Kako je prošao septembar i već evo par godina od mog preseljenja iz Nikšića u Podgoricu i kako ovih dana često čujem šaljivu rečenicu: “Ti si sad već Podgoričanka“, često sam se vraćala na početke samostalnog života, ili da budem preciznija, na tu moju želju da živim odvojeno od svojih roditelja, a od želje do realizacije ima dosta, sada to znam, tada i ne baš.

I tako, jedno veče dok sam se vraćala s posla na stan pita me taksista, kako se snalazim ovdje, ja kažem dobro i pomalo nesigurno dodah, da živim samostalno jer nekako znam da ljudi to doživljavaju baš senzacionalistički, ili baš se ne mogu „čudu načuditi“ (Kakvu je i ovaj taksista, uostalom, reakciju i imao) a moj odgovor na to je bio „Da živim lijepo, najljepše.“ On ostao u čudu kao da je dobio odgovor na nekom drugom jeziku, ja ostah s mojim lijepim osjećajem i osmijehom na licu. Dva svijeta različita. 

Kad smo već kod ovih drugih „svjetova“ nijesam još uvijek uspjela da shvatim to da kada tražite stan na iznajmljivanje i ako kažete da ste osoba s invaliditetom i pitate kakav je prilaz zgradi, da li ima lift i sl. (Jer nema ni jedno ni drugo baš svaka zgrada) po srijedi su dva scenarija: Prvo ili će vas odmah eliminisati i neće vam dati priliku da pogledate stan jer ste, jelte OSI, a drugo: Ako vam se, ipak, pruži prilika da dođete, sačekaće vas porodica, ovdje pri tom ne mislim na jednu ili više osoba iz jedne porodice, nego tri, četiri, ili više osoba, uža i šira familija, kao svatovi kad čekaju mladu, kako sam znala da kažem, i još i ne uđete u stan, a oni vas ubjeđuju kako to nije za vas i kako se tu ne možete snaći. I onda tu dolazimo do onoga što sam vam na poćetku rekla Ž-E-LJ-A i R-E-A-L-I-Z-A-C-I-J-A ili  ovako prosto rečeno „jedno je teorija drugo je praksa“. 

Ne bih bila iskrena kada bih vam rekla da sam na takve stvari u početku lako odmahnula rukom, i ne baš, teško sam ih prihvatala, ali sam i dalje išla za svojom željom i znala da će se to desiti odnosno da ću se useliti u svoj stan koji ću ja plaćati od svog zarađenog novca. Dok sad pišem ovaj tekst, imam i ne tako lijep osjećaj da one stvari koje su nam, što bi se ovako malo poslovnije reklo, zagarantovane pravom, kao pravo na stanovanje u teoriji postoji, u praksi i ne baš. Dva svijeta različita.

I da vam kažem treći scenario, koji je pokazao u mom slučaju pozitivan ishod: Pozovete gazdu/aricu koji/a izdaje stan i ne govorite mu ništa (Mislim na invaliditet) i ne pitate ništa ili se pokušate raspitati ko živi blizu u tom dijelu grada ili u toj zgradi. I eto ga džek pot, nakon odlaska i ličnog razgovora s osobom koja izdaje stan, možda se i odluči na to da Vi budete sljedeća osoba koja će se useliti da živi u njemu. 

Mislim, ja ne želim da budem pesimistična ili kako volim da često kažem „mrak žena“,☺ ali to nije neki džek pot niti vam može biti lijep osjećaj da se ponašate kao da čekate dobitak na lotou, ukoliko želite da vam neko izda stan ili makar da vam omogući da ga pogledate. To što sam ja željela da vam ispričam neke stvari u vezi sa samostalnim životom iz drugog ugla, ne znači da ovo nije važno. Jeste, naravno, jer zaista pokazuje kako ljudi doživljavaju osobe s invaliditetom, koliko imaju predrasude prema nama: Da li ćemo mi možda nešto polomiti u stanu, znamo li da spremamo, kuvamo, da li ćemo uopšte održavati stan i ispunjavati ostale obaveze koje kao stanari imamo? Dijelom možda i jesu, na neki način, opravdane jer neko i ko nije OSI može da ih ne obavlja kao treba ili u skladu s prethodnim dogovorom.

Sporna je druga stvar - Što se nama i ne pruža prilika da budemo samostalni, kako od samog sistema, tako i od pojedinaca jer nam se ne omogućavaju, na pravi način, adekvatni servisi podrške, pa onda i pojedinci reaguju na način kako sam gore već pomenula. Kada bi u našem društvu bio veći broj samostalnih OSI, onda mislim da se i ne bi posmatrao kao jedan od „izuzetaka“ samostalnost OSI, bilo bi „manje taksista" ili situacija u kojima bismo razmišljali kao dva svijeta različita. Zato je važno da govorimo o njima na ovaj ili onaj način jer je priča, razgovor i dijeljenje iskustva spona (razumijevanje) među ljudima.

Tekst je objavljen u UMHCG Časopisu DISABILITYinfo, izdanju posvećenom djeci i dječjim pravima.

Autorka: Anđela Miličić

,,Ljudi, ja ću ovo danas da uradim. Ja ću ovo danas da uradim. Moj najveći strah je strah od visine. Šta je jače? Želja ili strah? Nije stvar u tome šta je jače, jer ovo nije takmičenje. I nije stvar u tome da se ja više neću plašiti visine posleg ovoga. Ja ne idem tamo da se borim sa strahom. To nije borba. Ja se predajem strahu. Osjećam strah, svjesna da emocija ne ubija. S druge strane, postoji ono ,,zašto raditi nešto protiv sebe“ ali ne radim ništa protiv sebe, radim ono što želim, svjesna da ću se vjerovatno i posle ovoga plašiti. Možda ću se plašiti više, možda ću se plašiti manje, možda jednako...nije važno, baš nije važno...“ Nisam uspjela da završim snimanje svog videa, prekinuo me je momak koji je tog dana skupio sav moj strah i rasuo u vazduh, poput sjemenki maslačka koje čekaju da budu oduvane i raznesene vjetrom. Potrčala sam i poletjela. Kao mnogo puta do sada! Svaki let je bio takav od kada znam za sebe.

Kada čovjeku daš mogućnost da bira, on zapravo stvara svoju mini istoriju. Pravi izbore i ti izbori utiču na njegovu budućnost. Čovjek želi da bira. Čovjek se plaši da izabere. Evolucijski gledano, nismo oduvijek imali privilegiju da previše biramo, bili smo ili lovac ili plijen. Savremenom čovjeku je data privilegija da izabere gdje će da živi, sa kim će da živi i kako će da živi. To je tako velika stvar! U svakom trenutku možemo da pravimo izbore i da biramo od ovog trenutka kako će se odvijati naš dalji život na Zemlji. Ja sam odlučila da je ova godina, moja godina izbora! Desile su se stvari koje nisam mogla da biram i na koje nisam mogla da utičem. Suočena sa informacijom koja izvrće čitav tvoj svijet i tvoj smisao pretvara u običnu kašu, bez ukusa, bez mirisa, bez boje i oblika. Jedno ništavilo, duplo golo, statistička greška. Suočena s mogućnošću da jednu noć mogu zaspati, sa svim svojim planovima za sjutra, sa svim svojim snovima, s toliko toga što treba da uradim, ne sluteći da ću se 7 ili 8 sati kasnije probuditi i da ništa neće biti važno. Da će nastupiti tama i da će se moj život okrenuti za 180 stepeni. Trenutak nakon dobijanje te informacije ništa više nije isto. Srce se bori da brže kuca, šire se zjenice, disanje postaje ubrzano, oslobađaju se veće količine adrenalina i noradrenalina, tijelo je spremno za bijeg! Ali, nemaš gdje da pobjegneš. To je šta je, takvo kakvo je i jedino to imaš u tom trenutku. Misliš kako ti je neko ukinuo mogućnost izbora, ti ne možeš da biraš i svi tvoji napori su beznačajni. Nakon toga, nalaziš se u stanju šoka, pa pokušavaš da negiraš situaciju, da je odbacuješ i da misliš ako tome ne razmišljaš – pa to je isto kao da ona ne postoji. Sa svakim novim danom se sve više adaptiraš, da bi preživio... tu se završava ova tužna saga! Neću da preživljavam, hoću da živim!

Od tada ja koristim privilegiju i pravim izbor. Pravim mnogo izbora, koje nikada ranije nisam napravila. Biram da neću da se samosažalijevam, da neću da čekam dan koji nigdje nije zakazan, koji niko ne može da predvidi. Ne želim da mi život prođe čekajući katastrofu, koja možda nikada neće ni doći. Biram da iskustvo koje otvara oči iskoristim u svoju korist i da živim smislen život, u skladu sa svojim životnim vrijednostima. Odlučila sam da vidim najviše što mogu vidjeti, da osjetim i doživim sve što je u skladu sa mogućnostima, da planiram i da se nadam. Da radim stvari kojih sam se oduvijek plašila, da probam sve što sam željela da probam, a nikad nisam imala vremena. Sad biram da uradim sve to. Biram da imam vrijeme za sebe. Da radim stvari koje volim, da ispunjavam svoje želje i da se svemu tome posvetim kao da su najvažnije stvari u mom životu. Skijanje, ronjenje, paraglajding, motori, plivanje, trčanje... sve što mi padne na um. Biram sve i sve to bira mene. Ne znam da li je ovo samo početak i gdje će me sve to odvesti, i ne želim ni da znam. Prepuštam se životu koji za mene ima smisla i polijećem u nove životne avanture. Od svega na svijetu, nema ništa ljepše nego raditi nešto prvi put. Još ako se plašiš toga! To je iksutvo za sva vremena! Dio tebe i tvog postojanja! Za sami kraj moram da ponovim: Ljudi, ja ću ovo danas da uradim! Šta god požel

Tekst je objavljen u UMHCG Časopisu DISABILITYinfo, izdanju posvećenom djeci i dječjim pravima.

Autorka: Dragana Đokić

U skladu s odredbama Zakona o medijima (članovi 48, 49 i 51), tražimo ispravke navoda, emitovanih u prilogu Dnevnika 2 RTCG, od 1. juna 2023, i tekstu objavljenom na Portalu RTCG, u kojem je prenesena informacija sa Konferencije za medije Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) i Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), koja je organizovana povodom kontinuirane negativne propagande u oblasti rada i zapošljavanja osoba s invaliditetom (OSI), s akcentom na navodne zloupotrebe subvencija koje ostvaruju poslodavci osoba s invaliditetom.

Hronološki, neispravano je prenijeto „da mogućnosti za zloupotrebu postoje svjesni su u Udruženju mladih sa hendikepom“. Jer Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, nije izjavila da je Udruženje, kao organizacija koja predstavlja OSI, svjesna toga da zloupotrebe postoje, već je pozvala nadležne institucije da to detaljno ispitaju i da, ukoliko utvrde da ih ima, procesuiraju počinioce i adekvatno ih sankcionišu. U tom smislu, tekst, objavljen na Portalu RTCG, pod naslovom Moguće zloupotrebe pri isplati subvencija, država da reaguje je tendenciozno naveden, a cijeli prilog i tekst doživljavamo kao stav zbog kojeg smo upravo konferenciju i organizovali – da su osobe s invaliditetom nedostojne visokih zarada, pa je, kada je riječ o njihovom zapošljavanju, „riječ o biznisu ili o osjećaju solidarnosti‟ kako istače novinarka. 

Takođe, predmetna konferencija nije organizovana, kako stoji u emitovanom prilogu, ,,povodom sumnji u zloupotrebe subvencija“ i to „kroz enormne iznose koji im se, navodno, isplaćuju“, nego zbog medijskih navoda koje, proteklih mjeseci, kontinuirano objavljuju mediji, među kojima je i Vaša kuća. 

Nadalje, Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, predstavljen je kao predstavnik Fonda za profesionalnu rehabilitaciju iako je on, više puta, čak i na samom početku konferencije, ponovio da je predsjednik Savjeta Fonda za profesionalnu rehabilitaciju. Podsjećanja radi, Fond za profesionalnu rehabilitaciju organizovan je kao dio Zavoda za zapošljavanje Crne Gore (ZZZCG), dok je Savjet Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, čiji je Macanović predsjednik, savjetodavno tijelo u čijem radu - osim predstavnika Ministarstva rada i socijalnog staranja, predstavnika poslodavaca i sindikata - učestvuju i dva predstavnika organizacija OSI. Stoga, stavovi koje je iznio Macanović nijesu, niti mogu biti, stavovi državnih institucija jer su u pitanju njegovi lični stavovi, koje je iznio kao predstavnik tog tijela, odnosno Savjeta Fonda, te kao izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore.

Pored toga, netačna je i tvrdnja da svaki poslodavac, ukoliko zaposli OSI, dobija subvenciju od 75% bruto zarade. Naprotiv, poslodavac, ako zaposli OSI, dobija subvenciju maksimalno do 75% bruto zarade u zavisnosti od procenta invaliditeta zaposlene osobe s invaliditetom.

Još jedna od netačnih informacija je i ta da je „na adresu Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, od januara stiglo 800 zahtjeva za zapošljavanje osoba s invaliditetom“ jer je riječ o 800 zahtjeva za subvencije zarada, od kojih je 300 zahtjeva za novozaposlene, a 500 zahtjeva je za produženje prava na subvenciju zarade već zaposlenih OSI.

Na kraju, ali ne i manje važno, moramo dodatno prokomentarisati i zaključnu rečenicu kojom je novinarka i autorka pomenutog priloga završila reportažu s konferencije. Ona, dakle, kaže da „stigmatizacija, izgleda, ne destimuliše poslodavce“, što samo implicira da je ona, zapravo, i došla sa stavom da zloupotreba ima, te da je na konferenciji dobila argumente kojim ga potkrepljuje. 

Zbog svega navedenog, tražimo integralno prenošenje ovog Reagovanja i emitovanje u istim medijima, odnosno u istim formatima emisija/portala. 

Savez slijepih Crne Gore i Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore

Projekat Podrška, a NE zanemarivanje! sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, uz finansijsku podršku Glavnog grada Podgorice, kroz Javni konkurs za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija za 2023.

Projekat ima za cilj doprijeniti poboljšanju položaja mladih s invaliditetom za aktivno učešće u svim sferama društvenog života na teritoriji Glavnog grada Podgorice. Ovi ciljevi se namjeravaju dostići organizovanjem Susreta mladih s invaliditetom (grupa samopodrške), Konferencijom o položaju osoba s invaliditetom u Glavnom gradu Podgorici i Medijskom kampanjom.

Projektom će biti obuhvaćena mladi s invaliditetom, osobe s invaliditetom i njihove porodice, Glavni grad Podgorica, organizacije osoba s invaliditetom i omladinske organizacije, mediji, društvo u cjelini.

Realizacija projekta traje 12 mjeseci, počev od 25. maja 2023.

Medijski navodi o zloupotrebama subvencija za poslodavce koji zapošljavaju osobe s invaliditetom (OSI) sadrže poluistinite i nepotpune podatke, poručeno je na zajedničkoj pres konferenciji Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i Saveza slijepih Crne Gore (SSCG).

„Pričom o, navodno neracionalno, visokim zaradama osoba s invaliditetom (OSI), šalje se poruka da su visoke zarade osoba s invaliditetom nezaslužene jer smo mi, jel'te, nesposobni za rad i ne zaslužujeno visoku zaradu, makar imali iste ili i bolje kvalifikacije od osoba bez invaliditeta“, kazala je izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić.

Dodala je kako vjeruje da se zbog toga iznos zarade o kojem se pisalo u tekstovima poredio sa zaradom predsjednika Vlade i predsjednika države „jer, valjda su oni, samom funkcijom, zaslužni građani, bez obzira na to imaju li rezultate i kako rade“.

 „Ubijeđena sam da je namjera navedenog - dobijanje društvene podrške za smanjenje obima postojećih prava, na način što će se ograničiti iznos subvencije, čemu se izričito protivim, odnosno namjera je da se definiše gornja granica subvencija koju mogu ostvariti poslodavci. Šta je sljedeće - propisivanje iznosa maksimalne zarade koju mogu imati osobe s invaliditetom?“, upitala je Vujačić.

Ona smatra da je ovu konferenciju trebalo da organizuje Vlada Crne  Gore, odnosno organi u njenom sastavu nadležni za politiku rada i zapošljavanja.

„Međutim, kako Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod za zapošljavanje ćute na kontinuiranu negativnu kampanju, odnosno propagandu o navodnim zloupotrebama subvencija, ali joj i direktno doprinose svojim izjavama, možda je i podstičući, onda je vrijeme da se mi potrudimo zaustaviti njen nastavak“, kazala je ona.

Vujačić je naglasila da se, sada, teško mogu ublažiti negativne posljedice i nanijeta šteta. Prema njenim riječima, sama po sebi je poražavajuća činjenica da, u Crnoj Gori, poslodavci imaju mogućnost izbora da li će zaposliti osobu s invaliditetom, ili će, ukoliko to ne učine, platiti poseban doprinos za njihovo zapošljavanje. Međutim, dodaje, ona je apsolutno opravdana jer da poslodavci, koji zapošljavaju OSI, nemaju garantovana prava na različite vrste subvencija, broj zaposlenih OSI bi se svodio na statističku grešku.

„I tako je bilo do osnivanja Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, pa i godinama nakon toga. I trenutno se više OSI zaposli kroz projekte tzv. grant šema, nego u „redovnoj“ proceduri. I dan danas, petnaest godina nakon primjene Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, broj zaposlenih OSI je manji od broja OSI koje su na evidenciji Zavoda za zapošljavanje“, pojasnila je Vujačić.

Ona je podsjetila da je ovaj Zakon usvojen 2008. kao poseban zakon što, samo po sebi, potvrđuje da Zakon o radu, kao opšti zakon, ne može riješiti društvenu nepravdu i položaj OSI u pristupu tržištu rada.

Pritom je mišljenja da je šteta što, u medijima i zvaničnim izvještajima, ne čitamo o višestrukim benefitima zapošljavanja osoba s invaliditetom i o nesrazmjernim negativnim efektima njihove nezaposlenosti i nezapošljivosti. „Osoba s invaliditetom, koja nema adekvatne prihode, ne može imati samostalan i produktivan život, već je zavisna od porodice i sistema, često dovedena u poziciju pukog preživljavanja, a onda se, nerijetko, i članovi njene porodice odriču sopstvenih izbora - primorani da pružaju podršku toj osobi za zadovoljavanje osnovnih potreba. Logičan slijed stvari podrazumijeva osjećaj bespomoćnosti, beznađa i beskorisnosti kod samih osoba s invaliditetom, koje će onda, radije, ostati kući nego, u suprotnom, da vrlo vjerovatno, završe u nekom mediju, u negativnom tekstu i kasnije stigmatizovane od zajednice. Tako su osobe s invaliditetom skupe za društvo, zbog čega ni ono samo ne može biti ekonomski razvijeno i napredno“, navela je Vujačić.

Ona je istakla i da ako zloupotreba ima, oni koji ih čine, kada se to dokaže, moraju biti sankcionisani, te da sve suprotno od toga samo proizvodi štetu OSI, ne ni poslodavcima, a još manje državi Crnoj Gori, „a nas sve označava lopovima, štetočinama i nemoralnima“, dodala je Vujačić.

Na kraju, zaključila je da je neprihvatljivo da oni koji sebe predstavljaju kao zastupnike za prava OSI i sami pričaju o tome da treba ograničiti subvencije jer, „navodno, zbog iznosa zarada nekih OSI, odnosno visokih subvencija, kasne isplate subvencija, a ne zbog neredovnog rada Zavoda za zapošljavanje, odnosno angažovanih u Fondu za profesionalnu rehabilitaciju“, zaključila je Vujačić.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore Goran Macanović, obraćajujući se ujedno i kao predsjednik Savjeta Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, je izjavio i da je čitava ova situacija, koja je bila predmet medijskih natpisa koji negativno karakterišu OSI, zapravo, posljedica toga što su brojni zahtjevi dugo bili u Zavodu, a zašto nisu blagovremeno dostavljeni Savjetu, koji je nadležan da razmatra to, pitanje je za Zavod za zapošljavanje i zaposlene u Fondu.

„Ovo vam jasno pokazuje da Fond za profesionalnu rehabilitaciju nije obračunavao i isplaćivao one subvencije za one zarade koje su poslodavci tokom godine podnosili Zavodu.“, dodao je on.

Macanović je dalje naveo da je zbog deficita znanja u Zavodu, on, kao predsjednik Savjeta Fonda, odradio analizu na osnovu zvaničnih eksel tabela koju koriste u Zavodu, a ne preko aplikacija. „Da razjasnimo tu priču o visokim zaradama OSI, podaci pokazuju sljedeće: Od ukupnog broja isplaćenih subvencija za zarade u 2021, po mjesecima, najveći broj zarada iznad 1000 evra, bio je 120, a u procentualnom iskazu je to oko 9%. Prosječno, u 2021. je obrađivano i isplaćeno 1.136 zahtjeva, a trebalo ih je biti preko 2000 jer se u 2021. broj zaposlenih OSI povećao.“, naveo je Macanović.

„Samo ovaj podatak jasno dokazuje da Fond za profesionalnu rehabilitaciju nije obračunavao i isplaćivao one subvencije, za one zarade, koje su poslodavci podnosili Zavodu“, ustvrdio je Macanović. „Od ukupno 810 razmatranih zahtjeva na sjednicama Savjeta u toku 2023, njih 298 je predato tokom 2022, 19 je predato  tokom 2021, a čak jedan zahtjev je  predat  u 2020.“, zaključio je.  

On je dalje naglasio da, iz godine u godinu, broj poslodavaca, koji zapošljavaju osobe s invaliditetom, raste i to sa 319, koliko ih je bilo 2017, na 2970 koliko ih je bilo u 2022. Dakle, na kraju 2017. je bilo zaposleno 319 osoba s invaliditetom, što je odgovaralo rashodu Fonda u iznosu od 5.299.282,92 evra, iako je veći iznos tog troška bio za grant šeme i druge subvencije, a ne samo za subvencije zarada. Rashodi Fonda 2020, 2021, a posebno u 2022. ne odgovaraju povećanju broja zaposlenih OSI jer nijesu bili redovni.

Prezentujući podatke do kojih je, kao predsjednik Savjeta Fonda, došao, on je, kao posebno interesantne, naveo one iz 2021. jer su, smatra, upravo te godine započeli krucijalni problemi.

U toj godini je Zavod u prosjeku  mjesečno obrađivano je i isplaćeno, prosječno, 1.136 subvencija na zarade, a trebalo ih je biti preko 2000, jer se, podsjeća Macanović, u ovoj godini
broj zaposlenih OSI povećao.

„Kad se zaposli osoba s invaliditetom s manjim procentom invaliditeta, država ima manje troškove, nego ako je ta osoba na evidenciji nezaposlenih“, naveo je Macanović.

Dakle, kako je dodao, zapošljavanje OSI s manjim procentom invaliditeta državi je, jasan je bio on, manji trošak nego ako ta ista osoba prima naknadu sa Biroa rada, po osnovu nezaposlenosti.

„Efekti zapošljavanja OSI sa neto platom od 700 evra odgovaraju prihodu budžeta od 303,38 evra, dok je prihod od nezaposlene OSI, svega, 31,24 evra. Mjesečni troškovi državnog budžeta za zaposlenu osobu s invaliditetom, sa subvencijom od 75%, iznosi 329,41 evro, a sa subvencijom od 50% 118,48 evra.“, pojasnio je Macanović.

S druge strane, troškovi državnog budžeta za nezaposlenu OSI iznose 148,76 evra na mjesečnom nivou, stoji u analizi koju je izradio
Macanović.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore je, na kraju, pozvao Ministarstvo rada i socijalnog staranja i Zavod da, umjesto što razmišljaju o ograničavanju subvencija, počnu objavljivati podatke o tome koliko država prihoduje od poreza koje uplaćuju poslodavci koji zapošlavaju OSI, podsjećajući u odgovoru na pitanja novinara da je država nenamjenski potrošila preko 100.000,00 evra, koje su poslodavci godinama isplaćivali zbog toga što ne zapošljavaju OSI.

Savez slijepih Crne Gore (SSCG) i Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), povodom kontinuirane negativne propagande u oblasti zapošljavanja osoba s invaliditetom, organizuju Konferenciju za medije. Konferencija će se održati u četvrtak, 1. juna 2023. s početkom u 10.00 časova, u hotelu Ramada (Sala Medun). Na Konferenciji će govoriti Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG i Goran Macanović, izvršni direktor SSCG i predsjednik Savjeta Fonda za profesionalnu rehabilitaciju. 

Na Konferenciji će, između ostalog, biti iznijete i činjenice i egzaktni podaci o trenutnim praksama i stanju u oblasti subvencija, koje ostvaruju poslodavci koji imaju zaposlene osobe s invaliditetom, uključujući i kroz osvrt na rad nadležnih institucija.

Pozivamo medije da isprate Konferenciju i time doprinesu potpunom i tačnom informisanju javnosti.

Podgorica, (MINA) – Država ne preduzima sve mjere kojima bi osigurala veći nivo garancija i poštovanja prava osoba s invaliditetom i omogućila njihovu adekvatnu zastupljenost u organima vlasti i na pozicijama odlučivanja, ocijenila je izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić u intervju za Savez slijepih Crne Gore (SSCG).

Kompletan intervju je u nastavku. 

- Kako ocjenjujete trenutno stanje po pitanju učešća osoba s invaliditetom u javnom i političkom životu?

Marina Vujačić (M. V): Trenutni nivo učešća osoba s invaliditetom u javnom i političkom životu Crne Gore nije adekvatan iz više razloga, uključujući i zakonodavni okvir, ali i nivo poštovanja njihovih prava u praksi. Ovo se odnosi i na pravo osoba s invaliditetom da biraju, dok se, još uvijek, o pravu osoba s invaliditetom da budu birane i ne govori dovoljno. Takođe, segment prava na učešće u javnom životu podrazumijeva i to da su osobe s invaliditetom, u maloj mjeri, zastupljene u okviru pozicija odlučivanja, bez obzira na standarde i obaveze države.

U tom smislu, država ne preduzima sve obavezne mjere i aktivnosti da bi osigurala veći nivo garancija i poštovanja prava osoba s invaliditetom i omogućila njihovu adekvatnu zastupljenost, uključujući i u organima vlasti i na pozicijama odlučivanja.

- Na osnovu informacija kojima raspolaže Vaša organizacija, da li su i u kojoj mjeri, pitanja koja se tiču unaprjeđenja položaja osoba s invaliditetom zastupljena u programima političkih partija?

M. V: Pitanje i prava osoba s invaliditetom nijesu zastupljena, u dovoljnoj mjeri, u programima političkih partija, a i kada su zastupljena, uglavnom se ne radi o adekvatnom pristupu fenomenu invaliditeta. Navedeno znači da, političke partije pitanja osoba s invaliditetom vide kao pitanja socijalne politike, a ne širokog spektra ljudskih prava, zbog čega se njihove predložene mjere odnose samo na pitanja socijalne politike i, eventualno, zapošljavanja. O tome, kakav je pristup političkih partija prema osobama s invaliditetom, dovoljno govori činjenica da se većina prostora u kojima se nalaze partije ne nalazi u pristupačnim okruženjima, niti se njihovi programi i kampanja sprovode na način koji je pristupačan svim kategorijama osoba s invaliditetom s aspekta pristupačnosti informacija i komunikacija i sredstava koja koriste.

- Prepoznaju li predstavnici institucija sistema značaj vaših preporuka i da li su u prethodnom periodu preduzete određene konkretne mjere, kojima bi se potvrdila suštinska, a ne samo deklarativna posvećenost poštovanju ljudskih, konkretnije građanskih i političkih prava osoba s invaliditetom?

M. V: Možda institucije sistema, u određenoj mjeri, prepoznaju značaj obaveza i preporuka u odnosu na osobe s invaliditetom, ali su preduzete mjere, s njihove strane, ili nedovoljne ili neadekvatne. Navedeno, posebno, imajući u vidu da je država Konvenciju Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom ratifikovala 2009, a da još uvijek ni nivo garancija ne prati standarde Konvencije, pa samim tim ni praksa, odnosno primjena garancija. Činjenica da je Ustavni sud dvije norme iz Zakona o izboru odbornika i poslanika, a koje se odnose na prava osoba s invaliditetom, proglasio neustavnim potvrđuje navedeno, ali i govori o neophodnosti planiranja i sprovođenja treninga i obuka o principima ljudskih prava osoba s invaliditetom i o Konvenciji. Ovo se odnosi kako na Skupštinu Crne Gore, Državnu izbornu komisiju, opštinske izborne komisije, biračke odbore, ali i sve političke partije, odnosno na sve institucije i organe za sprovođenje izbora.

Osim nedostatka mjera i aktivnosti koje oni sami preduzimaju, nerijetko izostaje njihov odgovor na upućene inicijative, a kamoli adekvatno postupanje po inicijativama. Tako, na primjer, još uvijek nijesmo dobili odgovor na upućenu Inicijativu Opštinskoj izbornoj komisiji Glavnog grada- Podgorice, nakon nalaza monitoringa biračkih mjesta, biračkog materijala i procedura glasanja na održanim lokalnim izborima u Podgorici, u oktobru 2022.

- U pogledu pristupačnosti biračkih mjesta i samog procesa glasanja, odnosno ostvarivanja aktivnog biračkog prava, bilježi se određeni napredak. Koje bi segmente u ovoj oblasti trebalo dodatno unaprijediti? 

M. V: Jako mali napredak postignut je u segmentu arhitektonske pristupačnosti, odnosno nesmetanog pristupa, ulaska, kretanja i boravka unutar biračkih mjesta posebno za korisnike kolica. Neke opštinske izborne komisije, određivanjem novih biračkih mjesta, ispratile su obavezu o pristupačnosti, ali organi za sprovođenje izbora nijesu uradili ništa da ranija biračka mjesta učine pristupačnim.

Naprotiv, i opštinske izborne komisije i birački odbori pokušavaju prebaciti odgovornost na vlasnike tih objekata, posebno ako je riječ o javnim objektima i ustanovama, dok se za privatne objekte opravdavaju izgovorom da oni i ne mogu naložiti vlasnicima tih objekata da ih učine pristupačnim. Ukoliko ne mogu, onda, moraju izabrati pristupačna biračka mjesta. To im je i ustavna i zakonska obaveza, zbog toga što je diskriminacija po osnovu invalidnosti jednako propisana u slučaju nemogućnosti nesmetanog pristupa bilo kom javnom objektu i površini, ili objektu i površini u javnoj upotrebi.

O navedenom, postoje i pravosnažne presude po tužbama za zaštitu od diskriminacije, u kojima je utvrđena diskriminacija i naloženo uklanjanje posljedica diskriminacije, odnosno prilagođavanje tih objekata. Određeni napredak, svakako, jeste postignut kada je u pitanju uređenje samog biračkog mjesta, odnosno postojanje police na nižoj visini u glasačkoj kabini, postavljanje glasačke kutije na nižoj visini od standardne, obezbjeđivanje dva šablona na svakom biračkom mjestu i etison traka za orjentaciju osoba s oštećenim vidom, dok samo neki birački odbori poštuju preporuku o mogućnosti potpisa izvoda iz biračkog spiska faksimilom, dok većina i dalje zahtijeva otisak prsta u situaciji kada nije moguć svojeručni potpis.

- Da li osobe s invaliditetom kojima je oduzeta poslovna sposobnost mogu ostvariti svoja biračka prava na jednakim i ravnopravnim osnovama?

M. V: Od trenutka kada je prihvaćena inicijativa UMHCG za vraćanje u birački spisak svih osoba kojima je oduzeta poslovna sposobnost, i sprovedena kampanja koju je podržala Misija OEBS u Crnoj Gori nijesmo imali prigovore da nekom od njih nije omogućeno pravo da biraju na izborima. Vjerujem da bi ovu praksu trebale ispratiti i druge zemlje, posebno one koje su kao i Crna Gora ratifikovale Konvenciju.

- Kada govorimo o uslovima za kandidaturu OSI za obavljanje javnih funkcija, situacija je znatno drugačija, usljed veoma izražene stereotipizacije. Koji su najčešći stereotipi u odnosu na kandidaturu osoba s invaliditetom za javne funkcije?

M. V: Za osobe s invaliditetom se često vjeruje da nijesu sposobne donositi odluke o sopstvenom životu, a kamoli da učestvuju u procesima donošenja odluka ili da donose odluke za druge građanke i građane. Dugogodišnja primjena različitih modela pristupa invaliditetu, uključujući i model milosrđa, dovela je do izolacije i isključenosti osoba s invaliditetom, njihove neosnaženosti i pasivnosti, dok su svi ostali u sistemu to smatrali logičnim stanjem stvari. Zbog toga, i dan danas, imamo nepristupačnu Plenarnu salu u Skupštini Crne Gore i većinu lokalnih parlamenata koji su, takođe, nepristupačni.

Doduše, možda ne treba čekati uslove za kanditaturu nego, upravo, kanditaturom izvršiti pritisak da se praksa promjeni jer da nije aktivizma osoba s invaliditetom i njihovih predstavničkih organizacija ne bi bilo značajnog pomaka u nijednoj oblasti života osoba s invaliditetom. Svakako, neophodno je preduzeti i druge mjere za adekvatne garancije pasivnog prava glasa, odnosno mogućnosti osoba s invaliditetom da budu birane.

Do sada nije bilo pomaka u ovoj oblasti. Da li očekujete da ćemo u narednom periodu možda imati predstavnika/cu osoba s invaliditetom u parlamentu, ili na nekoj drugoj javnoj funkciji, čime bi se podstakla aktivnija borba za poštovanje njihovih prava?

M. V: I do sada smo u Skupštini Crne Gore imali i poslanike s invaliditetom, ali koji to nijesu javno saopštavali, niti se, na takav način, predstavljali, pretpostavljam zbog straha od stereotipizacije ili, možda, i ličnog neprihvatanja iskustva invaliditeta, zbog čega se o navedenom pitanju samo sporadično govori u medijima ili na nekim događajima, ali ne i na ostalim mjestima gdje bi to trebalo činiti.

Na koji način će vaša organizacija nastaviti proces zagovaranja kreiranja efektivnijih javnih politika u ovoj oblasti i koje su vaše ključne preporuke za predstavnike/ce političkih partija i institucija sistema uopšte?

M. V: Svakako ćemo nastaviti da dostavljamo sugestije za izmjene i dopune zakonodavstva, da sprovodimo kampanju o pravu na javni i politički život, da vršimo monitoring pristupačnosti biračkih mjesta, biračkog materijala i procedura glasanja za osobe s invaliditetom, ali i da sprovodimo ili iniciramo i druge aktivnosti koje će unaprijediti mogućnosti i prava osoba s invaliditetom za učešće u javnom i političkom životu. Navedeno uključuje i nastavak pružanja besplatnog pravnog zastupanja za sve osobe s invaliditetom koje nam se obrate ili za koje smo u saznanju da im je prekršeno neko od navedenih prava. Ovo posebno zbog toga što se ovaj mehanizam pokazao kao adekvatan i što je u svakom okončanom postupku utvrđena diskriminacija.

*

Intervju je kreiran u okviru projekta Biram da biram koji realizuje Savez slijepih Crne Gore.

Projekat je podržan kroz program OCD u Crnoj Gori – od osnovnih usluga do oblikovanja politika – M’BASE koji sprovode Centar za građansko obrazovanje (CGO), Friedrich-Ebert-Stiftung (FES), Centar za zaštitu i proučavanje ptica Crne Gore (CZIP) i Politikon mreža.

Projekat finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Uredila: Anđela Miličić

Izvor: MINA news
Photo credits: Miloš Vujović

Zamjenik gradonačelnice Glavnog grada Luka Rakčević potpisao je ugovor s nevladinim organizacijama, u okviru ovogodišnjeg ciklusa podrške inicijativama i projektima nevladinih organizacija, s teritorije Podgorice, za koji je budžetom za 2023. izdvojeno 60.000 evra.

„Posebno mi je zadovoljstvo da danas vidim puno poznatih osoba, ljudi koji svojim dugogodišnjim angažmanom rade za dobrobit ovog društva i to ne samo na nivou Glavnog grada i izuzetno se radujem saradnji u naredne četiri godine. Vaš rad je od velikog značaja za Podgoricu i sve njene građanke i građane, bilo da je riječ o direktnoj podršci osobama s invaliditetom ili promociji unaprjeđenja kvaliteta života, promociji evropskih vrijednosti i svim onim oblastima značajnim za naše društvo“, kazao je zamjenik Rakčević.

Zamjenik je podsjetio da je podrška Glavnog grada nevladinim organizacijama, u kontinuitetu, bila na ovom nivou, te da su i 2021. i 2022. dodijeljena istovjetna sredstva i kazao da će tendencija nove gradske uprave biti da se ta podrška povećava iz godine u godinu. Rakčević je naglasio da ovo nije jedini način podrške i saradnje Glavnog grada s nevladinim sektorom, te podsjetio na neke od projekata koji se realizuju u saradnji s međunarodnim organizacijama i istakao da se raduje realizaciji projekata koje je Glavni grad podržao ovogodišnjim konkursom.

Ispred nevladinog sektora, obratila se predstavnica NVO Udruženje mladih sa hendikepom Anđela Miličić i zahvalila na prilici da da se obrati u ime svog Udruženja. „Naše Udruženje već godinama ima saradnju s Glavnim gradom, a sve aktivnosti koje smo, do sada, realizovali dovele su do toga da je sve više mladih s invaliditetom aktivno u društvu, što je, kao što znate, neophodno jer iako živimo u modernom društvu, gdje je manje-više sve dostupno, osobe s invaliditetom se i dalje susrijeću s brojnim preprekama i zbog toga nam je podrška gradske uprave od izuzetnog značaja“, kazala je Miličić.

Komisija za raspodjelu sredstava za ovu godinu donijela je odluku o izboru osam dobitnika i to:

1. NVO Sistem –  Projekat Mi smo tim;
2. NVO Mreža za evropske politike Master, Projekat Aktivizmom mladih ka EU;  
3. NVO Udruženje roditelja djece sa teškoćama u razvoju Podgorica Projekat Tradicionalno u saradnji sa GG, do daljeg poboljšanja položaja djece i mladih s invaliditetom;  
4.  NVO Mladi Romi – Projekat Ljetnja škola ljudskih prava;
5. NVO Hestia – Projekat Novim vještinama do zaposlenja;  
6. NVO Asocijacija za edukaciju i razvoj – Projekat Podigni svoj glas;
7. NVO Čini dobro – Projekat Čini dobro – recikliraj;  
8. NVO Udruženje mladih sa hendikepom – Projekat Podrška, a NE zanemarivanje.

Izvor: Portal podgorica.me

Pripremio: Ivan Čović

„Ne tražim od tebe da me poljubiš, niti da mi se izvinjavaš kad pomislim da si pogrešio.

Neću te ni zamoliti da me zagrliš kad mi je najpotrebnije.

Ne tražim da mi kažeš koliko sam lepa, makar to bila laž, niti da mi napišeš nešto lepo.

Neću te ni zamoliti da me pozoveš da mi kažeš kako ti je prošao dan, niti da mi kažeš da ti nedostajem.

Neću tražiti od tebe da mi se zahvališ za sve što činim za tebe niti da se brineš o meni kada mi je duša dole i naravno neću ti tražiti da me podržiš u mojim odlukama.

Neću te tražiti da me slušaš kad imam hiljadu priča da ti ispričam. Neću te tražiti da učiniš ništa čak ni da budeš uz mene zauvek.

Jer ako moram da te pitam, onda ne želim to više.“

Izvor: Portal uspesnazena

Uredio: Ivan Čović

Savez slijepih Crne Gore (SSCG) poziva sve zainteresovane građane i građanke da se prijave za građansko, nestranačko posmatranje vanrednih parlamentarnih izbora.

Osobama s invaliditetom, kao i svim ostalim građanima, moraju se omogućiti uslovi za samostalno i tajno glasanje. Da li su i u kojoj mjeri oni ispunjeni provjerićemo na dan izbora, 11. juna 2023.

Ukoliko ste zainteresovani da postanete dio naše posmatračke misije, možete se prijaviti slanjem SMS poruke koja će sadržati ime, prezime i grad u kojem biste posmatrali i izvještavali o stanju s terena na broj telefona 069 769 232 najkasnije do ponedjeljka, 29. maja 2023. do 12.00h.

SSCG organizovaće i jednodnevnu, besplatnu obuku za sve posmatrače koji će biti akreditovani od strane Državne izborne komisije (DIK), a nakon uspješno sprovedenog posmatranja angažovane osobe dobiće i sertifikat.

Da svi zajedno možemo da biramo.

Izvor: Portal Saveza slijepih Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović