Centar za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom (ZOPT) je objavio Javni poziv za učešće u programu mobilnosti, u sklopu MoVET projekta, koji će pružiti radna iskustva u inostranstvu osobama s invaliditetom, pripadnicima manjinskih grupa i ostalim pripadnicima grupa sa manje mogućnosti. Program obuke će trajati 14 dana, tri mjeseca ili 6 mjeseci u jednoj od navedenih zemalja: Italiji, Njemačkoj ili Grčkoj. Fokus programa će biti na stručnom osposobljavanju u sektoru turizma, informacionih i komunikacionih tehnologija (Information and communication technologies - ICT) i logistike u transportu.

Kandidati će imati priliku da steknu nova znanja i vještine u tim sektorima, kroz rad sa stručnjacima iz tih oblasti. Oni će takođe imati priliku da razviju svoje jezičke vještine. Takođe će imati priliku da se susretnu s različitim kulturama i da razmijene iskustva s drugim učesnicima iz različitih zemalja. Ovaj program će im pružiti priliku da se razviju kao ličnosti, da steknu nova prijateljstva i da se pripreme za budućnost i dalju karijeru.

Proces prijave:

Za prijavu je potrebno da kandidati dostave i sledeća dokumenta (elektronskim putem):

• CV (radnu biografiju), poželjno u Europass formatu,
• Motivacino pismo (navedite zašto želite da učestvujete i koje vještine želite da usavršite) i
• Kopiju diplome o završenoj srednjoj stručnoj školi. 

Navedena dokumentacija je neophodna za proces selekcije kandidata, a šaljete je putem e-mail Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 01.05.2023.

Napomena: Nije neophodno da dostavljate sertifikate kao dokaz o stečenim jezičkim vještinama. Znanje stranog jezika dodatno će se provjeravati. Najmanji zahtjevani nivo znanja stranog jezika (engleskog, odnosno jezika zemlje domaćina) je A2.

Troškovi koje pokriva projekat:

MoVET projekat će pokriti troškove puta, smještaja, ishrane i zdravstvenog osiguranja za učesnike programa. Ukoliko imate invaliditet, manjinsko porijeklo ili ste iz neke druge grupe s manje mogućnosti i želite da se prijavite za ovaj program, molimo vas da dostavite sva potrebna dokumenta. Ovo je jedinstvena prilika za razvoj ličnih i profesionalnih vještina, za sticanje novih iskustava i upoznavanje novih kultura. Ukoliko ste zainteresovani za ovaj program, ne oklijevajte da se prijavite i iskoristite ovu priliku za unaprjeđenje vaše karijere.

Proces selekcije:

ZOPT će biti u kontaktu sa svim prijavljenim kandidatima kako bi ih obavijestili o rezultatima selekcije. Ukoliko budete ušli u uži izbor za učešće u programu, bićete upućeni na info sesije gdje ćete biti detaljno informisani o programu i narednim koracima, a odabrani kandidati obavezno će pohađati pripremne psiho-motivacine radionice.

ZOPT je odlučan da podrži talentovane osobe kroz pružanje prilike za usavršavanjem u inostranstvu, a čime će se, po završetku programa, povećati i njihove prilike za zapošljavanje i napredovanje u karijeri. Ovaj program mobilnosti samo je jedan od načina na koji se to može postići. Ukoliko imate bilo kakva pitanja ili nejasnoće, kontaktirajte ZOPT za dodatne informacije, na mail: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.

Izvor: Portal ZOPT – Centar za profesionalnu rehabilitaciju

Pripremio: Ivan Čović

„Razgovarali smo s Anđelom Miličić, koordinatorkom Studentske savjetodavne kancelarije u Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) o uslugama socijalne i dječje zaštite koje UMHCG pruža korisnicima i trenutnom stanju po pitanju dostupnosti pomenutih usluga osobama s invaliditetom.

Koliko članova trenutno broji UMHCG?

„Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) nije organizacija zasnovana na članstvu. Naš Statut razlikuje članove koji čine Skupštinu UMHCG kao najviši organ upravljanja, zatim korisnike usluga i ciljnu grupu.

Tako UMHCG trenutno ima 441 korisnika, odnosno korisnicu usluga, a ciljnu grupu čine brojne kategorije građanki i građana Crne Gore.

Koje usluge socijalne i dječje zaštite UMHCG pruža korisnicima?

UMHCG pruža usluge prevoza od vrata do vrata, psihološkog savjetovališta, školovanja i nabavke pasa vodiča i pasa pomagača, personalne asistencije, i grupe samopodrške.

Tako od 2011. UMHCG pruža uslugu personalne asistencije. Ovaj Servis pruža osobama s invaliditetom mogućnost za samostalno življenje i veliki stepen samostalnosti i nezavisnosti. Personalni/a asistent/kinja podrazumijeva jednu osobu koja pruža pomoć osobi s invaliditetom. Data usluga se pruža shodno specifičnim individualnim potrebama svakog korisnika personalne asistencije pojedinačno, pri čemu korisnik određuje vrijeme i mjesto gdje mu se pruža usluga, dok personalni asistent pruža pomoć korisniku isključivo na način na koji korisniku najviše odgovara, a ne na način koji je naučen kao opšte pravilo.

Od februara 2020. UMHCG posjeduje licencu za pružanje usluge personalne asistencije dobijene od Ministarstva rada i socijalnog staranja koja UMHCG čini jedinim pružaocem ove usluge po međunarodnim standardima, iako ima i drugih pružalaca usluga koji su dobili licencu za uslugu pod ovim nazivom.

„Osim toga UMHCG pruža i uslugu dostupnog prevoza (prevoza od vrata do vrata) za sve osobe s invaliditetom koje nam se obrate s teritorije Glavnog grada Podgorice. Ovu uslugu od prošle godine finansira Glavni grad Podgorica.“

Udruženje već duži niz godina sprovodi i psihološko savjetovalište, kao jedan od vidova osnaživanja i ličnog osamostaljivanja mladih i osoba s invaliditetom. Dosadašnji rezultati psihološkog savjetovališta koji su mjerljivi i evidentni su: veći stepen inkluzije korisnika, motivacija za lični napredak, otvorenost, aktivno uključivanje u rad Udruženja, oslobađanje ličnih kompleksa, rješavanje problema i prevazilaženje do tada naizgled nepremostivih prepreka i problema, veća borba za ostvarivanje sopstvenih prava i sl. Ova usluga pruža se kroz savjetovanje i kroz terapiju, dok u posljednje tri godine organizujemo i grupe samopodrške, čiji cilj je vrlo sličan cilju psihološkog savjetovališta, a obuhvata grupu do 10 osoba istovremeno.

Koliki je broj korisnika navedenih usluga?

UMHCG posjeduje bazu korisnika usluga, na osnovu koje odlučujemo odnosno donosimo odluku o prioritetnosti pružanja usluge. Trenutni broj korisnika usluge personalne asistencije je osam, a koju obezbjeđujemo korisnicima na različite načine: kao licencirani pružaoci usluge personalne asistencije, projektno ili u saradnji s lokalnom samoupravom. Svakako da je na osnovu prethodno pomenute baze utvrđen mnogo veći broj korisnika kojima je potrebno pružiti uslugu personalne asistencije, međutim zbog načina finansiranja usluge smo ograničeni brojem korisnika kojima ćemo pružiti uslugu.

Kada je riječ o usluzi dostupnog prevoza u protekloj godini ovu uslugu su koristile 132 osobe s invaliditetom, dok smo, kroz različite projektne aktivnosti, pružili individualnu i/ili grupnu psihološku podršku za preko deset osoba s invaliditetom. Psa vodiča trenutno koriste dvije osobe, dok imamo i jednog kandidata za psa vodiča, koji čeka ovu uslugu do obezbjeđenja finansijskih sredstava za školovanje i nabavku psa.

Koje akreditovane obuke za pružanje usluga socijalne i dječje zaštite sprovodi UMHCG?

UMHCG je do sada akreditovalo tri programa obuke kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu i to sljedeće.

„Trening program za zaposlene u oblasti socijalne zaštite na opšte teme iz oblasti ljudskih prava djece s invaliditetom i osoba s invaliditetom koji je akreditovan u novembru 2018.

Ovaj Program obuke uključuje četiri osnovne teme iz oblasti ljudskih prava osoba s invaliditetom: jezik, terminologija i modeli pristupa invaliditetu, prava osoba s invaliditetom, filozofija samostalnog života (osnaživanje za samostalan život i usluge u zajednici), i izjednačavanje mogućnosti za djecu s invaliditetom i odrasle osobe s invaliditetom.

Ova Obuka pruža teorijska i praktična znanja, iskustva iz prakse i daje smjernice za rad s djecom s invaliditetom i odraslim osobama s invaliditetom prilikom procjene, obezbjeđivanja, pružanja i nadgledanja usluga i mjera podrške za ravnopravan i dostojanstven život koji uvažava različitost, i uključenost u zajednici, odrastanje u zdravom okruženju i osnaživanje za samostalan život. Ona daje mogućnost stručnim radnicima i stručnim saradnicima da adekvatnije sagledaju okolnosti i potrebe korisnika, da adekvatnije procijene individualne potrebe i uticaj socijalnog okruženja i predlože i omoguće najadekvatnije mjere, akcije i usluge koje će dostići najefektivnije ishode i rezultate.

„Obuka za stručne radnike/ce, stručne saradnike/ce i saradnike/ce o usluzi personalne asistencije, značenje, standardi, uloge, prava i obaveze korisnika, saradnika, stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca koji je akreditovan u decembru 2018.

Personalna asistencija je usluga podrške za život u zajednici, za čije usmjereno, ciljano, koordinisano, stručno i kvalitetno planiranje, obezbjeđivanje, pružanje, korišćenje, nadgledanje, kontrolu i praćenje, nisu dovoljna samo specifična znanja, vještine i alati samih korisnika, već su neophodne vještine i znanja saradnika (personalnih asistenata/kinja), stručnih saradnika/ca i stručnih radnika/ca.

Uloga stručnih saradnika/ca, kao zaposlenih kod pružaoca usluge, odnosi se na nadgledanje i kontrolu pružanja usluge i poštovanja standarda, zakonskih normi, i ugovorenih obaveza za potrebe pružaoca usluge.

Stručni saradnici/e su medijatori između korisnika asistencije i personalnih asistenata/kinja, a istovremeno su kontakt osobe između pružaoca usluge i organa državne uprave koji obezbjeđuje pravo za korisnika. Stručni/e radnici/e su zaposleni u državnom organu koji obezbjeđuje uslugu, a njihova uloga odnosi se na planiranje, obezbjeđenje i kontrolu usluge.

„Program obuke za zaposlene u oblasti socijalne i dječje zaštite na temu samostalnog života OSI i procesa deinstitucionalizacije, s akcentom na socijalno-edukativne usluge koji je akreditovan u julu 2021.“

Ova Obuka pruža teorijska i praktična znanja, kao i iskustva iz prakse i daje smjernice za rad s osobama s invaliditetom prilikom procjene, obezbjeđivanja, razvoja, pružanja i nadgledanja usluga i servisa podrške za život u zajednici koji uključuje ravnopravan i dostojanstven život i osnaživanje za samostalan život. Obuka, takođe, omogućava stručnim radnicima i saradnicima da adekvatnije sagledaju individualne potrebe korisnika i predlože najadekvatnije mjere, tj. usluge kojima će se postići najefektivniji ishodi i rezultati. Ovaj Program obuke će direktno doprinijeti obuci stručnih radnika o pravu na samostalni život OSI, mogućnostima za njegovo ostvarivanje i njihovoj konkretnoj ulozi u tom procesu. Stručni radnici će se obučiti o tome na koji način mogu doprinijeti unapređivanju.

Vaninstitucionalnog oblika podrške osobama s invaliditetom, podsticanju razvoja pluralizma usluga, kao i motivaciji i uključivanju OSI u društvenu zajednicu u što većoj mogućoj mjeri. Adekvatno obučen stručni kadar će doprinijeti proklamovanim ciljevima i odredbama kako međunarodne, tako i domaće pravne regulative. Pored usluga podrške za život u zajednici koje su neizostavni segment ove Obuke, glavni akcenat će biti stavljen na socijalno-edukativne usluge s ciljem da se stručni radnici osnaže za pružanje i podsticanje razvoja ovih usluga za OSI, ali i da se podstaknu na pravilan uticaj procesa (samo)prihvatanja invaliditeta i (samo)procjene potreba, ličnog osnaživanja, podsticanja grupa samopodrške itd.

Postoje li neke usluge čije obezbjeđivanje smatrate neophodnim,  na osnovu dosadašnjih iskustava i povratnih informacija koje dobijate od korisnika?

„Kada govorimo o uslugama osvrnula bih se na to da se Udruženje godinama unazad zalaže za uvođenje znakovnog jezika kao službenog jezika, pa samim tim je vrlo važno i obezbijediti tumačenje i prevođenje na znakovni jezik kao javnu uslugu. Ovo je posebno važno kada govorimo o osobama s oštećenjem sluha, jer u ovakvoj situaciji oni ne mogu da učestvuju u donošenju odluka, da budu aktivni građani društva, da se obrazuju, zapošljavaju i praktično da dođu do osnovnih informacija, da budu informisani. Sada su uskraćeni za sve ovo, što je nedopustivo. Ranije smo ukazivali i na to da je potrebno unaprijediti pravni okvir u duhu modela zasnovanog na ljudskim pravima i unaprijediti budžetsko planiranje i izdvajanje za samostalni život osoba s invaliditetom, posebno za usluge podrške za život u zajednici, garantovati veći broj i obim usluga, te pojednostaviti prakse i procedure za pristup pravima i ostvarivanje prava (proaktivno informisanje i obezbjeđenje prava od strane centara za socijalni rad i lokalnih samouprava). Takođe je potrebno razviti strategiju i planove deinstitucionalizacije i tranzicije, i prekinuti praksu daljih ulaganja u okruženja za institucionalnu brigu, i omogućiti izbor i raznovrsnost usluga OSI. Spriječiti dalju institucionalizaciju u praksi i reformisati restriktivna i segregišuća okruženja kroz unapređenje i reformu usluga koje to podrazumijevaju. Istakli smo da je potrebno sprovesti sveobuhvatnu analizu i procjenu potreba za uslugama, njihovim obimom, vrstom i ciljanim ishodima, vrstama i karakteru potreba i broju korisnika i dr. i u skladu s tim mijenjati zakonski okvir, i planirati budžetska sredstva za obezbjeđenje usluga u praksi, uz transparentne i javno dostupne šeme i procedure. Iz navedenog proizilazi da je potrebno adekvatnije razvijati nedostajuće usluge i pravilno sprovoditi postojeće usluge podrške za život u zajednici, te iste planirati na osnovu redovne procjene potreba svih potencijalnih korisnika (ne samo korisnika prava na materijalna davanja)“, Istakla je Anđela Miličić. 

Možete li navesti ključne nedostatke koji se odnose na proces licenciranja i obezbjeđivanja usluga, na koje bi ovom prilikom bilo značajno ukazati?

„Ključne izmjene koje smo više puta i zvanično inicirali odnose se na to da uslovi za dobijanje licence za pružaoce usluga, ali i za stručne radnike i saradnike u oblasti socijalne zaštite (posebno uslovi za one koji direktno rade s korisnicima, moraju podrazumijevati adekvatna stručna znanja o uslugama koje razvija i pruža taj pružalac usluga, umjesto da se licenca izdaje na osnovu znanja o nekoj, bilo kojoj usluzi/uslugama, ili samo na osnovu opštih znanja o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Osim ispunjenosti standarda, kandidati za pružaoce usluga trebaju imati akreditovan program obuke ili dokaz o tome da su isti pohađali kod drugog akreditovanog pružaoca obuke kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu (autora obuke, odnosno trenera), i isti dostaviti prilikom zahtjeva za licenciranje“, odgovoila je Anđela.

Korisnici moraju imati pravo na izbor pružaoca usluge, ne samo kada učestvuju u finansiranju iste, već i u drugim okolnostima, jer je jedino takvo definisanje izbora usluga i pružaoca usluga usklađeno s principima Zakona i Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Osim toga, participaciju korisnika i njihovih srodnika u pružanju usluga jedino je moguće propisati onda kada država osigura raspoloživost i izbor svih garantovanih i potrebnih usluga i procijeni, odnosno pokrije troškove života nastale usljed invaliditeta. U tom smislu, neprihvatljiva je trenutna namjera i primjena obaveze participacije od strane korisnika, ili njihovih zakonskih zastupnika, kada oni nemaju izbor više mogućih opcija već im se često nameće jedna (dnevni centar, rezidencijalne ustanove.)

S aspekta pružaoca usluga, smatrate li da su ove usluge dostupne svim korisnicima kojima su potrebne i da odgovaraju individualnim potrebama svakog korisnika?

„Kako bismo mogli da govorimo o tome koliko su usluge iz oblasti socijalne i dječje zaštite omogućene osobama s invaliditetom, potrebno je, prije svega, da imamo registar osoba s invaliditetom i ispitane potrebe za uslugama što sada nije slučaj. Tako da u navedenom slučaju nemamo ni podatke kolikom broju osoba s invaliditetom je recimo potrebna usluga personalne asistencije, pa samim tim ukoliko nemamo adekvatne podatke, ne možemo izvršiti ni adekvatnu upotrebu finansijskih sredstava, a ni analizu postojeće situacije. Osim toga neke druge usluge nijesu u dovoljnoj mjeri zastupljene, a ni javnost nije u dovoljnoj mjeri informisana koliko su one značajne za samostalnost OSI. Takav je slučaj sa uslugom psa vodiča.

Kada govorimo o ovoj usluzi prikupljanje sredstava za psa vodiča se obično vrši putem donacija različitih kompanija i građana ili kroz organizaciju različitih događaja koji su namijenjeni za prikupljanje sredstava za nabavku psa vodiča. Navedeno pokazuje da država nije spremna da reguliše pitanje obezbjeđivanja finansijskih sredstava za ovu uslugu, Tako kada je u pitanju obezbjeđivanje usluge rehabilitacije na nivou lokalne samouprave ona nije obezbijeđena u dovoljnoj mjeri i neke OSI ostvare ovo pravo uz otežavajuću proceduru. Sve ovo utiče svakako na kvalitet života kod OSI i na njihovu samostalnost Pored toga, ako govorimo o pružanju usluge personalne asistencije problematično je i miješanje PA s nekim, po imenu sličnim servisima, zbog čega ova Usluga postaje i neodrživa. Međutim, da bi u praksi na adekvatan način zaživio servis neophodno je njegovo razlikovanje od mnogih drugih jednako važnih servisa podrške za osobe s invaliditetom, kao što su asistencija u kući, asistencija u nastavi, asistencija u radu i sl“, rekla je Miličić.

„Nadalje, mišljenja sam da ukoliko uzmemo u obzir gore navedenu situaciju zaključak je da ni postojeći način obezbjeđivanja usluga osobama s invaliditetom ne može biti adekvatan, jer se prije svega ne obezbjeđuje na dugoročan način što ne daje osobama s invaliditetom podstrek za donošenje odluke za samostalan život.“

Na kraju, imate li neke preporuke za unapređenje trenutnog stanja u ovoj oblasti?

„Prije svega, potrebno je unaprijediti budžetsko planiranje i izdvajanje za samostalni život osoba s invaliditetom, posebno za usluge podrške za život u zajednici, garantovati veći broj i obim usluga, te pojednostaviti prakse i procedure za pristup pravima i ostvarivanje prava. Od značaja je i sprovesti sveobuhvatnu analizu i procjenu potreba za uslugama, njihovim obimom, vrstom i ciljanim ishodima, vrstama i karakteru potreba i broju korisnika i dr. i u skladu s tim mijenjati zakonski okvir, i planirati budžetska sredstva za obezbjeđenje usluga u praksi, uz transparentne i javno dostupne šeme i procedure“, odgovorila je Anđela.

U skladu s prethodnim, između ostalog, potrebno je adekvatnije razvijati nedostajuće usluge i pravilno sprovoditi postojeće usluge podrške za život u zajednici (unapređenjem i praćenjem standarda), te iste planirati na osnovu redovne procjene potreba svih potencijalnih korisnika (ne samo korisnika prava na materijalna davanja). Navedeno znači da prava na usluge ne smiju biti uslovljena pravima na materijalna davanja koja su sama po sebi jako restriktivna i zasnovana isključivo na medicinskim indikacijama, već trebaju biti zasnovana na prethodnoj procjeni prepreka i procjeni potreba.

*Intervju je kreiran u okviru projekta Jednakošću do dostojanstvenog života OSI u Crnoj Gori, koji sprovodi Savez slijepih Crne Gore (SSCG) u partnerstvu s Udruženjem za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a finansira Evropska unija (EU) kroz podršku za civilno društvo (CSF) i Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija Crne Gore.

Izvor: Portal Savez slijepih Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović

Odbor za ljudska prava i slobode Skupštine Crne Gore razgovarao s ministrom o pravima osoba s invaliditetom, dobio kritike i od NVO sektora.

Na Odboru za ljudska prava i slobode kritikovani su nadležni što ne čine dovoljno da se poboljšaju prava osoba s invaliditetom i da se samo tapka u mjestu. Navodili su se primjeri kako je nedopustivo što država ne daje odgovore i što se i danas govori o tome kako tu populaciju poslodavci izbjegavaju da zaposle, da im nijesu pristupačne ustanove, zdravstvena zaštita.

Na sjednici je održano kontrolno saslušanje ministra ljudskih i manjinskih prava Fatmira Đeke, koji je prokomentarisao da je tu trebalo da dođe više predstavnika Vlade zato što ovo pitanje nije adresirano samo na resor kojim on upravlja. Ministra su ispitivali kako je realizovana Strategija za zaštitu lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti za period 2017-2021.

Đeka je pričao o zakonodavnom napretku, ali i priznao da postoji i dalje problem što ustanove nijesu pristupačne osobama s invaliditetom, da se suočavaju i s preprekama pri pristupu javnom prevozu.

Izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marina Vujačić komentarisala je da postoji napredak jedino u činjenici da osobe s invaliditetom u mnogo većem broju pokreću postupke za zaštitu od diskriminacije pred sudom.

„Ne postoji nijedan objekat u Crnoj Gori koji ispunjava sve standarde pristupačnosti. Ako to tretiramo kao napredak, brinem se kakve su nam druge oblasti“, rekla je ona.

Predstavnik Ministarstva zdravlja kazao je da su u toku konsultacije s direktorima zdravstvenih ustanova o pristupačnosti, te da su u petak obišli Specijalnu bolnicu za psihijatriju u Kotoru, da su u planu investicije.

Vujačić se osvrnula na komentar ministra Đeke da je zaposlio jednu osobu s invaliditetom, navodeći da to i nije neki pomak jer je prethodno ,,jednu razriješio“ ukidanjem Direktorata za zaštitu lica sa invaliditetom. Đeka je odgovorio da to nije tačno, da kada je ukinut Direktorat koji se bavio osobama s invaliditetom svima je ponuđena druga pozicija, te da svako ima pravo da izabere ono što smatra da je najbolje za njega.

„Nije bilo do mene. Samo zbog korektnosti da kažem“, rekao je ministar.

Izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) Goran Macanović je kritikovao što je sporni Direktorat ukinut prošle godine, a da još nije formiran novi. Naveo je da su u važećem Pravilniku izbrisane osobe s

invaliditetom, da se nijedan postojeći direktorat ne bavi njihovim pravima.

Đeka je tokom diskusije pričao kako zajednički treba da rade, da unaprijede stanje i očekuje da će uspjeti. Pomenuo je da je za pet godina za ovu oblast opredijeljeno najviše novca, blizu tri miliona eura.

Poslanica Valentina Minić pitala je ministra je li obišao biračka mjesta koja nijesu dostupna osobama s invaliditetom. Rekla je da nekih 30.000 ljudi imaju pravo glasa i da nijesu mogli ostvariti svoje ustavno pravo.

„Smatrate li da je to normalno u jednoj demokratskoj zemlji? Koji će biti Vaš korak“, rekla je ona.

Ministar je odgovorio da nijesu sva pitanja za njegov resor.

Na sjednici su nadležni komentarisali da uskađuju zakone, da se trude da se poboljša položaj osoba s invaliditetom, ali su kritikovani što terminologija i dalje nije usklađena s Konvencijom o pravima lica sa invaliditetom, te da se koriste riječi, invalidi, nemoćne osobe.

Nela Krnić iz UNICEF-a kazala je da u stvari imaju mnogo elemenata koji nedostaju da bi govorili o poštovanju prava osoba s invaliditetom.

„Nedovoljni su napori, nedovoljno se radi u različitim sektorima, a previ[e dugo smo svi svjesni ovih problema“, rekla je ona.

Odbor će naknadno sačiniti zaključke o saslušanju.

Izvor: Portal Pobjeda

Pripremio: Ivan Čović

Prema Zakonu o profesionalnoj rehabilitaciju i zapošljavanju lica sa invaliditetom iz Fonda profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje lica sa invaliditetom se poslodavcima koji zaposle osobe s invaliditetom isplaćuje subvencija zarade  do 75 odsto na isplaćeni iznos bruto zarade. Zakon nema normu koja ograničava dužinu trajanja niti nominalni iznos zarade koja se može subvencionisati, kao ni limitirani iznos same subvencije, već samo procentualni udio subvencije u zavisnosti od procenta invaliditeta zaposlene osobe.

Tačan je podatak da određeni broj poslodavaca koriste postojeću zakonsku odredbu Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom i isplaćuju zarade koje su iznad prosječnih zarada u Crnoj Gori, a samim tim i ostvaruju pravo  na subvenciosanje zarade koje je predvidio pomenuti Zakon. Najveći iznos zarade na koji se ostvaruje pravo na subvenciju iznosi 8.000€. Zavod za zapošljavanje je inicirao inspekcijske nadzore kad god je prepoznao potencijalne zloupotrebe u sprovođenju Zakona, što će i ubuduće činiti.

Fond za profesionalnu rehabilitaciju se finansira, između ostalog, i od posebnog doprinosa kojeg po osnovu Zakona uplaćuju poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom, a eventualno nedostajuća sredstva se nadomještaju iz budžeta Crne Gore. Fond za profesionalnu rehabilitaciju prošle godine je prihodovao 9,8 miliona eura po osnovu posebnog doprinosa, dok su rashodi za subvencije poslodavcima koji su zaposlili osobu s invaliditetom 14,5 miliona eura. Razlika između prihoda i rashoda Fonda je nastala zbog sve većih iznosa zarada pa samim tim i subvencija, kao i povećanje broja poslodavaca koja se prijavljuju za ove subvencije.

U 2022. je broj osoba za koje su poslodavci podnosili zahtjev za subvenciju zarade povećan za 500, a samo za tri mjeseca 2023. pristiglo je 249 novih zahtjeva. Broj poslodavaca korisnika prava na subvenciju zarade se u periodu 2017 – 2022. u prosjeku godišnje nominalno povećao za više od 300, dok se broj zaposlenih osoba s invaliditetom u prosjeku povećao za više od 500 korisnika na godišnjem nivou. Zaključuje se da se i broj poslodavaca i broj zaposlenih osoba s invaliditetom korisnika prava na subvenciju zarade iz godine u godinu uvećava i da takav trend treba očekivati i u narednom periodu.

Svi navedeni podaci su podstakli Zavod za zapošljavanje da zbog dugoročne održivosti Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i pravednije i sveobuhvatnije raspodjele sredstava iz Fonda, kao i usaglašavanja s uporednim rješenjima iz zemalja evropske unije pokrene inicijativu prema Ministarstvu rada i socijalnog staranja da se intenziviraju aktivnosti na promjenom Zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica s invaliditetom koji će dodatno precizirati i urediti ovu oblast.

Izvor: Portal ZZZCG

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u saradnji s glavnim nosiocem projekta Asoscijacijom ABiCi (Associazione ABiCi) i partnerskim organizacijama osoba s invaliditetom, Informativni Centar “Lotos”, Bez barijera (Pertej barrierave (BBA)), Active zone outdoor (AZO), Terra di mezzo (TDM), sprovodi projekat U kontaktu (Project in Touch) kroz finansijsku podršku Evropske edukativne i kulturne izvršne agencije (European Education and Culture Executive Agency (EACEA)) delagirane od strane Evropske komisije.

U kontaktu je projekat koji ima za cilj da unese inovacije u aktivnosti neformalnog obrazovanja i veći kvalitet učenja u radu za mlade s invalidtetom. Projekat je fokusiran na popunjavanje nedostataka ažuriranja i inovacija u dostupnim materijalima za obuku za organizacije osoba s invaliditetom, kako bi se povećale mogućnosti za učešće OSI u različitim aktivnostima, te ostvarile mogućnosti za inkluziju u evropsko društvo i zajednicu, a sve s ciljem osnaživanja osoba s invaliditetom. 

Projekat uključuje šest zemalja, tri iz Evropske unije (Italija, Malta i Kipar) i tri sa zapadnog Balkana (Albanija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina) sa komplementarnim partnerstvom organizacija osoba sa invaliditetom i drugih koji rade na kreiranju obrazovno-didaktičkih aktivnosti kroz korišćenje neformalnog obrazovanja. 

Dva najvažnija specifična cilja projekta su: Osposobiti organizacije metodama rada, alatima i materijalima za socio-profesionalni razvoj mladih radnika i trenera koji rade sa osobama s invaliditetom; Doprinos stimulaciji društvene inkluzije mapiranjem pristupačnih usluga/aktivnosti/aktivnosti bez prepreka za slobodno vrijeme kroz osnaživanje mladih s invaliditetom za kontakte sa svojim vršnjacima kako bi se spriječila društvena izopštenost.

Prvi specifični cilj se odnosi na prvi rezultat projekta, a to je Elektronski didaktički priručnik, koji uključuje inovativne aktivnosti za inkluziju OSI i obuke za mlade s invaliditetom za operatere, vaspitače, trenere i socijalne radnike i sve one koji rade sa osobama s invaliditetom. 

Drugi specifični cilj je vezan za drugi rezultat projekta koji je Razvoj mobilne aplikacije dostupne osobama s invaliditetom, koja će biti besplatna za preuzimanje, a obuhvataće mapirane pristupačne usluge i aktivnosti, te sve pristupačne mogućnosti za mlade s invaliditetom u državama obuhvaćenim projektom.

UMHCG će doprinijeti ostvarivanju ciljeva sprovođenjem sljedećih aktivnosti: Prevod didatičkog priručnika, Priprema i relizacija programa razmjene mladih s invaliditetom, Aktivnosti jačanja kapaciteta kroz testiranje mobilne aplikacije. 

Realizacija projekta će trajati 24 mjeseca, počev od 1. januara 2023, a Ugovor o saradnji potpisan je 1.marta 2023.

Na Svjetski dan teatra, 27. marta, u Sarajevskom ratnom teatru otvorena je izložba fotografija Damira Salkića Moj put. Izložba se sastoji od niza fotografija nastalih kao omaž Damirovom prijatelju, prerano preminulom, Jasminu Džemidžiću i svim osobama s invaliditetom. One ujedno predstavljaju i refleksiju autora na vlastitu borbu sa svakodnevnim preprekama u sistemu za osobe s invaliditetom.

Damiru Salkiću, fotografu i autoru izložbe Moj put je prije devet godina dijagnostifikovana multiplaskleroza. Nakon toga se njegov život značajno promijenio te je bio primoran suočiti se s problemima s kojim se svakodnevno suočavaju osobe s invaliditetom koje žive u Bosni i Hercegovini. S tim istim problemima se suočavao i njegov prijatelj i sit-daun komičar Jasmin Džemidžić koji se uprkos preprekama svaki dan pokušavao kretati sasvim samostalno.

„Ustanovilo se da je to stvarno bio čovjek koji je nevjerovatan pokretač mnogih promjena, čak među osobama s invaliditetom, i sad po prvi put kada sam ja izložio te fotografije, nakon deset godina od fotografiranja, javljaju mi se ljudi koji su u sličnom problemu kao ja, koji su i u manjem problemu, koji su manje bolesni od mene, da kažu „hej, Jasmin nam je valjao“. Pa onda se javljaju paraplegičari i kvadriplegičari, javljaju se ljudi s autoimunim oboljenjima, poput mene, kojima je jednostavno on bio prostor i mjesto u kojem su mogli da kažu nešto o sebi. Jasmin je imao takvu dušu da je jednostavno bio zanimljiv za razgovor i bio je jako dobar drug”, kaže Salkić.

Govoreći o Jasminovoj borbi koja je bila cjeloživotna, Damir je istaknuo da je Jasmin bio nedovoljno medicinski pregledan te da je malo ko znao za njegove životne probleme.

„Ali sam ih ja u potpunosti osvijestio i vidio na vlastitom primjeru. Sada mi postaje mnogo jasnije kako osobe s invaliditetom, pogotovo s težim oblicima invaliditeta, uopšte nisu vidljiva iz razloga što nemaju dovoljno prostora ni sredstava da budu vidljivi, da izađu iz kuće i da bilo ko govori o njima. Glas tih ljudi, tj. nas se tek nedavno počeo formirati kroz Uniju osoba i organizacija osoba s Invaliditetom Federacija Bosne i Hercegovine (FBiH), koja sad direktno ulazi u diskusiju s vladama, kantonalnim i Federalnom, zato što kad predstavljate 50-ak hiljada ljudi imenom i prezimenom, bitni ste. Ranije to nije bio slučaj jer su postojala neka rješenja koja nama nisu pogodovala, ali su pogodovala nekim drugim ljudima. Ne bih sad da špekuliram o čemu je riječ, ali tu smo gdje smo, na nama je da se borimo.”

Sistem se mora pobrinuti za sve pojedince s invaliditetom

Autor izložbe Damir Salkić osvrnuo se i na vlastitu borbu koju je vodio kroz protekli period istaknuvši da se osobe s invaliditetom zapravo bore s cijelim sistemom te im je prijeko potrebna sistemska podrška.

„Pravo pojedinca je zagarantirano tek u onom trenutku kad svi imamo jednaka prava, to je moja lična maksima. Smatram da je jako bezobrazno da neko ko tek obolijeva treba da se nosi s cijelim sistemom kao što sam morao ja. Sada kada vidim nekoga ko je potencijalno bolestan od mog oboljenja, ja već unaprijed znam šta će mu se desiti. Prvo će mu reći da će sve biti uredu, pa će mu govoriti da je super, pa će mu govoriti da hoda, da ne treba da ide na procjenu invaliditeta i da to nije za njega, pa će mu isto tako reći da može da vozi i dalje te da ne treba da razmišlja o budućnosti i uporno će se ponavljati rečenicama „bit će to sve ok ako Bog da“, a to nije nešto što je, nažalost, istina. To je kao lijepa, kulturna utjeha koju vam govore ljudi oko vas koji su pravi zdravi. Žao mi je što ovako teško zvučim na ovo jutro, ali sistem mora da se pobrine za sve s invaliditetom”, kaže Salkić.

Ilustracija jednog dana u pokretu

Prisjećajući se perioda kada su nastale fotografije, koje su nedavno izložene u SARTR-u, i svakodnevnih borbi koje je Jasmin vodio „na putu od kuće do škole”, Salkić je rekao.

„Jasmin Džemidžić je stjecajem okolnosti cijeli život „socijalni slučaj i nikada nije dopustio da bude oteta njegova ljudskost. Kad je dobio tu kuću koja je zapravo montažna, čini mi se preko svog Udruženja kvadriplegičara, bilo je jako lijepo vidjeti prijatelja po prvi put u njegovoj kući da ima krevet, da ima dom, da se ne seli od jedne do druge adrese i bilo je divno vidjeti tu kućnu atmosferu gdje on pravi kafu sam sebi. Meni je bila želja da ga napokon otpratim do njegovog fakulteta, pošto je ta kuća na Aneksu, to je brdo i morate shvatiti da za nekoga ko je korisnik kolica, ko nije okretan, je noćna mora. On je to sve uspijevao. Iz te foto seanse od nekih 400 fotografija, izabrao sam 14 koje su završile na izložbi. I fascinantno je koliko nije prepoznato ni to da je on u specijaliziranom prostoru osobe s invaliditetom, pa mu prvi komšija zagradi jedini izlaz iz dvorišta i parkira auto. A on je imao taj nivo blagosti u sebi da kaže „ma ok, nazvat ću ja čovjeka“, pa ga on nazove, pa on pomjetri auto. Meni je već bilo krivo, jer 20 minuta smo izgubili, nismo se makli ni metar. Pa sići niz Aneks i doći preko Otoke, pa su tu auta koja su najnormalnije parkirana na trotoaru, a Jasmin se mora spustiti na cestu. Naravno, kao vozač isto tako mogu reći da mene na ovoj visini niko živ ne vidi. Jedno auto, jedan kombi i mene nema.”

Naglasio je kako njegovi sugrađani imaju jako nizak nivo senzibiliteta prema osobama s invaliditetom te je ukazao na poteze kojima građani svakodnevno otežavaju život tih osoba.

„Volio bih kad bi ljudi vodili malo više računa gdje parkiraju svoje automobile, krenimo od toga. Pogotovo kada parkiraju na mjesto za, a nisu osobe s invaliditetom. Ima ona jedna žuta traka između dva mjesta za osobe s invaliditetom koja postoji s razlogom i koja nije parking mjesto. Poenta priče je da se otvore vrata i da mene moj asistent ili neko ko me prati, pošto sam ja samostalno, da me izvadi s putničkog sjedišta, jer ja više ne mogu voziti. Eto, samo o tome da vodimo računa i stvarno kad vidimo da neko parkira na mjesto za osobe s invaliditetom da kažemo „hej, pomakni se, to nije za tebe.“ Jer u onom momentu kad vi meni otmete parking mjesto, vi ste meni oteli i pola dnevnice osobi koju moram platiti da ja taj dan izađem iz kuće, oteli ste mi moj mir i smirenost za taj dan i pitanje je samo do kojeg trenutka mi možemo tolerirati neki nivo nepravde”, zaključuje Salkić.

Izvor: Portal N1

Pripremio: Ivan Čović

Za javne zgrade i objekte u Opštini Tuzi se ne može konstatovati da su pristupačna osobama s invaliditetom i osobama smanjene pokretljivosti, kazao je Kristian Camaj, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG). On kaže da postoji tek nekoliko objekata koji su prilagođeni ili djelimično prilagođeni za osobe s invaliditetom (OSI).

„Da bi smo neki objekat ili javnu površinu smatrali pristupačnom morali bi postojati svi elementi pristupačnosti za sve kategorije osoba s invaliditetom, uključujući svakako i korisnike kolica. Prilagođenim objektom bi se mogao smatrati objekat koji u izgradnji nije učinjen pristupačnim, ali je naknadno rekonstruisan i prilagođen za upotrebu osobama s invaliditetom. U tom smislu Osnovna škola Mahmut Lekić, Srednja mješovita škola "25. maja, Dom zdravlja i zgrada Opštine su djelimično prilagođene, odnosno može se ući u ove objekte. Međutim, unutar svih ovih objekata postoje stepenice. Jedna od prepreka zbog stepenica je i odlazak do kancelarije predsjednika Opštine, s tim što se nesmetano ne može doći ni od parkinga do zgrade, jer ne postoji spušteni ivičnjak kako bi korisnici pomagala za kretanje, posebno kolica, mogli nesmetano pristupiti trotoaru koji vodi do ulaska u zgradu Opštine“, kaže Camaj.

Camaj kaže da je veliki broj neprilagođenih objekata kroz koje se samostalno ne može kretati.

„To su između ostalog Centar za socijalni rad, Montefarm apoteka, banke... Tako da za svoje lične potrebe moram da angažujem druge osobe, zbog čega se osjećam neprijatno i poniženo, a često imam i dodatne troškove koje ne bih imao da samostalno mogu koristiti sve objekte i površine. Međutim, ni lokalna samouprava ni država u dovoljnoj mjeri ne pokrivaju troškove koje mi, osobe s invaliditetom, imamo zbog brojnih prepreka u društvu. Objekti gdje su smještena preduzeća i pošta su prilagođeni, ali zbog nepristupačnih trotoara, prilaza i nedostatka parking mjesta za OSI, većini njih nisam u mogućnosti da se samostalno približavam. Takođe, KIC Malesija i tribine stadiona Tuško Polje su nepristupačne, a ja bih želio da pratim razne događaje kao svi moji sugrađani. Nisam u mogućnosti da idem u centar grada zbog nepristupačnih trotoara. Skoro svaki ugostiteljski objekat je nepristupačan“, kaže Camaj.

Camaj ističe da je sve ovo oblik diskriminacije po osnovu invalidnosti kao ličnog svojstva zbog nemogućnosti pristupa objektima u javnoj upotrebi. „Pristupačnost osim pristupa, ulaska i kretanja u nekom objektu, upravo obuhvata i rad, pa postoje propisani standardi i u toj oblasti. Ulice nisu prilagođene za korisnike kolica, dok na nedavno rekonstruisanom putu ima visokih ivičnjaka na više mjesta. Trenutno su u izgradnji parking mjesta i nove tribine stadiona, dok je planirano i rekonstrukcija puta. Ali ne postoji konsultacija sa mnom, ili drugim osobama s invaliditetom da je meni poznato, zbog prilagođavanja ovih mjesta. Tako da mislim da će se i dalje praviti propusti, odnosno neće ispoštovati sve standarde pristupačnosti na adekvatan način“, rekao je Kristian Camaj.

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Dan

„U određenom obimu će biti obuhvaćeni i radovi u cilju prilagođavanja objekata za pristup i kretanje osoba smanjene pokretljivosti i osoba s invaliditetom“, poručuju iz Ministarstva pravde.

Iz Ministarstva pravde saopštili su da su započete aktivnosti rekonstrukcije/adaptacije šest objekata sudova u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Beranama i Bijelom Polju.

Iz tog resora su izrazili zadovoljstvo povodom pokretanja projekta Unapređenje efikasnosti sudstva, a kako su naveli, u određenom obimu će biti obuhvaćeni radovi u cilju prilagođavanja objekata za pristup i kretanje osoba s invaliditetom.

Planirani radovi na objektima, poručuju oni, rezultiraće i kvalitetnijim rješenjima sa stanovišta energetske efikasnosti objekata.

Iz Ministarstva smatraju da će sprovođenje projekta značajno doprinijeti jačanju dostupnosti, transparentnosti i javnog povjerenja u pravosuđe, „što predstavlja jedan od ključnih i strateških ciljeva sveobuhvatne reforme pravosuđa u Crnoj Gori".

Projekat se ostvaruje uz podršku Evropske unije kroz Međunarodna fonetska abeceda (MFA) - International Phonetic Alphabet (IPA)  2018, projekat EU za poboljšanje pristupa pravdi i temeljna prava, Radovi u cilju unapređenja infrastrukture u sektoru pravosuđa i izvršenja krivičnih sankcija.

„Ovim projektom Ministarstvo pravde u kontinuitetu nastavlja s sprovođenjem aktivnosti u cilju poboljšanja sistema infrastrukture i sigurnosti pravosudnih objekata i fizičkog pristupa pravosudnim institucijama, čime se dugoročno i na održiv način osnažuju operativni kapaciteti institucija ključnih u oblasti vladavine prava i ispunjavanju kriterijuma sadržanih u poglavlju 23 pregovora o punopravnom članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji", piše u saopštenju Ministarstva pravde.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Finska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sistema na svijetu. Studija Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2018. procijenila je da bi vještačka inteligencija u narednim decenijama mogla da zamijeni mnoge ljude u njihovim poslovima. Zbog toga postoji hitna potreba za obrazovanjem i osposobljavanjem ljudi za ispunjavanje zahtjeva koje će postavljati poslovi budućnosti.

U tom smislu Finska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sistema na svijetu koji mnogim zemljama predstavlja uzor.

Na to, između ostalog, ukazuje postojano visok plasman na raznim međunarodnim testovima.

Recimo, Finska je rangirana kao prva prema Ekonomiksovom indeksu Obrazovanje za budućnost, dok je OECD svrstava na drugo mjesto u svijetu po rezultatima diplomaca.

„Posebno je zanimljivo to što je Finska ovaj uspjeh postigla uprkos samo malo većoj potrošnji po učeniku od prosjeka u zemljama OECD“.

Visoki rezultati na PISA testovima

Finska, koja je vrlo ponosna na svoj obrazovni sistem, poznata je po visokim rezultatima na PISA testovima (Programme for International Student Assessment). Ovi testovi se sprovode svake tri godine među učenicima širom svijeta kako bi se procijenile njihove matematičke, čitalačke i naučne sposobnosti. Prema rezultatima na PISA testovima iz 2018. Finska se nalazila među najuspješnijim zemljama na svijetu.

Šta finski obrazovni sistem čini tako uspješnim?

Stručnjaci tu ističu nekoliko ključnih faktora.

Ravnopravnost: U finskom obrazovanju ne postoje privatne škole i svi učenici imaju pristup besplatnom obrazovanju. Svi učenici se, takođe, tretiraju jednako, bez obzira na porijeklo ili socio-ekonomski status.

Individualni pristup: Finski sistem obrazovanja pruža individualni pristup svakom učeniku, što znači da se nastavnici trude da prilagode svoje nastavne metode i strategije učenicima kako bi im pomogli u postizanju najboljih rezultata.

Kreativno učenje: Podstiču se kreativno učenje i razmišljanje. Učenici se podstiču da postavljaju pitanja, da kritički razmišljaju i da razvijaju vještine rješavanja problema. To omogućava učenicima da razviju sopstvene talente i interesovanja, a ne da se samo usredsrijede na tradicionalne akademske predmete.

Visoki standardi obrazovanja: Finski sistem obrazovanja ima visoke standarde i zahtijeva da se svi učenici suoče s izazovima i visokim očekivanjima.

Visok nivo stručnog znanja i obrazovanja nastavnika: Nastavnici su visoko obrazovani i obučeni da pruže kvalitetnu nastavu i podršku učenicima. Oni se kontinuirano dokvalifikuju. Finski nastavnici, da bi bili zaposleni na neodređeno, moraju da magistriraju.

Kontinuirana inovativnost: Školstvo se temelji na inovativnosti i kontinuiranom poboljšanju, pa se stalno radi na razvoju novih metoda i pristupa koji bi mogli da unaprijede obrazovni proces i obezbijede da učenici dobiju najbolje moguće obrazovanje.

Cjelodnevna škola

Zanimljivo je primijetiti da Finska nema cjelodnevni program, barem ne u svim školama.

On postoji u školama koje se nazivaju aamu, ja iltapäivätominta (jutarnja i popodnevna aktivnost). Takve škole učenicima pružaju dodatne aktivnosti i usluge izvan uobičajenih sati nastave, a dostupne su učenicima od predškolskog uzrasta do trećeg razreda osnovne škole.

Cilj cjelodnevne škole u Finskoj je da pruži učenicima podršku u njihovom razvoju i obrazovanju i istovremeno olakša roditeljima organizaciju vremena, posebno ako su zaposleni. U cjelodnevnoj školi učenici imaju priliku da učestvuju u različitim aktivnostima, kao što su: umjetnost, sport, nauka i tehnologija, a takođe im se daju obroci i pomoć u učenju.

Rezultati PISA testova i reforme obrazovanja

Igor Vukelić, nastavnik hrvatskog porijekla koji živi u Finskoj i predaje predmet koji bi se mogao nazvati profesionalnom orijentacijom, otkrio je neke važne tajne finskog uspjeha.

Prošao je kroz tri obrazovna sistema, hrvatski, slovenački i finski. Njegova supruga, Finkinja, takođe je nastavnica, i to za djecu s teškoćama u učenju.

Vukelić kaže da je Finska na posljednjem PISA testiranju pala na ljestvici za nekoliko mjesta.

„Zbog toga se odmah počelo razgovarati o reformama koje bi trebalo preduzeti“, kaže Vukelić.

„Posebno ih je zabrinulo to što su pali rezultati iz matematike. Stručnjaci koji se bave obrazovanjem smatraju da bez dobrog obrazovanja nema napretka društva. Čim nisu u vrhu, Finci idu u reforme“, tumači Vukelić.

Reforma školstva na svake četiri godine

Nakon što sprovedu reformu školstva, Finci odmah počinju da razmišljaju o sljedećoj.

Vukelić kaže da se te reforme rade kako bi se pratili trendovi u društvu i na tržištu rada.

„Sada su krenuli u novu reformu, čim su zabilježili da je pao uspjeh na PISA testovima iz matematike. Posebno je to zabilježeno kod učenika, koji su ranije bili bolji od učenica u matematici. Dječacima je donedavno matematika bila jača strana nego djevojčicama. Dobro obrazovanje iz matematike jako je važno kako bi mogli da se školuju dobri inženjeri“, ističe ovaj nastavnik u Finskoj.

Nastavnici za nadarene i za one s invaliditetom

Finske škole, kako osnovne tako i srednje, imaju nastavnike koji se posebno posvećuju djeci koja su nadarena i još više djeci kojoj treba pomoć u učenju. Njihov posao plaćen je više, pa se za njega moraju doškolovati.

Postoje i posebne škole za djecu s invaliditetom

„Recimo, postoje škole za djecu koja imaju ozbiljnije prprepreke u učenju, poput neke djece s autizmom ili s poremećajem pažnje. Takođe, postoje bolničke škole za djecu koja duže ne mogu na nastavu. Tu imaju nastavnike. Obično u svakoj opšini postoji jedna takva bolnička škola“, kaže Vukelić.

U Finskoj se vrlo malo toga uči napamet

„Djecu najviše uče kako učiti i kako razmišljati. Recimo, istoriju uče vrlo malo godina jer se ona lako može naći na internetu. Znatno više pažnje posvećuje se tumačenju raznih istorijskih okolnosti i pozadine događaja“, kaže Vukelić.

Uči se kako da se zavoli učenje

Učenje počinje vrlo rano, još od jaslica.

Vukelić kaže da u svakoj vrtićkoj grupi postoji nastavnica za djecu vrtićkog uzrasta.

„Obrazovanje u predškolskom uzrastu sada je obavezno u Finskoj. Djeca u grupama uče slova i brojeve. Takođe se navikavaju da sjede za stolom. Vrijeme za to se postupno povećava. Djeca za stolom rješavaju neke zadatke kroz igru, crtaju nešto ili povezuju iste slike i iste brojeve i sl. Tako se navikavaju na školsko okruženje. Djeca kreću u prvi razred u godini u kojoj navrše sedam godina, a osnovna škola traje devet godina. Nastavnici su visoko obrazovani i svake godine moraju da izdvoje dvije subote ili slobodno vrijeme u danu za doškolovanje. Drugim riječima, moraju izdvojiti 12 sati slobodnog vremena za doškolovanje“, tumači Vukelić.

Nema usmenog ispitivanja

Zanimljivo je da, uprkos svoj toj podršci koju učenici dobijaju u obrazovanju, ne postoji inflacija petica kakvu imamo na ovim prostorima.

„U mojoj školi, u kojoj radim 18 godina, samo jedna učenica imala je prosjek 10 što odgovara ovdašnjem pet. U posljednje tri godine imam oko 350 učenika po godini u gimnaziji, dakle više od 1.000 učenika. Samo jedna učenica ima prosjek 10. U gimnaziji u posljednje četiri godine, među 1.500 mojih učenika, niko nije imao 10. Razlog tome je objektivnost u ocjenjivanju. Moja ćerka je u osnovnoj školi imala prosjek 9,27. Za to je morala da stvarno puno uči. Ocjene su od četiri do 10. Ako se dobije ocjena osam tokom godine, na kraju godine ne može se dobiti zaključna ocjena 10. Nema usmenog ispitivanja pred tablom ili iz klupe zato što to nije objektivno, jer nastavnik nekome može da olakša, a nekome da oteža odgovaranje. Sva ispitivanja su pismena. Dodatno se ocjenjuju zalaganje na času i domaći zadaci. Takođe se ocjenjuje neopravdano izostajanje sa časa. Predmet se ne može proći ako se ne rade domaći zadaci. U gimnazijama ima puno zadataka. Onaj ko želi da prođe na maturi mora kod kuće nakon nastave da radi minimalno sat i po dnevno, pet ili čak šest dana u nedjelji. Oni koji malo teže uče moraju da potroše i tri sata dnevno“, tumači Vukelić.

Nemaju informatiku u osnovnim školama

Zanimljivo je da u finskim školama nema posebne nastave iz informatike. Ona je implementirana u sve predmete.

„Od prije tri godine svako dijete od trećeg razreda naviše dobija besplatno obrazovanje iz informatike, tako da od trećeg do šestog razreda dobija besplatan tablet na korišćenje, a u višim razredima i u srednjim školama laptop. Sve gradivo dobija se u digitalnom obliku, uključujući knjige i zbirke zadataka. Pisanje u sveske je dozvoljeno, ali se zapravo uglavnom sve radi digitalno. U gimnazijama se na korišćenje dobija računar najviše na četiri godine. U strukovnim školama dobijaju se besplatna odjeća i obuća potrebne za rad u struci. Djeca uče da rade u različitim programima kao što su Eksel, PaverPoint, Muvi Mejker (Excel, PowerPoint, Movie Maker) i sl. Sedmi, osmi i deveti razredi više uopšte nemaju knjige u papirnom obliku. Eventualno imaju radne sveske. Matura se od prije tri godine polaže potpuno digitalno. Uz to, učenici imaju robotiku kao obavezan predmet“, kaže Vukelić.

Nema male mature, odnosno masovnih testiranja

Po osnovnim školama sprovode se testiranja, međutim ne tako da testove polažu sve škole odjednom ni iz svih predmeta.

Vukelić kaže da opštine biraju škole u kojima će se određene godine sprovoditi testiranje za određene predmete.

„Škole se u tome mijenjaju. Kada se u nekoj školi sprovede testiranje za finski i engleski jezik, u toj školi se isto testiranje neće sprovoditi sljedećih nekoliko godina. Škole same mogu da se prijave za testiranja, ali ih mogu odabrati i opštine. Testiranja se sprovode kako bi se vidjelo treba li školama pomoć. Ako neka škola ima slabiji rezultat u nekim predmetima, opština će se potruditi da joj pruži pomoć, možda nekim dodatnim nastavnikom“, govori Vukelić.

Prijemni ispiti

Na neke finske fakultete učenici mogu da se upišu samo s maturom, bez prijemnog.

Međutim, Vukelić kaže da se vrlo mali broj učenika odlučuje za takav način upisa.

„Naime, u Finskoj se prvo piše matura u martu, čiji se rezultati dobijaju tek početkom juna. Prijemni za fakultete održavaju se krajem maja, a njihovi rezultati dobijaju se sredinom juna. Budući da se rezultati mature ne znaju prije nego što počnu prijemni, velika većina učenika odlučuje se da polaže prijemne. Najzahtjevniji fakulteti, poput medicinskog, pravnog, pedagoškog, stomatologije i psihologije, traže obavezno polaganje mature“, objašnjava Vukelić.

Profesionalna orijentacija

Djeca u osnovnoj školi u višim razredima imaju predmet koji je neka vrsta profesionalne orijentacije. To je ono što predaje Vukelić.

„U osnovnoj školi taj je predmet manje zahtjevan jer je na osnovcima samo jedna odluka, a to je hoće li da upišu gimnaziju ili strukovnu školu. U Finskoj je srednjoškolsko obrazovanje obavezno. Osim toga, vrlo mali procenat učenika prekida obrazovanje nakon srednje škole. Velika većina nastavlja na fakultetima. Profesionalna orijentacija posebno je važna u gimnazijama kada se učenici odlučuju za profesiju, odnosno karijeru“, kaže Vukelić.

Velika većina studenata završava fakultete

U Finskoj veliki procenat studenata, veći od prosjeka Evropske unije (EU), završava fakultete.

Vukelić kaže da postoje dva razloga za to.

„Jedan je to što je studiranje besplatno, ali samo za one koji ozbiljno studiraju. Oni koji odustanu moraju da državi vrate novac. Takođe, država subvencioniše najam studentskih stanova s oko 250 eura mesečno. To je dovoljno za oko pola cijene kirije u gradu kao što je Turku, a za oko 30 odsto u Helsinkiju. Ako student ne završi fakultet za osam godina, taj novac mora da vrati državi. Jedine studije koje se plaćaju su one za pilote, a koje su jako skupe. Studije na državnoj Finaviji plaćaju se oko 45.000 eura. Finnairov je još skuplji, košta oko 110.000 eura. Za to se dobija kredit, a u Finnairovoj školi garantuju da će on moći da se otplati kroz šest godina jer garantuju posao. Ako neko prekine studiranje u tim školama na višim godinama, mora da plati određene penale.“

Dobra hrana za učenike

Vukelić smatra da je vrlo važno i to što finske škole i fakulteti imaju jako dobru hranu.

„Ona je subvencionisana. Svaki učenik od prvog razreda osnovne škole do završetka srednje škole ima pravo na besplatan topli obrok, koji se sastoji od najmanje dvije vrste mlijeka, punomasnog i nemasnog, hljeba i salate i može biti mesni, vegetarijanski ili usklađen s vjerskim i zdravstvenim potrebama. U osnovnoj školi djecu uče da pojedu svoj obrok. Osnovci ne smiju da izlaze van prostora škole tokom cijele smjene. Ručak je organizovan tako da različiti razredi jedu u različito vrijeme kako se ne bi stvarale gužve“, kaže Vukelić.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

Crna Gora nema zvanični registar osoba s autizma, a u Centru za autizam ta dijagnoza uspostavljena je kod 337 djece.

Međutim, procjene su da oko 4.000 osoba u Crnoj Gori ima neki od  oblikaa iz spektra autizma i da je među njima više osoba muškog pola. 

Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko jedan odsto svjetske populacije ima neki od oblika iz spektra autizma, dakle više od 75 miliona ljudi, dok Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izvještava da svako 160. dijete na svijetu ima autizam. 

Osobe s autizmom, kao ni njihove porodice, ne dobijaju dovoljnu podršku društva i institucija, a položaj je dodatno teži za odrasle s nekim od oblika iz ovog spektra.

Svjetski dan osoba sa autizmom, 2. april, ove godine obilježen je širom svijeta u cilju širenja svijesti o autizmu, sprečavanja diskriminacije i promovisanja njihove inkluzije u društvo.

Autizam traje cijeli život 

Defektološkinja Jana Golubović kaže da je autizam neurorazvojni neki od oblika koji traje čitavog života. 

„Dijete s autizmom je dijete koje zna da voli, ima emocije, voli da se igra i želi da bude uključeno u društvenu zajednicu, koja treba da mu pruži podršku", ističe ona.

Pojašnjava da se u svijetu o autizmu govori od 1980, kada je registrovan prvi slučaj djeteta s autizmom, te da danas imamo mnoge naučne radove koji govore o tome.

Golubović pojašnjava da se ne zna uzrok autizma, ali da se i tada, kao i danas znalo da nastaje u ranom djetinjstvu.

„Do treće godine su svi simptomi ispoljeni, ali ne moraju biti u punoj mjeri izraženi. Autizam obuhvata oštećenje komunikacije, socijalne interakcije i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja", ističe ona.

Zablude u vezi s autizmom

Golubović kaže da autizam prate brojne zablude, a da je prva bila da nastaje kao posljedica emocionalno hladnih roditelja, pogotovo majki, zbog čega su porodice stigmatizovane.

„Današnja vodeća zabluda je da MMR vakcina izaziva autizam, iako brojna naučna istraživanja govore u prilog tome da nema veze s MMR vakcinom. Roditelji u praksi strahuju da odvedu djecu na vakcinaciju", pojašnjava ona.

Zabluda je, tvrdi, i da je autizam bolest koja se liječi to je stanje koje traje čitavog života. Među čestim zabludama je i do da su samo u pitanju razmažena ili vaspitno zapuštena djeca.

Zapostavljeni odrasli s autizmom

Golubović ističe da je autizam izuzetno složeno oštećenje, te da se zato govori o spektru. Ključno je, kaže, da imamo tri karakteristike koje se odnose na autizam: komnunikaciju, socijalnu interakciju i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja, dok sam stepen težine varira od osobe do osobe, a postoje brojni faktori (genetski, personalni i sredinski) koji na to utiču.

Defektološkinja kaže da je neophodna edukacija još od vrtića, gdje će djeca učiti o empatiji, ali i socijalna podrška na formalnom i neformalnom nivou. Pojašnjava da su formalna podrška specijalizovani terapeuti, a neformalna porodica, roditelji, prijatelji.

„Kada opisujemo dijete s autizmom jako je bitno naglasiti da je dijete s autizmom na prvom mjestu dijete“, objašnjava ona.

Golubović kaže i da su mnoga naučna istraživanja bazirana na ranoj intervenciji i razvoju djece koja pomažu što boljoj prognozi, šansama za kvalitetniji život. Međutim, tvrdi da su zapostavljena naučna istraživanja odraslih s autizmom, što je ogroman zadatak za praktičare da prate cijeli razvoj djeteta, koji je izuzetno složen.

Kaže da postoje skale, koje govore o četiri ključne kategorije: seksualnost, zapošljavanje, život u zajednici i slobodno vrijeme i rekreacija, na osnovu kojih se prave individualni planovi podrške i vještina za život u zajednici.

Defektološkinja ističe da oko 70 odsto osoba s autizmom razvije pridružena stanja. Pojašnjava da se u školskom uzrastu u oko 30 odsto slučajeva javlja Attention-deficit/hyperactivity disorder (ADHD) (neki od oblika pažnje praćen psihomotornim nemirom), dok u odrasloj dobi imamo povećan stepen osoba koje obole od anskioznosti i depresije, a ta dva stanja često se javljaju zajedno.

Inkluzijom do kvalitetnog života

Sportske i rekreativne aktivnosti za osobe s autizmom su veoma važne, ali odrasli nemaju veliki broj aktivnosti.

Golubović kaže da je sam proces inkluzivnog obrazovanja zaživio, ali iz više faktora nije kao u inostranstvu.

Nastavnici možda nemaju dovoljnu podršku i trebalo bi da se organizuje savjetodavni rad gdje bi defektolozi davali predloge, savjete ili mentalnu podršku. Nastavnici nekada ne znaju ni kako da priđu djetetu, a potrebna je i podrška asistentima roditeljima koji su dio tima za kreiranje individualnog obrazovnog plana i programa.

Defektološkinja naglašava i da djecu do 15 mjeseci ne treba izlagati ekranu, a do pete godine djeca bi trebalo da budu samo sat vremena dnevno izložena ekranima, uz prisustvo roditelja. Zato praktičari obučavaju roditelje za digita.

Znaci na koje treba obratiti pažnju

Stručnjaci navode da postoje neki rani znaci na koje roditelji treba da obrate pažnju.

1. Beba ne brblja i ne gestikulira s oko 12 mjeseci. 

2. Dijete ne izgovara nijednu riječ smisleno s oko 16 mjeseci.

3. Dijete ne koristi fraze od dvije riječi smisleno s oko 2 godine.

4. Ne odaziva se na poziv po imenu do kraja prve godine.

5. Prestanak ili gubitak govora na bilo kom uzrastu;

6. Majci se čini da dijete ne prepoznaje njen glas od 6. mjeseca, pa nadalje.

7. Dijete ne razmijenjuje vokalizaciju s roditeljima posle 6. meseca.

8. Dijete ne gleda ljude u oči.

9. Dijete se ne smeje, ili

10. Dijete djeluje odsutno i kao da vas ne čuje šta mu govorite.

Kasniji simptomi koji se uočavaju

U literaturi se navodi i da postoje i drugi, kasniji znaci, koji bi, takođe, trebalo da budu u fokusu roditelja. Među tim znacima su:
11. Dijete ne pokazuje interesovanje za vršnjačke aktivnosti.

12. Dijete ima poteškoća da stekne prijatelje i uglavnom nema nijednog najboljeg druga.

13. Dijete ne inicira komunikaciju s drugima, uglavnom pasivno stoji pored druge djece.

14. Dijete se ne igra igre pretvaranja i ne igra društvene igre;

15. Djetetov govor deluje kao da govori robot, jezičke konstrukcije su neobične.

16. Preokupacije određenim predmetima, njihovom teksturom, mirisom i slično.

17. Stalno insistiranje na istim stvarima, rituali oko hrane, kupanja, ili

18. Druge ljude doživljavaju kao stvari ili kao alat za zadovoljenje svojih potreba.

Složeno ispostavljanje dijagnoze

Ne postoje specifični medicinski testovi za otkrivanje autizma, već se posmatra ponašanje djeteta u određenim situacijama, rade psihološka testiranja i procjena razvoja, pedijatrijski i neurološki pregled, uz primjenu intervjua s roditeljima.

Tim za dijagnozu iz spektra autizma čine dječji psihijatar, pedijatar, neurolog, psiholog i defektolog-logoped.

Stručnjaci ističu da ranim uključivanjem u intenzivne tretmane dijete pokazuje značajno bolje socijalne i akademske ishode u kasnijem životu.

Tretman autizma sprovodi se primjenom raznih edukativnih, bihejvioralnih i psihoterapijskih tehnika, a primjenom ljekova kada postoje pridruženi neki od oblikai.

Roditeljima se savjetuje da se uvijek prvo obrate dječjem psihijatru kada postoji bilo kakva sumnja o poteškoćama u razvoju govora i jezika, socijalne interakcije ili komunikacije jer se nekada dešava da se djeci stanje dijagnostikuje kao disfazija, odnosno usporeno usvajanje govora i jezika, ili neko drugi.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović