U Crnoj Gori postoji problem nedostatka institucionalnih mehanizama za zaštitu prava osoba s invalititetom (OSI), a apostrofiramo ukidanje Direktorata za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom koji je predstavljao iskorak u radu Vlade Crne Gore, ocijenio je izvršni direktor NVO Savez slijepih Crne Gore Goran Macanović. Istakao je da se nijedan postojeći direktorat Ministarstva ljudskih i manjinskih prava ne bavi pravima OSI.

„Nedostaje Savjet za prava lica sa invaliditetom, kao drugi važan institucionalni mehanizam koji je posljednju sjednicu održao 2018. Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore (Ombudsman) je jedna od rijetkih svijetlih tačaka u našem sistemu kada su u pitanju prava OSI. Iako je Ministarstvo ljudskih i manjinskih prava dužno da organizuje i promoviše treninge i obuke predstavnika institucija o pravima OSI, ono to ne čini“, kaže Macanović.

Priredila: Anđela Miličić

Za Senaidu Sarajlić iz Gračanice (Bosna i Hercegovina) život je borba iz koje ona nasreću izlazi kao pobjednica. Korisnica je kolica, aktivna mlada žena. Aktivistkinja je Informativnog centra Lotos iz Tuzle, članica Centra za djecu i mlade s višestrukim smetnjama Koraci nade, završila je obuku za grafičku dizajnericu, svojevremeno je bila angažirana i u Vijeću mladih Federacije BiH, a piše i poeziju.

Prva zbirka poezije Senaide Sarajlić nosi naziv Govor tužnog srca. Izbor stihova iz te zbirke objavljen je u časopisu za kulturnu istoriju Gračanički glasnik, a njena pjesma i u knjizi Naša vizija budućnosti profesorica zdravstvenih studija Univerziteta u Sarajevu Emire Švraka i Dijane Avdić.

Ima 23 godine, a uskoro će završiti srednju školu. Nije to mogla učiniti ranije jer u školi nisu imali razumijevanja za njene potrebe, kao korisnici kolica.

„Tadašnji direktor škole u Gračanici odbio je omogućiti odvijanje nastave u prizemlju školske zgrade. Kazao je da je to kabinetska nastava, ne može se mijenjati zbog jednog učenika“, naglasila je u razgovoru.

Osnovnu školu završila je redovno, ali ni to nije bilo bez problema. Uz arhitektonske barijere, često je bila diskriminirana i od drugara iz razreda.

„Nastava se odvijala u kabinetima, u zgradi na tri sprata. Nisam imala adekvatnu podršku. Drugari iz razreda pomagali su mi rijetko ili nevoljko“, naglasila je.

Nakon što se informirala o svojim pravima, sad se nada da će uskoro postati studentica psihologije.

„Djeci s invaliditetom potrebna je podrška kakvu ja nisam imala. U Informativnom centru Lotos iz Tuzle saznala sam za prava, za koja ranije nisam znala. Nedostatak informacija možda je otežao moj put. Ipak, sad više vjerujem u sebe“, poručila je Sarajlić.

Uvjerena je da bi svaka mlada osoba s invaliditetom trebalo da ima u sebi aktivistički duh kojim će doprinijeti razvoju društva te da to treba i pokazati. Ona to, kaže, čini, a pomaže i drugima da shvate važnost takvog razmišljanja.

„Aktivizam mi je mnogo pomogao. Izgradila sam jednu novu sebe. Više vjerujem u sebe. Pružila mi se prilika da pokažem šta to ja mogu“, poručila je.

Svjesna je činjenice da je za osobe s invaliditetom samostalan život otežan, ali ipak moguć.

„Težak je, posebno stoga što u našoj državi ne postoji servis personalne asistencije. Uvijek kažem, velika je razlika između onoga šta mogu i moram“, istaknula je.

Izvršni direktor u Informativnom centru Lotos Suvad Zahirović, čovjek s oštećenjem vida i dugogodišnji aktivista i borac za prava osoba s invaliditetom kaže da Senaida Sarajlić dolazi često u Tuzlu iz Gračanice autobusom.

„To je oko četrdesetak kilometara udaljenosti. Da bi to uradila ona moli mnoge ljude da joj pomognu, da sklopi kolica, uđe i izađe iz autobusa. I to je samostalan život“, naglasio je.

Članove Lotosa opisao je kao uzore u koje se mogu ugledati druge osobe s invaliditetom i tako sami sebi potvrditi šta je sve moguće da postignu. Međutim, smatra da Lotos kao nevladina organizacija nema dovoljno kapaciteta da podrži sve osobe s invaliditetom kojima bi minimalna podrška i ukazivanje na njihove mogućnosti mnogo značila.

„Mladi ljudi i njihove obitelji, okupljeni oko Lotosovog programa, ustvari su najbolji pokazatelj kako malo podrške je potrebno osobama s invaliditetom da bi spoznale koje su im mogućnosti i kako da nastave borbu za svoja prava i nađu mjesto u društvu“, naglasio je Zahirović.

Izvor: Portal fokus.ba

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva svu zainteresovanu javnost da isprati Događaj koji organizujemo povodom 5. maja, Evropskog dana samostalnog života. Događaj će se održati na Trgu nezavisnosti u Podgorici sa početkom u 12.00 časova, a čiji je direktan prenos omogućen posredstvom Fejbuk (Facebook) stranice UMHCG za one koji nijesu u prilici pridružiti nam se na licu mjesta.

Na Događaju će se obratiti Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, i Borjana Radulovć, mlada aktivistkinja, uz prikazivanje promotivnih video poruka snimljenih u okviru jednog od projekata UMHCG.

Tradiciju obilježavanja Evropskog dana samostalnog života pokrenula je 2014. Evropska mreža za samostalni život (European Network for Independent living - ENIL), čija je UMHCG ravnopravna članica, pa se ove godine obilježava deseti put zaredom. Na ovaj datum se svake godine skreće pažnja s ciljem podizanja svijesti javnosti o pravu i značaju samostalnog življenja za osobe s invaliditetom, kao i ključnim principima samostalnog života: samostalnom donošenju odluka, izboru, odgovornosti, kontroli i pravu na grešku. Osobe s invalidtetom treba motivisati na život u zajednici, i omogućiti im maksimalno dostižni nivo življenja po principima filozofije samostalnog života, a ne na život „pod ključem“ u instituciji ili u sopstvenom domu. 

Za sve dodatne informacije možete kontaktirati UMHCG na brojeve telefona 020 265 650, 067 801 761 ili 069 385 981. 

Ovaj Događaj UMHCG organizuje uz finansijsku podršku Privredne komore Crne Gore.

Pripremila: Anđela Miličić

Nezavisni monitoring mehanizam za praćenje primjene UN Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom bio je u prvoj terenskoj posjeti Opštini Ulcinj.

Realizovane su posjete Centru za socijalni rad (CZSR) i Dnevnom centru za djecu sa smetnjama, nakon čega je održan i sastanak s predstavnicima nevladinih organizacija.

Tokom posjete konstatovano je da CZSR nije pristupačan za osobe s invaliditetom, kao i da je prilaz obezbijeđen samo prijemnoj kancelariji na prizemlju. Istaknut je problem broja zaposlenih i potreba za dodatnim stručnim kadrom.

U Dnevnom centru Sirena trenutno je 25 korisnika, uzrasta 3-27 godina.  U Centru koji radi od 2013. i dalje nema logopeda u stalnom radnom odnosu.

Posjete su, sa timom institucije Zaštitnika, kao članovi Monitoring mehanizma obavile i predstavnice Udruženja mladih sa hendikepom (UMHCG), NVO Staze i NVO Djeca Crne Gore.

O svakoj terenskoj posjeti, kojih je planirano deset na teritoriji Crne Gore tokom ove godine, biće sačinjeni individualni, a nakon toga i zbirni izvještaj sa zaključcima.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore uspostavio je Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetim (UNCRPD) u Crnoj Gori, koji čini deset nevladinih organizacija i predstavnici  institucije Zaštitnika.

Ovo tijelo uspostavljeno je u okviru projekta Podrška nezavisnom monitoringu UNCRPD, koji institucija Zaštitnika realizuje uz tehničku podršku sistema Ujedinjenih nacija (UN) u Crnoj Gori. Projekat predstavlja dio dvogodišnje inicijative Unapređenje inkluzije djece sa smetnjama u razvoju i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori finansirane od strane Partnerstva Ujedinjenih nacija za prava osoba sa invaliditetom, koju realizuju UNICEF, Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori.

Izvor: Sajt:  ombudsman

Pripremio: Ivan Čović

„Crnogorski atletičari Marko i Vlado Terić popravili su lične rekorde u bacanju kugle drugog takmičarskog dana 26. Međunarodnog sankcionisanog mitinga Cro Open u Puli“, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (POKCG).

Oni su i u bacanju diska u Puli popravili svoje najbolje rezultate.

U kategoriji F 40 (osobe niskog rasta), Marko Terić je na stadionu Veruda kuglu bacio 7,57 metara.

Najbolji rezultat njegovog brata Vlada iznosi 6,49 metara.

Nastup su završili na devetom, odnosno desetom mjestu u spojenim kategorijama, na osnovu bodova tablica Svjetske paraatletske federacije.

Drugog takmičarskog dana na bacalište izašli su i Marijana Goranović u kategoriji F41 (osobe niskog rasta) u bacanju diska i Miliš Spaić (F11 – osobe bez vida) u bacanju kugle.

Goranović je hicem od 18 metara i dva centimetra završila kao drugoplasirana. Spaić je bio sedmi hicem od 10,78 metara.

Prvog takmičarskog dana Danilo Gojković je u kategoriji F34 (bacanja iz specijalizovane stolice) koplje bacio 19 metara i 31 centimetar i osvojio drugo mjesto u spojenim kategorijama, na osnovu bodova tablice Svjetske paraatletske federacije.

Isti plasman ostvarila je Goranović u bacanju kugle (F41 – osobe niskog rasta) s rezultatom 5,87 metara.

Bronzana s posljednjeg Evropskog prvenstva, Maja Rajković, nastup u Puli završila je kao trećeplasirana s 12,85 metara.

Organizator mitinga, koji je okupio 136 sportista iz devet država, bio je Hrvatski atletski savez OSI uz pokroviteljstvo Hrvatskog paraolimpijskog odbora (HPO).

Nastup sportista u Puli finansira se iz programa POKCG, koji je podržalo Ministarstvo sporta i mladih.

Izvor: Portal feral.bar

Pripremio: Ivan Čović

Međunarodni praznik rada je prilika da ukažemo na sve izazove sa kojima se kao društvena zajednica suočavamo u sferi rada i radnih odnosa, prava iz oblasti rada, diskriminacije, mobinga, niskih zarada, neplaćenih prekovremenih sati, visoke stope nezaposlenosti…

Spisku možemo slobodno dodati sljedeće: izazove u sistemu obrazovanja, neadekvatno karijerno vođenje tokom školovanja, neusklađenost ponude obrazovanja i potreba tržišta rada, inkluzivno obrazovanje...  Iako 1. maj ne proslavljamo euforično i paradno, kao što to rade zaposleni u evropskim metropolama, već izuzetno „skromno”, rijetko se tog dana sjetimo osoba s invaliditetom i svih onih barijera sa kojima se one suočavaju u oblasti rada i radnih odnosa. 

Pravo na rad i zapošljavanje je osnovno ljudsko pravo, garantuje se ljudima na osnovu jednakosti. To bi podrazumjevalo da svi imamo iste startne pozicije u procesu traženja posla i zapošljavanja u skladu sa stečenim obrazovanjem i kvalifikacijama. Međutim, praksa u ostvarivanju prava na rad i po osnovu rada prepuna je različitih oblika diskriminacije, naročito kada je u pitanju zapošljavanje OSI, odnosno ostvarivanje prava OSI po osnovu rada.  Osobe s invaliditetom u procesu zapošljavanja i u procesu rada suočavaju se sa brojnim barijerama od institucionalnih, kulturoloških, do onih individualno psiholoških smještenih u glavama pojedinaca sa kojima treba da dijele radne obaveze i radnu svakodnevnicu. 

Iako smo kao društvena zajednica napravili značajne korake u oblasti punog uključivanja OSI u društvenu zajednicu u svim njenim dimenzijama, u tom procesu, naročito kada je u pitanju pravo na rad, očekuje nas još posla prije svega u: izmjenama zakonskih regulativa koje definišu oblast rada, profesionalne rehabilitacije, položaj i prava žena s invaliditetom u procesu rada, prava roditelja djece s invaliditetom. 

Rezultati značajnog broja istaživanja na globalnom i nacionalnom nivou pokazuju da su osobe s invaliditetom, a naročito žene s invaliditetom, u značajnom stepenu izloženije diskriminaciji i nasilju od osoba bez invaliditeta. Imajući navedno u vidu potrebno je sprovoditi kontinuiranu edukaciju kao značajno oružje u procesu dekonstrukcije društvenih vrijednosti i društvenih stavova opterećenih sterotipima i predrasudama u odnosu na OSI. To je način na koji se najkvalitetnije možemo uhvatiti u koštac sa različitim tipovima diskriminacije sa kojima se OSI suočavaju na svim poljima društvenog života, pa i u oblasti rada, pristupu radu i radnim odnosima. 

Autorski tekst:

Mirjana Popović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), povodom 28. aprila, Svjetskog dana zaštite i zdravlja na radu, izražava zabrinutost zbog činjenice da se poslodavci u nedovoljnoj mjeri bave zaštitom i zdravljem na radu za osobe s invaliditetom (OSI) jer država se još uvijek bavi početnom temom i preduslovom, odnosno i dalje slušamo o preprekama ili nemogućnostima pristupa zapošljavanju, ali rijetko kada slušamo o uslovima na radnim mjestima, dostojanstvenom radu, ishodima i efektima zapošljavanja. 

I dalje su u Crnoj Gori nepristupačna brojna radna mjesta i okruženja, neprilagođeni procesi i uslovi rada, a kod poslodavaca ne postoje razvijene adekvatne mjere i procedure zaštite i zdravlja na radu kada su u pitanju osobe s invaliditetom.

U Izvještaju o radu za 2022. Zavoda za zapošljavanje Crne Gore, navedeno je da je tokom 2022, 30 poslodavaca Fondu za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom podnijelo ukupno 60 zahtjeva za ostvarivanje prava na bespovratna sredstva za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada. Od ukupnog broja na sjednicama Savjeta Fonda razmatran je 41 zahtjev i pravo na bespovratna sredstva za prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada ostvarilo je 29 poslodavaca za 40 zaposlenih OSI. Takođe, u pomenutom Izvještaju je navedeno da je u Crnoj Gori zaposleno ukupno 2,970 OSI i da se za poslednje tri godine broj poslodavaca i broj zaposlenih OSI više nego udvostručio (poslodavaca više za 110,61%, zaposlenih više za 111,09%). Stoga se postavlja pitanje, da li je ukupno 2.970 OSI ostvarilo pravo na prilagođavanje radnog mjesta i uslova rada, posebno imajući u vidu da su mjere zaštite i zdravlja na radu sastavni dio mjera profesionalne rehabilitacije, a imajući u vidu da u Izvještaju to nije navedeno. 

Mjere profesionalne rehabilitacije se već duže vrijeme ne sprovode planiranom dinamikom a više od godinu dana Zavod kasni s isplatama subvencija zarada i sredstava za opremu i prilagođavanje radnih mjesta nekim poslodavcima. Informisani smo do strane zaposlenih OSI, da nakon prilagođavanja radnih mjesta i uslova rada, odnosno nakon što poslodavac ostvari pravo na bespovratna sredstva za prilagođavanje radnog mjesta, Zavod ali i inspekcija rada ne sprovode aktivnosti koje se tiču praćenja zaposlenih OSI kako bi se vidjelo na koji način ta oprema OSI odgovara, da li vremenom treba da se mijenja i da li još nešto treba učiniti kako bi se radno mjesto potpuno prilagodilo za OSI i sl. 

I dalje nemamo informaciju zašto se toliko kasni s usvajanjem novog Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, a po Programu pristupanja Crne Gore Evropskoj uniji 2022-2023 (PPCG) bilo je planirano da se usvoji u 2022. u III kvartalu, a primjena da započne u 2023. u I kvartalu. Novim PPCG 2023-2024. usvajanje ovog Zakona planirano je u IV kvartalu 2024, a primjena u II kvartalu 2025. Podsjećamo, proces je započet još 2015. što znači da se novo zakonsko rješenje čeka duže nego su se pripremali neki međunarodni dokumenti, poput Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. 

Nadalje, zakonski okvir u oblasti zaštite i zdravlja na radu potrebno je unaprijediti u dijelu pristupačnosti i bezbjednosti za osobe s invaliditetom, što nije učinjeno važećim podzakonskim aktima. Neadekvatni uslovi rada, radne metode i sredstva ili oprema koja se koristi na radnom mjestu i za obavljanje radnih zadataka, te nepravilno rukovanje opremom i pomagalima dodijeljenim u okviru prilagođavanja i opreme radnog mjesta i uslova rada, ili izostanak njihovog korišćenja od strane OSI, dovodi do potencijalne ugroženosti zdravlja i zaštite na radu, ali i smanjene radne efektivnosti i funkcionalnosti, kao i dalju progresiju ili pojavljivanje novih oštećenja.

Stoga je neophodno da se izmjenom i dopunom legislative u oblasti zaštite i zdravlja na radu predvidi pristupačnost i bezbjednost radnog mjesta i okruženja u skladu s propisima koji definišu oblast uređenja prostora i izgradnje objekata, kao obavezan segment radnog mjesta, odnosno pristupa radnom mjestu, i definisati da mjere zaštite i zdravlja na radu pored kolektivnih mjera, za OSI obavezno sadrže i indvidualne mjere zaštite i zdravlja na radu i iste sprovoditi kroz proces profesionalne rehabilitacije.

Pozivamo nadležno Ministarstvo rada i socijalnog staranja da u najskorijem roku otpočne sprovoditi temeljne i suštinske konsultacije s organizacijama osoba s invaliditetom koje su potpuno zaustavljene iz više razloga uključujući i zbog toga što Vlada nije osnovala Savjet za prava osoba sa invaliditetom. UMHCG koristi ovu priliku da pozove sve OSI i njihove poslodavce da nam se obrate kako bi dobili podršku, informacije i savjete, uključujući i besplatno pravno zastupanje kada je to potrebno.

Svjetski dan zaštite i zdravlja na radu, koji je proglasila Međunarodna organizacija rada – MOR (International Labour Organization – ILO), obilježava se kao dan sjećanja na poginule i povrijeđene radnike u nesreći na radu na gradilištu, u saveznoj državi Konektikatu u SAD-u. Datum je odabran s ciljem da se oda počast žrtvama povreda na radu i profesionalnih bolesti, kao i unapređivanju zaštite i zdravlja na radu, odnosno smanjenju broja povreda na radu, profesionalnih oboljenja i oboljenja u vezi s radom.

Nikšićanin Vasilbije Šućur kandidat je za regionalno takmičenje Izbor za mis i mistera djece i omladine s Daun sindromom, koje će se održati od 6. do 8. maja 2023. u Novom Pazaru.

„Vasilije se aktivno bavi sportom. Član je Šahovskog kluba (SK) Čelik, ujedno on je i republički prvak u stonom tenisu na Specijalnoj olimpijadi, išao je u školu plivanja, plesa, jahanja. Što se tiče sporta jako je aktivan”, kazala je njegova majka Mira.

Dodaje, ukoliko Vasilije dobije najviše lajkova, plasiraće se direktno na takmičenje koje treba da se održi u Turskoj, a učestvovaće djeca iz 18 zemalja.

Izvor: Portal onogost.me

Pripremio: Ivan Čović

Osam odsto od 13 hiljada djece, koja su učestvovala u istraživanju Zavoda za školstvo, ne osjeća se sigurno u školi zbog vršnjačkog nasilja, odnosno trpi neki oblik psihološke štete. Od tog broja 6,3% đaka osjeća neprijatnost, a 1,9% ima strah od škole.

Prema rezultatima istraživanje koje je sprovedeno na uzorku od 12.021 učenika/učenica, od kojih 7.347 pohađa osnovne škole, od početka ove školske godine do trenutka ispitivanja 43% đaka je u svojim školama svjedočilo nasilju, a 17% njih je doživjelo makar jedan akt nasilja, odnosno bio je žrtva nasilja.

Prema podacima UNICEF-a za 2022. procenat učenika koji su bar jednom bili izloženi školskom nasilju u posljednjih nekoliko mjeseci za region iznosi između 18 i 25 procenata.

„Specifična procjena rasprostranjenosti nasilja u školi podrazumijeva da se učeniku ponudi lista mogućih oblika nasilja, a da on registruje one oblike koje je doživio. Prema tom kriterijumu od početka ove školske godine 25.5 odsto  anketirane djece bili su žrtve nasilja”, navodi se u rezultatioma istraživanja.

Zavod: Nasilje u školi nije masovna pojava

Prema zaključcima Zavoda za školstvo, nasilje u školi nije masovna i nasumična pojava gdje svako zlostavlja svakog. Radi se, kako objašnjavaju, o tome da jedan manji broj učenika zlostavlja druge učenike (to je 2,7% nasilnika, 4% učenika koji su i žrtve i nasilnici, 13% učenika koji su samo žrtve i 76% učenika koji nisu ni žrtve ni nasilnici).

„Uloga nasilnika i uloga žrtve su stabilne (u našem istraživanju 65 odsto učenika koji su bili žrtva nasilja u ovoj godini, bili su to i u ranijim godinama, a 72 odsto učenika koji su bili nasilni u period od prošlog septembra to su radili i prethodnih godina). To stvara povoljnu osnovu za racionalno upravljanje problemom nasilja u školi na način što bi se već na ranom školskom uzrastu identifikovali pojedinci koji često manifestuju agresivno ponašanje, kao I učenici koji su često žrtve nasilja”, ocjenjuju iz Zavoda.

Dodaju da je tim učenicima (i žrtvama i nasilnicima) potrebna individualna pomoć u smislu integracije u kolektiv jer su svi oni zbog određenih karakteristika socijalno izopšteni od ostalih učenika.

„Druga linija rješavanja problema nasilja u školi podrazumijeva jačanje vaspitne uloge škole i izgrađivanje školske klime u kojoj se nasilje ne isplati (nije kul) i gdje su učenici uvjereni da će ih škola, ako bude potrebno, zaštititi od svih oblika nasilja. Istraživanje je pokazalo da učenicima nije samo dovoljno reći da su u školi zaštićeni, potrebno je da im njihovo iskustvo to potvrdi”, naveli su iz Zavoda za školstvo.

Kako učenici reaguju dok posmatraju nasilje

Na pitanje šta urade kada se desi da posmatraju nasilje nad nekim učenikom/com u školi, 36,1 odsto anketiranih je odgovorilo da ima pasivan odnos prema nasilju (ne želi ili ne smije da se miješa, pravi se da ne vidi.) Adekvatnu reakciju na nasilje u školi (obavještava nastavnika ili svoje roditelja) ima 32,8 odsto ispitane djece, dok 29,7 odsto njih neadekvatno reaguje (uključi se da odbrani slabijeg ili traži pomoć drugova ili stoji sa strane i navija).

Većina učenika (89,6) je uvjerena da njihovi roditelja očekuju da se oni primjerno ponašaju u školi, a o tome šta znači biti dobra osoba roditelji razgovaraju sa 80,8 procenata ispitane djece.

Istraživanje je pokazalo da većina učenika (73 odsto) zastupa pozitivne stavove i društvene vrijednosti, a 69 procenata anketiranih đaka saglasno je da u većini škola postoji neka vrsta organizacije (školske klime) koja je usmjerena na djelovanje protiv nasilja.

Istraživanje je pokazalo da 65,1 odsto đaka smatra da se u njihovim školama  odmah reaguje kada se pojavi neki problem vezan za nasilje. Da se može slobodno obratiti bilo kojem nastaniku škole kada mu je potrebna pomoć misli 68,3 % đaka koji su učestvovali u istraživanju. Nešto manji procenat, 63,4 % obaviješten je u školi šta treba da preduzme kada je izložen nekom obliku nasilja.

Šta rade kada postanu žrtve

Rezultati pokazuju da samo 30,9 % učenika adekvatno reaguje kada je izloženo nasilju (obraća se nekom ko je dužan da ga zaštiti – prvo roditelju zatim nastavniku, pa direktoru i pedagogu).

„Za školu nasilje je često nevidljivo. Učenik, u poziciji žrtve, rijetko se obraća odraslima, a kada odluči, obraća se prije roditelja nego nekome od zaposlenih u školi”, navodi se u rezultatima.

Reakcije škola i nastavnika

Da je potpuno tačno da u školi pomažu đacima da bolej upoznaju i poštuju osobe koje su drugačije (na primejr djecu racličitih nacija i vjera ili osobe s invaliditetom) smatra 71 odsto đaka koji su učestvovali u istraživanju, dok ih 59 procenata navodi da ih u školi uče kako da se zaštite kada su izloženi enkom obliku prijetnje. Da u školi uče kako da na miran način riješe sukob ili neki problem misli 69,1 % đaka.

Istraživanje je pokazalo da 43.7 odsto nastavnika/ca odmah reaguje da spriječi nasilničko ponašanje I zaštiti žrtvu, dok 34,9 procenata njih ima odloženu reakciju I tek onda poziva roditelja, uključuje pedagoga ili direktora.

Prema mišljenju učenika 20,7 odsto nastavnika ignorišu situaciju (prave se da ne vide) ili đaci nemaju predstavu o tome šta bi nastavnik uradio.

Izvor: Portal Roditelji.me

Pripremio: Ivan Čović

Da je opština Tuzi nepristupačna za osobe sa invaliditetom još jednom je dokazano kroz projekat Pravo na slobodan parking koji su sproveli Savez udruženja paraplegičara Crne Gore i Udruženje paraplegičara Podgorica. Utvrđeno je da od 250 parking mjesta samo dva su obilježena za osobe s invaliditetom. To je, kako je kazao Dejan Bašanović, generalni sekretar Udruženja paraplegičara Podgorica, nedovoljno.

„Od 250 parking mjesta samo dva su obilježena za osobe s invaliditetom što je mnogo ispod procenta. Na ovaj broj parking mjesta trebalo bi da bude 12 mjesta za osobe s invaliditetom“, rekao je Bašanović.

On je istakao da ovo nije jedini problem sa kojim se suočavaju osobe s invaliditetom, ali i da njime nijesu samo pogođene Tuzi već i ostali gradovi.

„Problem je i nepropisno parkiranje. Ljudi se parkiraju na mjestima namijenjenim za lica s invaliditetom. To su najprimamljivija mjesta jer su najbliža institucijama u kojima ostvaruju svoja prava. Tu imamo najviše problema. Treba mnogo da se radi na podizanju svijesti građana. Ova parking mjesta namijenjena su za populaciji kojoj su neophodna. Veliki problem je i parkiranje na ivičnjacima i trotoarima pa se ne mogu kretati. Ako imamo pristupačne autobuse koji imaju rampe ali ne mogu prići stajalištima jer se auta tu parkiraju onda opet imamo problem. Ovo je širi problem koji se dešava i pogađa lica s invaliditetom, posebno ako su korisnici kolica“, istakao je Bašanović.

On je istakao da su kroz ovaj projekat glavne aktivnosti bile presjek stanja po opštinama koje su donijele odluku o javnim parkiralištima i da li su odredili pravilan procenat za OSI.

„Dopisi su upućeni prema 24 opštine, a odgovor je stigao od 18 lokalnih samouprava. Odgovor nijesu dostavili Tivat, Bijelo Polje, Andrijevica, Plužine i Gusinje. Provjerom na sajtu ovih opština utvrdili smo da su Tivat, Budva i Bijelo Polje donijeli te odluke, dok Andrijevica, Plužine i Gusinje nijesu. Od 18 opština Petnjica, Žabljak, Šavnik, Danilovgrad, Kolašin i Bar nijesu donijeli odluku o javnim parkiralištima, a opštine Bijelo Polje, Herceg Novi i Mojkovac nijesu definisali procenat koje je potrebno obilježiti. Recimo Podgorica od 3.500 mjesta obilježila je 150 pri čemu je još 30 u fazi obilježavanja i onda bi to bio procenat od pet odsto“, kaže Bašanović.

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Dan