Željko

Željko

sreda, 12 april 2023 07:48

Kroz zgradu Opštine ne mogu kolicima

Za javne zgrade i objekte u Opštini Tuzi se ne može konstatovati da su pristupačna osobama s invaliditetom i osobama smanjene pokretljivosti, kazao je Kristian Camaj, iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG). On kaže da postoji tek nekoliko objekata koji su prilagođeni ili djelimično prilagođeni za osobe s invaliditetom (OSI).

„Da bi smo neki objekat ili javnu površinu smatrali pristupačnom morali bi postojati svi elementi pristupačnosti za sve kategorije osoba s invaliditetom, uključujući svakako i korisnike kolica. Prilagođenim objektom bi se mogao smatrati objekat koji u izgradnji nije učinjen pristupačnim, ali je naknadno rekonstruisan i prilagođen za upotrebu osobama s invaliditetom. U tom smislu Osnovna škola Mahmut Lekić, Srednja mješovita škola "25. maja, Dom zdravlja i zgrada Opštine su djelimično prilagođene, odnosno može se ući u ove objekte. Međutim, unutar svih ovih objekata postoje stepenice. Jedna od prepreka zbog stepenica je i odlazak do kancelarije predsjednika Opštine, s tim što se nesmetano ne može doći ni od parkinga do zgrade, jer ne postoji spušteni ivičnjak kako bi korisnici pomagala za kretanje, posebno kolica, mogli nesmetano pristupiti trotoaru koji vodi do ulaska u zgradu Opštine“, kaže Camaj.

Camaj kaže da je veliki broj neprilagođenih objekata kroz koje se samostalno ne može kretati.

„To su između ostalog Centar za socijalni rad, Montefarm apoteka, banke... Tako da za svoje lične potrebe moram da angažujem druge osobe, zbog čega se osjećam neprijatno i poniženo, a često imam i dodatne troškove koje ne bih imao da samostalno mogu koristiti sve objekte i površine. Međutim, ni lokalna samouprava ni država u dovoljnoj mjeri ne pokrivaju troškove koje mi, osobe s invaliditetom, imamo zbog brojnih prepreka u društvu. Objekti gdje su smještena preduzeća i pošta su prilagođeni, ali zbog nepristupačnih trotoara, prilaza i nedostatka parking mjesta za OSI, većini njih nisam u mogućnosti da se samostalno približavam. Takođe, KIC Malesija i tribine stadiona Tuško Polje su nepristupačne, a ja bih želio da pratim razne događaje kao svi moji sugrađani. Nisam u mogućnosti da idem u centar grada zbog nepristupačnih trotoara. Skoro svaki ugostiteljski objekat je nepristupačan“, kaže Camaj.

Camaj ističe da je sve ovo oblik diskriminacije po osnovu invalidnosti kao ličnog svojstva zbog nemogućnosti pristupa objektima u javnoj upotrebi. „Pristupačnost osim pristupa, ulaska i kretanja u nekom objektu, upravo obuhvata i rad, pa postoje propisani standardi i u toj oblasti. Ulice nisu prilagođene za korisnike kolica, dok na nedavno rekonstruisanom putu ima visokih ivičnjaka na više mjesta. Trenutno su u izgradnji parking mjesta i nove tribine stadiona, dok je planirano i rekonstrukcija puta. Ali ne postoji konsultacija sa mnom, ili drugim osobama s invaliditetom da je meni poznato, zbog prilagođavanja ovih mjesta. Tako da mislim da će se i dalje praviti propusti, odnosno neće ispoštovati sve standarde pristupačnosti na adekvatan način“, rekao je Kristian Camaj.

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Dan

„U određenom obimu će biti obuhvaćeni i radovi u cilju prilagođavanja objekata za pristup i kretanje osoba smanjene pokretljivosti i osoba s invaliditetom“, poručuju iz Ministarstva pravde.

Iz Ministarstva pravde saopštili su da su započete aktivnosti rekonstrukcije/adaptacije šest objekata sudova u Podgorici, Nikšiću, Kotoru, Beranama i Bijelom Polju.

Iz tog resora su izrazili zadovoljstvo povodom pokretanja projekta Unapređenje efikasnosti sudstva, a kako su naveli, u određenom obimu će biti obuhvaćeni radovi u cilju prilagođavanja objekata za pristup i kretanje osoba s invaliditetom.

Planirani radovi na objektima, poručuju oni, rezultiraće i kvalitetnijim rješenjima sa stanovišta energetske efikasnosti objekata.

Iz Ministarstva smatraju da će sprovođenje projekta značajno doprinijeti jačanju dostupnosti, transparentnosti i javnog povjerenja u pravosuđe, „što predstavlja jedan od ključnih i strateških ciljeva sveobuhvatne reforme pravosuđa u Crnoj Gori".

Projekat se ostvaruje uz podršku Evropske unije kroz Međunarodna fonetska abeceda (MFA) - International Phonetic Alphabet (IPA)  2018, projekat EU za poboljšanje pristupa pravdi i temeljna prava, Radovi u cilju unapređenja infrastrukture u sektoru pravosuđa i izvršenja krivičnih sankcija.

„Ovim projektom Ministarstvo pravde u kontinuitetu nastavlja s sprovođenjem aktivnosti u cilju poboljšanja sistema infrastrukture i sigurnosti pravosudnih objekata i fizičkog pristupa pravosudnim institucijama, čime se dugoročno i na održiv način osnažuju operativni kapaciteti institucija ključnih u oblasti vladavine prava i ispunjavanju kriterijuma sadržanih u poglavlju 23 pregovora o punopravnom članstvu Crne Gore u Evropskoj uniji", piše u saopštenju Ministarstva pravde.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Finska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sistema na svijetu. Studija Organizacije za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD) iz 2018. procijenila je da bi vještačka inteligencija u narednim decenijama mogla da zamijeni mnoge ljude u njihovim poslovima. Zbog toga postoji hitna potreba za obrazovanjem i osposobljavanjem ljudi za ispunjavanje zahtjeva koje će postavljati poslovi budućnosti.

U tom smislu Finska ima jedan od najkvalitetnijih obrazovnih sistema na svijetu koji mnogim zemljama predstavlja uzor.

Na to, između ostalog, ukazuje postojano visok plasman na raznim međunarodnim testovima.

Recimo, Finska je rangirana kao prva prema Ekonomiksovom indeksu Obrazovanje za budućnost, dok je OECD svrstava na drugo mjesto u svijetu po rezultatima diplomaca.

„Posebno je zanimljivo to što je Finska ovaj uspjeh postigla uprkos samo malo većoj potrošnji po učeniku od prosjeka u zemljama OECD“.

Visoki rezultati na PISA testovima

Finska, koja je vrlo ponosna na svoj obrazovni sistem, poznata je po visokim rezultatima na PISA testovima (Programme for International Student Assessment). Ovi testovi se sprovode svake tri godine među učenicima širom svijeta kako bi se procijenile njihove matematičke, čitalačke i naučne sposobnosti. Prema rezultatima na PISA testovima iz 2018. Finska se nalazila među najuspješnijim zemljama na svijetu.

Šta finski obrazovni sistem čini tako uspješnim?

Stručnjaci tu ističu nekoliko ključnih faktora.

Ravnopravnost: U finskom obrazovanju ne postoje privatne škole i svi učenici imaju pristup besplatnom obrazovanju. Svi učenici se, takođe, tretiraju jednako, bez obzira na porijeklo ili socio-ekonomski status.

Individualni pristup: Finski sistem obrazovanja pruža individualni pristup svakom učeniku, što znači da se nastavnici trude da prilagode svoje nastavne metode i strategije učenicima kako bi im pomogli u postizanju najboljih rezultata.

Kreativno učenje: Podstiču se kreativno učenje i razmišljanje. Učenici se podstiču da postavljaju pitanja, da kritički razmišljaju i da razvijaju vještine rješavanja problema. To omogućava učenicima da razviju sopstvene talente i interesovanja, a ne da se samo usredsrijede na tradicionalne akademske predmete.

Visoki standardi obrazovanja: Finski sistem obrazovanja ima visoke standarde i zahtijeva da se svi učenici suoče s izazovima i visokim očekivanjima.

Visok nivo stručnog znanja i obrazovanja nastavnika: Nastavnici su visoko obrazovani i obučeni da pruže kvalitetnu nastavu i podršku učenicima. Oni se kontinuirano dokvalifikuju. Finski nastavnici, da bi bili zaposleni na neodređeno, moraju da magistriraju.

Kontinuirana inovativnost: Školstvo se temelji na inovativnosti i kontinuiranom poboljšanju, pa se stalno radi na razvoju novih metoda i pristupa koji bi mogli da unaprijede obrazovni proces i obezbijede da učenici dobiju najbolje moguće obrazovanje.

Cjelodnevna škola

Zanimljivo je primijetiti da Finska nema cjelodnevni program, barem ne u svim školama.

On postoji u školama koje se nazivaju aamu, ja iltapäivätominta (jutarnja i popodnevna aktivnost). Takve škole učenicima pružaju dodatne aktivnosti i usluge izvan uobičajenih sati nastave, a dostupne su učenicima od predškolskog uzrasta do trećeg razreda osnovne škole.

Cilj cjelodnevne škole u Finskoj je da pruži učenicima podršku u njihovom razvoju i obrazovanju i istovremeno olakša roditeljima organizaciju vremena, posebno ako su zaposleni. U cjelodnevnoj školi učenici imaju priliku da učestvuju u različitim aktivnostima, kao što su: umjetnost, sport, nauka i tehnologija, a takođe im se daju obroci i pomoć u učenju.

Rezultati PISA testova i reforme obrazovanja

Igor Vukelić, nastavnik hrvatskog porijekla koji živi u Finskoj i predaje predmet koji bi se mogao nazvati profesionalnom orijentacijom, otkrio je neke važne tajne finskog uspjeha.

Prošao je kroz tri obrazovna sistema, hrvatski, slovenački i finski. Njegova supruga, Finkinja, takođe je nastavnica, i to za djecu s teškoćama u učenju.

Vukelić kaže da je Finska na posljednjem PISA testiranju pala na ljestvici za nekoliko mjesta.

„Zbog toga se odmah počelo razgovarati o reformama koje bi trebalo preduzeti“, kaže Vukelić.

„Posebno ih je zabrinulo to što su pali rezultati iz matematike. Stručnjaci koji se bave obrazovanjem smatraju da bez dobrog obrazovanja nema napretka društva. Čim nisu u vrhu, Finci idu u reforme“, tumači Vukelić.

Reforma školstva na svake četiri godine

Nakon što sprovedu reformu školstva, Finci odmah počinju da razmišljaju o sljedećoj.

Vukelić kaže da se te reforme rade kako bi se pratili trendovi u društvu i na tržištu rada.

„Sada su krenuli u novu reformu, čim su zabilježili da je pao uspjeh na PISA testovima iz matematike. Posebno je to zabilježeno kod učenika, koji su ranije bili bolji od učenica u matematici. Dječacima je donedavno matematika bila jača strana nego djevojčicama. Dobro obrazovanje iz matematike jako je važno kako bi mogli da se školuju dobri inženjeri“, ističe ovaj nastavnik u Finskoj.

Nastavnici za nadarene i za one s invaliditetom

Finske škole, kako osnovne tako i srednje, imaju nastavnike koji se posebno posvećuju djeci koja su nadarena i još više djeci kojoj treba pomoć u učenju. Njihov posao plaćen je više, pa se za njega moraju doškolovati.

Postoje i posebne škole za djecu s invaliditetom

„Recimo, postoje škole za djecu koja imaju ozbiljnije prprepreke u učenju, poput neke djece s autizmom ili s poremećajem pažnje. Takođe, postoje bolničke škole za djecu koja duže ne mogu na nastavu. Tu imaju nastavnike. Obično u svakoj opšini postoji jedna takva bolnička škola“, kaže Vukelić.

U Finskoj se vrlo malo toga uči napamet

„Djecu najviše uče kako učiti i kako razmišljati. Recimo, istoriju uče vrlo malo godina jer se ona lako može naći na internetu. Znatno više pažnje posvećuje se tumačenju raznih istorijskih okolnosti i pozadine događaja“, kaže Vukelić.

Uči se kako da se zavoli učenje

Učenje počinje vrlo rano, još od jaslica.

Vukelić kaže da u svakoj vrtićkoj grupi postoji nastavnica za djecu vrtićkog uzrasta.

„Obrazovanje u predškolskom uzrastu sada je obavezno u Finskoj. Djeca u grupama uče slova i brojeve. Takođe se navikavaju da sjede za stolom. Vrijeme za to se postupno povećava. Djeca za stolom rješavaju neke zadatke kroz igru, crtaju nešto ili povezuju iste slike i iste brojeve i sl. Tako se navikavaju na školsko okruženje. Djeca kreću u prvi razred u godini u kojoj navrše sedam godina, a osnovna škola traje devet godina. Nastavnici su visoko obrazovani i svake godine moraju da izdvoje dvije subote ili slobodno vrijeme u danu za doškolovanje. Drugim riječima, moraju izdvojiti 12 sati slobodnog vremena za doškolovanje“, tumači Vukelić.

Nema usmenog ispitivanja

Zanimljivo je da, uprkos svoj toj podršci koju učenici dobijaju u obrazovanju, ne postoji inflacija petica kakvu imamo na ovim prostorima.

„U mojoj školi, u kojoj radim 18 godina, samo jedna učenica imala je prosjek 10 što odgovara ovdašnjem pet. U posljednje tri godine imam oko 350 učenika po godini u gimnaziji, dakle više od 1.000 učenika. Samo jedna učenica ima prosjek 10. U gimnaziji u posljednje četiri godine, među 1.500 mojih učenika, niko nije imao 10. Razlog tome je objektivnost u ocjenjivanju. Moja ćerka je u osnovnoj školi imala prosjek 9,27. Za to je morala da stvarno puno uči. Ocjene su od četiri do 10. Ako se dobije ocjena osam tokom godine, na kraju godine ne može se dobiti zaključna ocjena 10. Nema usmenog ispitivanja pred tablom ili iz klupe zato što to nije objektivno, jer nastavnik nekome može da olakša, a nekome da oteža odgovaranje. Sva ispitivanja su pismena. Dodatno se ocjenjuju zalaganje na času i domaći zadaci. Takođe se ocjenjuje neopravdano izostajanje sa časa. Predmet se ne može proći ako se ne rade domaći zadaci. U gimnazijama ima puno zadataka. Onaj ko želi da prođe na maturi mora kod kuće nakon nastave da radi minimalno sat i po dnevno, pet ili čak šest dana u nedjelji. Oni koji malo teže uče moraju da potroše i tri sata dnevno“, tumači Vukelić.

Nemaju informatiku u osnovnim školama

Zanimljivo je da u finskim školama nema posebne nastave iz informatike. Ona je implementirana u sve predmete.

„Od prije tri godine svako dijete od trećeg razreda naviše dobija besplatno obrazovanje iz informatike, tako da od trećeg do šestog razreda dobija besplatan tablet na korišćenje, a u višim razredima i u srednjim školama laptop. Sve gradivo dobija se u digitalnom obliku, uključujući knjige i zbirke zadataka. Pisanje u sveske je dozvoljeno, ali se zapravo uglavnom sve radi digitalno. U gimnazijama se na korišćenje dobija računar najviše na četiri godine. U strukovnim školama dobijaju se besplatna odjeća i obuća potrebne za rad u struci. Djeca uče da rade u različitim programima kao što su Eksel, PaverPoint, Muvi Mejker (Excel, PowerPoint, Movie Maker) i sl. Sedmi, osmi i deveti razredi više uopšte nemaju knjige u papirnom obliku. Eventualno imaju radne sveske. Matura se od prije tri godine polaže potpuno digitalno. Uz to, učenici imaju robotiku kao obavezan predmet“, kaže Vukelić.

Nema male mature, odnosno masovnih testiranja

Po osnovnim školama sprovode se testiranja, međutim ne tako da testove polažu sve škole odjednom ni iz svih predmeta.

Vukelić kaže da opštine biraju škole u kojima će se određene godine sprovoditi testiranje za određene predmete.

„Škole se u tome mijenjaju. Kada se u nekoj školi sprovede testiranje za finski i engleski jezik, u toj školi se isto testiranje neće sprovoditi sljedećih nekoliko godina. Škole same mogu da se prijave za testiranja, ali ih mogu odabrati i opštine. Testiranja se sprovode kako bi se vidjelo treba li školama pomoć. Ako neka škola ima slabiji rezultat u nekim predmetima, opština će se potruditi da joj pruži pomoć, možda nekim dodatnim nastavnikom“, govori Vukelić.

Prijemni ispiti

Na neke finske fakultete učenici mogu da se upišu samo s maturom, bez prijemnog.

Međutim, Vukelić kaže da se vrlo mali broj učenika odlučuje za takav način upisa.

„Naime, u Finskoj se prvo piše matura u martu, čiji se rezultati dobijaju tek početkom juna. Prijemni za fakultete održavaju se krajem maja, a njihovi rezultati dobijaju se sredinom juna. Budući da se rezultati mature ne znaju prije nego što počnu prijemni, velika većina učenika odlučuje se da polaže prijemne. Najzahtjevniji fakulteti, poput medicinskog, pravnog, pedagoškog, stomatologije i psihologije, traže obavezno polaganje mature“, objašnjava Vukelić.

Profesionalna orijentacija

Djeca u osnovnoj školi u višim razredima imaju predmet koji je neka vrsta profesionalne orijentacije. To je ono što predaje Vukelić.

„U osnovnoj školi taj je predmet manje zahtjevan jer je na osnovcima samo jedna odluka, a to je hoće li da upišu gimnaziju ili strukovnu školu. U Finskoj je srednjoškolsko obrazovanje obavezno. Osim toga, vrlo mali procenat učenika prekida obrazovanje nakon srednje škole. Velika većina nastavlja na fakultetima. Profesionalna orijentacija posebno je važna u gimnazijama kada se učenici odlučuju za profesiju, odnosno karijeru“, kaže Vukelić.

Velika većina studenata završava fakultete

U Finskoj veliki procenat studenata, veći od prosjeka Evropske unije (EU), završava fakultete.

Vukelić kaže da postoje dva razloga za to.

„Jedan je to što je studiranje besplatno, ali samo za one koji ozbiljno studiraju. Oni koji odustanu moraju da državi vrate novac. Takođe, država subvencioniše najam studentskih stanova s oko 250 eura mesečno. To je dovoljno za oko pola cijene kirije u gradu kao što je Turku, a za oko 30 odsto u Helsinkiju. Ako student ne završi fakultet za osam godina, taj novac mora da vrati državi. Jedine studije koje se plaćaju su one za pilote, a koje su jako skupe. Studije na državnoj Finaviji plaćaju se oko 45.000 eura. Finnairov je još skuplji, košta oko 110.000 eura. Za to se dobija kredit, a u Finnairovoj školi garantuju da će on moći da se otplati kroz šest godina jer garantuju posao. Ako neko prekine studiranje u tim školama na višim godinama, mora da plati određene penale.“

Dobra hrana za učenike

Vukelić smatra da je vrlo važno i to što finske škole i fakulteti imaju jako dobru hranu.

„Ona je subvencionisana. Svaki učenik od prvog razreda osnovne škole do završetka srednje škole ima pravo na besplatan topli obrok, koji se sastoji od najmanje dvije vrste mlijeka, punomasnog i nemasnog, hljeba i salate i može biti mesni, vegetarijanski ili usklađen s vjerskim i zdravstvenim potrebama. U osnovnoj školi djecu uče da pojedu svoj obrok. Osnovci ne smiju da izlaze van prostora škole tokom cijele smjene. Ručak je organizovan tako da različiti razredi jedu u različito vrijeme kako se ne bi stvarale gužve“, kaže Vukelić.

Izvor: Portal CDM

Pripremio: Ivan Čović

petak, 07 april 2023 07:08

Još nema registra osoba s autizmom

Crna Gora nema zvanični registar osoba s autizma, a u Centru za autizam ta dijagnoza uspostavljena je kod 337 djece.

Međutim, procjene su da oko 4.000 osoba u Crnoj Gori ima neki od  oblikaa iz spektra autizma i da je među njima više osoba muškog pola. 

Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko jedan odsto svjetske populacije ima neki od oblika iz spektra autizma, dakle više od 75 miliona ljudi, dok Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izvještava da svako 160. dijete na svijetu ima autizam. 

Osobe s autizmom, kao ni njihove porodice, ne dobijaju dovoljnu podršku društva i institucija, a položaj je dodatno teži za odrasle s nekim od oblika iz ovog spektra.

Svjetski dan osoba sa autizmom, 2. april, ove godine obilježen je širom svijeta u cilju širenja svijesti o autizmu, sprečavanja diskriminacije i promovisanja njihove inkluzije u društvo.

 

Autizam traje cijeli život 

Defektološkinja Jana Golubović kaže da je autizam neurorazvojni neki od oblika koji traje čitavog života. 

„Dijete s autizmom je dijete koje zna da voli, ima emocije, voli da se igra i želi da bude uključeno u društvenu zajednicu, koja treba da mu pruži podršku", ističe ona.

Pojašnjava da se u svijetu o autizmu govori od 1980, kada je registrovan prvi slučaj djeteta s autizmom, te da danas imamo mnoge naučne radove koji govore o tome.

Golubović pojašnjava da se ne zna uzrok autizma, ali da se i tada, kao i danas znalo da nastaje u ranom djetinjstvu.

„Do treće godine su svi simptomi ispoljeni, ali ne moraju biti u punoj mjeri izraženi. Autizam obuhvata oštećenje komunikacije, socijalne interakcije i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja", ističe ona.

 

Zablude u vezi s autizmom

Golubović kaže da autizam prate brojne zablude, a da je prva bila da nastaje kao posljedica emocionalno hladnih roditelja, pogotovo majki, zbog čega su porodice stigmatizovane.

„Današnja vodeća zabluda je da MMR vakcina izaziva autizam, iako brojna naučna istraživanja govore u prilog tome da nema veze s MMR vakcinom. Roditelji u praksi strahuju da odvedu djecu na vakcinaciju", pojašnjava ona.

Zabluda je, tvrdi, i da je autizam bolest koja se liječi to je stanje koje traje čitavog života. Među čestim zabludama je i do da su samo u pitanju razmažena ili vaspitno zapuštena djeca.

Zapostavljeni odrasli s autizmom

Golubović ističe da je autizam izuzetno složeno oštećenje, te da se zato govori o spektru. Ključno je, kaže, da imamo tri karakteristike koje se odnose na autizam: komnunikaciju, socijalnu interakciju i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja, dok sam stepen težine varira od osobe do osobe, a postoje brojni faktori (genetski, personalni i sredinski) koji na to utiču.

Defektološkinja kaže da je neophodna edukacija još od vrtića, gdje će djeca učiti o empatiji, ali i socijalna podrška na formalnom i neformalnom nivou. Pojašnjava da su formalna podrška specijalizovani terapeuti, a neformalna porodica, roditelji, prijatelji.

„Kada opisujemo dijete s autizmom jako je bitno naglasiti da je dijete s autizmom na prvom mjestu dijete“, objašnjava ona.

Golubović kaže i da su mnoga naučna istraživanja bazirana na ranoj intervenciji i razvoju djece koja pomažu što boljoj prognozi, šansama za kvalitetniji život. Međutim, tvrdi da su zapostavljena naučna istraživanja odraslih s autizmom, što je ogroman zadatak za praktičare da prate cijeli razvoj djeteta, koji je izuzetno složen.

Kaže da postoje skale, koje govore o četiri ključne kategorije: seksualnost, zapošljavanje, život u zajednici i slobodno vrijeme i rekreacija, na osnovu kojih se prave individualni planovi podrške i vještina za život u zajednici.

Defektološkinja ističe da oko 70 odsto osoba s autizmom razvije pridružena stanja. Pojašnjava da se u školskom uzrastu u oko 30 odsto slučajeva javlja Attention-deficit/hyperactivity disorder (ADHD) (neki od oblika pažnje praćen psihomotornim nemirom), dok u odrasloj dobi imamo povećan stepen osoba koje obole od anskioznosti i depresije, a ta dva stanja često se javljaju zajedno.

Inkluzijom do kvalitetnog života

Sportske i rekreativne aktivnosti za osobe s autizmom su veoma važne, ali odrasli nemaju veliki broj aktivnosti.

Golubović kaže da je sam proces inkluzivnog obrazovanja zaživio, ali iz više faktora nije kao u inostranstvu.

Nastavnici možda nemaju dovoljnu podršku i trebalo bi da se organizuje savjetodavni rad gdje bi defektolozi davali predloge, savjete ili mentalnu podršku. Nastavnici nekada ne znaju ni kako da priđu djetetu, a potrebna je i podrška asistentima roditeljima koji su dio tima za kreiranje individualnog obrazovnog plana i programa.

Defektološkinja naglašava i da djecu do 15 mjeseci ne treba izlagati ekranu, a do pete godine djeca bi trebalo da budu samo sat vremena dnevno izložena ekranima, uz prisustvo roditelja. Zato praktičari obučavaju roditelje za digita.

 

Znaci na koje treba obratiti pažnju

Stručnjaci navode da postoje neki rani znaci na koje roditelji treba da obrate pažnju.

1. Beba ne brblja i ne gestikulira s oko 12 mjeseci. 

2. Dijete ne izgovara nijednu riječ smisleno s oko 16 mjeseci.

3. Dijete ne koristi fraze od dvije riječi smisleno s oko 2 godine.

4. Ne odaziva se na poziv po imenu do kraja prve godine.

5. Prestanak ili gubitak govora na bilo kom uzrastu;

6. Majci se čini da dijete ne prepoznaje njen glas od 6. mjeseca, pa nadalje.

7. Dijete ne razmijenjuje vokalizaciju s roditeljima posle 6. meseca.

8. Dijete ne gleda ljude u oči.

9. Dijete se ne smeje, ili

10. Dijete djeluje odsutno i kao da vas ne čuje šta mu govorite.

 

Kasniji simptomi koji se uočavaju

U literaturi se navodi i da postoje i drugi, kasniji znaci, koji bi, takođe, trebalo da budu u fokusu roditelja. Među tim znacima su:
11. Dijete ne pokazuje interesovanje za vršnjačke aktivnosti.

12. Dijete ima poteškoća da stekne prijatelje i uglavnom nema nijednog najboljeg druga.

13. Dijete ne inicira komunikaciju s drugima, uglavnom pasivno stoji pored druge djece.

14. Dijete se ne igra igre pretvaranja i ne igra društvene igre;

15. Djetetov govor deluje kao da govori robot, jezičke konstrukcije su neobične.

16. Preokupacije određenim predmetima, njihovom teksturom, mirisom i slično.

17. Stalno insistiranje na istim stvarima, rituali oko hrane, kupanja, ili

18. Druge ljude doživljavaju kao stvari ili kao alat za zadovoljenje svojih potreba.


Složeno ispostavljanje dijagnoze

Ne postoje specifični medicinski testovi za otkrivanje autizma, već se posmatra ponašanje djeteta u određenim situacijama, rade psihološka testiranja i procjena razvoja, pedijatrijski i neurološki pregled, uz primjenu intervjua s roditeljima.

Tim za dijagnozu iz spektra autizma čine dječji psihijatar, pedijatar, neurolog, psiholog i defektolog-logoped.

Stručnjaci ističu da ranim uključivanjem u intenzivne tretmane dijete pokazuje značajno bolje socijalne i akademske ishode u kasnijem životu.

Tretman autizma sprovodi se primjenom raznih edukativnih, bihejvioralnih i psihoterapijskih tehnika, a primjenom ljekova kada postoje pridruženi neki od oblikai.

Roditeljima se savjetuje da se uvijek prvo obrate dječjem psihijatru kada postoji bilo kakva sumnja o poteškoćama u razvoju govora i jezika, socijalne interakcije ili komunikacije jer se nekada dešava da se djeci stanje dijagnostikuje kao disfazija, odnosno usporeno usvajanje govora i jezika, ili neko drugi.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevni Seminar o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI), s akcentom na razumne i proceduralne adaptacije.  

Seminar će biti organizovan u četvrtak, 13. aprila 2023, u Podgorici, s početkom u 12.00 časova. O tačnom mjestu održavanja svi zainteresovani biće blagovremeno informisani. 

Cilj održavanja Seminara je unaprjeđenje saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, a naročito prilikom ostvarivanja i zaštite prava osoba s invaliditetom, čime se teži uticati na poboljšanje kvaliteta života OSI.

Planirano je da se na Seminaru obuhvate neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava OSI, Izjednačavanje mogućnosti, razumne i proceduralne adaptacije, univerzalni dizajn, Institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s OSI.

Trenerice na Seminaru biće izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić i savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Milena Krsmanović Iković.

Seminar će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusiju, razmjenu iskustava iz prakse, prezentacije i različite druge interaktivne metode.

Učešće na Seminaru mogu uzeti zaposleni/e u sudstvu, tužilaštvu, notari/ke, zaposleni/e u organima policije: Ministarstvu unutrašnjih poslova i centrima bezbjednosti, kao i zaposleni/e u inspekcijskim organima.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave za učešće na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 11. aprila do 15.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Ovo je prvi od ukupno tri seminara koje sprovodimo u okviru projekta P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti.

Stepenišni lift postavljen na šetalištu uz Moraču ni poslije više od godinu dana nije u funkciji, tako da ovaj javni objekat ne mogu koristiti korisnici kolica i osobe sa smanjenom pokretljivošću, jer ima veliki broj stepenica. Lift je i dalje prekriven ceradom i ne služi ničemu. I sve da je u funkciji to znači da korisnici kolica isključivo mogu koristiti samo stranu šetališta ka Sastavcima, jer sa desne ne postoji lift niti rampa. Šetalište uz Moraču otvoreno je 18. decembra 2021. uoči proslave Dana Podgorice. Iz Glavnog grada ni poslije dvije sedmice nije nam odgovoreno zbog čega stepenišni lift ne radi i kada će biti u funkciji. Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), kazala je da su šetal ište trebali da prilagode dok se gradilo.

„Dva puta smo im dostavljali da treba da odštampaju uputstva za upotrebu platforme. Takođe, kako nije radila uopšte, treba da se servisira. Na kraju su konstatovali da građani ne znaju čemu služi pa je oni kao kvare. Dostavljali smo im pisane komentare i ponavljali šta treba štampati na informativnom flajeru. Iz Glavnog grada su nam pri je 20 dana tražili izjavu. Napisala sam im da mi je neprihvatljivo da dajem izjavu za objekat koji smo kritikovali na samom početku kako je počeo da se radi jer je u pitanju javna površina. Od starta ga je trebalo učiniti pristupačnim kosom rampom, od materijala koji nije klizajući, koji je čvrst i bezbjedan za upotrebu“, rekla je Vujačić.

Ona je istakla da je tražila od Glavnog grada da ne otvaraju šetalište za upotrebu dok sve radove ne završe.

„Navela sam i da javne površine imaju pravo da koriste svi građani i da ukoliko nije za sve građane jednako pristupačno onda ne može da se otvara. Onda su najavili da će u januaru, februaru prošle godine biti završeni radovi koji se odnose na stepeništni lift, a mi danas dakle 2023. pričamo o objektu koji ne funkcioniše“, ističe Vujačić.

Da se rampa mogla uraditi dok se gradilo šetalište Vujačićka je kao primjer navela kosu rampu u Briselu.

„Pričali su navodno o nekoj visinskoj razlici, kao nemoguće je prilagoditi. Ima primjer u Briselu gdje je kosa rampa izvedena dijagonalno i vizuelno je lijepa. Napravljena je kao dio stepeništa. Trebali su da objave dokument kojim dokazuju da nije moguće uraditi rampu. Nijesu to uradili. Da bi povezali cijelo šetalište morali bi da instaliraju nekolika liftova, jer jedan to ne može. Ali očigledno ne treba mi svuda da idemo, pa je dovoljan lift samo sa jedne strane“,  ističe Vujačić. 

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Vijesti

četvrtak, 06 april 2023 08:27

Drž’te lopova

Prekjuče je u ND Vijesti objavljen tekst Milionske prevare preko osoba sa invaliditetom čija izazvana šteta nije još sanirana, niti može biti, posebno ne jednim gostovanjem u istom ili bilo kojem drugom mediju, nakon što je ovaj tekst, vjerovatno, ispunio svoju namjenu i namjeru zbog koje je i objavljen. 

Malo je tema o kojima se toliko kontinuirano negativno piše kao o zapošljavanju osoba s invaliditetom, a da pri tom naslovi ne glase u stilu: 

- Država ni nakon petnaest godina od usvajanja Zakona nije donijela sve podzakonske akte;

- Svi poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom ni dalje ne plaćaju posebne doprinose; 

- Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje više hiljada nezaposlenih osoba s invaliditetom; 

- Vlada angažovala konsultantkinje za izradu Analize i dokument označila tajnim;

- Inspekcija iz sopstvenih kancelarija utvrdila da svi poslodavci uplaćuju posebne doprinose; 

- Nakon priče o navodnim zloupotrebama subvencija nije utvrđena nijedna nepravilnost. 

I tako bi moglo ko zna koliko još naslova i tekstova, ali to nije pompezno, neće izazvati čitanost i komentare, iako je svaki naslov istinit. A koga je briga što će naslov, poput ovog od prekjuče, izazvati štetu? Novinara? Zavod za zapošljavanje? Ministarstvo rada i socijalnog staranja? Inspekcije? Državu? Nikoga od njih, naravno. Ovaj i ovakvi tekstovi će samo štetu nanijeti osobama s invaliditetom. I neće biti prvi put. Ako nas ima možda bude posljednji, ali od prekjuče imam osjećaj da ni nas nema i da nijesmo bolje ni zaslužili. Nas, osoba s invaliditetom i organizacija koje zastupaju njihove interese. I ne zbog toga što smo obavezni reagovati uvijek i na sve. Nijesmo, ali niko drugi neće, a onda smo pogiinuli bez ispaljenoga metka. Makar desetoro ljudi me je pitalo hoću li reagovati. Izostao je moj odgovor: A hoćete li vi? Izostao je jer mi je trebalo vremena da „dođem sebi” poslije svega. Juče sam bila ljuta. Danas nijesam, ali su osjećaji i razmišljanja potpuno isti. 

Idemo redom: Kada se napiše tekst, čiji je naslov: Milionske prevare preko osoba sa invaliditetom onda će on sigurno biti čitan jer ima i dan danas ljudi koji ne znaju ni da bi nezapošljavanje osoba s invaliditetom i kršenje njihovog prava na rad bila diskriminacija. Jer, otkud nama, poslije svega, pomisao da imamo i da zahtijevamo pravo na rad?! 

Često kažem da se nije mnogo toga promijenilo od Antičke Grčke (Sparta i Mikena) i Hitlera do danas, samo što su današnje metode prema osobama s invaliditetom sofisticiranije, modernije, da pozavidi Hitler ovim „savremenicima”. Ne bacaju nas lavovima i ne spaljuju nas u gasnim komorama, ali nas sistemski uništavaju, potcjenjuju i porobljavuju. 

Dalje se u tekstu navodi da: Poslodavci osobe sa invaliditetom zvanično prijavljuju i na mjesečne zarade od preko osam hiljada eura jer im država uplaćuje 75 odsto ovog iznosa. Budžet lani zbog ovoga izgubio pet miliona eura, a ne pamtim da je novinar pisao o nenamjenskom korišćenju sredstava iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju decenijama unazad, tako da je u jednom trenutku (dok smo pratili redovno prihodnu i rashodnu stranu budžeta) nenamjenski bilo potrošeno preko 64 miliona evra i to za plate, penzije službena putovanja zaposlenih u državnoj upravi, dok osobe s invaliditetom nijesu mogle ostvariti pravo na rad

Da, o tome kako su korišćena sredstva je nekadašnji generalni direktor Direktorata za budžet rekao na sjednici jednog Skupštinskog odbora. I nikom ništa, a novinar zaključi da je budžet izgubio. I ne uplaćuje im država 75 odsto zarade, ne svima i ne uvijek, već procenat refundacije zarade zavisi od procenta invaliditeta osobe, pa taj iznos refundacije u drugoj godini može biti i 65 odsto bruto zarade, a u trećoj i svakoj narednoj 50 odsto zarade za sve osobe čiji je utvrđeni invaliditet 50 i manje procenata. 

Dalje se navodi u tekstu: Prevara se ogleda u tome da je osoba sa invaliditetom prijavljena na iznos od 8.456 eura mjesečne bruto zarade, a da od države dobija subvenciju od 75 odsto odnosno 6.342 eura. Ukupni porezi i doprinosi na tu bruto zaradu iznose oko 2.450 eura, tako da tom poslodavcu i osobi sa invaliditetom ostaje čista zarada od 3.900 eura mjesečno. Pa ovaj pasus je za doktorsku disertaciju. I prije inspekcijske kontrole utvrđena je prevara u „istraživačkom novinarstvu”. I novinar zna da ova osoba ništa ne radi i ništa ne zarađuje nego s poslodavcem dijeli iznos zarade, odnosno slobodni dio novca, nakon što se „odbije” trošak poslodavca. Jer, zaključio je da toj osobi s invaliditetom i tom poslodavcu ostaje ovaj iznos, a ne samoj osobi s invaliditetom. 

Novinar napisa i da je ova osoba s invaliditetom angažovana kao konsultant „na platu koja je duplo veća od plate predsjednika države i Vlade zajedno.” Predstavnik Zavoda za zapošljavanje u Bojama jutra je izjavio da je u pitanju direktor i da je profit tog poslodavca veliki, čime nije ukazao na zloupotrebu, ali to valjda treba da utvrde nadležni državni organi. Pretenciozan je ovaj pojam „nadležni državni organi‟ za ovakvo stanje u državi i ovakve institucije sistema. 

Nego, da se vratim na ostatak rečenice i poređenje sa zaradom predsjednika države i premijera, a baš bismo se s njima trebali upoređivati na bilo koji način jer, zadužili su nas. Jednom mi je upravo upućen komentar da sam „nezahvalna jer kritikujem Vladu koja mi je dala platu.‟

Valjda ne smijemo ni pomisliti da nečija zarada bude veća od prosječne ili čak od minimalne jer mi smo „nesposobne osobe s invaliditetom‟. I ne trebamo nikada ići naprijed, nego postizati socijalni mir kako se niko izdvajao ne bi. Pa, prosječna zarada od 700 i nešto evra nije zato što svi zaposleni u Crnoj Gori primaju taj iznos, nego zato što imaju hiljade onih koji primaju minimalnu zaradu ili i polovinu minimalne zarade, ukoliko rade polovinu punog radnog vremena, i zato što ima zaposlenih koji primaju zarade od više hiljada evra. 

Nadalje se kaže da je razlika koja je nedostajala Fondu „nadoknađena iz državnog budžeta”, a novinar ne čita Zakon niti navodi da se, osim od posebnih doprinosa, Fond može finansirati i iz državnog budžeta, budžeta lokalnih samouprava, donacija i tako dalje.  

I novinar nastavlja u svom stilu: “Ovaj gubitak je nastao zbog sve većih zarada na koje se prijavljuju osobe sa invaliditetom, kao i rasta broja poslodavaca koja se prijavljuju za ove subvencije.” Na ovom posljednjem dijelu bi pozavidio i prethodni direktor Zavoda koji je, upravo, u Bojama jutra rekao da ga brine sve veći broj poslodavaca, kao da je svrha Zakona zabrana zapošljavanja osoba s invaliditetom, a ne podsticanje zapošljavanja. 

Odgovaram kratko na predložene naslove koji su mogli zamijeniti ovaj štetni naslov, da bi bilo jasno iz čega su nastali i da nijesu proizvoljni: 

Država ni nakon petnaest godina od usvajanja Zakona nije donijela sve podzakonske akte; Državna revizorska institucija je još 2015. utvrdila da Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije donijelo sva podzakonska akta. Naravno, ovo smo znali i sami ukazivali više puta, ali je ovdje akcenat na tome da državni organi ne poštuju preporuke date od strane Državne revizorske institucije. 

Svi poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom ni dalje ne plaćaju posebne doprinose; Upravo više puta istaknuto u različitim izvještajima Državne revizorske institucije, pa čak i za Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje je nadležno za primjenu i za praćenje primjene Zakona

Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje više hiljada nezaposlenih osoba s invaliditetom; Prije nekolike godine bilo ih je oko 13 hiljada.

Vlada angažovala konsultantkinje za izradu Analize i dokument označila tajnim. Postoje tekstovi i reagovanja organizacija osoba s invaliditetom ovim povodom. Cilj je bio da se dobije dokument kao osnova za buduće izmjene i dopune Zakona, posebno u dijelu statusa Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, čije smo osnivanje kao posebnog pravnog lica tražili nebrojeno puta kako se sredstva ne bi koristila nenamjenski i kako bi se efikasnije koristila. 

Inspekcija iz sopstvenih kancelarija utvrdila da svi poslodavci uplaćuju posebne doprinose; Iz inspekcije rada su prije nekoliko godina naveli da „na osnovu inspekcijskog nadzora nije utvrđeno da poslodavci ne poštuju Zakon u dijelu plaćanja posebnih doprinosa‟, a na Zahtjev za slobodan pristup informaciji iste godine odgovorili su nam da ne postoje evidencije o nadzorima ovog tipa. Dakle, zaključila je inspekcija iz sopstvenih kancelarija. 

Nakon priče o navodnim zloupotrebama subvencija nije utvrđena nijedna nepravilnost; O čuvenom vozaču čija je zarada preko 1000 evra se pričalo dvije godine dok nije otišla inspekcija u nadzor i nije utvrdila nijednu nepravilnost. Onda se ućutalo. 

I da sumiram, a bilo bi zaista još dosta toga što treba obuhvatiti. 

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, kao poseban zakon, postoji zbog činjenice da Zakon o radu, kao opšti akt, nije i ne može postići izjednačavanje mogućnosti i ne može ispraviti društvenu i istorijsku nepravdu i diskriminaciju koje trpe osobe s invaliditetom prilikom zapošljavanja i na radnim mjestima. Nema tu nikakve humane namjene, kako u svojoj izjavi reče predstavnik Zavoda i kako je prije nekoliko godina izjavio tadašnji premijer, kada je nakon što se zaposlila jedna osoba s invaliditetom u Vladi, izjavio da je posao nagrada za osobe s invaliditetom, a u tekstu je pritom objavljen procenat njenog oštećenja (vida, u ovom slučaju). Jer, trebalo je aplaudirati premijeru na „humanom činu.‟

Jeste, hvala Vladi Crne Gore, da ne zaboravim. 

I nije slučajno što najveći broj prijavljene diskriminacije se odnosi, upravo, na oblast rada i zapošljavanja jer posljedice koje trpe osobe s invaliditetom, pa i njihove porodice, su ekonomske i utiču na lošiji standard života, a takvu vrstu nepravdi niko ne trpi jer ako ćuti nema šta izgubiti, ni posao, ni novac, ni sredstva za život, ili bolje reći, sredstva za preživljavanje. 

Ljudi, uglavnom, ćute i trpe jer se plaše posljedica, gubitka posla, mobinga, diskriminacije u nekoj drugoj oblasti, ili nemogućnosti ostvarivanja nekog od prava, ali kada smatraju da ništa od toga ne mogu izgubiti jer nijesu dobili ni posao, pa time ni zaradu, ni prihode, onda se pobune. 

Ali, ovom sistemu je i dalje osnovna parola: Drž’te lopova, u stilu one moje davnošnje rečenice da mi sistem liči na to da će prije zatvoriti market ukoliko se desi pljačka, nego što će privesti i sankcionisati onoga ko ga je opljačkao kako on to više ne bi radio i kako bi se i ostali teže usudili. Jer, lakše je zatvoriti market da se nema gdje krasti. 

Marina Vujačić

Ministarstvo javne uprave u saradnji s Ministarstvom prosvjete i M:tel kompanijom kao generalnim sponzorom, povodom obilježavanja Međunarodnog dana djevojčica u ICT (Information and communications technology, or technologies).

Međunarodni dan djevojčica u ICT (Girls in ICT Day 2023), organizuje takmičenje za najljepšu priču ili video na temu Djevojčice će osnažiti ICT budućnost.

Zemlje članice Međunarodne unije za telekomunikacije obilježavaju Međunarodni dan djevojčica u ICT posljednjeg četvrtka u aprilu.

Takmičenje  je zamišljeno kao podrška djevojčicama da ovladavaju ICT tehnologijama, s obzirom  na njihov značaj u savremenom svijetu. Cilj je mijenjati shvatanje ICT zanimanja kao dominantno muškog izbora.

Pravo učešća na Takmičenju imaju učenice sedmog i osmog razreda osnovnih škola  Crne Gore.

Foto priča ili video treba da predstavlja kreativan oblik izražavanja na zadatu temu, uz tekst koji prati vizuelnu formu.

Video ne smije biti duži od dva minuta, niti kraći od 30 sekundi.

Foto priča ili video treba da obuhvati poznavanje i razumijevanje teme, izrazi kreativnost i bude jasan i stilski prikladan prikaz na zadatu temu.

Takmičenje je otvoreno od 3. do 20. aprila 2023.

Foto priču ili video s podacima učenice (ime i prezime, razred, škola, kontakt) i mentora (ime i prezime, kontakt) potrebno je dostaviti s e-mail adrese škole, najkasnije do 20. aprila, s naznakom „Za Takmičenje Ministarstva javne uprave Djevojčice će osnažiti ICT budućnost, na e-mail adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..

IZBOR RADOVA 

Stručna Komisija vršiće pregled i izbor najboljih radova. Glavni kriterijum za ocjenjivanje je kreativni odgovor na temu u svijetlu doživljaja modernih tehnologija.

Autorke tri najbolja rada biće nagrađene vrijednim nagradama:

I nagrada – telefon Samsung;

II nagrada – pametni sat; 

III nagrada – pametni sat. 

Nagrade će biti dodijeljene 27. aprila, na Međunarodni dan djevojčica u ICT.

Imena učenica autorki najboljih radova na takmičenju za najljepšu foto priču ili video na temu Djevojčice će osnažiti ICT budućnost biće objavljena dva dana ranije.

Dobitnice i javnost biće blagovremeno obaviješteni o svečanoj dodjeli nagrada i svim detaljima tim povodom.

Izvor: Portal Vlada Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović



Mnogi ljudi širom svijeta imaju poteškoća s kretanjem od posljedica povrede kičme ili stanja kao što je cerebralna paraliza. 

Invalidska kolica mogu biti opcija, ali mogu dovesti do gubitka mišićne mase uslijed neaktivnosti.

Ali u Japanu su osmislili specijalna kolica koja pomažu u vježbanju i nekim ljudima su promijenila živote.

Pogledajte video o ovome:

Izvor: Portal BBC NEWS NA SRPSKOM

Pripremio: Ivan Čović

„Roditeljima nije dozvoljeno da budu bolesni, ne smijemo jer ko će tada brinuti o našoj djeci“, ističe Aleksandar Guzina.

„Plačemo, vrištimo, udaramo i lomimo stvari. Ali ipak, ne želimo da odustanete od nas. Molim vas, nastavite se boriti uz nas“, zapisao je Naoki Higašida (Naoki Higashida) koji je kao trinaestogodišnjak objavio knjigu Zašto skačem.

„To što ne mogu govoriti ne znači da nemam šta reći”, kaže Naoki u knjizi za koju, oni koji su je pročitali, ističu da je bila pravo otkrovenje, dobili su mnoge odgovore šta njihovo dijete, brat, sestra, prijatelj, šta osoba koju dobro ili površno znaju, želi.

Danas je 2. april, Dan osoba s autizmom. Tada se, uglavnom, svi sjetimo njih, pokažemo empatiju, pružimo im ruku, napišemo tekst ili uradimo prilog, damo poneko obećanje, a već sjutra ih zaboravimo.

Ostaju oni, njihovi roditelji, koji žive autizam, koje ne interesuje ono juče, ali ih brine ono sjutra. Ovo je priča o njima, velikim usamljenim borcima koji nijesu odustali od svoje djece.

Roditeljima nije dozvoljeno da budu bolesni.

Kada su Aleksandar Guzina iz Nikšića i njegova supruga dobili Stefana, njihovoj sreći nije bilo kraja. Kao i svi roditelji maštali su o tome šta će njihov sin biti kada odraste, čime će se baviti. Maštali su, kaže Aleksandar, i pravili planove. To maštanje je trajalo godinu i po.

„A onda šok. Naš Stefan ima autizam”.

Mijenja im se život iz korijena. Počinju i oni da žive Stefanovim životom, da uče šta je to što on voli, šta ga nervira, koje su to stvari koje ga smiruju.

„Nailazimo na razne situacije. Čujete da je nešto dobro za dijete pa to probate, pa se onda pokajete i vidite da su to prevaranti koji svašta prodaju. Počinjemo s dijetama koje nam predlažu razni doktori. Sve što je moglo da se pokuša, pokušali smo. Onda smo shvatili da mora da se socijalizuje da bi mu pažnja i koncentracija bili bolji. Već 15 godina, svaki dan ga privatno vodimo kod logopeda. Može da bude miran pola sata i za nas su ti mali uspjesi, veliki uspjesi”.

Nakon sedam godina Aleksandar doživljava još jedan šok, supruga mu umire i njih dvojica ostaju sami.

„Borimo se koliko možemo. Radim sve kako bi mu donekle bilo bolje i da bi mogli ‘normalno’ da funkcionišemo. Stefan ima 19 godina. Djeca s autizmom imaju dvije osobine koje ih prate čitavog života, hiperaktivnost i hipersenzitivnost. Morate bukvalno 24 časa da ste fokusirani na njih. Ne smijete ih ni sekunde ostaviti same da ne bi došlo do povređivanja. Morate pokušavati da stanje u kojem se nalaze normalizujete da bi mogli funkcionisati kao porodica. Ako mu se šeta, mi moramo odmah izaći da šetamo da bi se on smirio. Ako komšija ima psa koji laje non-stop, a njemu to smeta, ako su Nova godina i Božić i okolo svi bacaju petarde, moramo vremenom nekako da uspostavimo da mu sve to manje smeta, jer ljudi pored vas žive drugačijim životom, a vi morate da spriječite napade koji nijesu nimalo lijepi, jer tada dolazi do lomova, samopovređivanja. U tim napadima moram da imam snage da ga savladam. Usisivač, mikser, sve to izbjegavam da uključim kad je kući, jer svi takvi zvukovi mu smetaju”.

Aleksandar je naučio da „kratko” spava, da mu trenutak ponekad bude dovoljan da odmori tijelo, jer dušu teško da može odmoriti.

„Nama roditeljima nije dozvoljeno da budemo bolesni. Jednostavno, ne smijemo, jer ko će tada brinuti o našoj djeci. Spavam u prekidima. Moram da zaspim brzo nakon njega jer se budi svako veče. Ako legne u devet sati, on se probudi u dva sata. Uzme da jede, šeta, da se igra. Ta djeca moraju stalno da se paze. Desilo mi se da me uveče u jedan sat zovu komšije i kažu mi da je Stefan došao kod njih. Izašao na balkonska vrata i otišao kod njih. Iz bezbjednosnih razloga morao sam da na svim prozorima stavim brave. Jednom nam se desilo, kad je manji bio, dok smo šetali, da se otrgne i pravo preko ulice. Moraš da trčiš za njim da ga auto ne bi udario, jer oni ne znaju za opasnost. Jednom smo otišli do pekare, zaključao sam zadnja vrata gdje je on bio i samo istrčao da kupim hljeb, a kada sam se vratio njega nema. Trčim, zovem ga, tražim. Srećom, neka žena ga vidjela i rekla mi da je otišao na autobusku”.

Kad zaboli duša i dijete i roditelja

Aleksandar kaže da je dan dobro prošao ako Stefan nije imao izlive nervoze, bijesa, a da mu je najteže kada je bolestan.

„Odvedete ga kod doktora, uradite nalaze, sve u redu, a vi ne znate šta ga boli, glava, zub, stomak, da li ga duša boli, da li je tužan. Morate svu ljubav i pažnju da mu pružite, a opet, ne mogu da sakrijem tugu što ga nešto boli, a ne znam šta. Ne mogu od njega sakriti ako sam tužan ili nervozan. To su djeca koja mnogo osjećaju. Pod broj jedan, osjećaju ljubav. On osjeća ko je dobra osoba”.

Stefan, kaže Aleksandar, kao i ostala djeca s autizmom, ima „sat” u glavi i on je taj koji okreće kazaljke, a vi morate da reagujete na svaki otkucaj.

„U tri sata mora da šeta, iako meni, u tom trenutku, duša spava. Za nas nema lijepog ili ružnog vremena. Svaki dan moramo da šetamo minimum deset kilometara. Imamo razne kombinezone da se puno ne skvasimo, jer kad je najveća oluja možete po gradu sresti nas dvojicu kako šetamo”.

Aleksandar je naučio da čita iz Stefanovog pogleda. Zahvalan je svima koji se trude da im pomognu, razumije i one koji zbog neznanja, a iz dobre namjere, urade nešto pogrešno. Oguglao je na sve slabo sakrivene poglede, na sva gurkanja, a odlazi samo kod prijatelja kojima ne mora da se izvinjava zbog Stefana.

„Bilo je pogleda, ali na to smo oguglali i to ne primjećujemo. Prošli smo te faze u početku. Imamo nekoliko kafana gdje smo slobodni, gdje i ako slomi nešto samo se nasmiju. Subotom ujutro idemo dva puta na kafu. To traje 15-20 minuta i ja se time zadovoljavam. Porodica koja ima dijete  s autizmom ima pravu braću, prijatelje, drugove. Imamo tri-četiri porodice gdje idemo u posjete, gdje Stefan može otvoriti frižider da sam uzme ako mu se nešto jede”.

Prije dvije godine i Aleksandar je imao razlog da se raduje.

„Radio sam razne poslove da bih mu obezbijedio sve što mu je potrebno. Najsrećniji sam bio kad sam prije dvije godine, u 48. godini, dobio posao i radno vrijeme od četiri sata. Sada sam najsrećniji čovjek na svijetu jer mogu s njim da funkcionišem. Dok je u Dnevnom centru, ja radim, a onda smo zajedno”.

Roditeljima koji imaju djecu s autizmom, personalni asistenti su prijeko potrebni. Potrebno im je i mnogo veće razumijevanje države i zajednice. A posebno im je potrebna sigurnost i obezbijeđena budućnost za njihovo dijete, jer ono što ih najviše brine je, gdje će oni sjutra.

„Negdje smo sami u svemu ovome. Nerazumijevanja ima dosta. Neophodni su personalni asistenti. U Nikšiću planiraju izgradnju Centra za osobe s autizmom, ali taj centar ne smije da bude ustanova koja će raditi od sedam do tri, već stacionar, mjesto gdje oni mogu, po potrebi, ostati nekoliko dana, mjeseci, ako treba i čitav život. O tome sada maštam. Da postoji takav neki prostor, gdje u slučaju da sam bolestan, da ne mogu da brinem o njemu, ili kada odem, jer meni je 50 godina, da postoji mjesto gdje će moj sin biti i ljudi koji će o njemu brinuti”.

Autizam iz vas izvuče ono najbolje

Nikšićanka Marina Bećirović ima troje djece. Kaže da je Matija „krivac” što je iz njih izvukao ono najbolje, što je porodicu učinio čvršćom, humanijom, što ih je još više vezao. Matija, koji ima 22 godine, ih je i naučio da se raduju malim stvarima, da gledaju na svijet njegovim očima. Svjesna je da za drugo dvoje djece ona i suprug nekada nijesu imali dovoljno vremena, ali ljubavi jesu. Možda samo nijesu uspjeli da im tu ljubav do kraja pokažu, jer su se njihovi životi pisali i pišu Matijinim imenom.

„Kćerka je starija od Matije i ona je svega bila svjesna. Sve to proživjela je zajedno s nama i s njim, i vjerovatno i danas nosi i nosiće, na neki poseban način, taj pečat. Svjesna sam da je vjerovatno bila zapostavljena u svemu tome, ali to su stvari koje ne birate. Dajete maksimum od sebe, a drugoj djeci možete pružiti samo mrvice. Oni nose tu tegobu čitav život i niko ih puno ne pita kakav je njihov doživljaj svega”.

Vjerovatno je Matija usmjerio i budući poziv dvije godine starijoj sestri Kseniji koja završava oligofrenologiju, disciplinu na kojoj se temelji defektologija i koja se bavi prevencijom, dijagnostikom, rehabilitacijom, obrazovanjem i socijalnom zaštitom osoba s invaliditetom.

Marina kaže da joj nije bilo lako da se odluče za treće dijete, ali da je u tome bila hrabrija od supruga.

„Ne zna se uzrok autizmu i onda je teško odlučiti se za još jedno dijete. Supruga je bilo strah više od mene. Bilo mi je žao da Ksenija ostane sama s Matijom i željela sam još jedno djete. Sjećam se da mi je doktor koji mi je vodio trudnoću, na prvom pregledu pružio ruku i čestitao na odluci. To nikada neću zaboraviti”.

Strah i grč koji traju tri-četiri godine, uključujući i period trudnoće, nemoguće je riječima opisati. Svaka igra djeluje drugačije, svaki pokret djeteta gledate drugačijim očima i tražite detalj koji opominje, upozorava.

Matija je volio da se ljulja, tako se smirivao, a mlađi sin, gledajući njega, isto je radio. Gledali smo ga sa strahom jer nijesmo znali da li je to njegova igra ili neki znak. I tako stalno u grču dok nije napunio tri-četiri godine. Tek tada možete da budete mirni”.

Žele samo da postanu vidljivi i zaštićeni

Marina godinama vodi bitku za Matiju, ali i za sve druge Matije, jer, kako ističe, osobe koje imaju autizam i starije su od 18 godina, u našem sistemu su zapostavljene, nevidljive, a roditelji ne mogu da imaju miran san jer ih muči pitanje,  gdje će njihova djeca kada njih ne bude.

„Kada ukažete na te probleme, kažu vam da kritikujete sistem. Nije to kritika sistema, već realne stvari iz života. Da je sreće, svi bi bili na istoj strani jer samo saradnjom, koja je neminovna, i osluškivanjem problema koje roditelji imaju, stvari se mogu riješiti na najbolji i jedini ispravan način. Pokrenut je postupak deinstitucionalizacije zbog Evropske unije (EU), ali to je samo mrtvo slovo na papiru. Mi samo pišemo, a nema realnog sagledavanja stanja na terenu. Mi smo država socijalne pravde gdje je u tom omotu umotana socijalna nepravda”.

Ne žele roditelji da njihova djeca samo budu obilježena šifrom F84, jer su oni sve samo ne šifra. Oni su osobe koje osjećaju, vole, koje ne žele da budu same, zapostavljene. Oni ne žele da ih autizam definiše, već da oni definišu autizam, jer autizam nije definicija, nije bolest i nije kraj svijeta. Autizam je početak nekog novog svijeta, drugačijeg, ali ne i drugog.

„Imam autizam. To nije poremećaj ili bolest. Neznanje je poremećaj i bolest i to treba iskorijeniti”, stoji u jednom tekstu.

Marina, ali i ostali roditelji djece s autizmom, žele podršku, vidljivost i prihvaćenost. Žele da budu dio sistema, a ne izvan njega. I što je najvažnije, žele sigurnu budućnost za svoju djecu. Jer, 2. april je jednom godišnje. A oni žele život u kome su vidljivi 365 dana.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović


v

Strana 41 od 96

Back to top