga za OSI.

„Postojeći standardi su restriktivni, finansiranje nije osigurano, procedure i postupak su nejasni”, kaže ona.

Kao primjer navodi član Pravilnika o bližim uslovima za pružanje i korišćenje, normativima i minimalnim standardima usluga podrške za život u zajednici, prema kojem se usluga personalne asistencije pruža korisniku lične invalidnine, dodatka za njegu i pomoć koji je u radnom odnosu, korisniku koji je uključen u sistem visokog ili sistem obrazovanja odraslih.

„Taj član je problematičan zbog toga što neke OSI koje imaju objektivnu potrebu za personalnom asistencijom ne mogu ostvariti to pravo, jer zbog restriktivnih uslova i primjene medicinskog modela pristupa invaliditetu nisu korisnici prava na ličnu invalidninu ili dodatka za njegu i pomoć, ili nisu studenti i zaposleni, već su na primjer aktivisti, sportisti”, objašnjava Marđokić.

Problematično je, kaže, i što pravilnik kojim se propisuje izdavanje licence za obavljanje usluge personalne asistencije i drugih usluga iz oblasti socijalne i dječje zaštite, propisuje formalne uslove za izdavanje, ali se pritom ne provjerava i da li se usluga pruža na adekvatan način.

„U ovom smislu smatramo problematičnim to što stručni radnici kod pružaoca usluge personalne asistencije nijesu u obavezi da prođu kroz akreditovan program obuke baš u ovoj oblasti, već mogu biti obučeni za druge usluge, pa i oblasti u širem smislu. Samim tim, postoji opasnost da nedovoljno ili nepravilno obučen stručni kadar neće obezbjeđivati, niti kontrolisati pružanje usluge na pravilan način”, kaže Marđokić.

Uz sve, dodaje ona, neophodno je u zakonodavstvu mijenjati i teminologiju koja se odnosi na OSI.

„U našim propisima se još mogu naći termini kao što su djeca i mladi sa smetnjama i teškoćama u razvoju, što je u suprotnosti s Konvencijom UN o pravima OSI koja govori isključivo o djeci, mladima i osobama s invaliditetom, dok su podzakonski akti puni medicinskih izraza, iako invaliditet nije zdravstveno stanje već interakcija oštećenja (koje opet ne mora nastati kao posljedica promjene zdravstvenog stanja) s okolnim barijerama”, kazala je Marđokić.

Crna Gora je 2009. ratifilovala Konvenciju UN o pravima OSI i, podsjeća ona, time preuzela sve obaveze propisane Konvencijom.

„Upravo Konvencija garantuje pravo na personalnu asistenciju, jer ovu uslugu jedinu doslovno pominje. Uostalom, koliko je važna aktivisti s invaliditetom često navode da je ona usluga koja će u nekom periodu života, u određenoj mjeri biti potrebna svakoj osobi s invaliditetom. UMHCG će nastaviti da u radu poštuje međunarodnu praksu i podstiče i zahtijeva od crnogorskih institucija da u svom radu primjenjuju isto. Kao društvo nemamo samo obavezu poštovanja međunaronnih standarda i domaćih propisa, već i omogućavanja dostojanstvenog i slobodnog života svakom građaninu pojedinačno”, poručila je Marđokić. 

Bez stalnog zaposlenja do primjene standarda kvalifikacije

Asistentkinja Martina Sosa je hotelijersko-turistički tehničar, ali se prekvalifikovala za radno mjesto okupacionog terapeuta i personalnog asistenta.

Na pitanje šta je naučila radeći taj posao, kaže da je shvatila da uzimamo zdravo za gotovo pravo na slobodu i samostalnost.

„Nažalost, nemamo svi jednaka prava i OSI se za svoju samostalnost moraju boriti”, kazala je ona.

Govoreći o izazovima u poslu, kazala je da je to što personalni asistent nije prepoznat kao zanimanje.

„Samim tim sam ja kao personalni asistent uskraćena za stalno zaposlenje, a OSI kojima je potrebna asistencija uskraćeni su za podršku koja im je neophodna”, rekla je ona.

UMHCG učestvovalo je i u izradi Standarda kvalifikacije personalni asistent, koji je izradio Centar za stručno obrazovanje u 2020. i njegovu primjenu očekuju u narednom periodu.

Umjesto sažaljenja, razgovor i razumijevanje

Ivana Janković suočava se s arhitektonskim i socijalnim barijerama i potrebna joj je podrška da to prevaziđe.

„Moj invaliditet podrazumijeva otežano kretanje i motoričku usporenost. Servis podrške personalne asistencije mi omogućava da u potpunosti zadovoljim lične i socijalne potrebe, kao i da na blagovremeni i adekvatan način izvršim svoje obaveze”, kaže ona.

Njen asistent je Jovan Kaluđerović, profesor srpskog jezika i književnosti. Kad govori o izazovima s kojima se suočava pružajući tu uslugu, kaže da je najveći uspjeh da vrijeme koje provede s korisnikom, za korisnika bude lijepo i korisno. Dodaje i da je radeći taj posao shvatio da još ima onih koji ne razumije probleme OSI.

„Imaju sažaljenje, ali ne i volju da ih stvarno saslušaju i razumiju”, kaže Kaluđerović.

Za Vuka Vujića koji ima fizičko oštećenje, asistent je podrška u kretanju. „Kako bih stekao društveno-socijalni život”.

Zahvaljujući tome, kako je kazao, upoznao je ljude slične njemu, stekao poznanstva, a za uslugu kaže „uči nas kako lakše da idemo kroz život“.

Njegova asistentkinja Jelena Pejović, završila je srednju prehrambenu školu, a za taj posao prijavila se slučajno, kad je preselila u Podgoricu. Asistentkinja je već dvije godine i kaže da bi isti posao radila u budućnosti.

Izvor: Portal Vijesti

Tekst priredio Ivan Čović

Film Kamp za bogalje (Crip Camp) proglasili su za najbolji dokumentarni film 2020. članovi Međunarodnog dokumentarnog udruženja (The International Documentary Association). Ova nagrada dodijeljena je po 36. put.

Radnja filma odvija se početkom sedamdesetih godina prošlog vijeka. Tinejdžeri s invaliditetom u ovom filmu suočavaju se s budućnošću koja je ispunjena izolacijom, diskriminacijom i institucionalizacijom.

Kamp Džened, (Jened) razuzdani kamp „za hendikepirane" u Ketskilsu, eksplodirao je u tim okolnostima.

Džened (Jened) je bila njihova srećna utopija, mjesto s ljetnjim sportovima, pušenjem i šminkanjem, u kom su se kamperi osjećali ispunjeno kao ljudi.

Film je prošle godine dobio nekoliko značajnih filmskih nagrada, među kojima je i nagrada publike na Sandens festivalu.

Među producentima ovog filma nalaze se i bivši predsjednik Sjedinjenih američkih država (SAD) Barak Obama i njegova supruga Mišel.

Izvor: www.espreso.rs

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore realizuje projekat Nauči - primijeni - promijeni, uz podršku Ministarstva prosvjete, nauke, kulture i sporta.

Projektom se želi doprinijeti stvaranju boljih uslova za prelazak učenika s invaliditetom iz srednjeg nivoa obrazovanja u visoko obrazovanje kroz specifične ciljeve koji se odnose na povećanje nivoa znanja nastavnog osoblja o pravima mladih s invaliditetom u srednjem obrazovanju, kao i na osnaživanje mladih s invaliditetom za nastavak daljeg školovanja u Crnoj Gori.

Direktna ciljna grupa ovog projekta su djeca s invaliditetom uzrasta od 14 do 18 godina, učenici koji će se informisati o pravima i procedurama u oblasti obrazovanja, uprave škola i nastavni kadar koji će biti učesnici akreditovanog programa obuke. Indirektnu ciljnu grupu čine: roditelji djece s invaliditetom, vršnjaci, mediji, organizacije OSI i druge NVO koje djeluju u oblasti obrazovanja, stručni radnici/ce i šira društvena zajednica.

Projekat obuhvata sledeće aktivnosti: akreditaciju programa obuke za nastavno osoblje kod Zavoda za školstvo, organizovanje tri radionice za nastavno osoblje nakon akreditovanja Programa, medijsku kampanju za podizanje svijesti o pravima osoba s invaliditetom, kao i pružanje besplatnog savjetovališta za srednjoškolce s invaliditetom u cilju uključivanja što većeg broja učenika s invaliditetom, kako u srednje škole i njihovo informisanje o servisima podrške u toku školovanja, ali i osnaživanje za nastavak daljeg školovanja.

Aktivnosti projekta realizuju se u sklopu konkursa Inkluzija na djelu za finansiranje projekata/programa za NVO u oblasti institucionalnog i vaninstitucionalnog obrazovanja-podoblast podrška inkluzivnom obrazovanju za 2020. 

Realizacija projekta traje devet mjeseci, a njegova vrijednost je 11.955,07€.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka projekta

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je nabavilo dva nova pristupačna vozila za prevoz OSI i počelo s organizacijom prevoza „od vrata do vrata“ za OSI koje koje žive, rade ili se obrazuju na teritoriji Glavnog grada Podgorice.

Organizaciji prevoza su prethodile aktivnosti nabavke dva pristupačna vozila, te pripreme i standardizacije usluge, što je zahtijevalo tenderske procedure i izbor najadekvatnijih ponuđača. Na tenderu za izbor organizatora usluge prevoza izabrana je firma City taxi, koja će uslugu pružati do perioda realizacije projekta, odnosno 1. marta 2022, nakon čega će Glavni grad Podgorica preuzeti jedno vozilo i nastaviti s uslugom na način koji će biti naknadno dogovoren.

U svrhu pružanja usluge kreirana je i aplikacija Pristupačan prevoz u Crnoj Gori putem koje OSI mogu rezervisati ovu uslugu. Da bi rezervacija putem aplikacije bila moguća potencijalne OSI treba da dobiju pristupnu šifru od UMHCG koja im pripada učlanjenjem u bazu korisnika. 

Stoga, UMHCG poziva sve osobe s invaliditetom da, popunjavanjem upitnika, pristupe bazi potencijalnih korisnika usluge prevoza od „vrata do vrata“. Upitnik sadrži pitanja koja se odnose na lične podatke, vrstu invalidnosti, pomagalima koja OSI koristi, razlozima, svrsi i učestalosti potrebe za prevozom, i slično.

Usluga prevoza je prioritetno namijenjena korisnicima kolica, ali i svim ostalim osobama s invaliditetom kojima je javni saobraćaj nepristupačan ili nedostupan na željenoj lokaciji i u željeno vrijeme, što može biti uslovljeno i finansijskom situacijom korisnika.

Pored aplikacije Pristupačan prevoz u Crnoj Gori uslugu je moguće naručiti i pozivom na neki od sledećih brojeva telefona: +382 (0)67 124 000 ili +382 (0)20 282 300.

Navedena aktivnost je dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji UMHCG sprovodi u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštiu, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranjem Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija kroz projekat  IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite (Support to Provision of Social and Child Protection Services).

Nagrađivani crnogorski novinar, Mirko Bošković podijelio je svoje znanje i iskustvo u vezi s istraživačkim novinarstvom, studentima/kinjama Fakulteta političkih nauka i predstavnicima/ama različitih nevladinih organizacija koje se bave pravima manjinskih grupa, putem onlajn (online) treninga koji je održan 22. i 23. decembra, u okviru projekta Profesionalni, odgovoRni i Inkluzivni Mediji (PRIME), koji finansira Delegacija Evropske unije, a dijelom kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Tokom treninga, polaznici/e su stekli osnovna znanja o ciljevima i novinarskim načelima, istraživačkom novinarstvu, pisanju priče od početne hipoteze do kraja, radu s izvorima, onlajn (online) istraživanju, slobodnom pristupu informacijama, intervjuu, etici, kao i tehnici pričanju priča (storytelling).

„Pitanje na koje sebi konstantno treba da dajete odgovor jeste kako da ispričate priču i zašto je to važno. Kako da prenesete informacije ljudima koje treba da budu korisne po njih“ objasnio je polaznicima dugogodišnji autor poznate emisije Mehanizam.

On je istakao da priča uvijek mora biti cjelovita, te da se objavljivanjem u medijima priča ne završava. Dodao je da je novinar taj koji priča priču a sagovornici doprinose njenoj cjelovitosti. Naglasio je da u fokusu priče uvijek moraju biti ljudi.

Učesnike/ce je interesovalo kako da alate i znanje koje su dobili iskoriste za teme kojima se bave a koje se tiču ljudskih prava, poput istraživanja na temu finansiranja i konkursa za NVO, sučeljavanja institucija u vezi sa često oprečnim informacijama i sl.

Projekat PRIME omogućiće podsticanje inkluzivnih i istraživačkih medijskih sadržaja, naglašavajući perspektive manjina LGBTIQ osoba, osoba s invaliditetom, Roma, žena, korisnika i bivših korisnika psihoaktivnih supstanci.

Realizacijom projekta se želi ojačati profesionalna medijska scena u Crnoj Gori kroz održivi doprinos participativnoj demokratiji i procesu evropskih integracija, jačanje inkluzivnog izvještavanja, nezavisnog i istraživačkog novinarstva o EU integracijama, uz isticanje perspektive manjina.

Projekat u partnerstvu sprovode: produkcijska kuća Galileo production, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), NVO 35mm, Romska organizacija Koračajte sa nama – Phiren Amenca, NVO LGBT Forum Progres, NVO 4Life i Fakultet političkih nauka Univerziteta Crne Gore.

Izvor: www.mediji.me

Plasman na Paraolimpijskim igrama (POI) u Tokiju i priznanja za sportistu godine nagrada su za ogroman trud i velika odricanja, kazao je stonoteniser Filip Radović.

Radović je, u tradicionalnom izboru krovne sportske asocijacije osoba s invaliditetom, proglašen za najboljeg paraolimpijca Crne Gore u 2020.

On je, kao zvanično trećeplasirani na seniorskoj rang listi Svjetske stonoteniske asocijacije, izborio direktan plasman na Paraolimpijske igre u Tokiju.

Srebrni s prošlogodišnjeg prvenstva Evrope u Helsingborgu je i zvanično prvi igrač svijeta na rang listi do 23 godine.

On je kazao da je ponosan što je i ove godine proglašen za najboljeg sportistu Crne Gore, u izboru Parolimpiskog komiteta (POK) i da se nada da će opravdati očekivanja.

„Nadam se da ću i u budućnosti nastaviti da postižem slične i bolje rezultate. Što se tiče 2020., specifične godine, zbog koronavirusa veliki broj takmičenja, kontinenatlnih i svjetskih šampionata je otkazan. Za mene bila je uspješna, jer sam uspio da ostvarim plasman na POI u Tokiju. Ostaje da se vidi da li ću nastupiti samo u singlu ili i u ekipnoj konkurenciji” rekao je Radović.

On očekuje da će nastup u Tokiju, preko Viner turnira u Laškom, uspjeti da izbori i Luka Bakić.

„Nadam se da ćemo zajedno nastupiti i u Tokiju i da ćemo predstaviti našu zemlju na najbolji mogići način” rekao je Radović.

Cetinjanin je četvrti put proglašen za najboljeg, nakon što je u izboru POK bio biran i 2015, 2017. i 2019.

Ovogodišnji pehar uručio mu je predsjednik POK, Igor Tomić.

Radović je Crnoj Gori donio prvu veliku paraolimpijsku medalju, evropsku bronzu, 2015. u danaskom Vejleu.

Isti rezultat ponovio je i dvije godine kasnije na Evropskom prvenstvu u Laškom, dok se prošle godine popeo stepenicu više na šampionatu Evrope u Helsingborgu, na kome je i predvodio reprezentaciju, u kojoj su još bili Luka Bakić i Dejan Bašanović, do prve ekipne medalje.

Radović je, osim odličja sa šampionata Evrope, u prošloj godini ponovio rezultat iz Đenove 2017. i bio zlatni na Evropskim igrama mladih paraolimpijaca u Lahtiju, u konkurenciji igrača do 23 godine.

Osvajao je i medalje na mastersima u Linjanu, Laškom i Lahtiju, a 2020. počeo je trofejom u Aleksandriji.

POK je odlučio da u godini pandemije koronavirusa, u kojoj je odložen veliki broj takmičenja, proglasi samo najboljeg u kategoriji seniora.

Radoviću je to drugo priznanje ove godine, nakon što je proglašen za sportistu Crne Gore u izboru Udruženja sportskih novinara Crne Gore.

Izvor: www.rtcg.me

Ni posle 11 godina od uvođenja inkluzivnog obrazovanja nema naznaka da su se poboljšale prakse uključivanja osoba s invaliditetom u redovni školski sistem.

Osim neadekvatne podrške djeci s invaliditetom, njihovim roditeljima i nastavnom kadru, ali i otpora prosvjetnih radnika prema uključivanju djece u redovne škole, uvođenje specijalnih odjeljenja za osobe s intelektualnim invaliditetom, koja su vraćena izmjenama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja 2017, predstavljaju oblik segregacije i nisu u skladu s međunarodnim standardima.

Najizraženija diskriminacija je kod djece s intelektualnim invaliditetom, posebno one koja su smještena u rezidencijalnim ustanovama, jer veliki broj njih nije ni uključen u obrazovni sistem i tu se stanje sporo mijenja.

Tako je prema podacima Centra za prava djeteta 2006. je utvrđeno da  60 odsto djece s intelektualnim invaliditetom koja su živjela u porodicama su bila van obrazovnog sistema, dok su ostala gotovo isključivo pohađala specijalne škole.

Prema istraživanju Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRI) tokom 2015., od 266 djece koja su u to vrijeme živjela u institucijama, samo njih 116, odnosno 40 odsto pohađalo je školu.

Kako navode iz ove organizacije, postojala je praksa takozvane komisije da donose odluku da djeca ne mogu da se školuju i na taj način ih unaprijed i trajno isključe iz obrazovanja.

Ustanove su kao razlog navodile i nemogućnost da se obezbijedi prevoz za djecu od ustanove do škole, nedostatak finansija za lične pratioce, zahtjevi škola da ustanova obezbijedi medicinsko osoblje koje bi brinulo o davanju terapije ili presvlačilo djecu.

To je u velikoj mjeri opravdano, jer učitelji/ice i nastavnici/ice ne mogu da se bave tim djelom obaveza.

Istraživanja su pokazala i da su upravo roditelji/staratelji najmanje zainteresovani za upis djeteta u školu, što ukazuje i na slabu informisanost roditelja i staratelja o mogućnostima obrazovanja njihove djece.

Tako ustanove, bez prisustva staratelja, same određuju ko jeste a ko nije za školu kršeći tako konvencije o pravima djeteta i osoba s invaliditetom.

Bez obrazovanja, djeca s invaliditetom kasnije nemaju nikakve kvalifikacije za rad i samostalan život, te ostaju u ustanovama i do kraja života.

Nedostatak personalnih asistenata i fizičke prepreke glavni su problemi djeci i mladima s fizičkim invaliditetom, i nerijetko se dešava da ne mogu da upišu željenu školu zato što nemaju pristup zgradi ili školskim prostorijama.

Redovno školovanje za djecu s oštećenjem sluha ili vida predstavlja veliki teret za roditelje, dok u „specijalizovanim školama“ preovlađuje medicinski pristup i nastavu organizuju defektolozi.

Broj knjiga na Brajevom pismu je mnogo manji od onog što predviđa zakon, dok se audio snimcima, kako osobe s oštećenjem vida tvrde da se tako ne mogu adekvatno opismeniti.

Za osobe s oštećenjem sluha bilo bi bolje rješenje kad bi se uvelo bilingvalno obrazovanje (učenje dva jezika) i učio znakovni jezik, za šta se oni i zalažu.

Nasuprot tome, osobe s oštećenjem sluha se u tim školama uče da govore, iako mnoga djeca to i ne mogu, znakovni jezik savladaju na odmorima od starije djece, dok je učenje ostalih predmeta zanemareno.

Mala ponuda zanimanja za osobe s oštećenjem sluha ili vida

Obim zanimanja koja se nude  osobama koje imaju oštećenje sluha ili vida u srednjoj školi je veoma mali. Oni se mogu edukovati za pekara, što je dvogodišnji stepen, ili pohađati četvorogodišnje smjerove za pravnog tehničara i tehničara PTT saobraćaja, kako je u školi za učenike s oštećenjem vida Veljko Radmanović. Za osobe s oštećenjem sluha su predviđeni mahom trogodišnji ili čak dvogodišnji smjerovi za pekara, frizera i knjigovođu, koje nudi škola u Jagodini, dok se u Nišu mogu obrazovati još i za bravara, šnajdera i kozmetičara. Danas se mnoga djeca s ovim invaliditetom odlučuju za redovno školovanje ako imaju podršku porodice, ali veoma mali broj njih završi studije. Iako se po zakonu studentima s oštećenjem sluha moraju obezbijediti tumači na znakovnom jeziku u visokom obrazovanju, ovaj vid podrške država nije obezbijedila.

Izvor: www.danas.rs

Teodora Pavlović (14), djevojčica s cerebralnom paralizom, zasmetala je drugoj djeci u igraonici kada je pri par dana poželjela je da se igra s drugom djecom u banjalučkoj igraonici "Džangl Lend" ("Jungle Land"). Njena majka, Daniela Zeljaja, koja inače izbjegava ovakve “izlete” zbog epidemiološke situacije, ovog puta je popustila i Teodora se, kao i mnogo puta prije toga, s radošću bacila na penjalice i tobogane. Ali, uskoro je uslijedio šok.

 "Suprug i ja smo sjedjeli preko puta i nakon dva minuta zvoni mi telefon, zovu nas da dođemo. Zatekla sam Teodoru pored vrata igraonice, a radnica u igraonici mi je rekla da treba da je odvedemo, jer se drugi roditelji bune zbog toga što je ona tu! Eto, njihove princeze se plaše Teodore",priča majka Daniela.

Nije pristala da svoje dijete, koje nije diralo drugu djecu, niti pravilo probleme, izvede iz igraonice, nego je tražila da zaposleni pozovu i druge roditelje – one kojima smeta djevojčica s invaliditetom.

Pošto to nije učinjeno, Daniela je pozvala policiju i rekla da će o ovom slučaju očigledne diskriminacije obavijestiti i medije, ombudsmane, inspekciju, gradonačenika, Ministarstvo porodice, omladine i sporta Republike Srpske.

Policajci su uskoro stigli, ali prije njih na licu mjesta se pojavio vlasnik igraonice, koji je, prema tvrdnjama majke Daniele, pokušao sve da “popegla” tako što je policajce pozvao na piće, a njoj rekao: “Šta ćete, u takvom društvu živimo, ne može se tu ništa”.

"Odgovorila sam mu da se zaista ne može ništa, ako svi ćutimo i pristajemo na nepravdu i diskriminaciju, ali da ja na to nikad neću pristati", kaže Daniela.

Sve ovo Daniela je opisala u svom Fejsbuk statusu, u kojem je poručila: “Ne postoji niko i ne postoji ništa što će me spriječiti da se borim za prava djece s invaliditetom, to ću raditi do poslednjeg daha, bilo da je riječ o mom ili bilo čijem drugom djetetu!”

Ova objava izazavala je pravu lavinu komentara. Teodora i njena majka dobile su na hiljade poruka podrške, a mnogi roditelji djece s invaliditetom poručili su da se sa sličnim problemima suočavaju na svakom koraku.

"Hvala vam u ime mog sina, u ime svih osoba s invaliditetom. Hvala vam na pokazanoj hrabrosti, ako vam bude potrebna bilo kakva podrška, tu sam: da stanemo rame uz rame, da pokažemo svojoj djeci da se borimo za njih, da nisu sami i odbačeni, da probudimo svijest ljudi", napisala je jedna majka.

Objavu su komentarisali i građani, koji nemaju djecu s invaliditetom, njihov stav je jasan: vlasnik igraonice je trebalo da se javno izvini Teodori i da vrata pokaže roditeljima čija djeca ne prihvataju drugare s invaliditetom.

Oglasio se i vlasnik igraonice, Marko Vračar, koji tvrdi da “nije bilo nikakve diskriminacije” i da je radnica u igraonici reagovala kako bi Teodoru zaštitila od neugodnosti.

Vračar je poručio da “prema pravilniku igraonice, djeca mlađa od tri godine, kao i djeca s invaliditetom, u igraonici mogu boraviti isključivo u pratnji roditelja”.

U Teodorinom slučaju, roditelji su procijenili da ona može da se igra bez nadzora, što joj je i dopušteno, jer je ova djevojčica, kako navodi, redovni posetilac njegove igaonice.

Svi roditelji, tvrdi Vračar, imaju obavezu da ostave brojeve telefona i da budu u blizini, da ih osoblje igraonice može pozvati, ako je to potrebno.

"Jednako smo postupili i u Teodorinom slučaju, kada smo primijetili negodovanje druge djece i roditelja, jer bi nereagovanje na takvu situaciju moglo imati posledice, prije svega na Teodoru. Nama je bilo u interesu da Teodori bude ugodno, da se bezbrižno igra", poručio je Vračar.

Dodaje da Teodora nije izbačena iz igraonice “o čemu govori i činjenica da je nakon svega ostala još oko sat vremena da se igra”.

Daniela Zeljaja odgovara: “Nisu nas izbacili, "zamolili" su nas da izvedemo Teodoru”.

"Teodora je nastavila da se igra, samo zato što mi nismo dozvolili da izađe. Ja sam joj rekla da se vrati u igraonicu", kaže Daniela.

Cijela ova situacija, dodaje ona, svjedoči da ljudi, nažalost, ne razumiju šta je diskiminacija.

 "Nemam ja ništa protiv te igraonice, niti protiv njenog vlasnika. Nisam ga poznavala, ni ime mu nisam znala, dok se ovo nije desilo. Nije mi cilj da upirem prstom u bilo koga pojedinačno, cilj mi je da živimo u boljem i pravednijem društvu", rekla je Daniela. 

Teodora, koja je inače odlična učenica u Osnovnoj školi “Branko Radičević”, objasnila  je šta se desilo.

"Mnogo volim da se igram u igraonici, pogotovo da se spuštam niz tobogan. Ali, djeca su mi se rugala, govorili su mi ružne riječi, rekli su mi da sam velika beba i da im smetam", rekla je Teodora. 

Sve ovo Teodora je ispričala s osmijehom i uz igru s tatom Branislavom i mlađim bratom Nikšom (6), ali majka Daniela zna kakve traume na nju, neminovno, ostavi svaki ovakav doživljaj. Zna i da se sa sličnim problemima bore mnoga druga djeca s invaliditetom.

"Nije u pitanju samo ovaj slučaj i samo igraonica. Priča o diskriminaciji djece, pa i odraslih s invaliditetom, nije počela u četvrtak, niti se završava sjutra. To je duga, teška, gorka priča o duboko ukorijenjenoj nepravdi i čeka nas dugi i iscrpljujući maraton da se protiv toga izborimo. Ali, ja odustati neću", kaže energična Daniela.

Kaže da nikad nije tražila poseban tretman za svoju ćerku, ali da će uvijek tražiti da se sa njom postupa kao i sa svakim drugim djetetom – prema zaslugama, a ne po tome na koji način se kreće ili komunicira.

Kaže da su joj se javile brojne nevladine organizacije, aktivisti, roditelji, branioci ljudskih prava i prava osoba s invaliditetom, te da će im slučaj “Igraonica” poslužiti kao povod za veliku kampanju protiv diskriminacije, koju će uskoro pokrenuti.

"Imaćemo edukacije, javne tribine, plakate, video poruke, sve s ciljem da ljudi shvate da svako dete i svaki odrasli čovjek ima pravo na dostojantven život bez diskriminacije", poručuje Daniela.

Kako bi Teodora imala bolje uslove za rehabilitaciju, odrastanje i školovanje, pred njen polazak u prvi razred, cijela porodica se iz Foče, odakle potiču, preselila u Banjaluku.

Od tada žive kao podstanari, a roditelji ne biraju poslove da bi Teodori i Nikši obezbijedili djetinjstvo kakvo svako dijete zaslužuje.

Teodorina majka Daniela je doktorka stomatologije, ali nije uspjela da nađe  posao u struci, između ostalog i zato što zbog brige o djeci ne može pristati na prekovremeni rad.Umjesto u stomatološkoj ordinaciji za porodicu zarađuje čišćenjem namještaja i automobila.

Nabavila je aparat za dubinsko čišćenje i sama sebe zaposlila, kao mala preduzetnica. U tom poslu joj pomaže i suprug, koji je uz to i konobar, moler, kućni majstor – jednom riječju, ne odbija nijedan pošten posao.

Izvor: www.blic.rs

Velizar Bato Obradović iz Nikšića jedini je student s oštećenjem vida na Odsjeku sociologije na Filozofskom fakultetu u gradu pod Trebjesom. Ni tokom prve dvije godine studija uslovi studiranja za njega nisu bili najbolji. Išao je na predavanja, većinu snimao. Problem je uglavnom bila neprilagođena literatura i mali broj volontera koji bi knjige prilagodili za njega i druge buduće studente s oštećenjem vida.

Epidemija koronavirusa dodatno je zakomplikovala situaciju, vrijeme kad je nastava uglavnom organizovana onlajn (online). Problem za njega je taj što bez nečije pomoći, on ne može da otvori linkove na platformi putem koje se predavanja organizuju na internetu.

„Nijedan govorni program ne može da se poveže na aplikaciju. Nijedno predavanje nisam mogao da ispratim onlajn (online). To nije krivica profesora, ni mene kao studenta, ali Univerzitet očigledno to kad je rješavao, nije razmišljao da ima ljudi s oštećenjem vida”, kazao je Obradović.

Prve dvije godine studija, Velizar je završio jer je snimao svako predavanje. Kad je radio seminarske, prijatelji su mu pomagali tako što bi neko od njih otkucao rad, dok on diktira. Kad je trebalo prilagoditi literaturu, pomagali su prijatelji, a nešto su prilagodili volonteri Organizacije slijepih u Nikšiću. Zbog malog broja volontera, knjige u audio format nisu mogli da prevedu dovoljno brzo tako da on može da spremi kolokvijume i ispite na vrijeme. Zato je on pred početak treće godine studija objavio oglas i pozvao zainteresovane da mu prilagode literaturu uz ondređenu novčanu nadoknadu.

Zabrinut je kako da ove godine spremi ispite.

„Vrlo sam uplašen kako će biti. Nisam mogao da ispratim ono što je bilo putem interneta. Uspješno sam se prijavio na onlajn platformu, ali moj govorni program ne može da otvori linkove koje mi pošalju. Da bih to mogao, uz mene mora da bude osoba koja je tehnički dovoljno obrazovana. Moja tašta od 70 godina to ne zna, sin je mali, a žena je osoba s oštećenjem vida.”, objašnjava Obradović.

Njegovo rješenje bio bi asistent.

„Dva sata dnevno, da mi pročita, pomogne da nešto napišem, uradim neki rad. Pa i ja ću sjutra isto biti neki naučnik”, kazao je Velizar.

Njegova jedina želja tokom studija je, kako je rekao, da bude ravnopravan.

„Ne želim da zavisim od bilo koje organizacije, od bilo koga, niko nije dužan da meni pomaže. Tražim od države da napravi sistem u kojem smo svi ravnopravni” rekao je on.

Iako im sada pomažu kolege s fakulteta, asistent bi povremeno dobro došao i Ivi i Jani Vujisić. Bliznakinje iz Podgorice na prvoj su godini Fakulteta političkih nauka (FPN). FPN je i jedan od fakulteta državnog Univerziteta koji se, uz Pravni, Ekonomski, Filozofski i Filološki, mogu smatrati “uglavnom pristupačnim” za osobe s invaliditetom (OSI).

Iva i Jana, međutim, nisu izabrale FPN samo zbog pristupačnosti, koja je njima neophodna, jer su korisnice kolica.

„Prva želja mi je bila da, ugledajući na svoju učiteljicu, budem uzor svojim đacima. Kao što je ona nama. Ali, onda su došle zrelije godine, pa su se i želje mijenjale u skladu s mogućnostima. FPN je jedino što sam željela kad sam pomislila na budućnost”, kazala je Iva.

Jana izbor objašnjava time što voli da piše

„Čovjek danas očekuje da informišući se o dešavanjima sazna istinu. Međutim, zadatak medija nije samo da tačno informišu, već i da zabave ili edukuju javnost. Volim da pišem, upoznajem ljude, otkrivam nezaboravna mjesta, istražujem, zapažam i bilježim. Zbog toga su me privukle Medijske studije i novinarstvo”, kaže ona i dodaje da je pristupačnost zgrade FPN-a samo dodatni plus na njenoj listi.

„Kovid-19 (Covid-19) je velika nepoznanica i za stručnjake, a kamoli za brucoše kao što smo nas dvije. Bilo bi opasno doći u direktnu vezu s njim, ne znajući kako bi ga podnijele. Imamo respiratorne probleme, tako da mislim da bi u najgorem slučaju morale biti priključene na respirator. To bi za nas bilo gotovo nemoguće, jer imamo problema s vratnom kičmom. Uz to, primamo enzimsku terapiju jednom sedmično, u bolničkim uslovima, i u slučaju da smo pozitivne na virus ne bismo mogle da je primimo najmanje dvije sedmice”, kaže Jana.

Kad su u obavezi da su na fakultetu, nose maske, što im, dodaje Iva, dodatno otežava disanje.

„Nama odgovaraju onlajn (online) predavanja, ali ipak razumijemo studente i profesore koji su protiv, ili jednostavno ne mogu da se prilagode ovom načinu funkcionisanja. S druge strane, kolokvijume polažemo uživo, ali u posebnom terminu, poštujući održavanje distance”, kaže Iva.

Epidemija koronavirusa navela je države i pojedince da promijene ustaljene obrasce ponašanja i načine rada. Za sestre Vujisić internet predavanja, kako su kazale, bila bi dobra opcija i u budućnosti.

„Uviđamo da bi nam onlajn predavanja veoma značila u zimskim uslovima, kada je napolju niska temperatura, a Podgoricu posjeti jak vjetar ili obilne padavine. Zatim, u periodu sezonskih virusa, kada izbjegavamo zatvoren prostor i veliku gužvu. Iako predavanja nisu obavezna, voljele bismo da prisustvujemo što većem broju njih. Profesori razumiju kada ne dođemo, i zaista smo zahvalne što su otvoreni za sve naše zahtjeve kako bi nam studenske dane učinili ljepšim”, kaže Jana.

Zahvalne su Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) za podršku koju su im iz te organizacije pružili prilikom upisa, zahtjeva za stipendiju.

„Ali i zahtjeva za asistenta, kog, eto, još nemamo. Ali, imamo divne kolege i koleginice koji nam pomažu oko svega”.

Iz UMHCG kazali su da se učenici i studenti OSI i bez epidemije suočavaju s različitim preprekama, a da je koronavirus samo dodatno pogoršao situaciju i na površinu izbacio probleme.

„Većina predavanja se organizuju onlajn, što podrazumijeva posjedovanje opreme, upotrebu određenih aplikacija, a samim tim i informatičku pismenost. Mnogi učenici i studenti s invaliditetom izađu iz osnovne i srednje škole nedovoljno pismeni, bez dovoljnog poznavanja maternjeg jezika, ali i osnovnih računarskih radnji i korišćenja savremene opreme jer se zanemaruju. Osim toga, sama procedura i pristup ovim aplikacijama studentima s invaliditetom je komplikovana”, kazala je Anđela Miličić iz te organizacije.

Dodaje da su problem i finansije i da neke porodice nisu u situaciji da obezbijede računar.

Neki su učenici s invaliditetom možda ostali bez pružanja usluge asistencije u nastavi, pa s njima, kaže, uče roditelji ili članovi porodice, koji nisu prošli obuku i ne znaju da koriste računar.

Iz UMHCG su na zahtjev studenata, Ministarstvu prosvjete još u julu i avgustu uputili Inicijativu za obezbjeđivanje finansijskih sredstava za uslugu asistencije u nastavi za studente s invaliditetom, ali do danas nisu dobili odgovor.

„Kako asistencija u nastavi za studente s invaliditetom nije zakonski regulisana, u vezi s tim zahtjevom obraćali smo se i crnogorskim univerzitetima”, rekla je ona.

Miličić nabraja i druge probleme. Uz nepristupačnu literaturu i fakultet, nepristupačan je i prevoz, ne postoji tumač za znakovni jezik, ukazuje na potrebu za psihološkim osnaživanjem.

„Posebno ako se radi o studentima prve godine osnovnih studija, kojima je ova vrsta usluge potrebna jer se nalazi na prelazu iz jednog nivoa obrazovanja u drugi, a nerijetko to bude slučaj da su neke osobe s invaliditetom obrazovanje sticale u institucijama zatvorenog tipa (današnji resursni centri) gdje možda i nisu imale prilike da se socijalizuju i budu uključene na pravi način, odnosno u dovoljnoj mjeri s osobama bez invaliditeta”, kazala je Miličić.

Svi ti servisi podrške nedostajali su osobama s invaliditetom i prije pojave koronavirusa, ali je epidemija, kako su kazali iz UMHCG, dodano pokazala značaj za tom vrstom podrške. Bez sličnih servisa, osobe s invaliditetom jednostavno mogu biti isključene iz društva. Učenici s invaliditetom ne bi se odlučili za nastavak daljeg školovanja, što bi dalje vodilo pasivnosti, zavisnosti od njihovih članova porodice, povlačenje u sebe.

„I jednostavno nepružanje šanse učeniku s invaliditetom da nastavkom daljeg školovanja razvije svoje mogućnosti i potencijale. Dodatno, na taj način mu ne pružate priliku da u budućnosti stekne radne navike i bude konkurentniji na tržištu rada, zbog nastale situacije osobi s invaliditetom uskraćujete pravo da stvori preduslove kako bi u budućnosti bio što samostalniji. Upozoravali smo i Ministarstvo prosvjete da ukoliko se ne omoguće osnovni preduslovi za uključivanje djece s invaliditetom u obrazovni proces će država Crna Gora nastaviti da sprovodi integraciju, a ne inkluziju za koju se deklarativno zalaže”, poručili su iz UMHCG, pozivajući na poštovanje Zaključnih razmatranja Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom iz septembra 2017.

„Nijedno dijete ne smije nepravedno biti isključeno iz procesa osnovnog obrazovanja koje je obavezno, a pored toga Ustav Crne Gore proklamuje svima pravo na školovanje pod jednakim uslovima. Dijete kojem se ne poštuju osnovna prava, ne uvažava njegova različitost i dostojanstvo ne može biti osnaženo u kasnijoj dobi da se zalaže za jednaka prava s drugima, i da ima iste odgovornosti. Ono postaje žrtva sistema i pogrešnih vrijednosti u kojem se ocjene upisuju kao znak milosrđa i oslobađanja od griže savjesti, a znanje za osobe s invaliditetom smatra luksuzom, pa se o zaposlenju govori na kraju kao o nagradi za osobe s invaliditetom”, poručili su iz UMHCG.

Prema podacima iz Završnog Izvještaja o realizaciji Strategije za integraciju lica sa invaliditetom broj djece s Rješenjem o usmjeravanju u obrazovni proces je 2.569. Prema podacima UMHCG, broj studenata s invaliditetom u studijskoj 2020/2021. je 126 na Univerzitetu Crne Gore 78, Univerzitetu Donja Gorica 29, Univerzitetu Mediteran 13, Univerzitetu Adriatik četiri, dok dva studenta s invaliditetom studiraju na samostalnim fakultetima. Ove godine, prvi put su fakultet upisale 23 osobe s invaliditetom.

„Prisutna je velika razlika između učenika s invaliditetom koji završavaju srednju školu u odnosu na one koji odluče da upišu fakultet. Društvo ima niska očekivanja od osoba s invaliditetom, oni završavaju srednju školu s nižim stepenom osnovne pismenosti i sticanjem radnih navika u manjoj mjeri su socijalizovani i neosnaženi i nemotivisani za nastavak daljeg školovanja”, kazali su iz ovog udruženja.

U Crnoj Gori ne postoje zvanični podaci o broju osoba s invaliditetom , ali se procjenjuje da ih je oko 70.000. Prema izvještajima, među kojima su i oni Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, godinama se javnosti ukazuje da su OSI izložene visokom stepenu diskriminacije, počev od siromaštva, prostorne, pristupačnosti usluga, informacija, zdravstvene zaštite, pa i obrazovanja i zapošljavanja.

Nije sociolog ko završi, nego onaj ko nauči šta je biti sociolog

„Iako završaju sociologiju, studenti na tom odsjeku u praksi nemaju razumijevanja ni razvijenu svijest šta je imati oštećenje vida, niti da uopšte pomažu“ kaže Obradović.

Dodaje da mu niko od mlađih kolega nije ponudio pomoć za prilagođavanje literature.

„Svaki od mojih kolega mogao je da dok čita i podvlači za sebe, snimi lekciju i da ja imam ravnopravno s njima. Nemaju razvijenu svijest da pomažu, ne samo osobe s invaliditetom, nego uopšte. Samo se juri za prosjekom. Potpuno su zaboravili da nije sociolog onaj koji završi, nego onaj koji nauči šta je biti sociolog” rekao je on.

Odluke o onlajn nastavi bez konsultacija

Iz UMHCG kazali su da u donošenju odluke o organizaciji onlajn (online) nastave, nadležni nisu prethodno radili procjenu o uticaju na djecu s invaliditetom.

„U praksi se desilo da mnoga djeca budu potpuno izopštena, da nemaju osnovne uslove za obrazovanje od nedostatka opreme, i interneta, do neadekvatnosti asistencije u nastavi koja je, takođe „funkcionisala onlajn“ te većeg pritiska na roditelje, ili jednostavnog zapostavljanja djece”, kazala je iz te organizacije Anđela Miličić.

Dodaje i da je Ministarstvo prosvjete, koje je do formiranja nove Vlade početkom decembra vodio Damir Šehović, nije prihvatilo preporuke UNICEF-a da svaka škola individualno organizuje nastavu i odluči o metodama rada.

Izvor: www.vijesti.me

„Osobe s invaliditetom (OSI) u Srbiji će proizvoditi prvo zaštitno odijelo za tržište Njemačke. To je vijest na koju smo svi ponosni“, izjavila je Jelica Stamenković, vlasnica preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom Budućnost pet iz Jagodine.

„U aprilu 2019. pokrenuli smo proizvodnju zaštitne odjeće, a naša zaštitna odjeća će se već 2022. naći na njemačkom tržištu. Osobe s invaliditetom će praviti zaštitno odijelo najvećeg kvaliteta, za građevinare, električare, varioce, za sve one kojima je potreban najviši stepen zaštite u obavljanju poslova“, rekla je Stamenković.

Govoreći na panelu Šta si radio u pandemiji, tata posljedice krize na ranjive grupe u društvu, Stamenković je naglasiila da su OSI koje rade u preduzeću, od početka pandemije, nisu razmišljali o sebi već samo kako da naprave što više zaštitnih maski.

Vlasnica ovog preduzeća zahvalila se Vladi i Ministarstvu za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja na podršci, dobro postavljenom regulatornom okviru i svoj pomoći koju pružaju.

„U ovakvom okruženju sve je do nas i naših ideja, razvojnih planova i strategija. Mi u Budućnosti pet smo spremni za novo vrijeme i zato sa novim projektima ponosno idemo naprijed. Sav profit koji se eventualno ostvari mi reinvestiramo, radimo sve da zaposlimo nove osobe s invaliditetom ili da kupimo nove mašine i automatizacijom olakšamo rad osoba s invaliditetom“, rekla je Stamenković.

Preduzeće za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom Budućnost pet iz Jagodine osnovano je s ciljem pružanja pomoći OSI kroz zapošljavanje, njihovo osposobljavanje i ostvarivanje boljeg životnog standarda.

Na samom početku pandemije ovo preduzeće zaustavilo je svoju redovnu proizvodnju i otpočelo je proizvodnju više od 30 hiljada besplatnih zaštitnih maski, koje su kasnije donirane gerontološkim centrima širom Srbije.

Izvor: www.blic.rs