Disability

Disability

Svjetski dan cerebralne paralize, 6. oktobar, globalni je pokret osoba s cerebralnom paralizom, njihovih porodica i organizacija koje ih podržavaju, u više od 50 zemalja svijeta.

S tim u vezi, Udruženje osoba s invaliditetom Križevci iz Hrvatske već šestu godinu za redom uključuje se u obilježavanje Svjetskog dana cerebralne paralize. Ovogodišnja tema pokreta pod sloganom “Ja sam ovdje” posvećena je podizanju znanja i javne svijesti o cerebralnoj paralizi u okviru koje su učenici Osnovne škole “Ljudevita Modeca”jedna osoba s cerebralnom paralizom iz Udruženja osoba s invaliditetom Križevci ispričaće svoju priču.

"Senzibilizacijom učenika i nastavnika pokazujemo da su osobe s cerebralnom paralizom ravnopravni članovi društva koji imaju pravo ostvariti svoj puni potencijal", istakao je predsjednik udruženja Petar Gatarić, napomenuvši šest područja na kojima se može napraviti promjena na bolje: javna svijest, građanska prava, dostupnost medicinskih i terapeutskih usluga, kvaliteta života, obrazovanje te doprinos društvu, uključujući i zapošljavanje.

 

Pripremila: Svetlana Cicvarić

Izvor: www.krizevci.info

Film crnogorske rediteljke Marije Perović "Opet pakujemo majmune" u verziji prilagođenoj za osobe sa oštećenjem vida biće premijerno emitovan na prvom programu Televizije Crne Gore, večeras u 20:05 h.

Opet pakujemo majmune je urbana prica o odnosu mladog para koji već izgubljenu komunikaciju pokušava ponovo da uspostavi useljenjem u - opet - iznajmljeni stan.

Junaci filma su Nebojša, prezaposleni novinar i Jelena, student književnosti, koji iznajmljuju potkrovlje kod porodice Nikolić. Osim što neprestano zadiru u njihov životni prostor Nikolići ubrzo u sve svoje porodične probleme upliću i mladi par. Jelena i Nebojša uskoro izgube svoju intimu i zapadnu u krizu.

Adaptacija filma urađena je Kuturnom centru "Homer" uz finansijsku podršku Javnog servisa.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Saopštenje za javnost NVO Kulrurni centar "Homer"

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore poziva Skupštinsku Radnu grupu da prilikom primjene preporuka OEBSA/ODIHR izmijeni i Zakon o izboru odbornika i poslanika u dijelu garantovanja prava osobama s invaliditetom da biraju i budu birane.

Podsjećamo, Ustavni sud je postupajući po inicijativi UMHCG donio Odluku kojom je proglasio neustavnom odredbu Zakona o izboru odbornika i poslanika koja je na neprecizan, nezadovoljavajući i deklarativan način propisivala pristupačnost biračkih mjesta.

22. septembra ove godine ovaj sud je ukinuo odredbu Člana 65, Stava 5, Zakona o izboru odbornika i poslanika, koja je propisivala da: „Prilikom određivanja biračkih mjesta opštinska izboma komisija je dužna da vodi računa da olakšapristup biračkom mjestu licima sa invaliditetom“.

Ustavni sud Crne Gore u obrazloženju ove odluke, između ostalog je naveo da: „Iz sadržine osporene odredbe Člana 65, Stav 5 Zakona proizilazi da Zakonom nijesi definisani uslovi pristupa biračkom mjestu licima s invaliditetom u odnosu na vrstu i stepen njihovog invaliditeta, već je diskreciona procjena tih okolnosti data članovima opštinske izborne komisije, odnosno da se radi o odredbi deklarativnog karaktera.“

Iako smo još 2014 upozoravali i ukazivali poslanicima da data norma nema imperativni karakter, te da je u potpunosti neprimjenljiva, tadašnji poslanici crnogorske Skupštine, kako oni iz pozicije, tako jednako i poslanici opozicije su smatrali da je preciznije definisanje i obavezivanje pristupačnosti biračkih mjesta nerealan zahtjev UMHCG.

Pošto je „nerealnost“ naših zahtjeva potvrdio Ustavni sud, a ljetos i Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom u okviru svojih Zaključnih razmatranja, to pozivamo Radnu grupu da prilikom izmjena izbornog zakonodastva konačno uskladi Zakon o izboru odbornika i poslanika s Konvencijom i Ustavom. Podsjećamo, ovaj Zakon potpuno diskriminiše ne samo osobe s fizičkim invaliditetom, već i osobe s mentalnim i psihosocijalnim invaliditetom, odnosno osobe kojima je oduzeta poslovna sposobnost uskraćujući im pravo da biraju i budu birani.

Sa žaljenjem konstatujemo da je ovakva inicijativa izostala od strane Ministarstva za ljudska i manjinska prava, i Vlade Crne Gore u čijoj je Analizi usklađenosti propisa Crne Gore sa Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom konstatovano da je Zakon o izboru odbornika i poslanika samo djelimično usklađen s Konvencijom.

Ipak, iako su se i Vlada i Skupština oglušile o inicijativu Ustavnog suda i izostavile da se izjasne o navodima UMHCG u Inicijativi, očekujemo da će Skupština ovog puta postupiti po Odluci Usttavnog suda i izmijeniti Zakon na način koji garantuje prava i dostojanstvo osoba s invaliditetom. U tom smislu Radnoj grupi stojimo na raspolaganju u cilju adekvatnog definisanja normi, odnosno garancije prava osobama s invaliditetom.

 

Izvršna direktorica UMHCG, Aleksandra Pavićević

DisABILITYinfo: Ukratko se predstavite našim čitaocima. 

BN: Biljana Nedić (29). Diplomirani novinar. Košarkašica u košarkaškom klubu invalida Vrbas (KKI Vrbas). Živim u Banja Luci. Zaposlena u tvornici obuće Bema.


DisABILITYinfo: Kako je proticalo Vaše djetinjstvo? Kada ste počeli da uočavate da se na neki način razlikujete od druge djece?

BN: Ja sam imala jako lijepo i ispunjeno djetinjstvo. Ne stvarima, emocijama i mislim da je to najvažnije. Živjela sam sa roditeljima u selu Ćorkovići kod Vlašića. Gore sam išla u školu do petog razreda osnovne škole. Moja majka je vješto znala prikriti ako nešto ne mogu i nadomjestiti sa nekim stvarima koje mogu da uradim kako bi se uvijek osjećala korisnom. Tada to nisam mogla da uočim, danas shvatam. Oduševljavala se svemu što ja uradim i pokazivala kako nešto može bolje. Dani su mi bili bezbrižni, ispunjeni igrom, kasnije obavezama u školi. Iako je kod nas bio rat, vrijeme poslije rata, neimaština, ali smo opet bili zadovoljni. Bili smo zdravi, svi na okupu i to je bilo dovoljno. Djeca su se uglavnom prilagođavala meni, pa smo grudvali svi sjedeći na sankama jer ja nisam mogla da trčim. Fudbal se igrao sa mnom na golu, ali se šutalo samo u visini koja meni paše i sl. Školovanje sam morala nastaviti u gradu. Škole su bile nepristupačne za nekog ko koristi kolica za kretanje, a moji roditelji nisu imali sredstva da se presele pa sam morala biti u specijalizovanoj ustanovi. To mi je teško palo i trebalo je mnogo vremena da se naviknem. Tada sam prvi put čula da smo mi „djeca sa posebnim potrebama“, do tada sam se samo zvala Biljana Nedić.

DisABILITYinfo: Svjesni smo da djeca, naročito u periodu puberteta, mogu biti okrutna i na neki način nipodaštavati sve one koji se na bilo koji način izdvajaju. Kako ste se nosili sa tim?


BN: Imala sam neki svoj stav oduvijek. Nisam sebe smatrala drugačijom i onda to nisu u velikoj mjeri osjećali ni oni oko mene. Nije da se to nije dešavalo, ali me nije mnogo doticalo. Ipak, imala sam nekih ružnih iskustva u srednjoj školi u tom baš nekom nezgodnom prediodu kada nisi ni djevojčica ni žena. Kada su me u kafiću svi zagledali i nekako sam osjećala po sebi te poglede i kada mi je jedan dječak sa kojim sam se dopisivala rekao da mu se više nikad ne smijem javiti ni bilo šta slično onog momenta kada sam mu rekla da sam u kolicima. Tada sam donijela veoma važnu odluku, a to je da ne želim plakati nego se probijati kroz život i biti što snažnija. Plakala sam ja mnogo, ali te suze su me osnažile. Kao kad biljku zalijevate, a ona raste. Sve moje patnje tokom srednjoškolskih dana su bile kao kiša u proljeće kada tek treba sve da probehara.


DisABILITYinfo: Kako su proticali Vaši studentski dani? Šta je opredijelilo Vaš izbor studija?

BN: Poslije srednje škole upisla sam pravni fakultet jer je bio jedini u Banjaluci u koji sam mogla samostalno da uđem sa kolicima. Imala sam namjeru prebaciti se na akademiju, volim da slikam. Iako su mi obećali da će riješiti taj problem, Akademija umjetnosti je i dalje sva u stepenicama. Shvatila sam to kao znak da nisam na pravom mjestu. Napustila sam pravo, zaposlila se (da bih imala od čega da živim), osamostalila se, riješila neka druga pitanja (vozački, hobije, počela trenirati). Jedne prilike dok su snimali neki prilog o meni rekla sam nešto nepravilno što je paralo uši. Nikako mi se to nije svidjelo. Onda sam počela da razmišljam o tome koliko veliku moć imaju mediji i kako bi se to moglo iskoristiti i da se naprave neke dobre stvari. Upisala sam novinarstvo da bih lijepo pričala i pokušala onaj medijski prostor koji dobijem usmjeriti u svoju korist, u korist onoga što želim da poručim. Uporedu sam radila i studirala pa je to na početku išlo jako teško. Pored toga nisam zapustila slikarstvo, treninge i bilo je dana kada sam bila na rubu nerava, energije, ali nisam ni pomišljala da stanem. Počela sam da volim novinarstvo i onda je sve krenulo na bolje. Nekoliko divnih profesora vidjelo je potencijal i oni su dosta zaslužni za moju ljubav prema toj profesiji.


DisABILITYinfo: Kada ste prihvatili invaliditet kao dio svog identiteta i kako je tekao taj proces?

BN: Mislim da nisam nikada imala ozbiljan problem sa tim prihvatanjem sebe. Bilo je tu malih trzavica (dese se i danas) kada ne volim svoje nesavršeno tijelo i onda shvatim da je ono upravo takvo baš savršeno. Ako ga ja ne volim neće niko drugi. Uvijek se našalim kako sam ja zahvaljujući mojim crvenim kolicima uvijek primjećena bez da se trudim.


DisABILITYinfo: Gdje ste i od koga dobijali informacije o prirodi Vašeg oštećenja?

BN: Nisam se nikada tim pitanjem mnogo bavila. Bilo mi je bitno da znam kako da se nosim sa urinarnim problemima, dekubitusima, stvarima koje su propratne koje mogu biti ozbiljne i štetne po zdravlje. Najviše informacija dobijete od drugih ljudi, razmjenom iskustava. U tome mi je mnogo pomoglo to što putujem i košarka jer sam kroz nju upoznala mnogo ljudi koji imaju slične situacije. Počela sam i prema ostalima da se otvaram i shvatila da se ne desi samo meni da se ponekad upiškim, da se to desi i ljudima koji nemaju invaliditet ili oslabljene osjećaje i to mi je mnogo pomoglo da se psihički izborim sa tim nekim sitnicama.


DisABILITYinfo: Kako je tekao Vaš proces osamostaljivanja? Od koga ste dobijali najveću podršku?

BN: Roditelji su bili moj prvi korak time što me nisu sputavali, nisu mi ništa branili, samo su vjerovali. Jesu se oni brinuli, ali mi to nikada nisu pokazali. Vjerujem da noćima nisu spavali i da im je zalogaj mnogo puta zastao u grlu misleći da li ja imam šta da jedem (kada sam živjela sama). Prije par godina vratila sam se da živim sa roditeljima jer su kupili kuću u Banjaluci. Tu je i moj brat koji ima 17 godina i koji vjeruje mnogo u mene ponekad više nego i ja sama. Pa često zna reći kada se ja kolebam da bih i na Mjesec otišla kada bi to htjela. Tu su naravno i moji prijatelji koji svakodnevno paze da moje baterije budu pune.


DisABILITYinfo: Pošto se ove godine Svjetski dan svijesti o Spina Bifidi i hidrocefalusu obilježava uz isticanje važnosti mentalnog zdravlja, koliko je prihvatanje sopstvenog invaliditeta i prihvaćenost od strane sredine važna za mentalno zdravlje ličnosti?

BN: Mislim da nije važno da li neko ima invaliditet ili ne, svi mi imamo svoj dan D. Ili više takvih dana. Naš karakter i osobnost naše ličnosti je nešto što nas određuje da li ćemo umjeti nositi svoje breme kroz život. To što je moje breme vidljivije okom ne znači da je teže od nečijeg čije se ne vidi i obrnuto. Okolina je bitna, ali nije presudna, jee opet sve kreće od nas samih. Ja ću uvijek naći nešto što ne štima i što me žulja ako to tražim, ali ako tražim dobre svari koji znaju da potaknu onda ću ove loše zanemariti i neću im dozvoliti da me sputavaju. Ne možemo svi biti neki aktivisti koji nešto mijenjaju. Ukazuju, svi imamo različite afinitete, ali oni koji to jesu, oni rade za bolje sutra ovih drugih.


DisABILITYinfo: Pišete svoj blog. Koji su bili razlozi za njegovo pokretanje, koje su glavne poruke koje želite da pošaljete svojim pisanjem?

BN: Happy Be je zaista duga priča. Nastala je od dvije riječi „Happy“ da podsjeća prvo mene pa i druge da trebamo biti srećni jer tako se lakše savladavaju i nedaće. Onda shvatimo da to možda i nisu nedaće nego spas od nečega goreg. „Be“ je od glagola „biti“ jesam, tu sam, živim i radujem se. Takođe to je nadimak koji sam dobila i koji niko osim moje najbolje prijateljice, mene i toga ko mi je taj nadimak dao, ne zna. Željela sam svoj prostor koji neće biti ograničen temama. Gdje neću biti cenzurisana i gdje ću moći o invaliditetu pričati na malo drugačiji način. Pišem o svemu, ali zaista o svemu. Svojim iskustvima (putovanjima, ljubavi, odrastanju, stvarima koje me ljute), pišem o stvarima koje me inspirišu. U nekim tekstovima priznajem ono što nemam  hrabrosti reći. Ima šaljivih momenata, ali i ozbiljnih koji nude neke nove informacije. Šareno je i biće još šarenije.


DisABILITYinfo: U javnosti je malo društveno aktivnih osoba s Spina Bifidom. Koja bi bila Vaša poruka za njih?

BN: Mislim da sam to već odogovorila kroz neko od predhodnih pitanja, ali evo ponoviću. Nismo svi aktivisti i ne možemo biti. Neko ne želi, a neko prosto nije za to. Postoje i ljudi koji su na neki drugi način spriječeni (npr. zdravstveno), zato smo mi tu da utabamo staze onima koji dolaze. Da bude bolje nego nama, dostupnije.

Moja poruka svima je da vole sebe, sa svim što jesu i nisu. Da žive, jer život teče i neće čekati da mi odrastemo, oslobodimo se svojih strahova, kompleksa... Zato požurite da živite. Svaki dan je NOV i jedinstven, radujte se stvarima i ljudima koje ćete sresti i neka nedaće budu vaše lekcije ne porazi ili nešto što će vas u bilo čemu nazadovati.


Intervju vodila Anđela Radovanović

Foto: Borislav Zdrinja

Međunarodni aerodrom "Sarajevo" nabavio je "Ambolift" najsavremenije vozilo za transport osoba s invaliditetom u avion. Riječ je o posebnom vozilu namijenjenom za ukrcavanje i iskrcavanje korisnika kolica prilikom transporta, a koje nudi siguran i udoban pristup u putničku kabinu svih tipova aviona.

Uspješno je sprovedena obuka aerodromskog osoblja za rukovanje ovim vozilom. Ambulift ima pričvršćene sisteme koji koriste šine da bi se osigurala invalidska kolica i niz sjedišta koja se sklapaju tako da i pratioci putnika mogu da putuju.

Infrastruktura Međunarodnog aerodroma "Sarajevo" prilagođena je osobama s invaliditetom, a nabavkom ovog vozila biće im pružena potpuna usluga u skladu s najboljim svjetskim standardima, saopšteno je iz Međunarodnog aerodroma "Sarajevo".

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: www.fokus.ba

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) izražava razočaranje zbog nespremnosti Ministarstva pravde da, i nakon sedam godina od ratifikacije Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom od strane Crne Gore, započne preduzimanje ključnih koraka i reformu krivično-pravnog zakonodavstva radi usklađivanja s Ustavom Crne Gore i međunarodnim standardima u oblasti ljudskih prava i sloboda osoba s invaliditetom.

Naime, UMHCG je, u okviru javnih konsultacija u februaru 2016. godine i tokom javne rasprave prošlog mjeseca, Ministarstvu pravde uputilo Predloge i Komentare za unapređenje teksta Krivičnog zakonika Crne Gore radi ispunjenja obaveza Crne Gore, preuzetim ratifikacijom Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom. Samo mali broj njih je usvojen, dok oni, koji zaista podrazumijevaju prve korake na usklađivanju ovog Zakonika s međunarodnim standardima, nijesu prihvaćeni.

Podsjećamo da po Članu 9 Ustava Crne Gore odredbe Konvencije imaju primat nad domaćim zakonodavstvom, uključujući i Krivični zakonik, te bi se morale neposredno primjenjivati dok se domaći propisi ne usklade s ovim aktom. Kako bi se obaveze propisane Konvencijom konačno inkorporirale u Krivični zakonik, UMHCG je Ministarstvu pravde uputilo Predloge i Komentare, od kojih su prihvaćeni samo oni koji su se ticali uvršćivanja invaliditeta u osnove po kojima se vrše: krivična djela iz mržnje (Član 42a Krivičnog zakonika), povreda ravnopravnosti (Član 159 Krivičnog zakonika), i rasna i druga diskriminacija (Član 443 Krivičnog zakonika), i krivičnog gonjenja od strane tužilaštva po službenoj dužnosti za sva krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina, kada je njihova žrtva lice koje pripada posebno ranjivoj kategoriji lica (Član 183 Krivičnog zakonika). Najveći broj Predloga i Komentara, koji je predlagao konkretne norme za unapređenje i usklađivanje ovog Zakonika s Konvencijom UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, nije prihvaćen.

UMHCG je u svojim Komentarima predložilo Ministarstvu pravde da se u definisanju pojma i različitih stepena neuračunljivosti zastarjeli, diskriminatorni i omalovažavajući termini „duševne bolesti, privremene duševne poremećenosti, zaostalog duševnog razvoja ili druge teže duševne poremećenosti” zamijene adekvatnom terminologijom, koja ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo, a koja istovremeno precizira i jasnije definiše uzroke koji mogu dovesti do ovakvih stanja ("privremenog, povremenog ili trajnog mentalnog oboljenja, afektivnog stanja, intelektualnog invaliditeta ili drugog teškog mentalnog ili intelektualnog oštećenja˝). Ministarstvo nije prihvatilo ovo unapređenje iz razloga što: „svaka, pa i najmanja izmjena dovela bi do konfuzije i problema u primjeni˝, kako se navodi u Izvještaju s javne rasprave.

Trajanje mjera bezbjednosti zabrana vršenja poziva, djelatnosti i dužnosti, zabrana približavanja i udaljenje iz stana ili drugog prostora za stanovanje žrtvama s invaliditetom ne osigurava punu i efektivnu zaštitu njihove bezbjednosti i sigurnosti. Pri tom, nepostojanje nikakvih servisa podrške ovim osobama onemogućava prijavu izvršioca/teljke krivičnih djela, s obzirom da najčešće zavise od pomoći koju im oni pružaju. Predlozi UMHCG-a da se ove mjere bezbjednosti mogu izreći u dužem trajanju od onog koje je trenutno propisano Krivičnim zakonikom, kada je krivično djelo učinjeno iz mrženje ili prema pripadniku/ci posebno ranjive kategorije lica (djeca, lica sa invaliditetom, trudne žene, starija lica, izbjeglice) nijesu prihvaćeni, zbog toga „što bi produženje roka trajanja navedenih mjera bezbjednosti vodilo neodređenosti krivičnih sankcija, što je u krivičnom pravu neprihvatljivo˝, kako se ističe u Izvještaju s javne rasprave. Dodatno, nije prihvaćen ni predlog da se državni organi obavežu na preduzimanje svih neophodnih mjera, uključujući i pružanje usluga podrške za život u zajednici, kako bi se ovim žrtvama osigurala bezbjednost. Neprihvatanje ovog Predloga nije obrazloženo.

Pripadnici/e posebno ranjivih kategorija lica, a posebno osobe s invaliditetom se, zbog dominantnog odnosa društva prema njima baziranom na konstantnoj diskriminaciji i protivpravnom uskraćivanju ili ograničavanju njihovih prava i sloboda, neprestano nalaze u ulozi žrtve različitih krivičnih djela. Tu su prije svega: krivična djela protiv sloboda i prava čovjeka i građanina (povreda prava upotrebe jezika i pisma, protivpravno lišenje slobode, povreda slobode kretanja i nastanjivanja, zlostavljanje, mučenje, povreda tajnosti pisma i drugih pošiljki, povreda prava na podnošenje pravnog sredstva), krivična djela protiv izbornih prava (povreda prava glasanja, povreda slobode opredeljenja pri glasanju, zloupotreba prava glasanja, povreda tajnosti glasanja), krivična djela protiv braka i porodice (zapuštanje i zlostavljanje maloljetnog lica, nasilje u porodici ili porodičnoj zajednici, kršenje porodičnih obaveza), krivična djela protiv zdravlja ljudi (nesavjesno pružanje ljekarske pomoći, nadriljekarstvo), i druga. Do sada pravosudne institucije nijesu preduzimale skoro nikakve aktivnosti da se izvršioci/teljke krivičnih djela nad osobama s invaliditetom kazne, a osobe s invaliditetom zbog nepristupačnosti, straha i zavisnosti od izvršioca/teljke, malih propisanih kazni,  imaju prepreke da prijave učinioce. Dodatno, ove osobe mnoga krivična djela doživljavaju kao logičnu kaznu za njihov invaliditet. Sve ovo rezultira potpunoj toleranciji prema vršenju krivičnih djela nad ovim osobama, prihvatanju kao potpuno normalne situacije da se ne preduzimaju nikakve mjere procesuiranja izvršilaca/teljki i doživljavanju ovog strahovitog kršenja Krivičnog zakonika kao redovnog slijeda stvari. Kako bi se obezbjedila veća zaštita osoba s invaliditetom i drugih posebno ranjivih kategorija lica UMHCG je predložilo propisivanje kvalifikovanih oblika krivičnih djela kada su žrtve ove osobe. Međutim, Ministarstvo pravde nije prihvatilo ni ovaj Predlog, jer kako navode: „kada se radi o licima sa invaliditetom, sud tu okolnost može cijeniti kao otežavajuću u svakom konkretnom slučaju, a imajući u vidu stepen invaliditeta tog lica˝.

Još jedan Predlog UMHCG-a, koji Ministarstvo pravde nije prihvatilo, se odnosio na brisanje krivičnog djela obljube nad nemoćnim licem, koje podrazumijeva obljubu ili sa njom izjednačen čin iskorišćavanjem invaliditeta ili kakvog drugog stanja žrtve usljed kojeg ona nije sposobna za otpor, s obzirom da se pojam (biće) krivičnog djela silovanja Nacrtom zakona o izmjenama i dopunama  Krivičnog zakonika proširuje i na slučajeve kada osoba nije pružila otpor ali je polni čin učinjen bez njenog pristanka. Naime, ovom izmjenom silovanje obuhvata i  slučajeve kada osoba nije u mogućnosti da pruži otpor i/ili da da saglasnost za polno opštenje, tako da krivično djelo obljuba nad nemoćnim licem može jedino da služi nezakonitom miješanju u privatni život osobe s invaliditetom.

Neprihvatanje navedenih Predloga i Komentara UMHCG-a od strane Ministarstva pravde jasno i nedvosmisleno pokazuje nerazumijevanje obaveza i/li nedostatak volje i spremnosti nadležnih organa da primijene potvrđene međunarodne standarde i kvalitetno se posvete zaštiti ljudskih prava i sloboda osoba s invaliditetom.

Korupcija je među najznačajnijim problemima vladavine prava u zemlji. Ona je prisutna u zdravstvu, obrazovanju i drugim granama vlasti, uključujući i agencije za sprovođenje zakona i sudovima. Korupciju karakteriše politička pristrasnost.

Policija i zatvorski čuvari ponekad koriste silu protiv zatvorenika da iznude priznanje i informacije.

Treća velika oblast za zabrinutost je diskriminacija i nasilje nad pripadnicima etničkih manjina, posebno Roma, Aškalija, Egipćana, (oni koji govore Albanski jezik, potomci egipatskih migranata), Albanaca, Bošnjaka i; osoba s invaliditetom; i članova lezbejske, gej, biseksualne, transrodne, interseksualne i (LGBT) zajednice.

U Izvještaju se navodi da Ustav i zakoni zabranjuju diskriminaciju osoba sa fizičkim, senzornim, intelektualnim i mentalnim invaliditetom u zapošljavanju, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti, penzijama, naknadama, porodičnoj njezi i podršci, izgradnji, informisanju, vazdušnom saobraćaju i drumskom i željezničkom saobraćaju, ali se konstatuje da Vlada ne primjenjuje ove zakone efektivno.

Bilo je izveštaja o povredi prava radnika od strane poslodavaca i vlasti; prisilni rad i rad djece, uključujući najgore oblike dečijeg rada; i diskriminacije prilikom zapošljavanje po osnovu invaliditeta, pola i nacionalnosti. Poslodavci često ne ispunjavaju svoje obaveze u vezi sa platom, vremenom rada i bezbjednosti na radu.

Organi uglavnom zahtijevaju da novi objekti u javnoj upotrebi budu pristupačni licima sa invaliditetom, ali najveći broj objekata u javnoj upotrebi, uključujući zgrade i javni prevoz su stariji i nepristupačni. Vlada je opredijelila sredstva za izgradnju pristupnih rampi u 13 objekata od ključnog značaja širom zemlje. U 2015. Vlada je završila izgradnju rampi u 5 objekata, uključujući zgradu Skupštine i Centra za socijalni rad. Neke NVO ističu da poboljšanja još nijesu u skladu sa međunarodnim standardima pristupačnosti. Iako izborni zakoni posebno zahtijevaju pristupačna izborna mjesta, većina njih to nije.

“Iako je pravna podrška za osobe sa invalidfitetom poboljšana i njihova vidljivost je u nekoj mjeri povećana, oni ipak ostaju jedni od najosjetljivijih članova društva. Uprkos pravnoj zaštiti, osobe s invaliditetom često oklijevaju da pokrenu postupke protiv osoba ili institucija koje krše njihova prava.”, navodi se u Izvještaju.

Istraživači opisuju ovo opiranje kao rezultat nedostatka povjerenja u pravni sistem uzrokovan nepovoljnim ishodima prethodnih sudskih slučajeva ili, prema Ombudsmanu, nedovoljne svijesti javnosti o ljudskim pravima i mehanizmima zaštite u vezi sa invaliditetom. U 2015. je Ombudsman primio šest slučajeva vezanih za diskriminaciju osoba sa invaliditetom.

Ministarstva zdravlja, rada i socijalnog staranja; obrazovanja i sporta; finansija; pravde; ljudskih i manjinskih prava; održivog razvoja, saobraćaja i turizma, kao i Sekretarijat za pravosuđe, Zavod za zapošljavanje i pet NVO su obezbjeđivali pomoć i zaštitu u svojim sferama djelovanja. Zajedno su oformili Savjet za brigu o licima sa invaliditetom, kojim rukovodi ministar rada i socijalnog staranja i koji je odgovoran za politike zaštite osoba sa invaliditetom.

Prema NVO, servisi na lokalnom nivou za djecu sa mentalnim i fizičkim invaliditetom su i dalje neadekvatni. Udruženja roditelja djece sa invaliditetom su primarni pružaoci ovih servisa. Zakon dozvoljava roditeljima ili starateljima osoba sa invaliditetom da rade polovinu radnog vremena, ali poslodavci ne poštuju ovo pravo. Nakon usvajanja izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj i dječijoj zaštiti, Vlada je takođe povećala finansijsku pomoć nezaposlenim roditeljima djece sa invaliditetom.

Vlada ulaže napore da obezbijedi da djeca sa invaliditetom pohađaju srednje škole i fakultete, ali obrazovanje i objekti koji treba da se prilagode su i dalje neadekvatni na svim nivoima. Rašireno je mišljenje u javnosti da su djeca sa invaliditetom bolesna i da treba da budu smještena u ustanove i odvojena od druge djece. Tokom godine Vlada je nastavila sa angažovanjem asistenata u nastavi za djecu sa invaliditetom. Vlada je upravljala sa devet dnevnih centara za mlađu djecu sa invaliditetom. Djeca sa invaliditetom pohađaju osnovno i, u nešto manjoj mjeri, srednje škole i u redovnim i specijalnim školama za djecu sa invaliditetom. Postoje tri specijalne škole, dvije u Podgorici i jedna u Kotoru. Neki studentski domovi državnog univerziteta su djelimično pristupačni.

Medicinska njega za osobe sa mentalnim invaliditetom je i dalje neadekvatna. Institucionalizacija jača stigmatizaciju. Osobe sa fizičkim invaliditetom imaju teškoće u dobijanju visokokvalitetnih medicinskih pomagala za lakše kretanje, kao i drugih ortopedskih pomagala preko zdravstvenog i socijalnog osiguranja.

 

Prevele: Anđela Radovanović i Marina Vujačić

četvrtak, 09 mart 2017 14:43

Gugl obilježio Međunarodni dan žena

Međunarodni dan žena je praznik koji se obilježava 8. marta svake godine. Tog dana se slave ekonomska, politička i društvena dostignuća pripadnica ženskog spola. Prvi Dan žena se slavio 28.2. 1909. u SAD temeljem deklaracije koju je donijela Socijalistička partija Amerike. Ideja da se obilježava međunarodni dan žena se prvi put pojavila početkom 20. vijeka u doba brze industrijalizacije i ekonomske ekspanzije koja je često dovodila do protesta zbog loših radnih uslova.

Protesti su se na 8. mart. događali i narednih godina, od kojih je najpoznatiji bio 1908. godine kada je 15.000 žena marširalo kroz Njujork tražeči kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa. Godine 1910. prva međunarodna ženska konferencija bila je održana u Kopenhagenu u organizaciji Socijalističke Internacionale i ustanovila 'Međunarodni dan žena' na predlog slavne njemačke socijalistice Klare Zetkin. Sledeće godine je Međunarodni dan žena obilježilo preko million žena u Austriji, Danskoj, Njemačkoj i Švajcarskoj. Demonstracije povodom Međunarodnog dana žena u Rusiji bile su prvi stadijum ruske revolucije. Nakon oktobarske revolucije, boljševička feminstkinja Aleksandra Kolontai nagovorila je Lenjina da 8. mart postane državni praznik, i tokom sovjetskog perioda se koristio za obilježavanje "herojstva radnica".

Međutim, u mnogim komunističkim državama je taj praznik izgubio svoju ideološku osonovu i postao prilika za muškarce da iskazuju svoju ljubav i poštovanje prema pripadnicama suprotnog pola, posluživši kao svojevrsni simbol Majčinog dana. Na Zapadu se Međunarodni dan žena, uglavnom, prestao obilježavati 1930-ih, dijelom i zbog toga što se dovodio u vezu s komunizmom. Međutim, 1960-ih su ga ponovno počele slaviti feministkinje. Godine 1975, koja je proglašena Međunarodnom godinom žene, UN su službeno počele obilježavati Međunarodni dan žena.

Povodom pomenutog praznika Gugl je je danas novim “dudlom” predstavio žene koje su obilježile svjetsku istoriju, a među kojima su se našle slikarka Frida Kalo i doktorka psihologije Olga Ivanovna Skorohodova o kojoj vam donosimo posebnu priču.

Legendarna slikarka Frida Kalo je doživjela saobraćajnu nesreću u 18. godini u kojoj je zadobila teške ozlijede kičme, noge i materice. Nastupio je njen emotivni i umjetnički preporod. Kako je došlo do trajnog oštećenja kičme, tokom života imala je ukupno trideset i dvije operacije i ostatak bitisanja je provela u metalnom korsetu. U tom periodu život je posvetila samo slikanju, sa akcentom na autoportretima, koji su i obilježili čitavo njeno stvaralaštvo.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: wikipedia.org, disabilityinfo.me

Sigurno se sjećate Milice Knežević iz Zrenjanina, studentkinje Tehničkog fakulteta koja je na svom fejsbuk profilu u februaru prošle godine, uputila apel za izgradnju lifta kako bi nesmetano mogla da prati predavanja. Ni nakon godinu dana problem nije riješen. Da bi išla na predavanja, Milici je svakodnevno potrebna pomoć kolega, jer fakultet i dalje nema lift.

"Ja moram naći nekog ko bi me popeo gore ukoliko su predavanja na spratu, s tim da je prošle godine većina predavanja bila na spratu i stvarno je bilo jako nezgodno i to ne samo na prvom, već i na drugom spratu, što je dodatno otežavalo sve", objašnjava Milica.

Svjesna je činjenice da ima pravo na to da joj pristup bude omogućen, a što je situacija na njenom fakultetu drugačija kod Milice je izazvalo nezadoboljstvo i ljutnju.

"Prosto, taj jedan dan sam bila pokisla sva, došla sam na predavanje, da bi mi rekli da je ono na spratu i to je bila kap koja je prelila čašu mog strpljenja. Ja sam prosto iz nekog revolta objavila status na društvenoj mreži Fejsbuk i bukvalno, taj status je započeo sve", navodi.

Njen apel je podijelilo više od šest hiljada ljudi, a nakon interesovanja medija, usledilo je i obećanje gradonačelnika Zrenjanina Čedomira Janjića da će grad riješiti ovaj problem: "U tu svrhu smo opredelili četiri miliona dinara, a realizaciju ovog projekta očekujemo sredinom godine".

Ova izjava je data u toku trajanja prošlogodišnje predizborne kampanje, zbog čega Milica smatra da je njen slučaj iskorišćen za političku promociju.

"Više od godinu dana je prošlo i ništa od toga nema, ja ne znam koji su drugi razlozi", dodaje Milica.

Nakon izbora, fakultet je od gradonačelnika u oktobru dobio još jedno, ovog puta napismeno uvjeravanje da će lift biti izgrađen, ali ne i informaciju da li je novac uopšte obezbijeđen.

"Mi, osim tog papira, nemamo nijedan drugi. Nemamo nijedan finansijski papir, imamo samo potpisanu izjavu. Ja mogu samo da kažem, kao dekan fakulteta, da od obećanja ne možemo da živimo", navela je Dragica Radosav, dekan Tehničkog fakulteta "Mihajlo Pupin".

Nedavno je pomoćnik gradonačelnika Duško Radišić dao još jedno obećaanje na jednoj lokalnoj televiziji:"Nismo uspeli prošle godine da izdvojimo, ali ćemo sigurno ove godine pronaći način i sredstva".

Milicina priča nije jedini primjer nepristupačnosti fakulteta za osobe s inavaliditetom, a nažalost nije ni jedini primjer zloupotrebe OSI u političke svrhe. U Crnoj Gori osobe s invaliditetom najčešće upisuju fakultete koje moraju, a ne koje žele, a ne rijetko se susreću i sa dodatnim problemima, kao što su nepristupačna litratura za osobe oštećenog vida. Ovo nije individualan problem, već se tiče svih nas, jer svi imaju pravo na ravnopravnost u obrazovanju!

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: rs.n1info.com

Vodič kroz Muzej grada Perasta na Brajevom pismu predstavljen je prekjuče u toj ustanovi, što je značajan korak u povećanju dostupnosti Muzeja grada Perasta osobama s invaliditetom.

Izrada Vodiča finansirana je od strane Ministarstva finansija Komisije za raspodjelu sredstva od igara za sreću, a njegovoj promociji pored ostalih, prisustvovali su i predstavnici Organizacije slijepih i slabovidih osoba Tivta, Kotora, Herceg Novog i Budve.

Vodič kroz Muzej grada Perasta, kako je saopšteno na promociji, nastao je iz izdavačke djelatnosti Muzeja 2015. godine.

Njegovo uređivanje i štampu na Brajevom pismu, organizovao je Savez slijepih Crne Gore i Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore.

Realizacijom tog projekta učinjen je korak više u povećanju dostupnosti Muzeja grada Perasta osobama s invaliditetom, nakon što je ta ustanova ranije već dobila pristupne rampe za korisnike kolica, novi i prilagođeni toalet, kao i posebnu sobu sa nasnimljenim audio i video materijalom o muzejskom fundusu.

Promocija Vodiča na Brajevom pismu, kao i sva naredna dešavanja, koja će se održati u Muzeju grada Perasta, predstavljaju obilježavanje 80. godišnjice postojanja ove značajne ustanove kulture.

Na promociji su govorili Andro Radulović, direktor OJU Muzej i galerije Kotor, Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, Rajko Knežević, predsjednik Organizacije slijepih za Kotor, Tivat, Herceg Novi i Budvu i Biserka Milić, bibliotekar u Muzeju grada Perasta.

 

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Portal Vijesti

Strana 19 od 36

Back to top