Džejson Ardej vjeruje u sudbinu. Najmlađi čovjek crne boje kože, profesor na Univerzitetu u Kembridžu, pridružio se Fakultetu za obrazovanje u martu 2023, u 37. godini. Prije toga, bio je profesor na univerzitetima u Glazgovu i Daramu, objavio je tri knjige akademskih radova, uglavnom fokusiranih na rasu i obrazovanje, i, što je njemu najvažnije, prikupio više od jednog miliona funti u humanitarne svrhe (njegova ambicija je da prikupi četiri miliona funti do svoje 40. godine). Sve ovo je uspio da postigne u periodu dok je učio kako da se kao snađe u većinskom svijetu. Ardej nije govorio sve do svoje 11. godine, a nije mogao da čita i piše do svoje 18. godine. Kao djetetu dijagnostikovan mu je autizam.

I sam priznaje da je to nevjerovatna priča, koja je dospjela na naslovnice i zauvijek promijenila njegov život. Međutim, on je uvijek vjerovao da će učiniti nešto veliko. „Znao sam da mi je sudbina predodredila da nešto uradim”, kazao je on uz osmijeh. „Međutim, priznajem da nijesam znao da će biti ovo.”

Neće uvijek biti ovako

Ardejova priča je priča o velikim usponima, ali istovremeno i o velikim padovima. Tokom prethodnih 15 godina gotovo da nije spavao, pošto je noću radio na humanitarnim i akademskim projektima, a često i samo da bi sastavio kraj s krajem. Donedavno, borio se kako bi pronašao sredstva koja su mu potrebna u hronično siromašnom akademskom sektoru.

Pored predavanja, čak do 2016, radio je kao trgovinski pomoćnik u kompaniji Sejnsberi. Prije toga, bio je čistač u kasnim noćnim satima, čisteći bljuvotine i ribajući toalete. „Imao sam mantru koju sam sebi govorio: - Neće uvijek biti ovako.", kazao je on.

Ardej je odrastao na socijalnom naselju u Klephemu (Clapham), u južnom Londonu, u porodici porijeklom iz Gane. Njegova majka Gifti je bila medicinska sestra za mentalno zdravlje, a otac Džozef kuvar. On je treći, po redu, od četiri brata. Njegovo djetinjstvo je uglavnom bilo srećno, ali povremeno je bilo nasilja iz spoljašnjeg svijeta. Govorio je o tome kako su mnogi ljudi s kojima je odrastao „mrtvi ili u zatvoru”.

Gifti je bila strastvena aktivistkinja protiv rasizma koja je učestvovala u protestima s vođom zajednice i aktivistkinjom Oliv Moris. Ardej se sjeća kako je s majkom stajao na linijama protesta, učestvovao na marševima u mjestima poput Pekama i Brikstona. Gestikulacijom opisuje kako je njihova kuća bila ispunjena knjigama crnih ženskih aktivistkinja. „Nije slučajnost što se bavim ovim poslom”, kaže on.

Naravno, još jedna krupna stavka u njegovom odrastanju bila je činjenica da nije mogao da govori, čita ili piše veći dio djetinjstva. Nakon što mu je, u trećoj godini, dijagnostikovan autizam, sa četiri godine su ga učili jezik znakova.

Akademski život „pod maskom”

Kada je imao 11 godina, nakon „hiljada sati” logopedske terapije i uz podršku njegove majke koja je koristila muziku i stihove kako bi mu pomogla da shvati kako riječi teku i spajaju se zajedno, jednog dana nešto je kliknulo.

„Eksperti su davali prilično tmurne dijagnoze o tome kako neću moći da živim bez pomoći”, kaže on. „Međutim, tog sudbonosnog dana, rekao sam zdravo”. Ubrzo nakon toga prestao je da koristi jezik znakova.

Pružajući ruku preko stola, on uzima knjigu i prelistava je tako da ivice stranica lepršaju između njegovih prstiju. Pokazuje kako njegov um funkcioniše: „kao animirani film s pokretnim figurama.“ Za njega, svaka stranica je poput zamrznute slike iz montaže njegovog života. Još od djetinjstva, prije nego što je bio u stanju da formira jezik, mogao je da zadrži ove slike. „Mogu se vratiti svim tim hiljadama iskustava”, kaže on. „Kada imate kognitivne poteškoće, razumijete stvari na različite načine.”

To ne znači da je bilo lako. Cijeli akademski život je proveo „pod maskom”, prikrivajući aspekte njegove različitosti. „Ne donosim svoj neurodiverzitet na radno mjesto, jer o crncima i pripadnicima etničkih manjina često sude pod premisom da nemaju isti stepen kompetentnosti kao njihove bijele kolege”, kaže on. Dakle to je „iz straha da ne pružim još nešto što bi mogli upotrijebiti protiv mene”. Tek nedavno je počeo u javnosti da govori o svom autizmu; prije toga, imao je osjećaj da bi to bio preveliki rizik.

S uredno uvijenim pletenicama koje padaju do struka, tamnim obrisima očiju i sjajem kože koji sugeriše da zna da koristi hidratantnu kremu, Ardej izgleda kao elegantna i skromna figura. Obučen je jednostavno, ali sa svrhom; kaže da voli krojenu odjeću i da će sljedeće nedjelje za njega biti izrađeno odijelo na Savil Rou, jer će dobiti počasni doktorat na Univerzitetu Solent u Sauthemptonu (Southampton). Uživanje u odjeći, krojenoj po mjeri, jedna je od rijetkih stvari koje radi za sebe.

Ardej sebe ne smatra nužno intelektualcem, već kao odlučnu osobu. On je 2010. istrčao 30 maratona u roku od 35 dana kako bi prikupio novac za humanitarne svrhe. „Ako imate volju, uvijek će preovladati vještina”, kaže on smiješeći se. U skladu s tim, način na koji Ardej govori o svom radu je svjesno pristupačan: uvijek kada se ukaže prilika, on ubacuje reference iz popularne kulture (tokom našeg razgovora, uspio je da spomene filmove Karate Kid, Roki i Škola roka). Ponekad pokušava da ubaci nazive svih pjesama s određenih albuma u svoje govore. „Moji prijatelji uvijek se šale na račun toga, govoreći: - Ti si najmanje upečatljiva osoba. Akademici su uglavnom vrlo sebični, egocentrični, individualistički. I mislim da je neupadljivost to što kad me ljudi upoznaju, ja ne pričam o teorijama, više pričam o životu“, objašnjava on. Kao što mu je otac jednom rekao: „Ne možeš biti sahranjen s knjigama. Zato u svemu što radiš, razmišljaj o uticaju koji ima na običnog čovjeka.”

Ardeja je dirnula nedavna pažnja koju je dobio u medijima i od javnosti poslije njegovog imenovanja na Kembridžu. Dobio je više od 200.000 mejlova iz cijelog svijeta, mnogo njih od ljudi koji mu žele sve najbolje. „Veoma sam srećan što imam temperament koji mi omogućava da se nosim s tim. To je puno, pogotovo kada te dijaspora postavlja kao sljedeću veliku nadu”, kaže on. „Ovo imenovanje mnogo znači ljudima, jer predstavlja još jedan aspekt crnačke izvrsnosti. Obuhvata tu stvar rasu, klasu i neurodiverzitet, što nije rijetko, ali može biti prilično jedinstveno, imajući u vidu odakle sam krenuo.”

Vatreno krštenje

Pitam ga da li se ikada brine da će njegova priča biti iskorišćena kao „inspirativni pornić” (ideja da će neurotipične ili osobe bez invaliditeta konzumirati priče o invaliditetu kako bi se osjećale dobro ili kako bi svele priče osoba s invaliditetom na određene narative). „Pretpostavljam da zavisi od očekivanja koja imate prema priči”, kaže Ardej. „Jer, ja nemam nikakva očekivanja, i onda ne vidim sebe onako kako me drugi vide.”

Do sada, akademski život na Kembridžu (njegova zvanična pozicija je profesor sociologije obrazovanja) je bio komforan. Putuje iz južnog Londona, radi na fakultetu i sa studentima, ima brojne razgovore i predavanja u koledžu i van koledža. Od septembra će se brinuti o svojoj prvoj grupi doktorskih studenata, učeći ih o društvenoj pravdi i nejednakostima.

Do sada je njegov sociološki rad bio usmjeren na slične teme. Sarađivao je s društvenim preduzećem Nastavni plan i program za ljude crne boje kože (Black Curriculum); član je upravnog odbora organizacije za ravnopravnost rasa Ranije ukazano povjerenje (Runnymede Trust); i bio je član savjetodavne grupe Univerziteta Ujedinjenog Kraljevstva o rasnom uznemiravanju u visokom obrazovanju. U saopštenju o njegovom imenovanju na Kembridžu, izjavio je da želi „demokratizovati visoko obrazovanje”.

Ono što je, naravno, drugačije jeste pritisak koji osjeća od spoljašnjeg svijeta, sada kada radi u tako elitnoj instituciji. To je, kako kaže, bilo „vatreno krštenje”. Elitizam tog prostora nije nešto što Ardej olako prihvata, i preuzeo je na sebe da razmišlja o načinima na koje može raditi iznutra kako bi ga razorio.

Borilačke lekcije Rokija Balboe

Da bi objasnio svoju ideologiju, oslanja se na borilačke lekcije Rokija Balboe: „Bićete u vrlo arhaičnom, neprijateljskom okruženju, do neke mjere, koje će oblikovati ljudi izvan tog okruženja koji možda ne žele da vi budete tu. Ali morate biti spremni da podnesete udarce, jer je veća misija postizanje jednakosti i postizanje raznolikosti, i učiniti taj prostor što je moguće većim.”

„Govorimo o hiljadama godina starim bijelim institucijama. I svaki put kada ste osoba druge boje kože koja prodire u te naslijeđene prostore, nekim ljudima može biti teško da to prihvate ili da se nose s time. Naša misija, u nekom smislu, je veoma jednostavna. Vraća se onome što smo oduvijek pokušavali da postignemo, a to je da demokratizujemo obrazovne informacije i da resurse redistribuiramo što je moguće šire onima kojima su najpotrebniji. A te dvije institucije imaju mnogo kapitala.”

Oksford i Kembridž zajedno posjeduju zapanjujućih 21 milijardu funti bogatstva, navodi se u izvještaju iz 2018. koji je objavljen u Gardijanu. Na praktičnom nivou, kada je riječ o redistribuciji resursa i kapitala, Ardej se angažuje u što više projekata i intervencija kako bi omogućio pristup obrazovanju marginalizovanim zajednicama.

„Dosta toga se odnosi na odlazak u škole, preko širokog spektra presjeka identiteta, ne samo usmjerenog na rasu, i zaista pružanje manjinskim grupama mogućnosti da budu u tim prostorima i ne samo da apsorbuju te hiljadu godina stare zgrade, već da se izraze”, kaže on. „Uvijek je teško shvatiti uticaj koji određena iskustva mogu imati na mladu osobu. To ostavlja neizbrisiv trag u njima tokom cijelog života.”

Jedna od osoba koja je promijenila Ardejev život je čovjek po imenu Sandro Sandri. Ardej je upoznao Sandrija kada ga je majka odvela u kancelariju za karijerno usmeravanje gdje su im rekli da je najbolje čemu se mogu nadati neka vrsta volonterskog posla. Ona je izašla, rekavši radnici da će zažaliti zbog svojih postupaka, i umjesto toga se obratila Merton koledžu u Mordenu, u južnom Londonu, koji je imao mjesto na njihovom BTeč kursu za sport i razvoj. Ardej je otišao na koledž i upoznao Sandrija, predavača za sport, koji je odlučio da mu pruži priliku i gotovo svake večeri kasno ostajao da radi s Ardejem na njegovim vještinama pismenosti, a zatim ga vozio kući.

„Do prije godinu dana mi je svakodnevno slao poruke i govorio: „Ti si sjajan. Postići ćeš velike stvari.’“Zaista je vjerovao u ponavljanje”, kaže Ardej. „Jedino što je ikada tražio da mu obećam jeste da sve što je on učinio za mene i ja jednog dana učinim za nekog drugog.”

Da li misli da je uspio u tome? „Pokušao sam da pomognem što je moguće većem broju ljudi. Pokušao sam da što više ljudi povedem sa sobom. Pokušao sam da stvorim što sam više mogao prostora za crnce i naročito za crnkinje”. On je uvjeren da će biti drugi, mlađi profesor crnac na Oksbridžu u godinama koje predstoje, koji će raditi izuzetan posao.

Što se tiče njegove sudbine, Ardej dodaje da ne veruje da će njegova akademska dostignuća ostaviti trajni trag u svijetu. „Stvari koje su meni uvijek najviše značile su ono što radim za opšte dobro, nesebična djela”, kaže on. „S poniznošću, vjerom, nadom i ljubavlju, sve je moguće.”

Izvor: portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Djeca iz dvije hraniteljske porodice, nakon što su prijavila nasilje, su u januaru i aprilu ove godine upućena u ustanove dječje i socijalne zaštite. Iz podgoričkog Tužilaštva kazali su da još nisu formirali predmete u vezi s tim. Centar za socijalni rad Podgorica i resorno Ministarstvo sugerišu da nema dovoljno razloga za oduzimanje licence.

Dvoje djece koja su bila u hraniteljskoj porodici, nakon što su prijavili fizičko nasilje u tom okruženju, premješteno je u Centar za djecu i mlade Ljubović, u Podgorici. Iz policije Vijestima nisu odgovorili u vezi s prijavom koja je podnijeta u tom slučaju, a iz Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) kazali su da nisu formirali predmet povodom tog događaja.

Predmet, kako su odgovorili, nije formiran ni u drugom slučaju prijavljenog nasilja u hraniteljskoj porodici, koji se, prema informacijama Vijesti, dogodio početkom godine.

„Povodom vašeg pitanja, obavještavam da u ODT u Podgorici nisu formirani predmeti povodom navedenih događaja“, navodi u odgovoru rukovodilac Duško Milanović.

Osoba protiv koje je početkom godine podnijeta prijava, i dalje ima hraniteljsku licencu i kod nje je, prema podacima redakcije, u međuvremenu na hraniteljstvu bilo još najmanje jedno dijete.

Procedura preispitivanja licence u nadležnosti je centara za socijalni rad (CSR), kazali su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja. Iz podgoričkog Centra pojasnili su i u kojim slučajevima se to događa.

„U slučaju saznanja da se nad djetetom vrši bilo koji vid nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja, dužni smo da svaku sumnju prijavimo nadležnim institucijama, koje će utvrditi da li su sumnje osnovane, dok će Centar za socijalni rad preduzeti sve radnje radi zaštite prava i interesa lica. U slučaju da su sumnje osnovane i da se protiv hranitelja pokrene postupak, pokreće se i postupak preispitivanja licence“, rekla je Vijestima Marija Nikolić, direktorica podgoričkog CSR.

Iz resora ministra u tehničkom mandatu Admira Adrovića kazali su da nisu evidentirane situacije u kojima se dogodilo da se više djece izmjesti iz jedne hraniteljske porodice. Kazali su i da su u nekoliko slučajeva vodili postupke za oduzimanje licence, ali nisu govorili i o ishodu tih postupaka.

Hraniteljstvo je privremeni oblik zaštite djeteta. Strategija za razvoj hraniteljstva usvojena je 2012.

Licencu za hranitelja u prošloj godini imale su 323 osobe. Od toga, 62 za nesrodničko, a 319 srodničko hraniteljstvo.

Usluga porodičnog smještaja (hraniteljstva i porodičnog smještaja) pruža fizičko lice u skladu sa Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, Porodičnim zakonom i Pravilnikom o bližim uslovima za pružanje i korišćenje usluga porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja. „Ulogu hranitelja može da obavlja svako fizičko lice koje se procijeni kao podobno za vršenje navedene uloge, uspješno je završilo obuku i dobilo licencu za pružanje te usluge“, rekli su Vijestima iz CSR Podgorica, dodajući i da procjenu podobnosti budućeg hranitelja,stručnu podršku i obuku, vrše Centri za socijalni rad

Zbog nasilja upućeni u Ljubović i Bijelu

U brošuri koja je pratila promociju hraniteljstva u Crnoj Gori, pored ostalog, piše da „postoje djeca kojima je djetinjstvo surovo prekinuto odsustvom roditeljske brige o njima“.

„Gubitak roditeljskog doma je najveći izvor njihove patnje, koja prodire duboko i ostavlja ožiljke na duši. Ovoj djeci nije dovoljno obezbijediti kuću, krov nad glavom, njima je potrebna porodica da ih voli, da joj pripadaju, da im pomogne da zaliječe svoje rane i okrenu se budućnosti“, navodi se u brošuri.

Na pitanje redakcije o slučajevima nasilja u hraniteljskim porodicama koji su u ovoj godini prijavljeni policiji, ali i broju djece koja se zbog toga izmještaju iz hraniteljskih porodica, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali su da je toga malo.

„Mali broj djece se upućuje iz hraniteljskih porodica u ustanove dječje i socijalne zaštite. U većini centara za socijalni rad nisu zabilježene ovakve situacije. Možemo reći da u centrima u kojima postoje zabilježeni slučajevi, isti predstavljaju pojedinačne slučajeve koji se dogode jednom u nekoliko godina“, rekli su iz tog resora.

U Dječji dom Mladost u Bijeloj, prema riječima direktorice Marele Savić, za osam godina, iz hraniteljskih porodica u ustanovu je vraćeno 13 djece.

„Ovaj broj se odnosi samo na djecu koja su boravila u ustanovi, zatim bila izmještena u hraniteljsku porodicu, a onda ponovo vraćena u ustanovu. Navedeni podaci nisu u potpunosti pouzdani, jer se u prethodnom periodu nije vodila precizna evidencija“, rekla je Savić Vijestima.

Od početka ove godine, prema njenim riječima, dvoje djece je iz hraniteljske porodice smješteno u Domu u Bijeloj.

„U oba slučaja, prema podacima organa starateljstva, razlog za smještaj je bio nasilje u hraniteljskoj porodici“, rekla je Savić Vijestima.

Kazala je i da, tokom pregleda, nije bilo tragova fizičkog nasilja. Prema nezvaničnim informacijama Vijesti, jedna prijava hranitelja odnosi se na seksualno uznemiravanje.

Iz Bijele su pojasnili i da oni nemaju kontakte sa hraniteljima, jer to nije njihova nadležnost, pa ne znaju i o daljem postupanju organa starateljstva nadležnog Centra za socijalni rad, u konkretnom slučaju podgoričkog.

U drugoj ustanovi dječje i socijalne zaštite, Centru Ljubović, nemaju podatke od 2012, ali su kazali da je podgorički CSR u posljednje dvije godine iz hraniteljskih porodica u tu ustanovu uputio pet korisnika.

„Razlozi smještanja u Centar Ljubović u dva slučaja su bila skitnja, u jednom bjekstvo od kuće, dok u preostala dva slučaja korisnici su pretrpjeli fizičko nasilje od strane hranitelja i smještaj je bio kratkotrajan“, rekla je Vijestima direktorica Nina Delević.

Na pitanje da opiše konkretnu situaciju i postupanje nadležnih u slučaju prijavljenog nasilja, rekla je da su djeci, pored ostalog, konstatovane i povrede.

„Dana 9. aprila, u pratnji socijalne radnice i inspektora Centra bezbjednosti u ranim jutarnjim časovima, malodobna djeca su smještena u JU Centar Ljubović, pošto su ista prijavila nasilje koje su pretrpjeli u hraniteljskoj porodici, a zbog čega su i izmješteni iz hraniteljske porodice. Djeci je ukazana psihološka i medicinska pomoć, takođe konstatovane su povrede. Narednog jutra, stručni radnici Centra Ljubović su ponovo odveli djecu na medicinske preglede, kako bi im bila pružena adekvatna terapija, jer su se žalili na bolove“, rekla je ona.

Ta djeca su, kako je rekla, odlukom nadležnog CSR, smještena u drugu hraniteljsku porodicu. 

Delević je kazala i da im je podgorički CSR od 2020. iz hraniteljstva uputio šestoro djece na dnevni boravak.

Kako se gubi licenca

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja Vijestima su rekli da se dešava da i u toku procjene za hraniteljstvo, potencijalni hranitelji ne budu procijenjeni kao podobni i tvrde da su „dobra procjena i selekcija potencijalnih hranitelja“ razlog što u toku pružanja ove usluge mali broj hranitelja izgubi licencu.

I kad dobiju licencu, pojašnjavaju dalje iz resora Adrovića, hranitelji su u obavezi da pohađaju obuku. Za sve vrijeme smještaja, kako su kazali, organ starateljstva (CSR) prati razvoj djece i utvrđuje da li se njihovo čuvanje, njega, vaspitanje i školovanje ostvaruje u skladu sa zakonom i ugovorom o smještaju.

„Licencu hraniteljima može suspendovati, odnosno oduzeti Komisija koju obrazuje nadležni CSR, ukoliko se utvrdi da su ispunjeni uslovi za suspenziju, odnosno oduzimanje licence prije roka na koji je izdata. Na teritoriji Crne Gore, centri za socijalni rad su u par slučajeva vodili postupke za oduzimanje licence, rekli su iz resora Adrovića. Nisu pojasnili i koji je ishod tih postupaka, odnosno da li je i koliko licenci oduzeto i zbog čega.

Na pitanje koji su to razlozi da se djeca koja su jednom smještena u hraniteljske porodice, od njih upute u instituciju, odnosno ustanovu dječje i socijalne zaštite, kazali su da je to ako se desi bilo kakvo odstupanje od predviđenog plana usluga:

„U slučaju procjene bilo kakvih odstupanja od predviđenog plana, o svemu se obavještava i sami hranitelj, a organ starateljstva donosi odluku o promjeni oblika zaštite za dijete, ukoliko je to u njegovom interesu.

U slučaju saznanja da se nad djetetom vrši bilo koji vid nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, kako su dodali, centri za socijalni rad dužni su da svaku sumnju prijave nadležnim institucijama, koje utvrđuju da li su sumnje osnovane, dok centri za socijalni rad preduzimaju sve radnje radi zaštite djece. U slučaju da se protiv hranitelja pokrene postupak zbog nasilja, pokreće se i postupak za preispitivanje/oduzimanje licence“, rekli su Vijestima.

Osnovna naknada pružaocima usluge porodičnog smještaja (hraniteljstva) iznosi 350 evra.

Hranitelji su dužni da djeci, pored ostalog, obezbijede odgovarajući stambeni prostor, urednu odjeću i obuću, predmete za ličnu upotrebu i higijenu, odgovarajuću ishranu i staranje o zdravlju, podršku u zadovoljavanju socijalnih, religioznih i kulturnih potreba, kao i zaštitu od zanemarivanja,zlostavljanja i eksploatacije.

Zaštitnik ukazivao na propuste i slabosti

Na određene probleme i izazove koji prate hraniteljstvo, u Izvještajima o radu za 2021. i 2022, ukazivao je i Zaštitnik za ljudska prava i slobode (Ombudsman).

U radu je bilo predmeta koji se odnose na porodični smještaj i probleme s kojima se suočavaju djeca smještena u hraniteljskim porodicama, kao i na izazove u dijelu praćenja ove usluge. Zapaženo je više raznorodnih problema, od nedovoljnog praćenja hraniteljstva, nesprovođenja adekvatne podrške hraniteljima, do problema s licencom i slično, piše, pored ostalog, u izvještaju za 2021.

Zaštitnik je u izvještaju naveo zapažanje da centri ne sprovode sve potrebne aktivnosti kontrole hranitelja, pa ne registruju promjene koje se događaju u hraniteljskoj porodici, koja bi zbog izmijenjenih okolnosti trebalo da izgubi licencu za obavljanje ove usluge.

Uz navode konkretnog slučaja, konstatovano je i da je nadležno ministarstvo, u takvim i sličnim situacijama, imalo veoma pasivan stav i pored zakonske mogućnosti, odnosno obaveze da izvrši stručni nadzor nad radom pružaoca usluge. Pohvalili su postupanje Inspekcije socijalne i dječje zaštite.

Godinu kasnije, Zaštitnik u izvještaju o radu konstatuje da hraniteljstvo još nije razvijeno, ni približno, u obimu u kome to propisi predviđaju i omogućavaju.

U preporukama, pored ostalog, navodi da treba analizirati propise i praksu koji se odnose na postupak, procjenu i licenciranje hranitelja/ki, kako bi se izmjestile ove nadležnosti iz centara za socijalni rad.

323 osobe u prošloj godini imale su licencu za hranitelja. Od toga, 62 za nesrodničko, a 319 srodničko hraniteljstvo.

Unicef: Djecu mlađu od tri godine ne smještati u ustanove

Iz Unicefa su juče saopštili da djecu mlađu od tri godine ne treba smještati u ustanove i da Crna Gora treba da podstiče dalji razvoj hraniteljstva i usvajanja djece.

Smještanje u porodicu svakog djeteta koje nema odgovarajuće roditeljsko staranje i mlađe je od tri godine treba da bude hitan nacionalni prioritet, poručila je Oana Kristina Popa, ambasadorka Evropske unije u Crnoj Gori.

Saopšteno je i da Ministarstvo rada i socijalnog staranja radi na izradi prve Strategije deinstitucionalizacije, čiji je cilj da se se smještanje djece u institucije zamijeni njegom u porodici.

Izvor: Dnevne novine Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Asperger je jedan od oblika visokofunkcionalnog autizma. On je dio njenog prezimena. Živi s tim. Voli tog divnog, neobičnog dječaka koji živi u njenom sinu. Mali Asperger ne bude očigledan u početku, ali kako vrijeme odmiče sve je jasniji i jasniji.

On govori tečno i ima prosječnu inteligenciju.

Robustan je, ali i plah prema svijetu. Ništa se ne podrazumijeva.

Sve mu se mora objasniti. Šarmantni su i imaju vrlo neobičnu komunikaciju. Po tome se prepoznaju. Imaju cio svijet u sebi i to dijele s nama. Govore ono što drugi ne bi rekli ni u snu. Iskrenost im je vrlina koliko i mana. To se teško mijenja. Imaju izvjesne fiksacije koje poprime istorijske razmjere. Razlikuju se između sebe pa je pričati u množini i blesavo.

„Moj sin ima mene. Ja sam njegov drug. Verna sam i odana. Mog sina do desete godine već su izdali i ja sam morala to da mu objasnim. Biće toga još. Najveći izazov dece s Aspergerom čuči u socijalnim odnosima. Ja radim na tome. Vodim ga na događanja samo da bi nekog sreli i da bi on naučio da komunicira. To ima i cenu“, rekla je dječakova mama.

Vodila ga je na festival ćevapa. Odjednom je rekao da nas ljudi prate pogledima i mogu da pročitaju ono o čemu misli. To je socijalna fobija. Jako je teško to podnijela. Dok druge majke jedu s djecom i pri tome se smiju, ona mora da objašnjava sinu šta je festival i da ih niko ne gleda, i mora da objašnjava ljudima da ne mogu sjesti s njima. Onda neki lik na to sjedne s njima pored toliko drugih stolova i ona shvati da on na to ima pravo jer niti festival niti je sto  njihov. Mislim, ipak, da mu nije bilo prijatno i drago mi je zbog toga. Pomalo.

„Moj sin ima mene. Za sad je dovoljno. Ja sam nadasve i sama neobična pa mi neobičnosti kod ljudi ne smetaju. Ljudi nisu kao ja. Ljudi nemaju razumevanje. Da mogu, molila bih svakog pojedinačno za razumevanje. Ljudi se često prema meni postavljaju kao da nosim tablu na kojoj piše: „Ja sam robot. Mogu da izdržim sve.” U stvari, na mojoj tabli, onoj pravoj, piše: „Budite fini. Asperger je moje prezime. Svoje sam izgubila.” Da ljudi znaju koliko sam željna ljubavi, sve bi se bacali preda me da mi je daju. U tome nalazim energiju“, kaže ona.

Ona je majka koja gleda nekad ruganje druge djece, djece koja njega i ne znaju, i mora mu reći da to nije zov ljubavi nego ismjevanje. Ja sam majka koja mu je morala reći da ga taj i taj ne voli, niti će ikad. Ja sam mu morala to potvrditi.

„Ja sam ona koja mu je slomila srce istinama do sad 100 puta. Ja sam majka koja mu je morala reći da na jednom rođendanu nije poželjan.“

Tarik neka dođe. Kenan bolje nek se odmara

„Rekla mi žena i ostala živa, a ja doživela smrt. Ja sam ona koja je bila mrtva do sad milion puta, a niko nije video. Nije ni primetio. Ja živim za to da on živi usklađeno s ovim svetom. Biti njegov drug je nešto posebno. Ozbiljno to mislim. Njegovi stavovi o stvarima, svetu i ljudima su nekad kao velika filozofija. Tarik to nema. Moj stariji sin to nema. Kenan ima. Zabavan je i originalan. Kaže da je došao na ovu planetu tako što je zavoleo mene i sad je tu da voli i mene i ljude“, kaže majka.

„To je mama moj život.“

„Ja na to samo kažem: „Ja sam tu.”

„Objasnila sam mu da je on poseban. Nije se uznemirio. Bilo mu je drago i rekao da to oduvek zna.“

„Naše istine tvore naš život.

Puno sam toga naučila s njim.“

„Imam i ja Aspergera. Dozvolila sam to. Dozvolila sam da boje njegovog sveta dođu do mene.“

Izvinite što se razlikujemo. Izvinite što odudaramo.

Hvala svima koji nas ne kude, ne kritikuju i ne vređaju. Hvala onima koji ne pametuju.

„Hvala za zagrljaj prihvatanja.“

„Budite samo tu.“

"Ova aktivnost realizovana je u okviru projekta Ključ SamstalnOStI, a koji UMHCG realizuje uz finansijsku podršku od strane Glavnog grada Podgorice".

Izvor: Portal Zelenaucionica

Pripremio: Ivan Čović

Lidlova kampanja: Hoćeš da menjamo mesta? Pomeri se s mesta!

Svi koji su danas na Lidlovom parkingu u Nišu na adresi Blagoja Parovića 1b, nepropisno parkirali svoj automobil na mjestima obilježenim za osobe s invaliditetom, dobili su, preko razglasa, opomenu da to ne čine. Razlog tome je nastavak Lidlove kampanje:Hoćeš da menjamo mesta? Pomeri se s mesta! koja za cilj ima podizanje svijesti građana o značaju parking mjesta namijenjenim osobama s invaliditetom i bahatom parkiranju vozača koji ova pravila o zaustavljanju i parkiranju automobila ne poštuju.

Projekat pokrenut od strane kompanije Lidl Srbija i Nacionale organizacije osoba sa invaliditetom Srbije (NOOIS) već drugu godinu zaredom radi na edukaciji građana i skretanju pažnje o važnosti pružanja podrške osobama s invaliditetom. Iako djeluje kao zanemarljiva stvar, parking namijenjen osobama s bilo kojom vrstom invaliditeta umnogome doprinose njihovom jednostavnijem funkcionisanju, a širina parking mjesta obilježena žutom bojom i njihova blizina ulazu u objekat značajno doprinose svakodnevnici osoba kojima su namijenjena.

Da su obezbijeđena parking mjesta važan segment svakodnevnog funkcionisanja i kretanja, pokazala je prije nedelju dana i grupa osoba s invaliditetom na simboličan način. Oni su na jednom parkingu Lidla u Beogradu blokirali sva parking mjesta i skrenuli pažnju na bahato parkiranje sugrađana koji nesavjesno zauzimaju mjesta koja nisu namijenjena za njihovu upotrebu.

Kompanija Lidl apeluje na sugrađane, a prije svih na svoje potrošače, da ne parkiraju svoja vozila na mjesta rezervisana za osobe s invaliditetom i da, ukoliko je moguće, dodatno pomognu onima kojima je pomoć neophodna.

Izvor: Portal niskevesti

Pripremio: Ivan Čović

Kada izgovorimo riječ pristupačnost onda sigurno većina od nas ima u vidu, na prvom mjestu, fizičku pristupačnost nekog objekta odnosno mogućnost da osoba s invaliditetom (OSI) može da uđe u neki prostor koristeći rampu, lift, rukohvate. Samo mali dio nas o pristupačnosti razmišlja u širem kontakstu, kao o nemogućnosti osobe s invaliditetom da pristupi adekvatnim kanalima komunikacije ili da dođe do relevantnih informacija na temu koja je u centru njenih interesovanja. Pored navedenih prepreka postoje i one o kojima se ne govori implicitno, koje se odnose na psihosocijalne prepreke koje su bazirane na negativnim stavovima, predrasudama i stereotipima. Prihvatajući ih, osobe s invaliditetom posmatramo kao: nemoćne, bolesne, nesposobne da samostalno odlučuju, imaju porodicu, budu roditelji, obrazuju se, rade... To su prepreke koje su duboko ukorijenjene u elementima patrijarhalizma i tradicionalizma. Ti elementi još uvijek čvrsto armiraju naše društvene procese ne dopuštajući demokratski preporod sistema u punom kapacitetu.

Ipak, one barijere koje smo tek počeli da kao društvo „razlažemo” jesu one institucionalne, u sferi obrazovanja, zaštite ljudskih prava, zapošljavanja, učestvovanja u političkom životu. Rušenje tih barijera je proces u koji smo tek zakoračili kao društvo. Često kada govorimo o osobama s invaliditetom kao pozitivan primjer navodimo proces obrazovanja, inkluzivni princip. Iako su u posljednjoj deceniji napravljeni značajni pomaci u procesu obrazovanja čeka nas još puno posla: u nekim školama još uvjek nije ostvaren čak ni princip arhitektonske pristupačnosti, udžbenici još uvijek nijesu prilagođeni u asistivnom formatu, formalizam u procesu prilagođavanja je još uvijek prisutan, individualna nastava krojena po mjeri svakog pojedinačnog učenika je, nažalost, još uvijek rijetkost.

Da li razmišljamo o pristupačnosti informacijama ili resursima OSI ili ženama s invaliditetom u nekim specifičnim situacijama, kao što je, na primjer, porodično ili partnersko nasilje? Da li znamo koliko je teško ženi s oštećenim sluhom da objasni policijskom službeniku situaciju nasilja u kojoj se našla, da li imamo predstavu o tome kako se osjeća djevojka koja nije ni upisana u knjigu rođenih jer je, po mišljenju njenih roditelja, bolje tako, „bolje” je da zbog svog oštećenja/invalidnosti, kao ličnog svojstva, ostane pravno i u svakom drugom smislu društveno nevidljiva?

Trebamo znati i ponavljati da barijere za osobe s invaliditetom nijesu samo one arhitektonske. One se ukolko postoji volja i najlakše rješavaju. Trebamo se zapitati šta ćemo kao društvo da radimo i kako ćemo da se nosimo sa nevidljivim, a tako čvrstim i upornim barijerama koje čine da se osobe s invaliditetom i njihove porodice kada se sa njima „sudare” osjećaju poraženo i  nemoćno? Da li o tome kao društvo uopšte i razmišljamo?

Autorski tekst

Mirjana Popović

Jedna u nizu edukativnih radionica u okviru projeka Prepoznajemo diskriminaciju OSI održana je juče u  Bijelom Polju u organizaciji Udruženja za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a u partnerstvu sa Organizacijom gluvih i nagluvih veterana Bijelo Polje, sve to uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava. 

Jednodnevnu radionicu o Pristupačnosti, univerzalnom dizajnu i razumnim adaptacijama vodili su treneri Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG). Radionica je bila namijenjana osobama sa invaliditetom (OSI), organizacijama osoba sa invaliditetom (OOSI) i institucijama na lokalnom nivou.

Najprije, govoreći o modelima pristupa invaliditetu, Macanović je napravio razliku između neadekvatnih i adekvatnih modela. Istaknuvši da su nedatekvatni modeli: medicinski, herojski, funkcionalni, u kojima se smatra da je invalidnost bolest i da je invaliditet samo problem osoba sa invaliditetom. 

U svim ovim modelima visok je stepen institucionalizacije, a garancije prava gotovo i da ne postoje, kazao je Macanović. Govoreći o lošim stranama medicinskog i funkcionalnog modela, on je još i kazao:

Niti doktori, niti fizioterepeuti ne trebaju da budu isključeni iz života OSI, napomenuvši takođe, da su neosporne situacije da su OSI nekad narušenog zdravlja ili se privremeno razbole, kao i osobe bez invaliditeta, kao i da sama invalidnost, odnosno oštećenja, kao lična svojstva, mogu nastati kao posljedica narušenog zdravlja.

Macanović je govoreći o neadekvanim modelima zaključuje: Svrha života ne smije da bude u traganju za izlečenjem, koje je nemoguće ili doživotna rehabitlitacija, koja sama, bez drugih životnih uloga i aktivnosti, neće osigurati kvalitet života.

Adekvatni modeli, kako ističe Macanović, su socijalni model i model zasnovan na ljudskim pravima. Na nivou garancije prava u medicinskom modelu, donošeni su dokumenti koji nisu bili pravno obavezujući, već su bili samo preporuke za društvo, odnosno kako društvo treba da se ponaša i šta da uradi da bi se uklonile prepreke i barijere. Kao korak dalje, zbog ovakvih propusta, 2006. donesena je Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, koja je pravno obavezujući dokument. 

Državama potpisnicama se uvodi kao pravna obaveza da se drže zakona i obezbijede dostojanstven život OSI i na ovaj način se prelazi na model zasnovan na ljudskim pravima koji će svim osobama obezbijediti ravnopravno učešće u društvenom životu, spram njegovih indvidualnih želja i potreba. 

Svaka država koja je potpisala Konvenciju, mora odmah da obezbijedi propisane minimalne standarde pristupačnosti, kako navodi Vujačić, a ne da čeka zahtjev konkretne osobe s invaliditetom, dodajući da je pristupačnost definisana i kao načelo i kao pravo. To znači da su države dužne prilikom planiranja, kreiranja, sprovođenja i praćenja primjene svih politika, mjera i akcija uključiti sve segmente pristupačnosti, ali i da je pristupačnost pravo osoba s invaliditetom, u svom širokom obimu koji obuhvata: pristupačnost javnih površina i objekata, informacije, komunikacije, usluge i sisteme, saobraćaj i drugo, dodala je Vujačić.

Konvencija je nekome spisak želja, a trebala bi da bude onaj minimum standarda koji mora biti obezbijeđen, kazao je Macanović.

Razumne adaptacije su nešto dodatno, ili drugačije, to su prava za pojedince, u konkretnim situacijama, objasnila je Vujačić i dodala da države moraju imati propisane standarde pristupačnosti, kao što je to, u Crnoj Gori, urađeno Zakonom o uređenju prostora i objekata, a onaj ko je dužan da obezbijedi razumne adaptacije mora da procjeni da je ulaganje isplativo, ne samo kroz ekonomsku računicu, iako se često pokušava svesti na to.

S aspekta pristupa invaliditetu, zasnovanog na ljudskim pravima,  konkretno da li bi bila veća šteta ili korist za OSI obezbjeđivanje tog prava jer nekad razumne adaptacije neće podrazumijevati i finansijske troškove, kazala je Vujačić.  

Ona je objasnila da ukoliko ne bismo karakterisli nekog na osnovu njegovog oštećenja i polazili od te pretpostavke, onda bismo shvatili da je problem u nama, a ne u osobi s invaliditetom jer je toj osobi to prirodno stanje, a invaliditet iskustvo. 

Za razliku od razumnih adaptacija, koje u svojoj definiciji imaju nesrazmjeran teret, proceduralne adaptacije se primjenjuju u oblasti pristupa pravdi i one se moraju primijeniti u svakoj situaciji, po izboru osobe s invaliditetom, što u Crnoj Gori nije slučaj jer je naše zakonodavstvo definisano u funkcionalnom modelu pristupa invaliditetu i polazi od stava da je OSI ta koja je manje sposobna, a ne da ona mora imati izbore različitih opcija. Kada bi tako posmatrali stvari, kroz različite izbore i izjednačene mogućnosti OSI, OSI bi u mnogo manjoj mjeri bile diskriminisane, zaključila je Vujačić. 

Učesnici Radionice su znanja i informacije stečene tokom Radionice provjerili i ponovili kroz Studiju slučaja u kojoj su kroz opis različitih situacija procjenili da li je potrebno obezbijediti razumne adaptacije, ali i dali određene preporuke i korake u rješavanju ovih situacija, kako bi bila obezbijeđena ravnopravnost i dostojanstvnost OSI. 

Ne targetiramo bilo koga, nego prenosimo ono kako bi trebalo biti i upućujemo vas na koga da se usmjerite u obezbjeđivanju pristupačnosti i razumnih adaptacija, zaključili su Vujačić i Macanović, i pozvali na otvorenu komunikaciju sa predstavnicima organizacija osoba s invaliditetom.

Pripremila: Ksenija Janković

Ono što se često događa jeste da se u procjeni poslovne sposobnosti često donosi pretpostavka da će osoba s invaliditetom donijeti neku nerazumnu odluku. Uopšte se ne vode time da svi ljudi mogu da donesu i, nekada i, donose potpuno nerazumne odluke.

„Ono što se u praksi događa jeste da se u proceni poslovne sposobnosti često donosi pretpostavka da će osoba s invaliditetom doneti neku nerazumnu odluku, a uopšte se ne vode time da bilo ko može da donese i donosi nerazumne odluke, kaže“, izvršna direktorica Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom Srbije (MDRI-S) Snežana Lazarević.

MDRI-S je predstavila analizu usklađenosti javnih politika s standardima ljudskih prava osoba s invaliditetom i zakonskim okvirom u Srbiji.

„Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom je kod nas ratifikovana 2009. Iako je ovo dokument koji bi trebalo da se primenjuje kako bismo imali puno poštovanje prava i dostojanstva osoba s invaliditetom“, izvršna direktorka MDRI-S, Snežana Lazarević je na konferenciji rekla da, iako se nadala da će se ovom ratifikacijom nešto promeniti, „nažalost nismo daleko odmakli".

Propisane su dvije strategije, jedna za unapređenje položaja osoba s invaliditetom (2020. do 2024) i Strategija za deinstitucionalizaciju i razvoj usluga socijalne zaštite u zajednici (2022 – 2026).

Obje strategije su usklađene s Konvencijom i imaju barem četiri iste teme.

Zapošljavanje – nemoguća misija

Međutim, ukoliko uzmemo primjer zapošljavanja osoba s intelektualnim invaliditetom, u praksi, i procjenu radne sposobnosti, koja je propisana zakonom, ta procjena nije adekvatno sprovedena.

Snežana Lazarević ukazuje na to kada se, na primjer, donesu papiri nekom doktoru koji bi trebalo da donese procjenu, doktor tu osobu nije vidio, u realnom radnom okruženju, kao ni da li neko zaista može da obavlja posao koji želi. „Ukoliko se aplicira za posao pranja sudova u nekom kafiću, kako bi neki doktor, ukoliko nije video tu osobu kako pere posuđe, mogao da kaže da taj dečko ili devojka ne mogu to da postignu."

I naglašava da ono što se često događa jeste da se u procjeni poslovne sposobnosti često donosi pretpostavka da će osoba s invaliditetom donijeti neku nerazumnu odluku. „Uopšte se ne vode time da svi ljudi mogu da donesu i donose potpuno nerazumne odluke."

Pored toga što je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom uveden 2009. mi i dalje ne znamo koliko je zaposlenih osoba s invaliditetom.

Preispitati većinu sprovedenih mjera

Lazarević je izdvojila i da je mnogo mjera aktivne politike zapošljavanja koje bi trebalo da budu preispitane.

„Na primer, organizovanje sajmova zapošljavanja posebno za osobe s invaliditetom. Zašto osobe s invaliditetom ne bi učestovale u redovnim sajmovima zapošljavanja? Mislim da se suviše rasipa novac na takve stvari umesto na konkretne podrške osoba s invaliditetom poslodavcima koji bi ih zaposlili."

Ono o čemu je, između ostalog, bilo riječi jeste učešće osoba s invaliditetom u izradi i primjeni propisa politika, kao i u svim drugim procesima odlučivanja u vezi s pitanjima koja se ih se tiču.

Snežana Lazarević kaže da obje naše strategije navode da su u proces konsultacija bile uključene osobe s invaliditetom. „Možda jesu, ne znam koje su to organizacije, ne znamo koje su to osobe s invaliditetom, ne znamo koliko ih je bilo, šta su ih pitali, šta su oni odgovorili. Samo imamo rečenicu „po/zvani su bili“. Konkretno, naša organizacija nije bila pozvana."

Dodaje da kada je u pitanju Strategija deinstitucionalizacije da tamo piše kako su konsultacije sprovedene sa zaposlenima iz ustanova, sa zaposlenima iz Centra za socijalni rad i pružaocima usluga, a da niko nigdje nije pomenuo osobe s invaliditetom. Čak i u smjernicama za deinstitucionalizaciju piše da u donošenju odluka i planiranju procesa deinstitucionalizacije ne smiju da učestvuju ljudi koji su zainteresovani da ustanove nastave da postoje.

„To su, pre svega, zaposleni u ustanovama, očekujemo naravno da ljudi hoće da zaštite svoja radna mesta, ali ne mogu oni da donose odluke o tome nego ljudi koji tamo žive."

Šta dalje?

Kako će se dalje sprovoditi mjere kroz konkretne akcije i poboljšati položaj osoba s invaliditetom, odgovor na konferenciji, od svih prisutnih ministarstava, dobili smo samo od predstavnice Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

„Nije u našoj nadležnosti, mi držimo druge strategije. Na primer, antidiskriminacionoj u meri u kojoj ona može da doprinese ispunjenju nekih ciljeva, mera poboljšanja položaja. Mi za taj segment možemo da odgovaramo i da kroz neke naše „soft“ mehanizme ukazujemo. Možemo da se uključimo u to neko multisektorsko delovanje, da se neki ciljevi realizuju, ne možemo da odgovaramo za realizaciju mera i aktivnosti", rekla je pomoćnica ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Ivana Joksimović.

Izvor: portal vreme.com

Pripremio: Ivan Čović

U Izvještaju je ukazano da se broj femicida u Srbiji ne smanjuje, ali da država i dalje nije uspostavila nadzorno tijelo za praćenje femicida (Femicide Watch), koje bi osim obezbjeđivanja podataka o femicidu, doprinijelo i unaprjeđenju zaštite i prevencije žena od nasilja.

Organizacija FemPlatz nedavno je predstavila treći Izvještaj o pravima žena i rodnoj ravnopravnosti za 2021. i 2022, u kome je predstavljen sveobuhvatan položaj žena u Srbiji u prethodne dvije godine, a ovogodišnja tema u fokusu je nasilje prema ženama i seksualno uznemiravanje, s obzirom na to da je period bio obilježen događajima u kojima su žene javno progovorile o seksualnom uznemiravanju i nasilju kome su bile izložene.

Tokom prethodne dvije godine nije bilo velikog napretka u oblasti ženskih prava i poboljšanja položaja žena, odnosno - žene su u i dalje u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce u svim sferama javnog i privatnog života, uprkos novim zakonima i strategijama koje su usvojene u navedenom periodu.

U Izvještaju je ukazano da su u Srbiji i dalje prisutni rodni stereotipi i predrasude prema ženama u cijelom društvu, kao i da mediji doprinose održavanju rodnih stereotipa, kroz način na koji izvještavaju o nasilju prema ženama, kao i kroz potpunu nevidljivost žena iz višestruko marginalizovanih društvenih grupa i manju prisutnost žena u informativnim sadržajima. S druge strane, ukazano je i na lošiji položaj medijskih radnica, kao i na činjenicu da su novinarke češće na meti napada u odnosu na novinare i izložene su mizoginim, seksističkim komentarima i rodno stereotipnim napadima.

Stopa zaposlenosti žena i dalje je niža od stope zaposlenosti muškaraca, a neki od razloga nedovoljne aktivnosti žena na tržištu rada su opterećenost neplaćenim kućnim radom, nedostatak podrške za usklađivanje porodičnih i poslovnih obaveza, razlike u platama, diskriminatorno ponašanje poslodavaca prema mladim ženama i slično. Uslovi pandemije su pogoršali već nepovoljniji položaj žena na tržištu rada, a mjere koje su preduzete za ublažavanje posljedica pandemije nisu adekvatno odgovorile na potrebe žena.

Kao i prethodnih godina, žene iz višestruko marginalizovanih grupa su u bitno nepovoljnijem položaju kako u odnosu na muškarce, tako i u odnosu na žene iz opšte populacije, što se posebno odnosi na Romkinje, žene s invaliditetom, žene sa sela i slično.

U prošlom izvještaju tema u fokusu je bila politička participacija žena, s obzirom na to da su izmijenjeni izborni zakoni a kvota za manje zastupljeni pol je povećana na 40%. Međutim, broj narodnih poslanica se smanjio na 35,2%, što je suprotno zakonu i predstavlja negativan trend. Žene su nedovoljno zastupljene i na lokalnom nivou, na primjer, samo 13% žena je na pozicijama gradonačelnica ili predsjednica opština. Takođe, žene iz višestruko diskriminisanih grupa nisu zastupljene u političkom životu Srbije, ni na nacionalnom ni na lokalnom nivou. Podzastupljenost žena u politici rezultat je brojnih izazova s kojima se suočavaju, od ograničenog pristupa finansijskim resursima do različitih oblika nasilja i rodnih stereotipa.

Tema u fokusu ovogodišnjeg Izvještaja je seksualno uznemiravanje i nasilje prema ženama, koja je obuhvatila različite teme u vezi s nasiljem prema ženama, od seksualnog nasilja i uznemiravanja, bezbjednosti žena i djevojčica u javnom prostoru, akušerskog nasilja, sve do femicida, najekstremnije manifestacije nasilja prema ženama. Ovaj period je obilježilo to da su žene progovorile, pa su u javnost dospjeli slučajevi seksualnog nasilja i uznemiravanja u različitim oblastima, kao što: je nasilje nad polaznicama škole glume, nasilje u istraživačkoj stanici Petnica i mnogi drugi slučajevi nasilja.

Istraživanje o nasilju u porodici i zloupotrebi vatrenog oružja pokazalo je na neadekvatne prakse institucija krivičnopravnog sistema u odgovoru na nasilje u porodici koje je počinjeno zloupotrebom vatrenog oružja ili prijetnjom da će oružje biti zloupotrijebljeno. Poseban segment u Izvještaju posvećen je bezbjednosti žena i djevojčica u javnom prostoru, na osnovu istraživanja o nasilju prema ženama i djevojčicama u javnom prostoru, koje je pokazalo da su javni prostori rodno neosjetljivi, da se žene ne osjećaju bezbjedno na neosvjetljenim ulicama, parkovima i gusto pošumljenim djelovima grada/sela, na mjestima oko klubova/kafana, šetališta i staza za trčanje, stajališta javnog prevoza.

Pored ekstenzivnog višegodišnjeg rada na istraživanju femicida u Srbiji i regionu, udruženje građanki FemPlatz napravilo je Interaktivnu mapu femicida u Albaniji, Crnoj Gori i Srbiji, na kojoj je predstavljeno 109 slučajeva femicida u periodu od 2020. do 2022.

U periodu na koji se odnosi Izvještaj, u Srbiji je ostvaren zakonodavni i strateški napredak, ali implementacija nije na zadovoljavajućem nivou. Pored ozbiljnog rada na adekvatnoj implementaciji propisa, od izuzetnog je značaja da, u narednom periodu, u društvu stvorimo atmosferu nulte tolerancije na diskriminaciju i nasilje prema ženama.

Izvor: Portal elle.rs

Pripremio: Ivan Čović

O pravima osoba s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori se jako teško može govoriti, kada ne postoji institucionalni mehanizam saradnje između Vlade i organizacija OSI.

To je, prilikom gostovanja u emisiji Pressing, koja se emituje na Gradskoj RTV, ocijenila Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Ova Vlada, naime, nije formirala Savjet za prava OSI, iako je lista predstavnica i predstavnika organizacija, koje su u njemu trebale participirati, objavljena još u februaru prošle godine.

Vlada je, takođe podsjeća Vujačić, ukinula Direktorat za zaštitu od diskriminacije OSI, koji je postojao u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, odnosno ranijem Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava.

„Poruka koju nam je, na taj način, Vlada poslala jeste da su pitanja i prava OSI jako nisko na njenoj agendi, ili da ih, možda, na na njoj uopšte i nema“, naglasila je ona

Govoreći o pristupačnosti saobraćaja u Crnoj Gori, izvršna direktorica UMHCG-a konstatovala je da je on, uglavnom, nepristupačan za OSI. 

Ona je dodala i da, kada je riječ o željezničkom saobraćaju, u Crnoj Gori imamo svega jedan voz, koji saobraća na relaciji Nikšić-Podgorica-Nikšić, pristupačan za OSI. 

„Takođe, moram podsjetiti i da imamo svega par lokalnih samouprava, na primorju, gdje su autobusi pristupačni za OSI, dok za avio saobraćaj to nikako ne možemo reći jer nemamo gejtove ili ambo-lifotve, koji bi omogućili da OSI mogu samostalno ulaziti i izlaziti iz aviona“, ispričala je Vujačić u Pressing-u. 

Po pitanju gradskog i međugradskog saobraćaja, napominje Vujačić, može se reći i da je on, uopšteno, jako nepristupačan. 

„U Podgorici, upravo zahvaljujući saradnji UMHCG-a i Glavnog grada, postoji prevoz od vrata do vrata, ali to, opet, nije dovoljno.“

Stoga bi, apelovala je ona, sve lokalne samouprave morale uložiti dodatne napore u razvijanju pristupačnijeg saobraćaja za OSI.

U decembru ove godine je, upozorila je Vujačić, rok da Crna Gora podnese drugi i treći Izvještaj, Komitetu Ujedinjenih nacija (UN), o sprovođenju Konvencije o pravima OSI.
„Mi, do danas, nemamo nikakvu informaciju da li je taj proces započet, ko njime koordinira i na koji način. Takođe, nemamo informaciju o tome da li je Vlada, uopšte, započela pripremu tog Izvještaja, koji Komitetu treba podnijeti najkasnije do decembra“, tvrdi ona.

Stoga, smatra izvršna direktorica UMHCG-a, nekoj narednoj Vladi neće biti teško da bude bolja od ove, „ali će joj biti jednostavno da bude ista ili gora od ove ukoliko ne uradi ništa ili uradi nešto na pogrešan mačin“.

Prema njenim riječima, naša država, vjerovatno, nema dovoljno kapaciteta ni kada je u pitanju korišćenje sredstava iz predpristupnih fondova Evropske unije (EU). 

Ona je mišljenja i da Crna Gora, nikada, nije u potpunosti (is)koristila ta sredstva.

„Ovo, definitivno, jeste zabrinjavajuće jer mi, kao država, nismo u poziciji da ne koristimo takve prilike i tolika sredstva, koja su jako značajna za sve građanke i građane Crne Gore“, izjavila je Vujačić. 

Zato bi se, prokomentarisala je ona, moralo adekvatnije procjenjivati, planirati i programirati dobijanje i, kasnije, korišćenje tih sredstava. Jer se, kako dalje pojašnjava, nama često dešavalo da dobijemo finansijsku podršku, ali da je ne iskoristimo u mjeri u kojoj smo je programirali i, samim tim, dobili priliku da unaprijedimo oblasti za koje apliciramo.

Na pitanje o pravima žena s invaliditetom u Crnoj Gori, Vujačić je stava da institucije, do sada, nisu prepoznale višestruku i intersekcijsku diskriminaciju kada su one u pitanju, niti su adekvatno, u oblasti rodne ravnopravnosti, definisale mjere, norme i propise kako bi se ona spriječila. 

Na kraju, kada je riječ o tome koliko se, zapravo, ne poštuju ljudska prava OSI, Vujačić je potkrijepila podatkom da Ministarstvo zdravlja, kao ni Kliničko-bolnički centar Crne Gore (KBC), nema Protokol o postupanju prema  OSI i komunikaciji s OSI.

„On bi, umnogome, olakšao ljekarima da pružaju adekvatniju zaštitu OSI. Jer mnoge OSI, upravo zato što nije definisano kako da se to radi na dostojanstven način, odbijaju bolničko liječenje. U mnogim bolnicama OSI ne mogu samostalno ni ući, nego ih unose i iznose, a da ne govorimo, tek, o ostalim stvarima(…)“, zaključila je, gostujući u Pressing-u Gradske RTV, Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG.

Pripremio: Milovan Marković

Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je, u okviru Konkursa za realizaciju programa Direktno otvaranje radnih mjesta – javni rad, odobreno angažovanje četiri personalna asistenata/kinje za osobe s invaliditetom (OSI). 

Programom se želi doprinijeti poboljšanju položaja određenih kategorija stanovništva, na tržištu rada, kroz zapošljavanje na privremenim poslovima pružanja usluge personalne asistencije za OSI, direktnim zapošljavanjem na tim pozicijama, kroz postizanje specifičnih ciljeva koji se odnose na: obezbjeđivanje podrške za život u zajednici uslugom personalne asistencije za četiri osobe s invaliditetom, i doprinos očuvanju i unaprjeđenju radnih sposobnosti i povećanju zapošljivosti posebno osjetljivih grupa nezaposlenih lica s evidencije Zavoda, kroz angažovanje četiri personalna asistenata, u periodu od tri mjeseca.

Stoga, pomenuta Usluga je obezbijeđena OSI, koji su korisnici ili članovi Udruženja, shodno prioritetima i raspoloživim finansijskim sredstvima. Asistencija se pruža po principu 1 na 1, s tim što korisnici/ce sami određuju satnicu, kao i kada, u kom trenutku i na kojem mjestu im je asistencija potrebna.

Javni rad je podržan od strane Zavoda za zapošljavanje Crne Gore i trajaće tri mjeseca.

Pripremila: Anđela Miličić