Željko

Željko

Svaka osoba pri čitanju je podložna umoru i zamoru očiju. Kada se dugo koncentrišemo na neki dio teksta, riječi se mogu zamutiti od umora i naprezanja očiju. Umorna osoba često griješi u čitanju. Osobe s disleksijom često, dok čitaju, imaju vizuelnu poteškoću. Na primjer, kada gledaju u stranicu s tekstom, neke osobe s disleksijom ne uspijevaju da se fokusiraju na tekst, nego na praznine. To se često opisuje kao da tekst teče po stranici. Kod drugih napor koncentracije može uzrokovati teškoće u interpretaciji teksta. Riječi i tekst mogu izgledati kao da se kreću po stranici ili kao da se ljuljaju.

Svako ko ima teškoće sa čitanjem, treba jače da se koncentriše da bi ispravno interpretirao tekst i zapamtio pročitano. Sve što smeta koncentraciji, na primjer vizuelna prepreka, povećava problem. Crni otisak na bijelom papiru uzrokuje poteškoće. Bijeli papir, posebno ako je sjajan, može da utiče na vid. Napor uzrokovan vizuelnim preprekama se može ublažiti, ako tekst oblikujemo adekvatno za osobe s disleksijom.

Nabrojaćemo jednostavna upustva koja pomažu svakome da od čitanja ima najviše koristi.


Oblikovanje teksta
Pišite u kratkim rečenicama. Izbjegavajte velike tekstualne cjeline, pišite u kraćim odlomcima.

Slova i znakovi
Trudite se da veličina slova bude 12 pt ili više. Nemojte upotrebljavati manja slova od 11 pt. Povećajte razmak između slova i redova. Upotrebljavajte podebljana ili istaknuta slova, izbjegavati kosa slova i podvučen tekst. Izbjegavajte podvlačenje naslova ili nizova riječi, to može uzrokovati vizuelno spajanje riječi.

Izgled teksta
Nek redovi budu poravnati na lijevoj strani, izbjegavati obostrano poravnjavanje. Uvlačite pojedine redove teksta da biste razdijelili tekst u manje cjeline. Trudite se da koristite numerička nabrajanja u odvojenim redovima, a ne u kontinuiranom nizu. Odvajajte rečenice dvostrukim razmakom. Ne počinjite rečenicu na kraju reda. Upotrebljavajte široke margine. Pišite naslove i podnaslove.  Ostavljaje prazan red između odlomaka.

Prezentacija – informacije
Upotrebljavajte papir u boji umesto bijelog. Oblikovanje stranica treba da bude jednostavno. Pozadinska grafika može tekst učiniti teško čitljivim. Ne upotrebljavati mnogo različitih fontova.

Oglasne table
Oglase u javnim prostorijama je lakše čitati ako je tekst otkucan i ako je u boji.

Dodatna upustva za prezentaciju informacija
Leci su idealni za objašnjenje nekog procesa ili postupka. Grafički prikazi bolje ističu neke informacije. Treba dati objašnjenja kartica i dijalektnih riječi. Na početku teksta treba staviti sadržaj, a na kraju indeks.  



"Ova aktivnost realizovana je u okviru projekta Ključ SamstalnOStI, a koji UMHCG realizuje uz finansijsku podršku od strane Glavnog grada Podgorice"

Izvor: Portal Logoped

Pripremio: Ivan Čović

četvrtak, 24 avgust 2023 11:19

Horor u rumunskim domovima za njegu

Dvoje ministara podnijelo ostavke zbog skandala u ustanovama za stare i osobe s invaliditetom

Nakon što je primila uznemirujuće tekstualne poruke od mladića koji je bio zabrinut zbog uslova u kojima njegov prijatelj živi u domu za socijalnu njegu u centralnoj Rumuniji, Georgiana Pašku je sprovela nenajavljenu inspekciju te ustanove.

„Na početku, bili smo prilično sigurni da tamo nema ničega”, rekla je Pašku, program menadžerka u Centru za pravne resurse, grupi za zaštitu prava. Rekla je da su državne vlasti dan ranije izvršile inspekciju doma za starije i osobe s invaliditetom i da nisu uočili nikakve probleme.

Ali ono što su ona i njene kolege otkrile u domu u naselju Bardešti, kako je rekla, bilo je „skandalozno,  nehumano”.

„Tamo je bila veoma mlada žena koja je djelovala neuhranjeno, nije se pomjerala, uopšte nije govorila, ležala je na podu podruma”, ispričala je za agenciju Asošiejtid pres (AP). „Tu je bila i druga mlada žena, plakala je i molila za vodu”.

Ta nevladina organizacija je otkrila da je šest stanara krajem jula živjelo u skučenom, prljavom podrumu Malog Doma Min, okruženog građevinskim materijalom, uz još 23 osobe koji su živjele na spratovima iznad. Četvoro stanara s teškim invaliditetom ležalo je na dušecima “zaprljanim fekalijama, urinom i krvlju, s muvama na njima, i nisu mogli da se brane i da traže pomoć”, kazali su.

Tim od troje ljudi iz Centra za pravne resurse odmah je pozvao hitne službe, a policija i ambulantne ekipe su stigle, ali su čak i oni zatražili pomoć, rekla je Pašku. Nešto kasnije, jedan stanar je Pašku uputio ka onome što ona opisuje kao malu „izolovanu sobu, sa samo krevetom unutra”, gdje je dvoje stanara živjelo bez „vještačkog ili prirodnog svjetla”.

Nalazi ove NVO su pokrenuli sudsku istragu i uslijedili su nakon sličnih otkrića u drugim privatnim ustanovama, navodi AP. Do sada su dva člana vlade prisiljena da podnesu ostavke zbog onoga što rumunski mediji nazivaju skandalom sa „domovima horora”.

AP piše da je ovo najnovije u nizu uznemirujućih otkrića koja su postala glavne vijesti u lokalnim medijima i istakla uticaj korupcije na socijalno ranjive osobe u Rumuniji, koja se pridružila Evropskoj uniji (EU) 2007.

Jedan od glavnih uslova za pristupanje Rumunije EU bio je da se suzbije endemska korupcija, ali ona je i dalje jedna od najkorumpiranijih članica bloka, prema indeksu organizacije Transparensi internešnal.


Početkom jula, policijske racije u tri odvojena doma za njegu u okrugu Ilfov blizu Bukurešta takođe su otkrile široko rasprostranjeno zlostavljanje i zanemarivanje starijih i osoba s invaliditetom. Pojavile su se slike stanara vezanih za krevete u prljavim sobama, neki sa znakovima fizičkog zlostavljanja i izgladnjeli.

U tim slučajevima, rumunska Agencija za suzbijanje organizovanog kriminala (DIICOT), saopštila je da su se dvije organizovane kriminalne bande, optužene za trgovinu ljudima i druga krivična djela, formirane 2020.  kako bi “eksploatisale ljude s invaliditetom ili u ranjivim situacijama”. Tužioci su rekli da su stanari bili izloženi neplaćenom radu putem prisile, kao i fizičkom nasilju, i da nisu dobijali dovoljno hrane.

Tužioci su pokrenuli krivičnu istragu i saopštili da ima više od 20 osumnjičenih u tom slučaju.

DIICOT je privela troje ljudi nakon saznanja o Malom Domu Min, za koji tvrdi da je formirao kriminalnu grupu 2020. „radi izvršenja krivičnog djela trgovine ljudima”, i da su stanari bili podvrgnuti „nehumanom i ponižavajućem tretmanu” putem fizičke i mentalne agresije.

Korisnici doma su eksploatisani pod maskom udruženja koje je prisvajalo njihova socijalna davanja ili novac koji su im slali prijatelji i rođaci, rekli su tužioci. Umjesto da novac ide na njegu stanara, uglavnom je išao „u korist članova grupe”.

Dvoje lokalnih zvaničnika je otpušteno zbog ovih otkrića i vlasti su zatvorile dom.

Doru Konstantin, portparol službi za socijalne usluge okruga Mureš, potvrdio je za AP da je su inspektori pregledali Mali Dom Min dan prije otkrića NVO, ali je rekao da nisu ništa pronašli „jer nisu imali pristup podrumu zgrade”.

„Ni sada ne mogu da vjerujem da se nešto ovakvo moglo dogoditi u našem okrugu”, dodao je.


Nacionalna
sramota

Predsjednik Klaus Johanis nazvao je otkrića „nacionalnom sramotom” i rekao da se moraju preduzeti mjere da se „zlo sasiječe u korijenu”.

Jedan od rukovodilaca doma za njegu u okrugu Ilfov, kako tvrdi DIICOT, trošio je novac stanara na prostitutke, drogu i zabave. On je, takođe, pod istragom Nacionalne direkcije za suzbijanje korupcije zbog zloupotrebe položaja. Direkcija zbog korupcije istražuje i dva socijalna inspektora koji su dali pozitivan izvještaj nakon provjere u njegovom domu u maju.

Ministarka za porodicu Gabrijela Firea, koja je navodno blisko povezana s upravnikom doma za njegu, primorana je da podnese ostavku zbog skandala, kao i ministar za rad Marius Budai. Oboje su negirali da su bili upoznati s problemima u domovima.

Alin Mituca, rumunski zakonodavac u Evropskom parlamentu, pitao je Evropsku komisiju u julu da li namjerava da istraži problem zlostavljanja u rumunskim domovima za njegu, koji, kako je rekao, direktno krši Povelju o osnovnim pravima bloka. Odgovorni rumunski organi su, kako je Mituta rekao, „bili obaviješteni o ovim problemima, ali nije preduzeta nikakva akcija”.

Portparolka Evropske komisije Anita Hiper navela je u saopštenju koje je juče poslala AP-u da je Komisija „duboko zabrinuta zbog ovog slučaja, jer nema mjesta za zlostavljanje ranjivih ljudi u EU i dodala da ne može da komentariše istrage koje su u toku.

AP piše da su nedavna otkrića takođe ponovo probudila sjećanja na vrijeme rumunskih sirotišta iz dona komunizma koja su dospjela u centar svjetske pažnje nakon što je predsjednik Nikolae Čaušesku pogubljen 1989. Početkom 1990-ih, širom svijeta su prikazivane slike hiljada djece napuštene u sirotištima gdje su živjela u nehigijenskim uslovima.

Bjanka Albu, rumunska istraživačka novinarka koja je prva izvijestila o domovima za njegu u okrugu Ilfov prije šest mjeseci zajedno s kolegom Ovidiu Vangeleom, rekla je da njihov izvještaj prvobitno nije privukao „nikakvu pažnju lokalnih ili nacionalnih vlasti”. Ona se boji da se „ovi problemi dešavaju širom” Rumunije.

„To je kao bolest”, rekla je.

Premijer Marsel Čolaku je prošle nedjelje izrazio zahvalnost nevladinim organizacijama koje su „otkrile zloupotrebe u sistemu socijalne zaštite”.

„Očigledno je da je rumunskoj državi potrebna pomoć. Treba da zatvorimo ovo poglavlje zloupotreba”, rekao je Čolaku.

 

Izvor: Portal Vijesti.me

Pripremio: Ivan Čović

Sofija Korać, članica američke misije pri Ujedinjenim nacijama u Njujorku, primjer je uspjeha i požrtvovanja, uprkos preprekama o kojim većina ljudi ne mora ni da razmišlja. Ostvarila je diplomatsku karijeru, uspješna je sportistkinja i nevladina aktivistkinja.

Prema izboru časopisa Karijere i osobe s invaliditetom (CAREERS & the disABLED) proglašena je za najboljeg zaposlenog u 2023, između ostalog, i zbog toga što barijere uklanja čak i u sjedištu Ujedinjenih nacija (UN), kako za sebe i svoje kolege, tako i za mnogobrojne posjetioce svjetske organizacije.

„Borac – borkinja, ne prihvatam NE kao odgovor. Ne postoji nijedna prepreka u životu. Uvek sam pozitivna, šta god bilo u životu „pozitivnost je najbitnija“. Zbog toga sam prebrodila svaku prepreku. Ljubitelj sam ljudi, oni su mi najbitniji u životu (porodica, prijatelji). Šta god da radim je zbog ljudi", tako sebe opisuje savjetnica za spoljnu politiku i ljudska prava američke misije pri UN-u i rođena Beograđanka, na početku razgovora u sjedištu svjetske organizacije na Istočnoj rijeci (Ist River) u Njujorku.

Sofija je rođena sa sakralnom agenezom, što je stanje koje se ogleda u nedovoljnoj razvijenosti donjeg dijela kičme i uzrokuje otežano kretanje. Ova sagovornica Glasa Amerike ruši barijere i predrasude na svakom koraku, čime daje primjer svima.

„Za sada ne postoji granica. Vidjećemo. Kao što kažem, što više neko kaže NE ja kažem DA. I nađem način", ističe i više nego uvjerljivo sagovornica Glasa Amerike.

U Sjedinjene Države (USA) je sa roditeljima došla kada je imala osam godina. Posle redovnog školovanja (akademsko obrazovanje) sticala je na univerzitetima Džons Hopkins i Tafts, i to u oblastima međunarodnog i ljudskih prava.

„Najveće barijere su u glavama ljudi. Nisu fizičke, već psihičke barijere. Ljudi su uvek smatrali da treba da se bavim određenom karijerom. Zašto se bavim sportovima, takođe sam se dosta bavila pozorištem, sa strane, u gimnaziji i na fakultetu. Svako je imao neku ideju čime je trebalo da se bavim. Imam dosta prijatelja u Srbiji i po Balkanu koji su isto osobe s invaliditetom, svima su govorili da idu na informatiku, to je jedini fakultet koji je dostupan. Tako je bilo i ovde. Ja sam tako naučena i zahvaljujući porodici, kad neko kaže NE, ja onda počnem još više da se trudim. Studirala sam i radila sve što sam htela i prevazišla barijere“, kaže Sofija Korać.

Snazi i određenosti, razvijenim uz porodicu, kao važan faktor svog uspjeha pridodaje i spremnost američkog društva da, za ravnopravne članove, prihvati i podrži osobe s invaliditetom.

„Moji roditelji su našli udruženje osoba s invaliditetom koji je sličan mom. Bio je neki piknik i bukvalno posle dva sata smo upoznali toliko porodica i ljudi. Oni su nas uputili na sportove i rekli da je to najbolji način da upoznamo druge ljude i porodice. Ne znam nijednu drugu zemlju gde imaš mogućnost sa 8, 9 ili 10 godina da se baviš sportovima na isti način kao i osobe koje nemaju invaliditet. Iako ima i postoje prepreke, ovo je velika zemlja i ima različitih ljudi, ali generalno mogla sam sve da postignem na isti način kao i drugi. Od karijere do privatnih stvari“, ističe ona.

Dio svega toga nastojala je da vrati zajednici kroz rad s mladima u raznim sportskim disciplinama. Takođe, svakodnevno radi na poboljšanju životnih i radnih uslova, kako za svoje kolege iz UN-a, tako i za hiljade posjetilaca koji svjetsku organizaciju obiđu tokom godine.

Sve to uticalo je da u 2023. bude proglašena za najboljeg zaposlenog prema izboru američkog časopisa Karijere i osobe s invaliditetom (CAREERS & the disABLED).

„Generalna skupština, ona čuvena sala što svi znaju svake godine kad dođu svetski lideri je sada zatvorena. Zato što će biti postavljen prvi lift ikada gde mogu osobe s invaliditetom, koja koriste kolica, da se kreću i da govore. Kao svi drugi svetski lideri, što do sada nije bilo moguće. Gledamo da isto učinimo i za slepe osobe, da primenimo ceo elektronski sistem. Kada radimo ovde do 4-5 ujutru bio je samo jedan način da se izađe koji nije bio dostupan za osobe s invaliditetom, tako da sam ja gurala da sad može bilo ko da izađe. Bez obzira na to da li je reč o osobi u kolicima, sa psom pratiocem, koristi štap za slepe, slomljenu nogu ili kofer“, ukazuje Sofija Korać.


Napominje da ju je priznanje oduševilo, ali i zateklo.

„Pošto sam rođena s invaliditetom, uvek mi je cilj bio da ostavim ovaj svet da bude ravnopravan za sve. Još sam relativno mlada da mi bude ukazana takva čast, pošto sam nagrađena u konkurenciji svih zaposlenih u vladi, privatnom i nevladinom sektoru. Ne mogu da verujem, mislila sam da bih takvu priliku i čast imala za nekih 15, 20 godina. U ovim godinama i povodom svega, naročito onoga što smo stekli ovde u UN-u, ne mogu da opišem“, zaključuje za Glas Amerike savjetnica za spoljnu politiku i ljudska prava američke misije pri UN-u.

Sofija Korać primjer je snage, čvrstine i stremljenja koju niti jedna prepreka, objektivna ili subjektivna, nije spriječila da pojuri i sustigne svoje snove.

Iz dana u dan, sa podjednakim žarom, nastoji da napravi razliku u onome u čemu je najbolja, da pomaže ljudima i ruši predrasude i stereotipe.

 

Izvor: Portal VOA

Pripremio: Ivan Čović

Dezinformacija o nasilnoj eutanaziji u Holandiji potekla je sa više stranih i domaćih portala koji redovno objavljuju takve sadržaje.

Portali Nulta tačka i Epoha prenijeli su članak prvobitno objavljen na portalu Glas naroda (The People’s Voice) u kojem se navodi da „Holandija vrši eutanaziju osoba s invaliditetom da bi spasila planetu’”.

„Lekarima u Holandiji je naređeno da počnu da eutanaziraju građane s autizmom i drugim manjim invaliditetom, bez straha od krivičnog gonjenja čak i ako pacijent više ne izražava želju da umre. Prema istrazi holandskih slučajeva eutanazije na Univerzitetu Kingston, oko 40 osoba koje su identifikovane kao autistične ili intelektualno onesposobljene nasilno je eutanazirano u Holandiji između 2012. i 2021.”, navodi se u spornim člancima.

U objavama na Fejsbuku neki korisnici pominju i navodnu umiješanost predsjednika Svjetskog ekonomskog foruma Klausa Švaba.

Medicinski potpomognuta eutanazija u Holandiji izvodi se isključivo na zahtjev pacijenta i prati stroge zakonske procedure. Ništa u javno dostupnim dokumentima ne ukazuje na to da su ljudi u Holandiji ubijani protiv svoje volje, ili da je holandska vlada „naredila” ljekarima da ih prisilno eutanaziraju. Niti jedna veća medijska organizacija nije izvjestila da su holandski ljekari postupili protiv želja svojih pacijenata ili da su prekršili bilo koja postojeća pravila.

Sandra Genet, portparolka Ministarstva zdravlja, socijalne zaštite i sporta holandske vlade istakla je za SAD danas (USA Today) da je riječ o dezinformaciji, pozivajući se na zvanični holandski državni kodeks o eutanaziji.

Da bi osoba bila eutanazirana po zakonu, ljekar mora da utvrdi da je prekid života „na sopstveni zahtjev pacijenta” i da je patnja pacijenta „nepodnošljiva bez izgleda za poboljšanje”, navodi se na zvaničnom veb sajtu holandske vlade. Slučajeve pregleda i revidira komisija od najmanje tri stručnjaka, uključujući doktora medicine, etičara i pravnog stručnjaka, kako bi se osiguralo da su svi zakonski zahtjevi ispunjeni.

„Eutanazija i potpomognuto samoubistvo legalni su samo ako se u potpunosti poštuju kriterijumi utvrđeni holandskim Zakonom o prestanku života na zahtev i asistiranom samoubistvu. Tek tada je dotični lekar imun od krivičnog gonjenja”, navodi se na veb sajtu vlade Holandije.

U članku se kao dokaz navodi nedavna studija koja istražuje izvještaje o eutanaziji kod osoba s intelektualnim invaliditetom i oštećenjima iz autističnog spektra u Holandiji.

Ali članak „pogrešno predstavlja nalaze studije i prirodu legalne eutanazije u Holandiji”, prema riječima dr Irene Tafri-Vajne, profesorke intelektualnog invaliditeta i palijativnog zbrinjavanja na Univerzitetu Kingston u Londonu, koja je jedna od autorki studije.

U članku se tačno navodi da je studija pronašla više osoba s intelektualnim teškoćama, uključujući autizam, koje su odlučile da okončaju svoj život u skladu s holandskim zakonom, ali Tafri-Vajne je istakla da „nijedna eutanazija nije sprovedena bez pristanka pacijenata, ili za „dobrobit planete“.

„Lekarima nije „naređeno“ da izvode eutanaziju. Postoje veoma stroge smernice o tome. To se može uraditi samo na izričit zahtev pacijenta. Lekari zadržavaju pravo da odbiju pacijentov zahtev za eutanaziju i upute pacijente drugom medicinskom stručnjaku. I pacijenti zadržavaju pravo da povuku svoj pristanak“, objasnila je Tafri-Vajne za SAD danas (USA Today).

Holandija je bila prva zemlja koja je 2001. dekriminalizovala dobrovoljnu eutanaziju za pacijente koji se suočavaju s „neprekidnom i nepodnošljivom patnjom”.

 

Izvor: Portal Istinomer.rs

Pripremio: Ivan Čović

 

„U požaru koji je izbio, u avgustu, u odmaralištu za osobe s invaliditetom na istoku Francuske, pronađeno je devet tela, još dve osobe se vode kao nestale, objavile su lokalne vlasti“, prenosi Radio Slobodna Evropa (RSE).

Požar je izbio u odmaralištu u gradu Vinčenhajmu (Wintzenheim) blizu Kolmara (Colmar) u pokrajini Alkaz (Alzas).

Na mjesto nesreće stiglo je 76 vatrogasaca i 40 pripadnika žandarmerije i uspjeli su da stave požar pod kontrolu.

Sedamnaest ljudi je evakuisano, a jedna od njih prevezena je u bolnicu.

Za sada vatrogasci ne mogu da utvrde da li su žrtve gosti odmarališta ili njihova pratnja.

Žrtve su dio grupe iz Nansija, takođe u Istočnoj Francuskoj, navodi Rojters.

 

Izvor: Portal Danas.rs

Pripremio: Ivan Čović

Mugoša je, kako se navodi, predstavio crnogorski izborni okvir i, u skladu sa preporukama Ureda za demokratske institucije (ODIHR), zahtjev da Skupština sprovede sveobuhvatnu izbornu reformu.

Predsjednik Državne izborne komisije (DIK) Nikola Mugoša kazao je da očekuje da će novi parlament uskoro formirati Odbor za izbornu reformu, dodajući da će DIK to aktivno podržati.

Misija Organizacije za Evropsku bezbjednost i saradnju (OEBS) u Crnoj Gori je, kao dio podrške DIK-u, organizovala studijsku posjetu predstavnika Komisije Londonu, između 16. i 18. avgusta.

Kako je saopšteno iz Misije OEBS-a, posjeta je organizovana s ciljem jačanja administrativnih kapaciteta kako bi se osiguralo da osobe s invaliditetom mogu glasati nezavisno i tajno.

Navodi se da su se Mugoša i član Komisije koji predstavlja nevladine organizacije i akademsku zajednicu Damir Suljević, zajedno s vršiocem dužnosti menadžera u Misijinom Programu za demokratizaciju Darkom Brajovićem, sastali sa zvaničnicima Kabineta i Izborne komisije, Udruženja izbornih administratora.

Dodaje se da su se sastali i s predstavnicima Društva za izbornu reformu i nekih od vodećih humanitarnih organizacija za osobe s invaliditetom.

„Crnogorska delegacija se bliže upoznala s britanskim zakonodavnim okvirom i administrativnom praksom zaštite osoba s oštećenjem vida, kako bi mogle samostalno i tajno da ostvare svoja glasačka prava”, rekli su iz Misije OEBS-a.

Mugoša je, kako se navodi, predstavio crnogorski izborni okvir i, u skladu s preporukama ODIHR-a, zahtjev da Skupština sprovede sveobuhvatnu izbornu reformu.

On je kazao da očekuje da će novi parlament uskoro formirati Odbor za izbornu reformu, što će DIK aktivno podržati.

Suljević je predstavio nedavne izmjene koje je DIK unio u svoje podzakonske akte, a kojima je biračima s invaliditetom olakšano glasanje.

Brajović je istakao važnost obezbjeđivanja da osobe s invaliditetom budu u mogućnosti da efikasno učestvuju u političkom i javnom životu u okviru implementacije osnovnih demokratskih prava u Crnoj Gori.

Šef izborne administracije u Kabinetu Pol Doker kazao je da je Zakon o pristupačnosti u Velikoj Britaniji uklonio prepreke za glasače s invaliditetom.

Iz Misije OEBS-a su kazali da je Kraljevski nacionalni institut slijepih predstavio rad na tome da se glasanje učini dostupnim za osobe s oštećenjem vida.

 

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

nedelja, 06 avgust 2023 09:56

Nova oprema za nikšićki Dom zdravlja

Dom zdravlja Nikšić dobio je opremu koja uključuje portabilni ultrazvučni aparat i ginekološku stolicu, ukupne vrijednosti 15.950 evra bez PDV-a.

Oprema je nabavljena u okviru prekograničnog projekta IMPORTANT – Unapređenje reproduktivnog zdravlja u Crnoj Gori i Srbiji koji realizuje FORS Montenegro (Fondacija za razvoj sjevera Crne Gore) u saradnji s Domom zdravlja Novi Pazar.

Tom prilikom održana je Konferencija za medije, na kojoj su se obratili dr Vera Bulatović, direktorica Doma zdravlja, dr Tamara Mijušković, rukovodilac Službe izabrani doktor za žene i Veselin Šturanović, izvršni direktor FORS Montenegra.

Oni su istakli važnost ove donacije, kao i obavljanja redovnih preventivnih pregleda u cilju očuvanja reproduktivnog zdravlja.

„Cilj projekta je unapređenje kvaliteta i dostupnosti usluga u oblasti reproduktivnog zdravlja i nivoa svijesti stanovništva o značaju zdravih stilova života i prevencije u očuvanju reproduktivnog zdravlja, posebno za socijalno ranjive kategorije stanovništva”, navode iz FORS Montenegra.

Projekat IMPORTANT finansira Evropska unija (EU) u okviru IPA Programa prekogranične saradnje Srbija – Crna Gora 2014-2020, a u Crnoj Gori sufinansira Ministarstvo javne uprave.

Ugovorno tijelo za projekat je Ministarstvo finansija Republike Srbije – Sektor za ugovaranje i finansiranje programa iz sredstava EU.

„Glavne projektne aktivnosti uključuju organizovanje preventivnih pregleda, nabavku nove opreme i vozila za javne zdravstvene institucije u ciljnom području, obuke za korišćenje nove opreme, prekogranične treninge za medicinsko osoblje na teme vezane za prevenciju, dijagnostiku i liječenje karcinoma dojke i karcinoma grlića materice, predavanja za žene i omladinu na temu reproduktivnog zdravlja, sprovođenje istraživanja o znanju i navikama vezanim za reproduktivno zdravlje, kampanju podizanja nivoa svijesti građana, izradu publikacija o značaju zdravih stilova života, preventivnih pregleda dojki i ginekoloških pregleda, prekograničnu konferenciju na temu unapređenja reproduktivnog zdravlja i sl.”, dodaju.

Ovaj dvogodišnji projekat, čija realizacija je počela 1. decembra 2021, se sprovodi u Nikšiću, Pljevljima, Andrijevici, Beranama, Bijelom Polju, Gusinju, Žabljaku, Kolašinu, Mojkovcu, Petnjici, Plavu, Plužinama, Rožajama i Šavniku u Crnoj Gori i Novom Pazaru, Novoj Varoši, Prijepolju, Raški, Sjenici, Priboju, Vrnjačkoj Banji i Tutinu u Srbiji.

Ukupna vrijednost projekta IMPORTANT iznosi 352.063 evra, od čega Evropska unija finansira 249.900 evra. Vrijednost projekta za Crnu Goru iznosi 227.441,65 evra, od čega je doprinos Evropske unije 144.034,49 evra.

 

Izvor: Portal Onogošt

Pripremio: Ivan Čović

Osobe s invaliditetom teško ostvaruju svoja prava u institucijama, službenici često bez osnovnih informacija.

Osoba s oštećenjem govora dolazi na red kod službenika jedne državne institucije. Na šalteru, međutim, službenik ne uspijeva da razumije šta toj osobi treba, odlazi, vraća se, zove kolegu u pomoć. I to je trajalo.

To nije jedini scenario u kojem osoba s invaliditetom pokušava da ostvari neko građansko pravo.

Na pitanje Vijesti da li država ima razvijenu podršku i servise za sve osobe s invaliditetom u pogledu ostvarivanja njihovih prava u institucijama čiji je osnivač država, odnosno lokalna samouprava, izvršna direktorka Inicijative mladih s invaliditetom Boke Miroslava-Mima Ivanović odgovara kratko: „Ne uopšte”.

„U većini državnih i lokalnih institucija osobe koje koriste pomagala za kretanje (invalidska kolica, hodalice, štake, bijeli štap i dr.), ne mogu da uđu zbog fizičkih barijera i neposjedovanja orijentacionih planova i taktilnih obilježja za kretanje osoba s oštećenjem vida. S druge strane, iako postoji zakonska mogućnost, nigdje se ne angažuju prevodioci za znakovni jezik, pa osobe s oštećenjem sluha i/ili govora ostaju uskraćene za informacije i mogućnost komunikacije sa službenicima i službenicama državnih i lokalnih institucija. O informacijama u lako razumljivom formatu za osobe s intelektualnim invaliditetom nema ni govora”, kazala je Ivanović Vijestima.


Mnogi službenici bez informacija

Mnoge osobe s invaliditetom i njihove porodice kada uspiju da uđu u državne institucije da bi se raspitale o svojim pravima ili ostvarile neko pravo, dodaje ona, budu od službenika i službenica usmeno informisane da nemaju šanse da uspiju u postupku i da nema svrhe podnositi zahtjev za ostvarivanje prava.

„Ovo je naročito slučaj u centrima za socijalni rad, sa kojima ova grupa ima najčešće kontakte radi ostvarivanja prava”, kaže ona.

Miroslava-Mima Ivanović dodaje da bi svi službenici koji rade sa strankama morali da imaju svijest o tome da treba da pomognu osobama s invaliditetom i njihovim porodicama da ostvare svoja prava i budu uvaženi.

„Tada se službenici državnih i lokalnih institucija, dodaje ona, ne bi upuštali u utvrđivanje ishoda postupaka, prije pokretanja samih postupaka za ostvarenje prava ove grupe (osoba s invaliditetom i ne preda zahtjev, jer službenik/ca već unaprijed zna da će biti odbijena, te da nema svrhe žaliti se i tužiti), već bi osobama s invaliditetom pružili sve neophodne informacije i podršku, na način i u formi koja njima odgovara”, pojašnjava ona.


Ravnopravnost nije veliki trošak

Govoreći o uslugama koje bi trebalo razvijati, kazala je da je, pored angažovanja sudskih tumača za znakovni jezik i obezbjeđivanja informacija u lako razumljivom formatu, osobama s oštećenjem vida neophodno informacije obezbijediti i na Brajevom pismu i zvučnom formatu.

„Nije veliki trošak da državne i lokalne institucije nabave Brajeve štampače i obuče svoje zaposlene da ih koriste, a čitanje i snimanje zvučnih informacija svako od građana/ki ko ima mobilni telefon može da osigura, pa bi mogli i državni i lokalni službenici. Ovo bi osobama s oštećenjem vida omogućilo ravnopravno učešće u postupcima pred državnim i lokalnim institucijama, jer ne bi morale da angažuju asistente/kinje i mole članove/ice porodice i prijatelje/ice da im čitaju štampane i skenirane informacije.

Pritom bi se ovim osobama obezbijedilo uživanje prava na nepovredivost pisama i privatnost, i izbjegle bi rizik da propuste rokove za izjavljivanje žalbi i tužbi zbog nemogućnosti da potrebnu informaciju pročitaju kad god im treba”, kazala je Ivanović.


Nije usluga, nego obaveza

Na pitanje gdje su neophodna poboljšanja, rekla je da je najprije potrebno da zaposleni u državnim i lokalnim institucijama shvate da osobama s invaliditetom i njihovim porodicama ne čine nikakvu uslugu, „nego ispunjavanju svoje obaveze prema njima”.

„Stoga ukoliko se prava osoba s invaliditetom i njihovih porodica ne prepoznaju kao prioritet, stalno ćemo imati izgovore u vezi s nedostatkom različitih resursa. Međutim, nije samo problem u nedostatku resursa, nego i u raspodjeli postojećih”, rekla je ona.

Da bismo mogli da govorimo o potpunoj slobodi života osoba s invaliditetom, prije svega, dodaje, državne i lokalne vlasti moraju s punim uvažavanjem da uzimaju navode osoba s invaliditetom, njihovih porodica i organizacija koje ih zastupaju.

„Već se 20 godina govori o servisima podrške za samostalan život osoba s invaliditetom, a vrlo se malo toga uradilo. I ono što je urađeno, urađeno je zahvaljujući ličnim naporima osoba s invaliditetom, njihovih porodica i organizacija koje ih zastupaju. Međutim, u tih 20 godina dosta je i osoba s invaliditetom stradalo zbog nedostatka ovih servisa. Da se ono malo resursa što imamo u tih 20 godina drugačije raspoređivalo, i da su se kapaciteti osoba s invaliditetom i njihovih porodica iskoristili, osobe s invaliditetom bi danas bile u boljoj poziciji, a neke od njih i u životu. Ovako, i dalje stradamo”, kazala je Ivanović.

 
Preko suda do ostvarivanja prava

Miroslava-Mima Ivanović ima i lično iskustvo u ostvarivanju prava, konkretno kad je u pitanju servis personalne asistencije. Ona je prva osoba s invaliditetom u Crnoj Gori koja je počela da koristi to pravo, koje joj je priznato od nadležnih organa, Centra za socijalni rad i Ministarstva rada i socijalnog staranja. Inicijativa mladih s invaliditetom Boke koju vodi, pruža besplatnu pravnu pomoć osobama s invaliditetom u postupcima za ostvarenje prava na tu uslugu i uslugu pomoći u kući i ta prava do sada su priznata za četiri osobe s invaliditetom.

Ona je zahtjev za ostvarenje prava na uslugu personalne asistencije podnijela 2017., a pravo joj je priznato u julu 2018.

„Pošto od rješenja o priznanju ovog prava u praksi nije bilo ničeg, pokrenula sam sudski postupak za zaštitu od diskriminacije protiv države i JU Centra za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva. U ovom sudskom postupku, vještaci medicinske struke su utvrdili da mi je potrebna personalna asistencija 24 sata, sedam dana u nedjelji. Sudija Osnovnog suda u Podgorici Biljana Krgović je donijela presudu kojom se utvrdilo da sam trpjela diskriminaciju i da mi se treba naknaditi šteta zbog toga, ali Viši sud u Podgorici još nije donio pravnosnažnu presudu. Individualni plan usluga, koji je osnov za ostvarivanje svih usluga socijalne i dječje zaštite je izrađen u julu prošle godine, a Centar za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva trebalo je da ga donese još 2014. Tek u decembru prošle godine mi je priznato pravo na korišćenje ove usluge, ali svega 40 sati sedmično i uz pokriće 50 odsto troškova od države”, kazala je ona.

Dodaje i da to nije usklađeno s njenim individualnim potrebama, zbog čega je nastavila postupak žalbom, koju je Ministarstvo rada i socijalnog staranja odbilo, potpuno pogrešno tumačeći propise. U svom rješenju Ministarstvo podršku za uključenje „u aktivnosti dnevnog života u zajednici“ tumači na sljedeći način: „podrška prvog stepena odnosi se samo na dnevne a ne i na dvadesetčetvoročasovne aktivnosti, kao i za ostale stepene podrške“. Sada je ovaj predmet vraćen na ponovno odlučivanje Centru za socijalni rad za opštine Kotor, Tivat i Budva”, dodaje Miroslava-Mima Ivanović.


Obesmišljava usluge personalne asistencije

Novi podzakonski akt Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, koji je Ministarstvo donijelo u aprilu ove godine, kako je rekla, propisuje da svaki korisnik čija su primanja preko 800 eura, a u koja suprotno Zakonu ulaze i dodatak za njegu i pomoć i lična invalidnina, mora da učestvuje u pokriću 60 odsto troškova usluga podrške za život u zajednici, savjetodavno-terapijskih i socijalno-edukativnih usluga i usluga smještaja.

„To u praksi znači da OSI koje primaju preko 800 eura moraju da daju 877,54 eura mjesečno za pokriće troškova usluge personalne asistencije.

Ovo potpuno obesmišljava usluge personalne asistencije, jer njeni troškovi premašuju primanja osoba s invaliditetom. Iz mog ličnog i profesionalnog iskustva u pružanju besplatne pravne pomoći osobama s invaliditetom, nedvosmisleno zaključujem da je Ministarstvo rada i socijalnog staranja uporno u namjeri da onemogući korišćenje usluge personalne asistencije. Ovakvim postupanjem nadležni službenici Ministarstva ulaze u sferu krivične odgovornosti, jer osobama s invaliditetom onemogućavaju osnovne uslove za iole dostojanstven život”, poručila je Mirislava-Mima Ivanović.

 

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Zabrinjava dugogodišnja praksa i način primjene Zakona o nevladinim organizacijama, posebno u dijelu finansiranja projekata i programa nevladinih organizacija u oblasttima od javnog interesa, ali i nezainteresovanost Vlade Crne Gore (svih dosadašnjih sastava) da pristupi izmjenama i dopunama ovog zakonskog rješenja. Tako, već godinama, reprezentativne i autentične organizacije osoba s invaliditetom ostaju bez finansijske podrške za realizaciju svojih ideja, iako ove organizacije najčešće imaju višestruke uloge u crnogorskom društvu: od javnog zagovaranja i kampanja podizanja svijesti, do praćenja rada organa vlasti u dijelu prava osoba s invaliditetom (ili određenih specifičnih ciljnih grupa, kao što su djeca s invaliditetom, žene s invaliditetom, osobe s određenim vrstama oštećenja ili kao što je slučaj s Udruženjem mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) koje je tzv. cross-disability organizacija, dakle zastupa osobe sa svim vrstama oštećenja, odnosno osobe s invaliditetom u najširem smislu) pa sve do učešća u procesima donošenja odluka: kreiranju javnih politika, sprovođenja istraživanja, izrade analiza i izvještaja, do pružanja usluga korisnicima i rada s ostalim ciljnim grupama u segmentu edukacija i podizanja kapaciteta, kako samih osoba s invaliditetom, tako i onih koji rade ili su nadležni za politike u oblasti invaliditeta, često preuzimajući i uloge organa državne uprave i drugih institucija zbog njihovog nepotpunog, nedovoljnog ili nekada skoro nikakvog rada, i na kraju i zapošljavanja osoba s invaliditetom. Dakle, ove organizacije nekada imaju više uloga nego sve druge organizacije civilnog društva, i više nego država koja je dužna garantovati i primjenjivati, odnosno poštovati sva prava i standarde u ovoj oblasti.  Sve navedeno su imale na umu Ujedinjene nacije prilikom usvajanja Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, definišući i obavezu države u dijelu podrške reprezentativnim organizacijama osoba s invaliditetom, čije je razmjere i opseg pojasnio Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom kada je razvio Opšti komentar broj 7 - Učešće osoba s invaliditetom i organizacija osoba s invaliditetom u sprovođenju i praćenju Konvencije

Naime, još od početka primjene novog Zakona o nevladinim organizacijama, usvojenog 2017, ukazujemo na brojne nedostatke, kako u legislativnim rješenjima, tako i u njegovoj primjeni u praksi. Nekoliko važnih odredbi ovog Zakona smo kritikovali i dok je bio u formi Nacrta, dok smo, u istoj toj fazi, prema nekima bili vrlo skeptični. Ovo ne znači da ovo zakonsko rješenje nema dobrih odredbi, ali da bi one zaživjele u praksi neophodan je adekvatan, transparentan, nepristrastan i profesionalan odnos prema nevladinim organizacijama, od strane Vlade Crne Gore i organa u njenom sastavu, koji su i nadležni za njegovu primjenu. 

Otkada se raspisuju konkrusi za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija, sa ciljem njihovog doprinosa sprovođenju javnih politika - što je osnovni razlog zbog kojeg se Vlada Crne Gore opredijelila da finansijski podržava rad nevladinih organizacija - isti nijedne godine nijesu raspisani na vrijeme, a 2017. nikako jer nijesu, istovremeno sa Zakonom, pripremljena podzakonska akta, koja su preduslov potpune primjene Zakona

Tako je rijedak primjer da bilo koje ministarstvo konkurs raspiše do 1. marta tekuće godine, a posebno je sporno i to što nije definisan rok u kojem su ministarstva dužna donijeti odluku o finansiranju projekata i programa NVO u oblastima u kojima se raspisuju konkursi. Tako, godinama unazad, odluke se donose čak i u decembru, što znači da se projekti sprovode godinu nakon njihovog planiranja i nekada i nakon isteka određenih javnih politika na koje se ti projekti i odnose - kada je riječ na primjer o nekoj strategiji, akcionom planu ili programu koji su vremesnki oročeni. Postoje i primjeri ministarstava koji odluku nijesu donijeli ni više od tri godine nakon raspisanog konkursa. 

Nadalje, ono što nas posebno zabrinjava kao reprezentativnu organizaciju osoba s invaliditetom jeste raspodjela sredstava u oblasti zaštite lica sa invaliditetom (kako je definisana Zakonom, kao oblast koja je svake godine prioritetna) a taj trend je iz godine u godinu sve lošiji. Naime, tadašnja struktura Vlade nije prihvatila prijedloge kriterijuma koje smo dostavili, a kojima je trebalo adekvatno urediti uslove pod kojima neka organizacija može dobiti projekat u ovoj oblasti. Da smo bili u pravu sa tadašnjim prijedlozima, potvrđuju i Zaključna razmatranja Komiteta UN o pravima osoba s invaliditetom, upućena Crnoj Gori u septembru 2017, a u vezi s odredbama člana 4.3. i 33.3. Konvencije. Komitet je, inače, u prethodno pomenutom Opštem komentaru broj 7, napravio razliku između organizacija osoba s invaliditetom, organizacija za osobe s invaliditetom i drugih organizacija civilnog društva koje mogu doprinositi položaju osoba s invaliditetom, ali ove posljednje ne mogu biti reprezentativne. Takođe, samo neke organizacije za osobe s invaliditetom mogu biti reprezentativne, ukoliko je, na primjer, riječ o udruženjima roditelja koja zastupaju interese djece s invaliditetom (što je termin usklađen s duhom Konvencije i pristupom zasnovanim na modelu ljudskih prava). Dakle, kad kažemo djece s invaliditetom mislimo na maloljetne osobe, dok je svako sa napunjenih 18 godina, ne samo punoljetan, nego treba da upravlja sopstvenim životom, u skladu s individualnim potencijalima, i naravno podrškom za donošenje odluka, ukoliko je ona potrebna, a ne zamjenskim odlučivanjem, kakvo je, za neke kategorije osoba s invaliditetom, još uvijek dominantno u Crnoj Gori, a suprotno je principima ljudskih prava. U tom smislu, dužnost je svih onih koji zastupaju interese djece s invaliditetom da rade na njihovom osamostaljivanju, kako bi ona kada odrastu preuzela aktivne uloge u svojim životima. Da je navedeno moguće potvrđuju i organizacije koje se bave samozastupanjem poput onih koje zastupaju prava i interese osoba s intelektualnim invaliditetom, autizmom i psihosocijalnim invaliditetom. 

S druge strane, da bi neka organizacija bila smatrana organizacijom osoba s invaliditetom, njome treba da rukovode same osobe s invaliditetom, da ima zapošljene ili aktiviste koji su osobe s invaliditetom i da u upravnim organima bude više od 50% osoba s invaliditetom. U tom smislu, nijedna organizacija, šta god u statutu navela kao ciljeve i oblasti djelovanja, ako ne ispunjava ove kriterijume, ne može se smatrati organizacijom osoba s invaliditetom.  

Međutim, na osnovu mnogobrojnih odluka o finansiranju projekata i programa NVO, u ovoj oblasti, ali i srodnim poput: oblasti rodne ravnopravnosti, zaštite od nasilja, borbe protiv bolesti zavisnosti, LGBTIQ zajednice, Roma i Egipćana i, u krajnjem, ali ne i konačno, u oblasti zaštite starijih, finansiraju se projekti nevladinih organizacija sa spornim kredibilitetom, modelima pristupa i odnosu prema fenomenu ljudskih prava, i načinu djelovanja, uopšte, a koje navedene oblasti vide najčešće kao izvor zarade, a ne istinsku želju da unaprijede položaj ugroženih pojedinaca i grupa jer da bi to mogli činiti neophodni su brojni preduslovi, nikako samo umijeće pisanja, preuzimanja ili kopiranja dobrih projekata i ideja. Jedan, nikako ne i jedini važan preduslov je adekvatan odnos prema ciljnim grupama, a ne nerijetko omalovažavajući i diskriminatoran što je čak bilo očigledno i iz samih naziva podržanih projekata. 

Koliko je problematično neprihvatanje kriterijuma koje smo predložili i potpuno pasivan odnos države prema odredbama Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom, jasno je i zbog činjenice da nijedna vlada do sada nije prihvatila inicijativu za usvajanje zakona o statusu organizacija osoba s invaliditetom, koji je prvi put predložio Savez slijepih Crne Gore. Krajem marta ove godine, Generalnom sekretarijatu Vlade, uputili smo Inicijativu za određivanje nadležnosti za pripremu Nacrta zakona o reprezentativnosti organizacija osoba s invaliditetom, kako bi se definisala i pravno uredila reprezentativnost organizacija osoba s invaliditetom, u cilju adekvatnijeg i pravednijeg razvoja i funkcionisanja samih osoba s invaliditetom, pa  i organizacija u kojima djeluju i koje ih predstavljaju. Međutim, na istu do danas nijesmo dobili odgovor. 

Da je riječ o dugogodišnjem, sistemskom problemu, koji urušava rad organizacija osoba s invaliditetom i stavlja ih na margini djelovanja, primoravajući ih na gašenje, i konstantnu borbu za opstanak, ukazali smo čak prilikom prvih odluka, polovinom 2018, iako je u toj godini većina projekata kojima je apliciralo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) odobrena. Koliko smo principijelno reagovali, govori i činjenica da smo zajedno sa drugim organizacijama - koje djeluju u oblasti zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici - jedne godine tražili poništenje odluke, iako je nama baš te godine, projekat bio odobren. Međutim, smatrali smo da organizacije kojima je projekat podržan ne bi smjele biti finansirane iz budžeta, za rad s ovom ciljnom grupom, jer osim što nanose štetu njoj, nanose štetu i državi. 

Pored svega, jedni od rijetkih smo kritikovali činjenicu da se u komisijama za finansiranje projekata i programa NVO koje formiraju ministarstva nalazi po jedan predstavnik/predstavnica NVO jer smo bili, od početka, svjesni činjenice da će se u primjeni desiti suprotno od namjeravane veće transparenstnosti procesa. Naime, komisije biraju nezavisne procjenjivače, sa Liste nezavisnih procjenjivača, pa tako predstavnik/predstavnica NVO može vršiti neprimjereni uticaj ili pristati na postupanja suprotna zakonu i kriterijumima iz zakona, uključujući kriterijume za ocjenjivanje projekata, a što je jednostavno lako zaključiti i kada se uporedi spisak organizacija čiji su projekti podržani i njihova bliskost sa predstavnikom/predstavnicom NVO u Komisiji, iako je ta osoba dužna potpisati izjavu o sprečavanju sukoba interesa. Čak je ove godine jedno ministarstvo poništilo Konkurs zbog činjenice da je predstavnik NVO bio uključen u proces administrativne provjere pristiglih prijava i za organizacije koje su ga podržale u Komisiji, a pritom nije javno navelo da li je protiv navedene osobe podnijelo krivičnu prijavu zbog konflikta interesa u kojem se našla. 

I na kraju, javnosti radi, UMHCG ove godine nije odobren nijedan od tri projekta kojima smo aplicirali kod Ministarstva rada i socijalnog staranja (u oblasti zaštite lica sa invaliditetom, zaštite od nasilja i djece i mladih). Vjerujemo da javnost može suditi o efektima i rezultatima našeg rada, a neka ostane zapisano kako se ovo Ministarstvo i cijela trenutna Vlada odnose prema pravima osoba s invaliditetom, i to nikako samo zbog činjenice da ćemo mi, zbog odbijenih projekata, morati da uskratimo podršku mnogima osobama s invaliditetom i njihovim porodicama, nego zbog ukupnog odnosa prema ovoj populaciji kojih se samo sjete u susret izborima i pozicioniranju u toku pregovora o formiranju vlade. Cijenimo da i u ovom i u svakom drugom ministarstvu ima dobrih kadrova, vrijednih službenika i zaposlenih koji daju svoj ogroman doprinos, ali se osjećaju nemoćno. Međutim, odgovornost za donošenje odluka je na resoru, i nikako se ne mogu kriti iza nezavisnih procjenjivača koji ocjenjuju projekte, jer ukoliko s tim ocjenama nijesu saglasni trebaju i javno govoriti o tome, kako bi se konačno uveo red u ovoj oblasti, iako je posljednjih godina nevladin sektor kao i cijelo društvo, nažalost nesređen, a ne ispred društva.

U konkretnom, zbog navedene situacije UMHCG je primorano da u narednom periodu odbije svaki novi zahtjev centara za socijalni rad, da se posredstvom naše organizacije, kao licenciranog pružaoca usluge personalne asistencije, obezbijedi ova usluga, što smo do sada prihvatali, po svakom zahtjevu, koj je usklađen sa Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti i važečim standardima. Međutim, kako je zakonska obaveza da na 10 korisnika imamo jedno stručnog radnika, a pritom država ne finansira zapošljavanje stručnih radnika, nijesmo u mogućnosti zaposliti novi kadar kako bismo obezbijedili pružanje usluge i za nove korisnike, odnosno za veći broj od 10. O tome ćemo obavijestiti i Ministarstvo i sve centre koji nam se budu obraćali u narednom periodu, uz očekivanje da je Ministarstvo navedeno imalo u vidu prilikom donošenja Odluke kako ne bi ugrozilo potencijalne nove korisnike prava na uslugu personalne asistencije. 

Ukoliko naredna Vlada ne bude pristupila ozbiljno i temeljno navedenom problemu, to će značiti da i njoj savršeno odrgovara ovakvo stanje i status quo.

Na kraju, kao motiv za razmišljanje, dijelimo jedan komentar koji smo dali u junu 2018, prilikom objavljivanja prvih odluka. 

Svi diskriminišu osobe s invaliditetom, ali kad su konkursi, svi se bave zaštitom od diskriminacije. Svi se bave zapošljavanjem OSI, ali kad dobiju projekat onda zovu druge da im nađu ciljnu grupu. I tako, iz godine u godinu, brojne NVO vide vrlo plodno tlo za projekte u oblasti prava OSI, a institucije, umjesto da jačaju kapacitete OSI, što im je obaveza, one tolerišu i podržavaju, pa time i razvijaju ovakvu praksu. Dugo raspravljasmo zašto je potreban zakon o statusu organizacija osoba s invaliditetom. Tada i brojne partnerske NVO rekoše da tražimo poseban status, nešto dodatno, neopravdano. Na to „neopravdano" Komitet za prava OSI ukaza državi jer OSI i OOSI nemaju jednak položaj, iste uslove i izjednačene mogućnosti s osobama bez invaliditeta. Zato većina OSI NVO koristi kao mehanizam jačanja sopstvenih kapaciteta i za taj proces su potrebne godine - one iste godine propuštene zbog nejednakih uslova u formalnom obrazovanju, dok druge NVO dođu do cilja preskačući OSI koje su ostale tamo negdje ispred prepreka. Zato, samostalnost i sloboda osoba s invaliditetom će se desiti onog dana kada budemo, jednako s drugima, mogli na ulici, u škole, na posao, na stadion, u restoran i kafanu, u teretanu, u banku, u prodavnicu, u bilo koji objekat i na bilo kojoj javnoj površini, u bilo kojem, odnosno svakom prevoznom sredstvu, kada budemo mogli koristiti sve javne usluge, kada znakovni jezik bude priznat kao jezik u službenoj upotrebi i kada se bude omogućilo i obrazovanje na znakovnom jeziku... kada nam se prava na isti način budu garantovala kao drugima, kada se bude razumio princip razumnih adaptacija, afirmativne akcije, kada se bude znalo šta znači univerzalni dizajn, kako se rješava pitanje sistemske diskriminacije, kada jednog poslanika ne bude sramota i javno reći: „I ja sam osoba s invaliditetom i borim se za NAŠA prava", a ne „Ja vas razumijem, i razumijem vašu borbu". Sloboda će biti kada budemo imali iste mogućnosti za obrazovanje i sticanje znanja, kada budemo zapošljavani zato što imamo kapacitete, a ne samo zato što drugi imaju beneficije našim zapošljavanjem, kada se nađemo i na čelu nekog ministarstva, i Vlade, i u parlamentu.... Sloboda će biti za nas onda kada budemo mogli živjeti bez prepreka - u stavovima drugih, u administraciji, u lošim zakonskim rješenjima...“ (Stav Marine Vujačić)

Portal Ahondroplazija Srbija pokrenuo je Intervju nedelje i u prvom Intervjuu, razgovarali su sa Marinom Vujačić. Za one koji prate naš portal, prenosimo Intervju u cjelosti. 

Ahondroplazija Srbija: Kako su Vaša lična iskustva sa invaliditetom uticala na Vašu strast za radom na unapređenju položaja mladih sa invaliditetom?

M.V. Lično iskustvo invaliditeta, ili kako ja volim da kažem suočavanja s invaliditetom, kao sa društvenim fenomenom, uticalo je, u ogromnoj mjeri, na moju odluku čime da se bavim u radu, karijeri i životu. Pritom, kad kažem iskustvo invaliditeta, mislim na sadejstvo mog ličnog svojstva s okolinskim barijerama, bile one u stavovima drugih ljudi, nepristupačnosti, negativnom pravnom nasljeđu, odnosno neadekvatnim zakonskim odredbama, zatim administrativne (u postupcima) za ostvarivanje prava ili se ogledale u društvenim preprekama. Dakle, naša lična svojstva, u mom slučaju ahondroplazija – koja za posljedicu ima nizak rast – ne proizvode invaliditet, već on nastaje u trenutku suočavanja sa preprekama u društvu.

Još kao studentkinja sociologije željela sam raditi u oblasti ljudskih prava, tada posebno osoba s intelektualnim i psihosocijalnim invaliditetom jer sam stekla utisak da su najugroženije i da se društvo, pod kojim podrazumijevam i institucije i ljude, često oholo ponaša prema njima. Kasnije se ispostavilo da dobijem priliku da radim u organizaciji koja okuplja najšire kategorije osoba s invaliditetom (cross disability pristup), a koja danas poseban fokus stavlja na prava mladih i žena s invaliditetom.

Ahondroplazija Srbija: Koje su najveće prepreke sa kojima se mladi sa invaliditetom susreću u Crnoj Gori i kako vaše udruženje radi na njihovom savladavanju?

M.V. Ja uvijek kažem da su najveće prepreke u stavovima ljudi jer iz tih prepreka proizilaze sve druge. Neko ko nema adekvatne stavove, ko ne prihvata, ne razumije i ne podržava ljudska prava osoba s invaliditetom, ko smatra da su manje sposobne od drugih, manje vrijedne kao ljudska bića, piše neadekvatne zakone, propušta garancije ili definiše diskriminatorne, ograničavanjuće odredbe, definiše prepreke u postupcima za ostvarivanje prava, ne radi na pristupačnosti okruženja i objekata, informacija, komunikacija, ICT i sistema, usluga, saobraćaja i slično i ne uklanja druge društvene prepreke, što osobe s invaliditetom dovodi u nepovoljan položaj, ne daje im šanse za lični razvoj i često vrši segregaciju, zapostavlja, zanemaruje ili ih na druge načine diskriminiše.

Samim tim, lako je zaključiti da se onda sve te prepreke preslikavaju na različite oblasti života: od odgoja i obrazovanja, do zapošljavanja, porodičnog života i samostalnog življenja u najširem smislu. One počinju u porodici koja nema podršku sistema, završavaju se u društvu koje često, i pod izgovorom najboljih namjera, diskriminiše. Na drugoj strani, smatram da ni herojski pristup prema osobama s invaliditetom nije prihvatljiv i dobar jer i on nastaje zbog niskih očekivanja od osoba s invaliditetom, a onda se pretvori u to da osobe s invaliditetom, koje su heroji, nemaju pravo na grešku, a ako pogriješe ona će se smatrati logičnim slijedom stvari i pravdati ličnim svojstvima osobe, u našem slučaju, niskim rastom. Mnoge osobe s invaliditetom, koje postanu heroji u očima drugih, često, u želji da ne razočaraju te druge, upadnu u zamku i isrpljuju sebe do krajnjih granica izdržljivosti; rade stvari koje zbog sebe samih nikada ne bi.

Ahondroplazija Srbija: Možete li nam reći više o nekim od najuspešnijih kampanja i projekata koje ste realizovali za unapređenje položaja ove zajednice?

M.V. Svake godine sprovodimo različite kampanje, obilježavajući brojne datume, ali lično kampanju povodom Evropskog dana samostalnog života, 5. maja, smatram najuspješnijom. Godinama unazad, podržavaju je mnoge osobe s invaliditetom, članovi njihove porodice, vršnjaci, brojne javne ličnosti, uključujući one iz političkog života, novinarke i novinari i drugi. Osim brojnih aktivnosti na društvenim mrežama i u medijima, svake godine povodom ovog datuma organizujemo događaj na Trgu nezavisnosti u Podgorici, na otvorenom, pa se osim direktno pozvanih pridruže i ostali zainteresovani. Posljednje godine, organizovali smo i Šetnju za slobodu (Freedom Drive) po uzoru na događaj koji, u Briselu, svake druge godine, organizuje Evropska mreža za samostalni život, čija smo članica.

Ahondroplazija Srbija: Kako vaš blog doprinosi obezbeđivanju prostora za glasove mladih sa invaliditetom i širenju svesti o njihovim izazovima?

M.V. Ne pišem ni približno koliko bih željela. Istina, nemam vremena iako sama upravljam svojim vremenom. U stvari, radi se o prioritetima koje biramo. Počela sam davno pisati, uvijek sam to mnogo voljela, a prvi objavljeni tekst bio je na temu eseja: Moja različitost – moje pravo! Pošto je taj tekst izazvao brojne reakcije, pa i emocije, odlučila sam se da kasnije objavljujem i ostale. Pišem kad imam inspiraciju, više ne pišem „po zadatku”. Ono što objavim, osim o iskustvu invaliditeta, odnosi se generalno na ljudska prava, ali i na druge društvene teme ili moj odnos prema nekome i nečemu, a nekada i političke teme, odnosno odnos političkih partija, vlasti i opozicije, prema pitanjima ljudskih prava. Prije par godina, započela sam i knjigu, koja je prošle godine dobila i ime, a biće, nadam se, uskoro objavljena - za par godina najviše.

Ahondroplazija Srbija: Kako ste uspeli da se izborite sa predrasudama i stereotipima koji su Vas okruživali i kakve savete bi dali mladima sa invaliditetom koji se suočavaju sa sličnim izazovima?

M.V. Savjet za mlade s invaliditetom jeste da uvijek idu u susret strahu jer će ga jedino tako savladati. Što više bježimo od straha, on je veći, a mi smo više uplašeni i udaljeni od rješenja. Ne počinjem slučajno ovim. Naime, moja borba s predrasudama počela je onog trenutka kad sam, još kao adolescentkinja, odlučila da se ne povlačim, da ne ćutim i ne patim u ćutnji, već ga govorim, objašnjavam, radim ono što ja smatram da treba da radim – ono što želim.

Kao što prethodno rekoh, najveće predrasude, pa i prepreke, su u stavovima ljudi. U toku mog formalnog obrazovanja, nije bilo puno osoba niskog rasta koje su društveno vidljive. Onog trenutka kad sam shvatila da i od mene zavisi kako će se drugi odnositi prema meni, stvari su se počele mijenjati. Često to objasnim na primjeru djece. Logično je da djeca reaguju začuđeno kada vide neku osobu s invaliditetom, pa svakako i osobu niskog rasta, ali sam shvatila da nije logično da ih roditelji, ako su u njihovom prisustvu kada se desi ta reakcija djeteta, kažnjavaju smatrajući da ću ja pomisliti da su djeca nevaspitana. Ona žele da znaju, ona su slobodnija i ne ustručavaju se da pokažu reakciju. Ako ih roditelji iskritikuju, ili i fizički kazne (što se dešavalo) ona će se naučiti da mrze osobe s invaliditetom, ili da ih izbjegavaju i kada odrastu jer su imala negativno iskustvo u detinjstvu, i smatraće, da se to iskustvo desilo zbog nas – osoba s invaliditetom.

Tako sam počela govoriti da sam ja osoba niskog rasta, da jednostavno nijesam porasla i da ne moram biti visoka, da će sretati i druge osobe niskog rasta. Da to što sam niska ne znači da sam bolesna, da me zbog moje visine ne boli ništa i što je jako važno – da nijesam niska zato što nijesam jela supu ili zato što nijesam slušala roditelje, jer su upravo to neki od komentara i odgovora roditelja i drugih odraslih na pitanje djece zašto sam mala. Da se ne bi proizvodila veća šteta, ne samo prema meni, nego prema svim ljudima, koji su po bilo kom osnovu različiti, počela sam da govorim, a onda i da pišem često o svojim iskustvima koja su bila dominantno ružna u nekom periodu odrastanja, a onda su se mnoga pretvorila i u lijepa iskustva, simpatična i dragocjena. Danas su ova druga dominantna. 

Ahondroplazija Srbija: Kako biste opisali svoju ulogu kao direktorke Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore i kako se ona razlikuje od Vašeg rada na blogu?

M.V. Ja sam na čelu Udruženja došla odmah nakon pripravničkog rada, jako mlada i neiskusna, ali smjela i već prilično sigurna u sebe i u svoje sposobnosti. Pritom, ne smatram da sam egocentrična, arogantna i utripovana, ali držim do sebe, svjesna sam svojih sposobnosti, kvaliteta i znanja, radim na sebi i učim i dalje. Naravno, i iskustvo rada u Udruženju doprinijelo je dodatnom razvoju i ličnom i profesionalnom, ali posljednjih godina se trudim da svoja znanja prenosim drugima, ne čuvam ih sebično i iskreno želim da nakon mene dođe neko još sposobniji, smjeliji, ali istovremeno ko će bolje paziti sebe, nego što to ja radim. Jer „previše sebe dadoh, tamo gdje nije trebalo ni da me ima”.

Ahondroplazija Srbija: Koje izmene i napretke smatrate najbitnijima u poslednjih nekoliko godina u odnosu na priznavanje prava i potreba mladih sa invaliditetom?

M.V. Upravo izmjene u svijesti, prihvatanju i većem razumijevanju ljudskih prava osoba s invaliditetom smatram najvećim napretkom. Ove izmjene nijesu primjetne odmah, u trenutku kada nešto radimo, ali imaju dugoročne efekte i osjećaju se nakon našeg rada, pa nas tako „sretnu negdje, iza nekog ćoška” i iznenade.

Ahondroplazija Srbija: Koje bi se mere i aktivnosti, po Vašem mišljenju, mogle primeniti da bi se dodatno podržalo unapređenje kvaliteta života mladih sa invaliditetom u društvu?

M.V. Sistem i država bi morali pružiti adekvatnu podršku porodici od najranijeg trenutka kada se sazna da će se roditi ili kada se rodi dijete koje će imati neku vrstu oštećenja (kako se to navodi u zvaničnom prevodu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom) ili od najranije faze otkrivanja tog oštećenja, kako bi njegovo iskustvo invaliditeta bilo manje, odnosno kako bi se suočavalo sa što manje prepreka tokom odrastanja i života. Naredne mjere i aktivnosti preduzimaju se u sistemu zdravstva, obrazovanja i socijalne zaštite, pa onda u svim ostalim sistemima. Na kraju, da ne zanemarim, morala bi se mnogo veća i adekvatnija podrška pružati osobama s invaliditetom da se osamostale, odnosno da same upravljaju svojim životom i njihovom adekvatnijem životnom standardu i ekonomskoj nezavisnosti, i da, ukoliko to žele, se ostvare i u porodičnim ulogama.

Ahondroplazija Srbija: Vaša vizija za budućnost unapređenja situacije za mlade sa invaliditetom u Crnoj Gori?

M.V. Ima jedan dobar citat da ne treba otkrivati svoje snove. Ja sam svoje tek u posljednoj godini naučila „sebično” čuvati. Mislim da ću, još neko vrijeme, ostati u oblasti ljudskih prava, a onda zavisi od dosta faktora. U junu sam napunila 37 godina, tada sam napisala da su mi ostale još dvije velike želje i nekoliko malih da ostvarim sebi. Jedna od tih velikih je profesionalna i šira je od granica Crne Gore.

Ahondroplazija Srbija: I za kraj našeg intervjua, koji Vam je najveći izvor motivacije i kako uspevate da zadržite energiju i borbenost u Vašem radu?

M.V. Mislim da je ključ u mojim osobinama: samokritičnosti, perfekcionizmu, ambicioznosti i stavu da uvijek može bolje. Ove osobine su i dobre i loše, odnosno mogu biti i dobre i loše, mogu vući naprijed i tražiti od sebe više, ali mogu i usporiti, činiti nezadovoljnim. I desi mi se i jedno i drugo, nije da ne desi.

Motivaciju crpim i iz toga što smatram da uvijek možemo uraditi nešto dobro i kao pojedinci i da nije tačno da smo nemoćni. Niko na svijetu nije sposoban za sve i ne postoji osoba koja nije sposobna ni za šta. Kad to shvatimo, promjene su moguće, a motivacija se crpi iz malih stvari – nečijeg ostvarenog prava, neke nove garancije, pa i pozitivnog komentara, nečije inicijative da se nešto uradi i slično.

... 

Projekat Ahondroplazija INFO podržan je na osnovu Konkursa za sufininasiranje projekata medijskih sadržaja iz oblasti javnog informisanja na teritoriji Grada Sombora u 2023. godini. Mišljenje koje je izneto u ovom članku je mišljenje redakcije medija AHONDROPLAZIJASRBIJA.ORG.RS i ne predstavlja nužno i mišljenje Grada Sombora.


Izvor: Ahondroplazijasrbijaorg.rs

Strana 27 od 94

Back to top