U oblasti prava osoba s invaliditetom nije bilo pomaka, osim ponovnog uspostavljanja Direktorata za zaštitu i jednakost osoba sa invaliditetom pri Ministarstvu za ljudska i manjinska prava i formiranja Savjeta za prava osoba sa invaliditetom u aprilu 2024, ukazala je Evropska komisija u juče objavljenom Izvještaju.

Iako Komisija navodi formiranje Savjeta u aprilu, i konstituitivnu sjednicu u julu 2024. Vlada je, nakon rekonstrukcije, morala donijeti Odluku o izmjenama i dopunama odluke o formiranju Savjeta, što je i učinila u oktobru. Međutim, i ovog kao i prethodnog puta, Ministarstvo za ljudska i manjinska prava nas je isključilo iz procesa, pa će sada, umjesto potpredsjednika Savjetom predsjedavati ministar ljudskih i manjinskih prava, čime se Savjet suštinski spušta na nivo ministarstava, a ne vladinog savjetodavnog tijela, što bi ono moralo biti. I EK u nastavku navodi da Savjet ni dalje nije u mogućnosti da obavlja svoje funkcije. Bez obzira na to Ministarstvo je, u predloženim izmjenama iako je ispravilo prethodne propuste u formiranju Savjeta na koje smo ukazali, napravilo novi koji može imati jednako loše posljedice i smanjiti uticaj Savjeta. Ovo posebno zabrinjava u svijetlu činjenice da trenutni sastav Vlade čini čak sedam potpredsjednika, pa je zabrinjavajuće da baš nijedan od njih „nije” nadležan za prava osoba s invaliditetom.

Vlada kao da, uprkos brojnim kritikama i ocjenama, namjerno i svjesno urušava ionako neprihvatljivo loš položaj osoba s invaliditetom. Da se ovo potvrđuje i Izvještajem EK, dovoljno govori prva rečenica u potpoglavlju osobe s invaliditetom: Osobe s invaliditetom ne mogu u potpunosti da ostvare svoja prava i nastavljaju da se suočavaju sa višestrukim oblicima diskriminacije. Crna Gora treba da obezbijedi implementaciju odredaba Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom.

Mi, u UMHCG, očekujemo da će aktuelna Vlada najskorije shvatiti svoju poziciju i stvarnu ulogu i konačno pristupiti suštinskim i smislenim konsultacijama sa reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom i omogućavanju učešća u procesima donošenja odluka.

Nadalje se navodi da Crna Gora tek treba da usvoji nacrt zakona o jedinstvenom tijelu za vještačenje invaliditeta, koji će biti osnova za reformu sistema kako bi se ostvario pravedniji, ravnopravniji i lakši pristup pravima, omogućavajući prelazak sa medicinskog na model zasnovan na ljudskim pravima. Evropska komisija ukazuje da Crna Gora tek treba da donese Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, kojim bi se regulisalo status i upravljanje pripadajućim fondom. Podsjećamo da je proces izmjena i dopuna zakona započet još 2015, te da imamo novu Radnu grupu koja je formirana, ali bez transparentnosti procesa za sve zainteresovane strane.

Ne ispunjavaju se preporuke Komiteta UN za prava osoba sa invaliditetom iz 2017, posebno u dijelu neophodne reforme starateljstva i (zamjenskog) odlučivanja u ime osoba s invaliditetom, podjeća Komisija, kao i to da Crna Gora nije usvojila akcioni plan za sprovođenje preporuka Komiteta. Neke definicije invaliditeta u crnogorskom zakonodavstvu koriste pogrdnu terminologiju. Isto tako, Crna Gora tek treba da usvoji strategiju o deinstitucionalizaciji, uz značajno uključivanje relevantnih aktera civilnog društva.

UMHCG raduje ispunjavanje privremenih mjerila za poglavlja 23 i 24 i svaki suštinski napredak koji Crna Gora postiže na putu ka EU. Međutim, isto tako nas zabrinjava odsustvo istinske i suštinske posvećenosti ljudskim pravima, zaštiti od diskriminacije i zaštiti od nasilja, kao i odsustvo reformi u brojnim oblastima ključnim za život građanki i građana Crne Gore.

Zato i sami ukazujemo na ono što navodi EK o krhkosti institucija i ranjivosti na potencijalne institucionalne blokade, te društvenu polarizaciju, ali ističemo i dodatnu brigu na odsustvo meritokratije i izgradnje kapaciteta u institucijama, dok dobri kadrovi najčešće ostaju neprimijećeni ili i odlaze iz ionako nedovoljno jakih i stabilnih institucija.

U tom smislu, i sami očekujemo reformu izbornog zakonodavstva, posebno u dijelu prava osoba s invaliditetom i njihove političke participacije, te usvajanje i izmjene zakona koji regulišu rad vlade i državne uprave u cjelini. Dodatno, potpuno smo saglasni s ocjenom da je uključenost žena u politički život i dalje niska i potkopana je nedovoljnim naporima države i javnosti da se prevaziđu rodni stereotipi i neuspjeh većine političkih partija da promovišu učešće žena.

U dijelu temeljnih prava EK, između ostaloga, navodi da je zakonodavni i institucionalni okvir o osnovnim pravima uglavnom uspostavljen i Crna Gora nastavlja da u velikoj mjeri ispunjava svoje međunarodne obaveze u oblasti ljudskih prava. Međutim, potrebno je više napora da se ovaj okvir u potpunosti implementira i da se osigura pristup pravdi i ostvarivanje prava u upravnim i sudskim postupcima, posebno za ugrožene grupe. Najranjivije grupe u društvu (uključujući Rome i Egipćane, osobe s invaliditetom, LGBTIQ osobe) i dalje su izložene diskriminaciji, govoru mržnje i zločinima iz mržnje. Potrebno je više napora da se efikasno adresiraju sve preporuke Evropskog komiteta za prevenciju torture i nehumanog ili ponižavajućeg postupanja (CPT).

Rodno zasnovano nasilje i nasilje nad djecom ostaje ozbiljno pitanje za zabrinutost. Referentni krizni centri za silovanje i/ili seksualno nasilje još uvijek nisu uspostavljeni. Nedostaju mjere za obezbjeđivanje šireg nivoa svijesti o štetnosti nasilja u porodici na djecu, kao i adekvatni resursi za psihosocijalno savjetovanje djece.

Mehanizmi zaštite moraju biti dostupni za neposrednu zaštitu svim žrtvama nasilja u porodici, kao i pristup besplatnoj pravnoj pomoći za sve žrtve, posebno kroz aktivne mjere kako bi se osiguralo da su žrtve svjesne ovog prava.

Izmjene i dopune Zakonika o krivičnom postupku iz 2023. još uvek nisu u potpunosti usklađene sa pravnim tekovinama EU i evropskim i međunarodnim standardima o pravima žrtava i procesnim garancijama. Crna Gora još uvijek treba da dodatno uskladi krivično zakonodavstvo sa Direktivom o pravima žrtava, kako bi osigurala da se sve odredbe implementiraju i da se prava koja su u njoj predviđena primjenjuju na sve žrtve svih zločina. Ostalo je da se usvoje izmjene i dopune Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Nedostaju sveobuhvatni podaci o besplatnoj pravnoj pomoći jer ona zavisi od novog pravosudnog informacionog sistema.

Koristimo ovu priliku da ponovo pozovemo Ministarstvo pravde da u izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći uvrsti specijalizovane NVO za pružanje besplatne pravne pomoći i time omogući održivost usluga koje se pružaju žrtvama kršenja ljudskih prava, diskriminacije i nasilja od strane specijalizovanih advokata/ica. Primjer dobre prakse u ovoj oblasti postoji u susjednoj Hrvatskoj, kao članici EU. Kada je aktuelni ministar pravde Bojan Božović pokrivao poziciju državnog sekretara nekadašnjeg Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava imao je potpuno razumijevanje za ovakvu inicijativu, pa sada očekujemo da će je i sprovesti u djelo jer je u direktnoj poziciji da to i učini.

Nadalje, u dijelu poglavlja koje se odnosi na socijalnu politiku i zapošljavanje EK navodi da je politički okvir za socijalnu i dječju zaštitu zastario, a usvajanje reforme socijalne zaštite je odloženo, suočavajući se sa izazovima u segmentu redosljeda i troškova mjera. Nova strategija socijalne i dečije zaštite je pripremljena i čeka se usvajanje. I dalje postoji ozbiljan nedostatak usluga podrške djeci, porodici i žrtvama. Potrošnja za socijalnu pomoć je relativno visoka, ali ostaje neciljana s ograničenim uticajem na rizik od siromaštva. Zastareli model identifikacije invalidnosti vodi ka nepravednom i neefikasnom pružanju naknada i usluga. Nacrt zakona o jedinstvenom sistemu vještačenja invaliditeta prošao je javnu konsultaciju i usaglašavanje zakona, ali čeka na usvajanje.

Što se tiče deinstitucionalizacije, nedovoljan napredak je postignut da bi se nastavila tranzicija s institucionalnih na usluge u zajednici i porodici. Strategija za deinstitucionalizaciju je razvijena, ali se čeka na usvajanje. Centri za socijalni rad i dalje nemaju adekvatan kadar, organizaciju i kapacitete. Zavod za socijalnu i dječiju zaštitu nema dovoljno kadrovskih kapaciteta za obezbjeđenje kvaliteta i stručni nadzor.

Kada je u pitanju obrazovanje, izdvajamo to da je sveobuhvatno potrebno da se obezbijedi dostupno i kvalitetno obrazovanje za ugrožene grupe.

Na kraju, iako ne manje važno, u dijelu civilnog društva ističe se nekoliko značajnih ocjena. Iako EK navodi da organizacije civilnog društva (OCD) u Crnoj Gori djeluju u povoljnom okruženju i da je glavni pravni i institucionalni okvir za slobodno funkcionisanje civilnog društva uspostavljen, mi ističemo zabrinutost kontinuiranog etiketiranja NVO i civilnih aktivista/kinja, a posebno u odnosu na najave donošenja zakona o stranim agentima.

S druge strane i EK konstatuje da je uloga civilnog društva u kreiranju politike formalizovana, ali ponekad i čisto simbolična, tako da praktična primjena ovog principa od strane vlade treba da bude dodatno ojačana. Potrebni su dalji napori da se osigura istinska i smislena saradnja između vlade i OCD.

Ponovno pokretanje dijaloga između vlade i civilnog društva trebalo bi da bude prioritetno pitanje. Crna Gora treba da ojača kapacitete ministarstava za strateško planiranje, praćenje i evaluacija podrške koja se pruža OCD kako bi se osiguralo da se javna sredstva dodeljuju na transparentan i objektivan način.

Podgorica, (MINA) – Sistem mora da stoji iza borbe za prava osoba s invaliditetom kako bi ona dala rezultate, poručeno je u podkastu Centra za demokratiju i ljudska prava (CEDEM).

Aktivista za prava osoba s invaliditetom Andrija Samardžić u podkastu Pravo u CEDEM, podržanom od Ministarstva ljudskih i manjinskih prava kroz projekat Inkluzija u pravdi: poštovanje i podizanje svijesti o LSI, rekao je da je u aktivizam ušao 2003. preko Udruženja mladih sa hendikepom.

Najviše me je podstakla diskriminacija u društvu i to što sam shvatio da svi mi koji imamo bilo koji vid različitosti u društvu podliježemo nekim stereotipima, kazao je Samardžić.

On je, govoreći o počecima u aktivizmu, naveo da su i on i njegova sestra išli u redovnu školu i da su tad njihovi roditelji primijetili da se u školi dešava diiskriminacija.

Samardžić je rekao da su potom stupili u kontakt sa ljudima iz Udruženja, koji su prepoznali stereotipe koji vode društvo.

Stalno govorimo o pristupu, pravdi, kako bi prosječan građanin mogao da živi ljudska prava i da nam postanu svakodnevica, ali još nijesmo dosegli tu stepenicu razvoja, kazao je Samardžić.

On je rekao da je preko Udruženja počeo da drži treninge i edukaciju nastavnog kadra i djece.

I tad kreće aktivizam i gostovanja u medijima, osjećam poziv da društvo nije zrelo, da smo u društvu zbog diskriminacije propatili da to ne bi trebalo tako da bude, da to treba liječiti, rekao je Samardžić.

On je kazao da je imao veliku podršku nevladinog sektora i da je potom taj lanac nastavljen.

Onda sam završio fakultet, zaposlio sam se, počeo da živim život, počele su sve intelektualne, egzistencijalne i moralne dileme i evo nas tu - sada sam predsjednik Saveza slijepih Crne Gore, dodao je Samardžić.

Govoreći o tome da li su osobe s invaliditetom osnažene za aktivizam, Samardžić je rekao da su oni na početku htjeli da se institucije aktivnije uključe u cijeli proces.

I desilo se to da su institucije preuzele aktivniju ulogu i to je konkretan napredak. Ali pošto su naše institucije nerazvijene, one su počele da zavlače ljude, poslale su poruku ljudima da će zaštiti naša prava, a da ćemo mi u NVO moći više da radimo na razvijanju svijesti i edukaciji, a desilo se suprotno, kazao je Samardžić.

Prema njegovim riječima, borba za prava je u početku bila gerilska.

I sad kad god se pomene gerila pomišljamo na borbu za slobodu i Če Gevaru, ali iza te borbe koja je dala konkretne rezultate, mora da dođe sistem na kraju, inače se energija troši, ocijenio je Samardžić.

 

On je rekao da su trenutno u vakuumu.

 

Imamo nesretni Zakon o NVO gdje za sredstva koja su predviđena za aktivnosti koja se odnose na OSI, može da aplicira svaka NVO, neću do kraja to kritikovati, jer ima različitih NVO, ali ima dosta fantomskih NVO-a, koje troše novac a ne rade za dobrobit OSI, rekao je Samardžić.

Upitan zašto bi mladima savjetovao da se bave aktivizmom, Samardžić je rekao da mladi aktivista sa ili bez invaliditeta mora da identifikuje problem.

U ovom trenutku to je loše razumijevanje i edukacija, kao i slaba efikasnost institucija. Mladi ljudi treba prvo da uče istražuju, mislim da smo se udaljili od potrebe da istražujemo, mladim ljudima je dosta toga servirano, ali opet nije baš sve, rekao je Samardžić i poručio da je potrebno izaći iz zone komfora.

Generalni sekretar Paraolimpijskog komiteta Crne Gore (PKCG) Miloš Ranitović, govoreći o tome kako povećati svijest i podržati sportiste sa invaliditetom, kazao je da oni tokom cijele godine organizuju demo festivale po osnovnim i srednjim školama.

On je pojasnio da se to trenutno dešava samo u Podgorici ali da je plan da se proširi i na cijelu Crnu Goru.

Ranitović je rekao da je u toku inicijativa da se parasportovi uključe u obrazovanje u osnovnim i srednjim školama.

S obizorom na to da oni postoje već postoje na Fakultetu za sport i fizičko vaspitanje, cilj nam je da privučemo što više mladih ljudi da kroz sport osjete inkluziju i asimiliraju u društvo, kazao je Ranitović.

Ranitović je rekao da je bavljenje sportom doprinijelo njegovom razvitku.

On je naveo da se prvo bavio atletikom, koja je individualni sport, gdje je bio prepušten sam sebi.

Morao sam da naučim da se borim, to mi je dobrodošlo da sam kao OSI za neke stvari morao da se izborim i neke stvari su mi došle teže nego ostalima. Sport jeste donio dosta osnaživanja, samopouzdanja i osamostaljivanja, kazao je Ranitović.

On je pojasnio da golbal igraju osobe oštećenog vida i da se igra sa loptom koja ima zvona, gdje takmičari nose crne naočare, poveze kroz koje ne prolazi sjvetlost, tako da su im svima šanse izjednačene.

Ranitović je rekao da je povodom golbala, u Crnoj Gori, specifina situacija.

Naš nacionalni tim je dobro kotiran na evropskom i svjetskom nivou. Imamo problem sa brojem igrača, da bismo osnovali jedan tim treba nam šest igrača, a mi u Crnoj Gori imamo ukupno pet ljudi koji se bave golbalom, ali smo u top deset reprezentacija u Evropi, kazao je Ranitović.

Ranitović je rekao da mu je sport donio dosta benefita koje nije ni znao da sport može da donese.

On je kazao da često gostuju sa najboljim sportistima na časovima fizičkog u različitim varijantama sportova, kako bi približili svijet parasporta omladini.

Govoreći o beneftima tih aktivnosti, Ranitović je rekao da je to što ljudi koji nijesu znali da parasport postoji, sad znaju i da su oni koji su mislili da je to lako i dostižno, shvatili koliko je surovo i profesionalno.

I to postavlja parasport na mjesto koje mu pripada i nadamo se da će ta konkretizacija privući još više ljudi, dodao je Ranitović.

Ranitović je kazao da PKCG dosta prisutan u javnosti, da su pristupačni i da su uvijek tu za osobe s invaliditetom.

Ko god bude osjetio želju da se bavi sportom na bilo koji način, ne mora da to bude profesionalni sport, mi smo tu. Suština je da pomognemo inkluziju da se OSI fizički aktiviraju, rekao je Ranitović.

 

Izvor: Agencija Mina

Pre 20 godina svijet je bio istovremeno zadivljen i utučen zbog sudbine tada 10-godišnje djevojčice Ćijen Hongjan iz kineske pokrajne Junan. Fotografije na kojima vidimo da umjesto nogu ova Kineskinja ima košarkašku loptu obišle su planetu i svi su se pitali - šta joj je život servirao u najranijoj dobi i šta joj sprema u budućnosti. Ona danas ima 29 godina, a njen put i podvizi inspirisali su mnoge.

Naime, kada je Ćijen Hongjan imala svega pet godina, te 2000. godine, desila se stravična saobraćajna nesreća, nakon koje su joj amputirane noge. Kako je odrastala u jednoj ruralnoj sredini, a njena porodica nije imala finansijskih sredstava da joj obezbijedi protetske udove - morali su da improvizuju, pa su joj umjesto donjih ekstremiteta stavili košarkašku loptu, koja je trebalo da joj pomaže u kretanju.

 

Otac loptu rasekao na pola i stavio joj umjesto nogu

 

Naime, mlada Kineskinja bi hodala na rukama, dok bi joj lopta pružala potporu, oslonac i stabilnost. Tada je dobila nadimak djevojčica sa košarkaškom loptom.

Kada je imala 18 godina otišla je u Peking gde je dobila besplatne vještačke udove na Kineskom rehabilitacionom i naučnom centru.

I tada je njen život počeo potpuno da se mijenja, a putevi su je vodili do uspjeha i odabira o kojima nije mogla ni da sanja.

 

 

Naime, Ćijen Hongjan, nakon što je naučila da hoda, naučila je i da pliva, pa je postala i paraolimpijka kineskog nacionalnog tima.

Te 2007. godine, kada joj je bilo tek 11, Ćijen se pridružila lokalnom plivačkom klubu za osobe s invaliditetom. Dvije godine kasnije oduševila je publiku na Igrama za osobe sa invaliditetom u Junanu, kada je osvojila tri zlatne medalje. Na Nacionalnim igrama iste godine osvojila je jedno zlato i dva srebra.

 

Učestvovala na Paraolimpijskim igrama, prozvali je devojčica riba

 

Mlada plivačica je uspjela i da se kvalifikuje za Ljetnje paraolimpijske igre 2016. godine u Rio de Žaneiru, gdje je zauzela deveto mjesto u disciplini 100 metara prsno. Nažalost, tim rezultatom nije uspjela da se plasirala u finale, ali je njen performans toliko ganuo i oduševio publiku da su joj dali novi nadimak - djevojčica riba.

Prije nego što sam naučila da plivam, bila sam "djevojčica sa košarkaškom loptom". Izlazila sam iz kuće i gledala svijet iz niske perspektive. Potom, nakon što su mi ugrađene proteze, vidjela sam sve na pravi način. Otkad sam počela da plivam i da učestvujem na Paraolimpijskim igrama, osjećam da imam mnogo širi pogled na svijet i život, rekla je u intervjuu 2016.

Ćijen, koja radi kancelarijski posao u Junanu kada ne pliva, nadala se da će biti dio kineskog plivačkog tima na Ljetnjim paraolimpijskim igrama 2021. u Tokiju, ali nije uspjela da se kvalifikuje. Ipak, dvije godine ranije ponovo je oduševila svjetsku javnost osvojivši treće mjesto u finalu na 400 metara na Nacionalnim igrama u Tjenđinu 2019. godine, a dvije godine kasnije oko vrata joj je zasijala još jedna medalja - ovog puta srebrna.

 

Izvor: Žena

Pripremila: Dajana Vuković

Odrasli korisnici usluge dnevnog boravka u ustanovama za djecu sa smetnjama u razvoju i odrasla lica s invaliditetom prethodnih dana su dobili rješenja centara za socijalni za rad kojima se obavezuju da od 1. oktobra tu socijalnu uslugu plaćaju devet centi po satu boravka od svojih ličnih invalidnina (LI).

Staratelji tih lica koji su se obratili redakciji Dana ogorčeni su postupkom nadležnih, a iznos naknade ocijenili su mizernim i ponižavajućim. Podsjećaju da je pravo na ličnu invalidninu jedno od osnovnih materijalnih davanja iz socijalne zaštite pojedinca, te da se ne može smatrati prihodom po kojem se lice s invaliditetom može obavezati da plaća socijalnu uslugu.

Iz Ministarstva socijalnog staranja, brige o porodici i demografije za Dan su kazali da je plaćanje usluge dnevnog boravka u skladu sa Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti i Pravilnikom o kriterijumima i mjerilima za učešće korisnika, roditelja, odnosno srodnika u plaćanju troškova usluga podrške za život u zajedici, savjetodavno - terapijskih i socijalno - edukativnih usluga i usluga smještaja.

Danilovgrađanin Milomir Pavlović u srijedu je dobio rješenje Centra za socijalni rad, naslovljeno na njegovu ćerku, po kojem će sat boravka u dnevnom centru plaćati devet centi, uz napomenu da je to rješenje doneseno u skladu sa odlukom ministra socijalnog staranja, brige o porodici i demografije od 1. oktobra i da žalba ne odlaže izvršenje. On ukazuje da je samim rješenjem napravljeno više diskriminatorskih i protivzakonitih radnji.

Moja kćerka je stara 28 godina, ali je pred zakonom maloljetno lice i ja sam sudskom odlukom njen staratelj po svakom osnovu. U rješenju piše da je dužna da uslugu boravka plaća od svoje lične invalidnine, a moja kćerka i ne razumije šta to znači. Lična invalidnina bi trebalo da spada u socijalna davanja, ako smo država socijalne pravde, a usluge dnevnog centra spadaju u socijalne usluge za život u zajednici, pa kako je onda moguće da se socijalne usluge plaćaju socijalnim davanjem, ako se poštuje Ustav ove države? Moja kćerka ne razumije ni šta znači to devet centi, devet eura, ili 320 eura, kolika je puna cijena, koju će vjerovatno tražiti ako im uspije ovo sa rješenjem od devet centi, jer u odluci piše da se iznos usklađuje svakog mjeseca. Dodatno, ovo je uvredljivo i za moju kćerku, bez obzira što ona to ne razumije, jer je uvredljivo i za mene i ostale članove moje porodice, a po reagovanju građana koje sam danas sretao u Danilovgradu, mislim da je uvredljivo i za svakog zdravorazumnog čovjeka, kazao je Pavlović za Dan.

Naglašava da je novac u ovom slučaju nebitan, ali da je iznos od devet centi dodatno poniženje.

Samohrana majka djevoje s invaliditetom, Rajka Bečanović, apelovala je na ministarstvo da u što skorijem periodu donesu prihvatljiv Pravilnik o kriterijumima i mjerilima za učešće roditelja ili njegovatelja u plaćanju troškova i da bez saglasnosti staratelja nad trajno maloljetnim licima (po ocjeni medicinskog sudskog vještaka) ne vrše uvid u imovinsko stanje njihove djece korisnika socijalnih usluga.

Pravo na ličnu invalidninu je jedno od prava koja spadaju u domen osnovnih materijalnih davanja iz socijalne zaštite pojedinca i ne može biti prihod i osnov po kom se lice sa invaliditetom obavezuje da plaća socijalnu uslugu ukazala je Bečanović u izjavi za Dan.

Podsjeća da se ciljevima socijalne i dječije zaštite posebno štite djeca sa smetnjama i teškoćama u razvoju i samohrani roditelj sa djetetom bez porodične podrške i odgovarajućih uslova za život.

Umjesto podrške države u odgoju i brizi o napretku, nama se nameće harač od mizernih devet centi po satu boravka u servisu socijalne usluge. Nameće se pitanje da li socijalna i dječija zaštita ima za cilj unapređenje kvaliteta života i osnaživanje za samostalan i produktivan život pojedinca i porodice, ili je cilj uniziti i odrasla lica i njihove porodice. Nije u pitanju iznos koji nam je nametnut, već način i osnov za naplatu usluge koja ne zadovoljava ni minimum standarda i potreba korisnika, naglasila je Bečanović.

 

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Udruženje mladih sa hendikepom je ostalo bez prostorija, odnosno iseljeni su iz dotadašnjih na zahtjev Uprave za imovinu, a Glavni grad im je uskratio podršku za dodjelu prostora za potrebe društvenog centra za osobe s invaliditetom,  iako su svi odbornici glasali za nju  - kazala je u emisiji E uživo, na Televiziji E,  Marina Vujačić iz UMHCG.

Uzroci nepodržavanja osoba sa invaliditetom od strane institucija su mnogobrojni, kaže Vujačić, a najčešće je jednostavno objašnjenje, jer ako bilo ko u društvu,  a naročito oni koji vrse vlast, dodaje ona, ima negativan stav  o osobama s invaliditetom, onda će, kako kaže, te osobe biti zapostavljene, isključene i zanemarene.

Ukoliko su stavovi društva adekvatni i pozitivni, iz čega god da proizilazili, taj odnos će biti drugačiji. Vjerujem da se osnivači Udruženja, i oni koji su pokrenuli jednu takvu organizaciju, u početku suočavali s onom sa čim se mi danas suočavamo, iako je to malo vjerovatno. Već godinama ukazujemo koji se odnose na finansirane, generalno, nevladinih organizacija, ali, i na zapostavljenost pitanja osoba s invaliditetom, opet se vraćamo na to, zato što su ljudska prava osoba s invaliditetom već duži period, a posebno u proteklom periodu zanemarena i, na neki način, se  o njima samo deklarativno priča, odnosno govori se populistički u praksi sa najavama šta će se sve u narednom periodu. Situacija je, tvrdim i dalje, mnogo lošija od one koju smo imali prije nekih desetak godina, rekla je Vujačić.

Udruženje mladih sa hendikepom treba razumijevanje i podršku, poručuje Vujačić, a nikako da ih neko sažalijeva, i to što reaguju i ukazuju, nije, kako kaže, pozicioniranje žrtve.

Zagovaramo drugačiji pristup, ja vjerujem dostojanstveno. Iako zaista ima segmenata koji nimalo nijesu prihvatljivi za nas, koji smo unutra u samoj organizaciji, a vjerujem da osjećaju i same osobe s invaliditetom, prvenstveno, osobe s invaliditetom kojima pružamo podršku, ali radimo i sa mnogim drugim građankama i građanima, i, uspjeli smo da nađemo drugi prostor za rad. Imamo prostorije koje su iznajmljene sa mjesečnim zakupom, i mnogo su manje od prostora koji je postojao u ulici Kralja Nikole, koji nam je bio dodijeljen na besplatno korištenje od tadašnje Uprave za imovinu, na osnovu ugovora koji smo potpisali, naglasila je Vujačić.

Od 2021. godine na ovamo su isti ljudi na čelu Uprave za imovinu, podsjeća Vujačić, kojima su mjesecima, u svakoj godini, ističe ona, tražili sastanke i problematizovali neka pitanja iz, kako kaže, važećeg Ugovora, koji je upravo danas istekao.

U aprilu su nam traži da napustimo prostor, prvo usmeno, a onda su nam se u maju obratili pisanim putem, u tom dopisu tražili, citiraću: Da u što skorijem roku oslobodimo prostor od imovine i lica, izmirimo sva dugovanja za struju, vodu i ostale režijske troškove. Mi smo to odbili, zato što je naš ugovor bio aktuelan i dalje, ni Uprava ga nije prekinula, nijedna strana ga nije prekinula i zatražili smo alternativu, odnosno rješenje do kraja važenja ugovora, koje će podrazumijevati ili nove prostorije, koje su adekvatne, i reći ću podjednake kvadrature, kao što nam je bilo dodijeljeno, ili sredstva da iznajmimo prostor, da ga možemo plaćati, istakla je Vujačić.

Udruženje mladih sa hendikepom je nevladina organizacija, podsjeća Vujačić, i finansira se isključivo projektno, nema sredstva od države, ili, ističe ona, nekog drugog donatora.

Kad su se vratili sa godišnjih odmora, prisjeća se Vujačić,  zateklo ih je isključene električne energije, i morali su se iseliti.

Za Glavni grad smo imali potpuno drugačiju inicijativu, koja je bila dogovorena sa predsjednicom Skupštine Glavnog grada, a prethodni saziv je glasao za to, sve odbornice i odbornici, tako da je to bilo nešto što je bila odluka i koju je glavni grad trebalo da ispoštuje, da nađe mehanizme da se to ispoštuje, ali smo mi dobili negativno mišljenje Sekretarijata za lokalnu samoupravu za dodjelu prostora bez naknade, jer je tako traženo. To je pitanje kako se oni koji vrše vlast odnose prema Udruženju mladih sa invaliditetom, a mi upravo pomažemo državi i preuzimamo posao drugih, baš zbog toga što oni to ne rade nikako ili ne rade na adekvatan način, zaključila je Vujačić.

 

Izvor: Televizija E

Inicijativa za osnivanje društvenog centra za osobe s invaliditetom bez razumijevanja lokalne uprave.

Nadamo se i da će naša obraćanja možda doprijeti do nekog odgovornijeg i posvećenijeg od većine onih s kojima smo do sada razgovarali na ove teme. Ako crnogorskom društvu ne treba organizacija ovakvog tipa i načina rada koji više od dvije decenije baštini UMHCG, onda možemo svi mi, trenutno zaposleni u organizaciji, da se bavimo nečim drugim umjesto borbom za ljudska prava i pravednije društvo, poručila je direktorica UMHCG Marina Vujačić.

Sekretarijat za lokalnu samoupravu i saradnju sa civilnim društvom dao je negativno mišljenje na zahtjev Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) da im se ustupi prostor od 406 kvadratnih metara u Jerevanskoj ulici na Zabjelu, za potrebe društvenog centra za osobe s invaliditetom.

Iz UMHCG naglašavaju da im se u obrazloženju ovakve odluke, između ostalog, zamjera to što se nijesu odazvali pozivu za obilježavanje Međunarodnog dana osoba s invaliditetom koje su organizovali predstavnici Glavnog grada u gradskom parlamentu, kao i to što nijesu dostavili svoje komentare i sugestije na Lokalni akcioni plan za mlade iako to nije njihova obaveza.

 

PRESEDAN

 

Nakon što su neformalno dobili informaciju da je Sekretarijat za lokalnu samoupravu i saradnju sa civilnim društvom dao negativno mišljenje na njihov zahtjev ustupanje pomenutog prostora, UMHCG zatražilo je da im sadržaj mišljenja bude dostavljen na uvid. Kako navode, u tom dokumentu navedeno je da im je već dodijeljen jedan prostor, te da im se uplaćuju veći iznos sredstava od Sekretarijata za socijalno staranje.

Riječ je o prostoru koji smo na period od pet godina koristili po osnovu Ugovora o ustupanju poslovnog prostora potpisanog s Upravom za državnu imovinu, dok smo se Glavnom gradu obratili sa zahtjevom za ustupanje prostora za potrebe Društvenog centra za osobe s invaliditetom, dakle, ne za poslovne prostorije UMHCG. Sredstva koja nam uplaćuje Sekretarijat za socijalno staranje odnose se na uslugu prevoza od vrata do vrata, pa ta sredstva ne koristi UMHCG za svoje potrebe već se ona uplaćuju taksi udruženju koje sprovodi uslugu i svakako su nedovolj na i za potrebe same usluge, o čemu smo i informisali Glavni grad.

Može li neko uopšte da vjeruje da nam je Sekretarijat zamjerio što nijesmo obilježili 3. decembar na poziv bilo koga, pa i Glavnog grada, i da su uopšte sebi dali za pravo da nam bilo što zamjere kako bi opravdali svoju odluku. Sad je jasno u kom trenutku i ko je stopirao proces i proizveo dalje nečinjenje da se realizuju zaključci Skupštine glavnog grada, kazali su iz UMHCG. Odgovarajući na pitanja Pobjede ovim povodom, izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić kazala je kako su navodi o tome da nijesu učestvovali u jednoj javnoj raspravi i jednom događaju u organizaciji Glavnog grada presedan kakav se ne pamti.

Naime, Glavni grad, kao ni bilo koja druga institucija ili organ u državnoj i lokalnoj samoupravi, ne finansira zarade zaposlenih u UMHCG, niti mi imamo s njim potpisane ugovore o radu ili stalnom angažmanu da bismo bili u obavezi da u nečemu učestvujemo, posebno imajući u vidu da smo nevladina organizacija. U onim aktivnostima i uslugama za koje imamo potpisane ugovore, pristupamo svakako u skladu s propisanim obavezama i izvršavamo ih, bilo da je riječ o Glavnom gradu kao donatoru ili nekom drugom. To znači da u programskim aktivnostima i redovnom radu isključivo sami određujemo svoje aktivnosti, djelovanje, prioritete, a sve to u odnosu na raspoložive resurse, kapacitete i interesovanja. Može li neko uopšte da zamisli kolika bi bila nezavisnost jedne NVO ako bi ona djelovala po zahtjevima i očekivanjima institucija!? Da li smo preporučljiva organizacija za saradnju samo ako institucijama odgovaramo pozitivno bez obzira na to što nam ne pružaju podršku za rad i ne plaćaju naše znanje i ulaganja, upitala je Vujačić.

 

NEODGOVORNOST

 

Pomenuto mišljenje, istakla je Vujačić, dobili su tek u julu 2024. godine i to nakon zahtjeva da im se ono proslijedi, više od pola godine nakon što je ono sačinjeno i upućeno gradonačelnici.

Tome su prethodile objave u nekim medijima da je Skupština glavnog grada donijela odluku o dodjeljivanju prostora UMHCG. Zbog različitih saopštavanja i interpretacija neki mediji su objavili informaciju da smo dobili prostor u zakup ili da su nam dodijeljene prostorije. Tražili smo od Glavnog grada da to demantuje, međutim, to nije učinjeno. Naprotiv, osim pisanih odgovora i komunikacije sa Sekretarijatom za lokalnu samoupravu i saradnju s civilnim društvom i usmene komunikacije s predsjednicom Skupštine glavnog grada, ni sa kim drugo nijesmo imali komunikaciju, navodi Vujačić. Navodeći da će nastaviti da traže adekvatan prostor za potrebe rada organizacije i realizaciju ideja, direktorica UMHCG kaže da će tragati do kraja za pravednim rješenjem.

Nadamo se i da će naša obraćanja možda doprijeti do nekog odgovornijeg i posvećenijeg od većine onih s kojima smo do sada razgovarali na ove teme. Ako crnogorskom društvu ne treba organizacija ovakvog tipa i načina rada koji više od dvije decenije baštini UMHCG, onda možemo svi mi trenutno zaposleni u organizaciji da se bavimo nečim drugim umjesto borbom za ljudska prava i pravednije društvo, poručila je Vujačić.

 

PODRŠKA

 

Direktorica UMHCG pojašnjava za Pobjedu da bi prostor u Jerevanskoj ulici, kao jedan od potencijalnih, bio korišćen za potrebe Društvenog centra za osobe s invaliditetom.

Tako smo, u inicijativi upućenoj gradonačelnici Injac, nazvali jedinstveni servis koji bi bio prvi put uspostavljen u glavnom gradu. Naime, objasnili smo da bi taj centar bio otvoren za sve zainteresovane osobe s invaliditetom, različitih starosnih dobi i trebalo bi se koristi kao mjesto pružanja usluga i boravka korisnika/korisnica tokom dana, bez restriktivnih uslova i procedura. On bi mogao uključivati usluge određenih zdravstvenih radnika, poput fizijatara i fizioterapeuta, ali i te kako i stručnih radnika iz oblasti socijalne i dječje zaštite, poput psihologa, psihoterapeuta i drugih. Takođe, obuhvatao bi različite aktivnosti osposoblj avanja za rad i za život. U kasnijoj fazi podrazumijevao bi podršku samostalnom životu osoba s invaliditetom. Neke od usluga i aktivnosti koje bi postojale u tom centru odnosile bi se na aktivnosti u oblasti kulture, umjetnosti, neformalnog obrazovanja i edukacije različitih ciljnih grupa, praktikovanja društvenih igara, simulacija tj. korišćenja pomagala i igranja uloga osoba s invaliditetom i brojnih drugih, a o čemu bi trebalo izraditi detalj an program rada, navela je Vujačić.

U narednoj fazi, što je i navedeno u inicijativi, aktivnosti centra mogle bi biti proširene i na uslužne djelatnosti, po principu dobrih evropskih praksi. Za to bi bilo potrebno razviti biznis plan, a sve bi naravno zavisilo od finansijske podrške donatora, prvenstveno međunarodnih.

U slučaju da zažive te aktivnosti u kasnijoj fazi, prihod bi se koristio isključivo za održivost tih usluga, tj. finansiranje djelatnosti koja bi bila obavljana. Takvi primjeri već postoje u nekim zemljama regiona i Evrope. Jasno, u tom slučaju imali bismo sredstva i za plaćanje prostora, odnosno, zakup, te da ne bi bilo potrebe da nam taj dio prostora bude više ustupljen na besplatno korišćenje, pojasnila je Vujačić. Ona je naglasila da su otvorena podrška društvenoj inkluziji osoba s invaliditetom, znatiželja i želja za novim saznanjima i dobročinstvo samo neki od motiva zbog kojih bi mnogi građani posjećivali Društveni centar.

Upravo na ovaj način doprinijelo bi se uklanjanju stereotipa i neadekvatnih stavova o osobama s invaliditetom, njihovim sposobnostima i interesovanjima, a smanjivao bi se jaz koji trenutno postoji između osoba s invaliditetom i osoba bez invaliditeta, uslovljen činjenicom da se ne uklanjaju sistemske, institucionalne i društvene prepreke na koje nailaze osobe s invaliditetom, niti im se pružaju iste mogućnosti učešća kao osobama bez invaliditeta, zaključila je direktorica UMHCG Marina Vujačić.

Iako u posjedu mišljenja Sekretarijata za lokalnu samoupravu i saradnju sa civilnim društvom, Pobjeda se obratila Glavnom gradu za komentar ovog slučaja, ali do objavljivanja ovog teksta nikakav odgovor nijesmo dobili.

 

Ostali i bez prostora u Ulici kralja Nikole.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore ostalo je i bez prostora koji su koristili u Ulici kralja Nikole 76.

Prostor koji nam je ustupila Uprava za imovinu, u skladu s Ugovorom o ustupanju poslovnog prostora, korišćen je za potrebe rada same organizacije. Ugovor je potpisan u oktobru 2019. na period od pet godina, ali bez obzira na to što ističe 29. oktobra ove godine morali smo pronaći novi prostor u jako kratkom periodu, iseliti dio opreme, a za ostatak pronaći mjesto za skladištenje do pronalaska dugoročnijeg rješenja, kazala je direktorica UMHCG Marina Vujačić.

 

Izvor: Pobjeda

Pripremila: Dajana Vuković

Predsjednik Odbora za ljudska prava i slobode Jovan Vučurović sazvao je za srijedu, 6. novembar sjednicu tog skupštinskog tijela.

Na dnevnom redu je kontrolno saslušanje ministarke prosvjete, nauke i inovacija Anđele Jakšić Stojanović, ministra socijalnog staranja, brige o porodici i demografije Damira Gutića, ministra zdravlja Vojislava Šimuna i ministra ljudskih i manjinskih prava Fatmira Đeke.

Kako je saopšteno, tema kontrolnog saslušanja je: Implementacija Preporuka sadržanih u Izvještaju o post - zakonodavnom nadzoru nad Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom i Zaključka Odbora za ljudska prava i slobode, donesenog povodom razmatranja Izvještaja o post - zakonodavnom nadzoru nad Zakonom o zabrani diskriminacije lica sa invaliditetom na Trećoj sjednici Odbora, održanoj 21. januara 2021. godine.

 

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dajana Vuković

Roditelji djece sa smetnjama u razvoju su razočarani jer im je država nametnula da moraju da plaćaju boravak djece u dnevnim centrima.

Umjesto da im država olakša život, roditelji djece sa smetnjama u razvoju tvrde da se dešava suprotno.

Otac djevojke sa smetnjama u razvoju, Milomir Pavlović iz Danilovgrada, juče je bio neprijatno iznenađen.

Dobio je Rješenje Centra za socijalni rad, da njegovo dijete mora da plaća boravak u Dnevnom centru.

Stiglo je Rješenje da od njene invalidnine, 303 eura, se plaća devet centi po satu provedenom u Dnevnom centru Danilovgrad. Ja se osjećam bijedno, istakao je Pavlović.

Objašnjava da je Rješenje donijeto na osnovu Odluke Ministarstva socijalnog staranja.

Određena je cijena sata, 1,80 (euro i 80), te da korisnici plaćaju učešće od pet odsto, dakle devet centi po satu.

Za svaki mjesec to će u odnosu na primanja da se niveliše cijena, vjerovatno je ovo pokusni momenat, ako prođe ovo po devet centi, za par mjeseci će biti 90 centi, rekao je Pavlović.

Samohrana majka djevojke sa invaliditetom, Rajka Bečanović, kazala je Televiziji Vijesti da je pravo na ličnu invalidninu jedno od prava koja spada u domen osnovnih materijalnih davanja iz socijalne zaštite pojedinca i da ne može biti prihod i osnov po kom se lice sa invaliditetom obavezuje da plaća socijalnu uslugu.

Dodaje da se nameće pitanje – da li socijalna i dječija zaštita ima za cilj unaprjeđenje kvaliteta života i osnaživanje za samostalan život?

I konačno, da nije riječ o iznosu koji im je nametnut, već o načinu i osnovu za naplatu usluge koja ne zadovoljava ni minimum standarda i potreba korisnika.

Umjesto da nam olakšaju bitisanje i borbu poslije potrošenih godina života i finansija, naše Ministarstvo uvodi mizerni harač od devet centi po satu boravka, rekla je Bečanović.

 

Roditelji kažu da su uvrijeđeni i ističu ovaj paradoks.

 

Rješenje je na moju kćerku, da ona to plaća, nije na mene, da ona plaća od svoje invalidnine, imam 15 dan rok za žalbu i ja ću da uložim žalbu u ime moje kćerke, gdje ću napisati ministru, da je moja kćerka spremna to da plati, da je rekla da hoće, ali kad nauči šta znači devet centi, šta znači euro, jer ona to ne zna. Umije da kaže euro, ali nema osjećaj šta znači euro ili devet centi ili 300 eura, kazao je Pavlović.

 

Na kraju, ogorčeni roditelji poručuju:

 

Vlast se pomijenila, a prakse loše su ostale, to je 100 posto. Bar što se tiče ove djece i osoba sa invaliditetom. Mislim da je ova Vlada nešto učinila za dobrobit standarda građana, ali da je ova populacija najugroženija, najrizičnija, najdiskriminisanija, ostala ispod radara i ove Vlade, poručio je Pavlović.

 

Izvor: RTNK

Pripremila: Dajana Vuković

Ahondroplazija je jedna od 8000 trenutno evidentiranih retkih bolesti u svetu. U grupi je koštanih displazija i karakteriše je izrazito nizak rast i veliki broj pratećih stanja. Sutra je Svetski dan osoba obolelih od ahondroplazije.

U Somboru će se, tim povodom, obeležiti i završetak projekta Put ka ravnopravnost.

Na inicijativu Nacionalnog udruženja Ahondroplazija Srbija priveden je kraju projekat Put ka ravnopravnosti na teritoriji grada Sombora u okviru kog će biti formiran savet za osobe sa invaliditetom. Cilj saveta biće da kao radno telo gradskog veća identifikuje ključne probleme i doprinese podizanju nivoa uključenosti osoba s invaliditetom u društveno političkom životu zajednice. Problemi sa kojima se susreću osobe sa invaliditetom su brojni.

Najveći problemi osoba sa ivaliditetom jeste problem oko zaposlenja i to smo imputirali i rešili i počeli da rešavamo kroz naš projekat uočili i želimo da nijedna osoba u gradu Somboru da svi imaju obezbeđen posao, zaposlenje. Kako ćemo da rešimo postoje razni moduli, a jedan od problema jesu arhitektonske barijere koje je grad počeo da rešava, počev od prelaza kako bi učestvovali u saobraćaju i život nam ne bi bio ugrožen, navodi Milan Grahovac, predsednik nacionalnog Udruženja Ahondroplazija Srbija.

Grad Sombor već u 90% ulica uklonio je arhitektonske barijere u samom centru grada i time olakšao kretanje osoba s ivaliditetom.

Sombor kao grad bi trebao najviše da se bazira na toj pristupačnosti javnim ustanovama jer je to nama zaista neophodno da možemo otići samostalno kod doktora, da možemo u opštinu, da možemo u sud. To su neke te osnovne stvari koje bi trebalo za nas da budu pristupačne i verujem da će raditi na tome, ističe Dragana Nedeljković, sekretar Udruženja paraplegičara i kvadriplegičara Bačke.

Pravi primer podrške jeste i prvi registrovan službeni trotinet u Srbiji.

Meni je pomoću trotineta olakšano kretanje za obavljanje administrativno – kurirskih poslova jer moj posao iziskuje svakodnevnu komunikaciju sa Gradskom upravom, sa poštom, sa drugim javno – komunalnim preduzećima tako da sam zahvalan preduzeću a želim da kažem da i u ostalim gradovima uključe se da ne bude ovo jedino vozilo koje je jedno takvo preduzeće registrovalo, naglašava Milan Grahovac, predsednik nacionalnog Udruženja Ahondroplazija Srbija.

Specifične potrebe ove izuzetno ranjive grupe opterećene različitim problemima često ostaju nevidljive i nedovoljno socijalno artikulisane, a budući savet biće prvi korak na putu poboljšanja položaja osoba sa invaliditetom.

 

Izvor: RTS

Pripremila: Dajana Vuković

Toliko je Nikoli Đurđeviću, 35-godišnjem ekonomisti iz Beograda bilo potrebno da pronađe prvi pravi posao, na kojem će se zadržati više od nekoliko meseci, a glavni razlog bio je njegov invaliditet.

Od rođenja se bori sa artrogripozom, stanjem koje uzrokuje deformitete zglobova i njihovu ograničenu pokretljivost, koristi invalidska kolica, a smanjena mogućnost da pokreće ruke dodatno mu otežava život i rad.

U Srbiji nije toliki problem da se nađe posao ako imate lakši invaliditet, za ljude u kolicima je teško, a za nas koji pritom imamo i problem sa rukama - to je na nivou sreće ili lutrije, počinje priču za BBC na srpskom ovaj Beograđanin.

Na razgovorima za posao su me zbog problema sa pokretljivošću ruku gledali na drugačiji način, video sam da su skeptični da mogu da obavim posao za koji sam se prijavio, a jednom su me pozvali na razgovor, da bi kasnije odustali jer zgrada u kojoj je firma nema lift, prepričava izazove sa kojima se suočavao.

Nikola je jedan od 571.780 ljudi s invaliditetom u Srbiji, koji čini gotovo osam odsto ukupnog stanovništva, prema podacima Popisa stanovništva iz 2011. godine.

Rezultati popisa iz 2022. godine za ovu društvenu grupu biće objavljeni u decembru ove godine.

Prema evidenciji Nacionalne službe za zapošljavanje (NSZ), u koju je BBC na srpskom imao uvid, do početka avgusta ove godine bilo je 10.980 nezaposlenih sa invaliditetom, a do 21. avgusta ove godine zaposleno je ukupno 2.140 njih.

Međutim, iz NZS naglašavaju da nijedna institucija u Srbiji ne raspolaže celovitim bazama podataka o osobama sa invaliditetom, te da brojke iz njihove evidencije nisu i konačne.

Radni uslovi ove grupe ljudi u Srbiji regulisani su od 2009. godine, kada je usvojen Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju ljudi sa invaliditetom.

Ovim aktom predviđeno je da firme sa 20 do 49 zaposlenih moraju da angažuju najmanje jedno takvo lice, kao i još jedno na svakih narednih 50 radnika, jer će u suprotnom plaćati penale u iznosu polovine prosečne plate na godišnjem nivou.

Ali, uprkos uvođenju zakonskog okvira, Jovana Krivokuća-Milovanović, izvršna direktorka Foruma mladih sa invaliditetom, prepoznaje tri glavna izazova u zapošljavanju ljudi s invaliditetom.

To su loša obrazovna struktura, nisko samopouzdanje i nepristupačnost radnog prostora, kaže ona za BBC na srpskom.

Imamo prilično neobrazovanih i nekvalifikovanih ljudi sa invaliditetom, koji nemaju šta da ponude na tržištu rada, što je povezano i sa nepristupačnošću obrazovnih ustanova.

To dovodi do nedostatka samopouzdanja, plaše se da izađu na otvoreno tržište rada, zatvore se u sebe, boje se diskriminacije, a mnogi ne mogu da nađu posao, jer prostorije poslodavca njima nisu pristupačne, pojašnjava ona.

 

Prvi posao: Olakšanje, šansa, prekretnica i obaveza

 

Posle sticanja diplome na Pravnom fakultetu u Beogradu, za Marka Jovića iz Beograda izlazak na tržište rada nije tekao glatko.

Ovaj 38-godišnjak, sa urođenom cerebralnom paralizom, prvih godinu dana proveo je u traženju bilo kakve poslovne prilike.

Njegov slučaj nije izuzetak, jer posao duže od 12 meseci traži 8.113 osoba sa invaliditetom, što je 73,9 odsto od ukupnog broja, dok je ovaj procenat manji kada su u pitanju sva nezaposlena lica (67,1 odsto), pokazuju podaci NSZ.

Preko vladinog programa Prva šansa, Jović je uspeo da se zaposli u jednoj nevladinoj organizaciji, gde je proveo više od dve godine, volontirao je kao advokat, položio pravosudni ispit, a zatim se zaposlio na određeno vreme.

Tek 2021. godine dobio je prvo stalno zaposlenje i postao zamenik sekretara Skupštine opštine Zvezdara, gde i dalje radi.

Danas je, kaže on za BBC, u daleko boljoj poziciji nego pre ove prekretnice u njegovoj karijeri.

Najteže je bilo dobiti šansu i steći poverenje poslodavca da invaliditet nema veze sa znanjem i kompetencijama koje posedujete, a kada sam ga dobio, bilo je lakše da pokažem šta znam i stvari su tekle kao po loju, priča Jović.

Pre više od dve godine, taj prag prešao je i njegov tri godine mlađi sugrađanin Nikola Đurđević.

Iako je diplomirao 2015. godine, dugo je bio osuđen na stručne prakse i javne radove, privremene poslove uz pomoć Nacionalne službe za zapošljavanje (NZS), kao i povremene honorarne angažmane.

Redovno sam se prijavljivao i na druge oglase za posao, ali zbog mog stanja poslodavci nisu imali razumevanja, a neretko je bilo i predrasuda, kaže Nikola.

Ovaj prvi korak smatra najvažnijim, a trenutak kada ga je napravio danas opisuje kao veliko olakšanje.

Osećaš se sigurnije, imaš više samopouzdanja, možeš nešto da priuštiš i pomogneš porodici, to je potpuno jedna druga percepcija svakodnevnice, kaže.

Posle ti se otvaraju i druge stvari - imaš priliku da dobiješ i druge ponude, otkriješ šta možeš, a šta ne, jasan je ovaj ekonomista.

Ističe da je radom u firmi prezadovoljan, ali da ni poslodavci nisu zažalili što su ga angažovali, o čemu svedoči sada već duži staž u istoj kompaniji.

Đurđević smatra da je dobijanje prvog posla i odgovornost za sve ljude sa invaliditetom.

Dokazuješ da si sposoban i ravnopravan u poslu, sutra će možda taj poslodavac da prenese drugima, pa će im promeniti mišljenje i oni će zaposliti osobu sa invaliditetom, naglašava Nikola.

Pored zvanja ekonomiste, Nikola ima i diplomu trenera za košarku u kolicima, što je posao kojim se uporedo bavi iz entuzijazma.

Ana Vučinić, stručnjakinja za profesionalnu rehabilitaciju, koja godinama radi sa ljudima poput Nikole i Marka, objašnjava zbog čega je prvo zaposlenje istovremeno i najvažniji korak i najveća prepreka za ljude s invaliditetom.

Mnogo njih nema samopouzdanja, polaze od stava 'nema šanse da ja tu budem primljen, neću džabe da idem, to će biti samo još jedan vid diskriminacije i pokazaće da ja nisam ni za šta, objašnjava ova psihološkinja za BBC na srpskom.

Kao primer dobre prakse, navodi slučaj zaposlene u jednom šabačkom preduzeću, gde radi već devet godina.

Ona apsolutno ništa nije znala da radi, nije imala motoričke veštine i kada je došla, u početku smo pomislili da bi mogla da radi samo poslove čišćenja.

Posle šest godina u firmi, savladala je rad na svim mašinama koje imamo, priča Vučinić.

Taj, ali i drugi primeri, pomogli su joj da spozna da ova grupa ljudi stvarno daje 110 odsto od sebe i da proces napretka uz pravilnu podršku, može baš brzo da ide, dodaje psihološkinja.

 

Profesionalna rehabilitacija: Put ka otkrivanju pravih mogućnosti

 

Javni radovi dugo su bili jedina opcija i za Ljiljanu Vuković, 32-godišnju Šapčanku sa urođenom cerebralnom paralizom.

Nacionalna služba za zapošljavanje organizuje javne radove koji mogu da traju najviše četiri meseca sa ciljem očuvanja i unapređenja radnih sposobnosti, odnosno radno - socijalne integracije osoba sa invaliditetom na tržištu rada, navodi se na sajtu te institucije.

Još jedna mera koja je na raspolaganju ovoj grupi ljudi je stručna praksa, koja najduže traje 12 meseci i podrazumeva naknadu od 22.000 do 27.000 dinara mesečno, u zavisnosti od stepena obrazovanja.

Posle nekoliko iskustava u ovim poslovima, Ljiljana je 2017. godine odlučila da se obrati Nacionalnoj službi za zapošljavanje, koja ju je uputila u firmu za pakovanje hrane.

Prošlo je mesec dana dok je nisu pozvali na razgovor, a dobro pamti taj 20. novembar kada joj je život postao mnogo drugačiji nego kada nije radila, priseća se Ljiljana u razgovoru za BBC na srpskom.

Osećala sam i videla sam da mogu, dalo mi je vetar u leđa, mnogo sam se osamostalila, a onda sam 2019. godine kupila i stan u Šapcu - tada sam baš videla plod mog rada, prepričava Vuković.

Firma u kojoj radi članica je Udruženja preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom.

Proces zapošljavanja u ovoj kompaniji kreće od objavljivanja oglasa u Nacionalnoj službi za zapošljavanje, potom i organizovanja razgovora koji mora biti usklađen njihovim sposobnostima, kaže psihološkinja Ana Vučinić.

Razgovor za posao mora da se prilagodi i kulturološkim sredinama iz kojih dolaze, koje su neretko prilično ograničene i moraju da im se približe neke stvari i jednostavnije objasne.

Vrlo teško im je objasniti kada nisu primljeni, oni su emotivno osetljiviji, pa to mogu da dožive kao vid diskriminacije, priča ona.

Sledi profesionalna rehabilitacija, a kako je za 80 odsto radnika ove firme to bilo prvo zaposlenje na duži period, ona često dolazi sa izazovima.

Mirjana Pantelić, sekretarka Udruženja preduzeća za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba sa invaliditetom, navodi da firme koje su članice udruženja sprovode obuke za 100 poslova, odnosno radnih mesta.

Naše firme mogu da rade obuke samo iz svoje osnovne delatnosti, a institucije poput NSZ mogu da obučavaju ljude i za druge poslove, kaže Pantelić za BBC na srpskom.

Ovo udruženje čini više od 40 preduzeća, tokom prošle godine se u njima zaposlilo 80 ljudi sa invaliditetom, dodaje ona.

 

Kako se razlikuju stepeni invaliditeta?

 

Na osnovu veštačenja Fonda za penziono i zdravstveno osiguranje (PIO), obavlja se procena radne sposobnosti ljudi sa invaliditetom, propisano je Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom.

Do donošenja zakona 2009, oni su radili pod opštim uslovima, kao i svi drugi, bez ikakvih razlika, naglašava Jovana Krivokuća - Milovanović. izvršna direktorka Foruma mladih sa invaliditetom.

Navodeći da se ljudi sa invaliditetom dele na tri kategorije, ona kaže da se izričito protiv upotrebe treće - oni koji nisu radno sposobni.

Ako nekom date rešenje da je potpuno nesposoban za rad, osudili ste ga da ni na koji način ne može da učestvuje u društvu i ostvaruje prihode, a smatramo da svako na neki način može da bude produktivan, tvrdi ona.

Miodrag Nedeljković, generalni sekretar Društva defektologa Srbije, ukazuje da uspeh zapošljavanja često zavisi od stepena invaliditeta.

Iskustva u zapošljavanju osoba sa manjim smetnjama u razvoju su uglavnom pozitivna i afirmativno potvrđuju postojeću praksu obrazovanja i stručnog osposobljavanja.

U slučaju onih sa složenim i višestrukim smetnjama, nakon sticanja formalnih kvalifikacija za rad u pomoćnim zanimanjima, zaposlenje je moguće samo u preduzećima za profesionalnu rehabilitaciju kojih u Srbiji ima 56, uz rad u kontrolisanom i nadziranom okruženju.

U manjim sredinama, gde ne postoje ovakva preduzeća, zaposlenje osoba iz ove grupe je gotovo nemoguće, pojašnjava Nedeljković u pisanom odgovoru za BBC na srpskom.

 

Mirku Joviću nije bilo lako da prođe put do sticanja visokog obrazovanja, ali i da pronađe preduzeće koje će biti spremno da se prtilagodi i zaposli ga.

Ne mogu da kažem da sam imao neke velike poteškoće tokom školovanja i studiranja, jer sam rođen u Beogradu, gde su uslovi malo bolji, kaže on.

Za razliku od njega, stazu do samostalnosti i sopstvenog dinara, Ljiljana Vuković krčila je nekoliko desetina kilometara uzvodno rekom Savom - u Šapcu.

Mali broj ljudi radi iz mog lokalnog udruženja ljudi sa invaliditetom, priča 32 - godišnja Šapčanka.

Jovana Krivokuća - Milovanović iz Foruma mladih sa invaliditetom, kaže da škole u manjim sredinama nisu uopšte pristupačne, predrasude i stereotipi su mnogo rasprostranjeniji, a mogućnosti vrlo ograničene.

U Beogradu ima mnogo velikih kompanija koje su spremne na zapošljavanje invalida i prilagođavanje, dok u manjim mestima toga nema, kaže ona.

Pominje primere poslodavaca iz manjih sredina koji zapošljavaju invalide samo radi forme, a da oni uopšte ne rade ili rade kao i svi drugi bez ikakvih prilagođavanja, što može negativno da se odrazi na njih.

Ova organizacija napravila je i Platformu za zapošljavanje osoba sa invaliditetom, na koju, pored njih, mogu da se prijave i poslodavci koji tragaju za radnicima.

Krivokuća - Milovanović smatra da rad na daljinu, u kućnim uslovima, može da bude prepreka u tom procesu.

Ali za ljude iz manjih sredina, ovo apsolutno može da bude rešenje, ukazuje.

 

 

Poslodavci i invaliditet: Od predrasuda i neznanja do spremnosti na prilagođavanja

 

Kompanije sa više od 20 zaposlenih imaju dva izbora - prvi je da zaposle osobu sa invaliditetom, a drugi da plaćaju kaznu ako to ne učine.

Često se odlučuju za ovo drugo, kaže Gordana Pušara, predsednica beogradskog Udruženja osoba sa invaliditetom (UOSI), za BBC na srpskom.

Neobaveštenost poslodavaca je veliki problem, jer oni uglavnom osobe sa invaliditetom vide kao nekoga u kolicima, a ne shvataju da su to ljudi različitih stepena obrazovanja, mana i vrlina i stepena invaliditeta, pojašnjava Pušara.

Poslodavac koji na neodređeno vreme zaposli osobu sa invaliditetom bez radnog iskustva, u prvih godinu dana može da računa na subvenciju države u visini do 75 odsto ukupnih troškova zarade i doprinosa za obavezno socijalno osiguranje, ali ne više od iznosa minimalne zarade, navodi se na sajtu NZS.

Dešava se da poslodavci uzimaju ljude sa invaliditetom zbog zakonske obaveze, drže ih godinu dana i onda ih menjaju kao na traci.

Zbog toga se zalažemo da taj rok bude najkraće tri godine, napominje Pušara.

Jovana Krivokuća - Milovanović smatra da se u zapošljavanju ljudi sa invaliditetom kao po pravilu oslikavaju jasne razlike između velikih kompanija i manjih firmi.

Korporacije sa više hiljada zaposlenih i stranim menadžmentom već imaju iskustva sa tim, spremni su na prilagođavanja, ali to nažalost ne možemo da kažemo za ogroman broj drugih kompanija.

Ponekad se šalimo da bi mnogo kompanija želelo da zaposli nekoga sa invaliditetom, a da nema invaliditet, kaže ona.

Direktorka Foruma mladih sa invaliditetom iz dosadašnje prakse u Srbiji izdvaja tri kategorije kompanija.

Prva su one velike koje imaju iskustva i ne beže od toga da zaposle ove ljude, druga su firme koje to rade isključivo iz zakonske obaveze, a treća su kompanije koje sasvim slučajno zaposle nekoga sa invaliditetom, priča ona.

Objave redovan konkurs, slučajno dođe takva osoba na intervju, pa oni tako promene odnos prema ovoj grupi ljudi i otvore se za njih.

Međutim, iz Unije poslodavaca Srbije (UPS) za BBC na srpskom ukazuju i na niz problema koji firmama otežavaju proces zapošljavanja ljudi sa invaliditetom.

Kako kažu, prvo je potrebno utvrditi tačan broj ovih ljudi i evidentirati sve veštine kojima raspolažu, napominju.

Dodaju i da Pravilnik o proceni radne sposobnosti osoba sa invaliditetom treba da se izmeni i da, pored navođenja šta određena osoba ne može da radi, treba isticati i one poslove koje može kako bi dobili šansu na tržištu rada.

 

Nije sve do poslodavaca

 

Deo odgovornosti snose i ljudi sa invaliditetom, a ne samo kompanije, što je u rodnom Šapcu uvidela i 32-godišnja Ljiljana Vuković.

Neki ne žele, zatvorili su se, misle da im je bolje da sede kod kuće, kaže ona i navodi primer iz ličnog okruženja.

Imam drugaricu koja kaže da ne bi mogla svaki dan da ustaje, da se sprema i ide na posao, a meni je dosadno kada ne radim.

Ana Vučinić, koja sa ljudima poput Ljiljane svakodnevno radi već gotovo deceniju, naglašava da je stvaranje radnih navika i osećaja odgovornosti i posvećenosti obavezama na poslu veliki izazov u radu sa ljudima bez radnog iskustva.

Treba ih naučiti da dolaze u tačno određeno vreme i da znaju zbog čega su tu, a mislim da se taj problem javlja i kod zdravih ljudi koji u kasnijim godinama počinju da rade, kaže ona.

Imala sam slučajeve da ljudi dobiju posao, dođu na radno mesto i žale se zato što su videli da se tamo zaista radi, pa pokušavamo da im objasnimo da moraju da zarade platu u skladu sa njihovim mogućnostima, dodaje ona.

Miodrag Nedeljković, generalni sekretar Društva defektologa Srbije, kaže da se u srednjim stručnim školama za decu sa invaliditetom posebna pažnja posvećuje razvoju socijalnih veština i samostalnosti u interakcijama, kulturi obraćanja, razumevanju i uvažavanju potreba drugih i u razvoju timskog duha i osećanja zajedništva.

Organizuju se, dodaje, i radionice i treninzi emocionalne kontrole.

 

Školovanje: Prepreka ili prednost?

 

Još kao dete, Marko Jović nije imao dilemu - završavanje fakulteta za njega je bila obaveza.

Imao sam taj princip, jer je moja situacija specifična: nisam imao pravo da odustanem, jer nisam imao gde, opisuje on.

Marko kaže i da je njemu definitivno bolje nego drugim ljudima sa invaliditetom koji nisu stekli visoko obrazovanje, jer može lakše da naše posao.

Kada je obrazovanje u pitanju, Jović pripada manjini jer tek 3,4 odsto ljudi sa invaliditetom koji traže posao u Srbiji ima završenu visoku četvorogodišnju školu.

Čak 38,1 odsto njih je bez kvalifikacija ili niskokvalifikovano, podaci su NZS.

Brojke odudaraju od republičkog proseka za sve nezaposlene, gde 13,8 odsto čine visokoobrazovani, a 35,2 odsto oni sa niskim kvalifikacijama ili bez njih.

Defektolog Miodrag Nedeljković naglašava da se u odnosu na stepen i složenost invaliditeta određuje i program obrazovanja u srednjim stručnim školama.

Za učenike sa složenijim i višestrukim smetnjama predviđeni su dvogodišnji programi obrazovanja i stručnog osposobljavanja za zanimanja, kaže on.

Ipak, najveći broj učenika u srednjim specijalnim školama završava trogodišnje smerove, dok oni koji imaju isključivo oštećenja sluha ili vida imaju priliku da završe četvorogodišnje školovanje, dodaje.

Neposredno po završetku školovanja, oni stiču osposobljenost za samostalan rad, ali kod učenika sa složenijim smetnjama to se teško dostiže u planiranom trajanju školovanja.

Posle toga, mogu da budu angažovani samo u kontrolisanom radnom okruženju uz stručni nadzor, ponekad i uz asistente, objašnjava Nedeljković.

Ali, ono što zakon propisuje je jedno, a put do diplome u praksi za ljude sa invaliditetom nešto sasvim drugo, kaže Jovana Krivokuća - Milovanović.

Obrazovne ustanove su nepristupačne, poslednjih godina imamo poboljšanja, ali to je još nedovoljno, smatra ona.

Usled toga, mnogi često upisuju škole i fakultete koje ne žele, jer su im samo one bile pristupačne, dodaje.

 

Izvor: BBC

Pripremila: Dajana Vuković