Članica plivačkog kluba osoba sa invaliditetom Mako Iskra Dedivanović sa četiri zlatne i po jednom srebrnom i bronzanom medaljom završila je na petom međunarodnom paraplivačkom mitingu Sarajevo open.

Dedivanović je u kategoriji S9 bila zlatna u trkama na 50 i 100 prsno, 50 leđno i 50 delfin, srebrnu medalju osvojila je na 100 metara leđno, a bronzanu na 50 slobodno.

Sa dvije srebrne medalje okitio se Tomas Radulović u kategoriji S5 na 50 leđno i 50 slobodno.

U disciplini 200 metara slobodnim stilom bio je diskvalifikovan.

Lične rekorde popravio je Nebojša Bulatović u kategoriji S 14, u disciplonama 50 leđno (za sedam sekundi), 50 slobodno (za šest sekundi) i 50 delfin (za 12 sekundi).

Trku na 100 metara slobodno isplivao je za dva minuta, dvije sekunde i 17 stotinki.

U istoj kategoriji, Nikola Bulatović je 50 metara slobodno isplivao za sekundu slabije od ličnog rekorda, dok je na 50 prsnim stilom popravio lični rekorda za čak 20 sekundi i ostvario vrijeme minut, 18 sekundi i 46 stotinki.

Takmičar Nikola Ðukic u kategoriji S1 nije završio trku na 50 metara slobodnim stilom.

Crnogorske plivače predvodio je trener Boško Radulović.

Tradicionalno međuanrodno takmičenje na Olimpijskom bazenu Otoka u Sarajevu okupio je 116 plivača iz 17 klubova iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Crne Gore, Turske, Slovenije i Njemačke.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

Pripremila: Dajana Vuković

Nije lako življeti s autizmom. To će reći svako ko se susreo s osobom koja je u spektru autizma, a posebno oni koji s nekim oblikom autizma žive cijeli svoj život. Onaj ko to ne proživljava ili nije u blizini nekog ko to proživljava, ne može to lako shvatiti jer to je jedan potpuno drukčiji pogled na svijet i svaki njegov segment. Zato moramo obratiti uvijek pažnju na sve što nam može taj svijet dočarati.

Neki kažu da je djece s autizmom sve više, drugi kažu da nije stvar u tome, nego u činjenici da se ranije nije učinkovito dijagnostifikovao, ali kako god bilo, moramo se potruditi razumjeti djecu i osobe s autizmom, kako bismo ih manje osuđivali. Nije, naime, stvar u tom da mi olako osuđujemo zbog nekog stanja, nego je autizam vrlo specifičan po mnogo čemu i nije ga lako razumjeti.

Zato moraš pogledati ovaj video. To je video koji ti kroz oči osobe s autizmom predstavlja samo minut i po u životu te osobe, ali je toliko intenzivan da ga možda neće baš svako moći pogledati do kraja. A to proživljavaju osobe s autizmom neprestano – i to još intenzivnije, iz minuta u minut. Mirisi, prizori, zvukovi…

Za mnoge osobe s autizmom, pretjerana stimulacija je stvarnost. Biti pretjerano ili premalo osjetljiv pri obradi senzornih informacija (kao što su prizori i mirisi) sasvim je uobičajeno za osobe iz spektra autizma. Dakle, svakodnevna stvar koju mnogi ljudi možda neće ni primijetiti u trgovačkom centru, osobi s autizmom će biti vrlo intenzivan doživljaj.

Upravo zbog tog je Nacionalno društvo za autizam iz Velike Britanije odlučilo napraviti ovaj filmić u nadi se da će gledaocima/teljkama omogućiti da zavire u jednu sasvim specifičnu stvarnost osoba s autizmom. Ovaj video ove grupe prikazuje ulazak u trgovački centar gledan očima dječaka s autizmom – sve ono što osobe bez autizma niti ne vide niti ne dožive.

Nakon što ga preplave osjećaji i podražaji iz okoline, dječak se pokuša smiriti brojanjem, ali mu ne pomogne, pa je iduća scena dječak koji se pokušava istrgnuti mami iz ruke, pokriti uši i zapravo radi ono što bi mnogi prolaznici nazvali – scenom. Čak i u videu jedna prolaznica je vidno živčana zbog prizora, pa okreće očima i odmiče se. U tom trenutku dječak u videu kaže: Nisam zločest, ja sam autističan.

Važno je da svi razumijemo kako se osoba s autizmom može osjećati kako bismo mogli imati više empatije za te osobe i njihove bliske ljude u takvim situacijama. Kako ne bismo kao ova prolaznica okrenuli očima i pomislili kako je riječ u neodgojenom djetetu. To je dijete koje se nosi sa stanjem koje većina nas ne može iskusiti iz prve ruke niti zamisliti.

Ovo isto društvo, Nacionalno društvo za autizam, izdalo je izvještaj koji je pokazao da 87% porodica kaže da ljudi bulje u njihovo dijete koje ima autizam, a 84% ljudi iz spektra kaže da ih drugi doživljavaju kao čudne. Nažalost, to doprinosi razlogu zašto se gotovo osam od 10 osoba s autizmom osjeća društveno izolovano.

Imajmo razumijevanja i nemojmo osuđivati prije svega.

Izvor: Miss7Mama

Pripremila: Dajana Vuković

Osmogodišnji Josip Marić, poznat kao aplausete u svijetu sportskog divljenja, već četiri godine marljivo vježba džudo u Borsinoj džudo igraonici.

S oduševljenjem i predanošću, Josip je u svega četiri godine uspio da postigne zapažene rezultate i pokaže izuzetan talent za ovaj borilački sport.

Prošavši kroz temeljne vježbe, sa šest godina Josip je već počeo aktivno učiti džudo tehnike i brzo je pokazao napredak, što je rezultiralo položajem prvog pojasa nakon samo godinu dana. Njegova hrabrost i predanost nisu ostale nezapažene - Josip je svoje prve korake na takmičarskoj sceni napravio na turniru za malu djecu u Sarajevu, gdje je osvojio i medalju.

Josip, učenik drugog razreda Osnovne škole Petra Bakule, nije samo talentovan džudista, već i primjer zrelosti i empatije. Aktivno se angažuje kao kapiten djece s Daun sindromom koja takođe treniraju u Borsi, pokazujući ne samo svoju sportsku vještinu, već i svoju velikodušnost i podršku prema drugima.

Uprkos svojoj mladosti, Josip je već postigao značajne uspjehe na džudo sceni, čak i osvajajući bronzanu medalju na nedavnom takmičenju u Čakovcu. Nego, za ovog malog ali hrabrog sportistu, to je tek početak. Njegovi snovi i planovi sežu daleko - Josip želi nastaviti trenirati, usavršavati se i jednog dana postati vrhunski džudista, osvajajući najviše vrhove u svijetu ovog sporta.

Njegova priča ne samo da inspiriše, već i podsjeća na važnost rada, upornosti i podrške u ostvarivanju svojih snova, bez obzira na godine ili bilo kakve prepreke koje se mogu naći na putu.

Izvor: RadioSarajevo.ba

Pripremiti: Dajana Vuković

Problem dostupnosti stomatoloških usluga za djecu s invaliditetom biće trajno riješen otvaranjem dnevnog centra u okviru Stomatološke poliklinike Kliničkog centra Crne Gore (KCCG), saopštila je specijalistkinja dječije i preventivne stomatologije iz Stomatološke poliklinike Danijela Subotić.

Ona je, u intervjuu Roditelji pitaju, koji realizuju udruženje Roditelji i novinska agencija MINA, najavila da će u međuvremenu, tokom ljeta, stomatolozi raditi u dodatnim terminima intervencije, kako bi nestale liste čekanja, i da očekuju odobrenje Ministarstva zdravlja za rad u opštim bolnicama u Nikšiću, Beranama i Kotoru.

Kako je navela Subotić, poslije planiranih intervencija u tim ustanovama, plan je da doktori, nakon obuke kolega, nastave da pružaju usluge koje su sada djeci s invaliditetom dostupne samo u Podgorici.

Roditelji se već godinama žale da djeca sa smetnjama u razvoju predugo čekaju na intervencije kod stomatologa, jer je Stomatološka poliklinika jedina zdravstvena ustanova u Crnoj Gori gdje se mogu obratiti za pomoć.

Da bi popravili ili izvadili zube čekaju, kako tvrde, predugo, nekad i mjesecima, jer nema dovoljno termina, a česta su i odlaganja ukoliko dijete nije sasvim zdravo i ne smije zbog toga biti uvedeno u opštu anesteziju.

Subotić, koja je i predsjednica Udruženja dječijih i preventivnih stomatologa Crne Gore, kazala je da očekuje da će svi ti problemi uskoro biti riješeni, zahvaljujući planu novog menadžmenta Kliničkog centra i Stomatološke poliklinike.

Sa djecom sa smetnjama u razvoju ambulantno radimo još od 2006, a u opštoj anesteziji od 2016. godine. Dio intervencija koje možemo radimo ambulantno. To se odnosi na primjer na svu djecu sa medicinskim hendikepom, jer su to uglavnom djeca koja sarađuju sa nama, ukazala je Subotić.

Ona je dodala da ambulantno rade i sa djecom sa Daun sindromom

Međutim, kako je dodala Subotić, imaju dosta djece sa kojima ne mogu da sarađuju, što je indikacija za opštu anesteziju.

Ako je riječ o jednom ili dva zuba, i to se može odraditi ambulantno. Nećemo ih uvoditi zbog tog razloga u opšta anesteziju, ali ako imamo, što je u većini slučajeva, dosta karioznih zuba i dosta zuba za ekstrakciju, onda to moramo odraditi u uslovima opšta anestezije, pojasnila je Subotić.

Ona je najavila da će u KCCG uskoro biti uveden novi protokol sedacije.

Prema riječima Subotić, ipak neće biti preporučljiv za djecu sa smetnjama, već samo za one koji nemaju zdravstvenih problema druge vrste, već su veoma mali i ne sarađuju sa stomatologom.

U slučaju smetnji u razvoju postoje, kako je kazala Subotić, mnogi drugi problemi zbog čega ta djeca ne smiju da se uvedu u drugu anesteziju osim opšte.

To su djeca sa kompleksnim oboljenjima, sa više oboljenja. Imamo i djecu s autizmom za koju nikad ne znate kako će da odreaguju. Tako da za njih samo opšta anestezija može da dolazi u obzir, navela je Subotić.

Konstantan i razrađen sistem rada u Stomatološkoj poliklinici u trenutnim uslovima nijesu, smatra ona, dovoljni da se eliminišu liste čekanja, jer se za intervencije koriste sale Instituta za bolesti djece i Kliničkog centra, koje su uglavnom zauzete.

Kako je rekla Subotić, problem zauzetnosti sala nije samo problem Dječije bolnice niti Kliničkog centra, već je problem na nivou čitave države, zbog čega su i nastale liste čekanja.

Mi smo radili svih ovih godina. Ali vi radite, a ista djeca vam se ponovo javljaju. Skoro sam radila intervenciju djetetu koje već treći put ulazi u opštu anesteziju. Novi menadžment je, s obzirom na veliki pritisak koji je bio i na potrebu za tim, pokušao da na neki način napravi neko bolje rješenje, navela je Subotić.

Ona je kazala da je direktor Kliničkog centra Aleksandar Radović komunicirao sa Ministarstvom zdravlja i doktorom Srđanom Pavićevićem i da su uspjeli da nađu neko kratkoročno rješenje, uz pomoć kojeg bi uspjeli nekako da svedu listu čekanja na minimum.

Dobili smo dodatne termine preko ljeta, s obzirom da je tada mnogo manja zauzetost sala. Svakog petka i subote ćemo raditi čitavog ljeta da bismo skinuli listu čekanja, saopštila je Subotić.

Ona je istakla da je to samo kratkoročni plan i da ne znači da lista čekanja neće kasnije napraviti.

Subotić je kazala da je drugi plan da stomatolozi rade u opštim bolnicama u Nikšiću, Beranama i Kotoru.

Spremni smo već sjutra da pođemo, ali postoje neke zakonske regulative koje moraju prvo da se zadovolje da bismo mi mogli da radimo u tim bolnicama. Iz tog razloga čekamo da Ministarstvo obavi sve te formalnosti, rekla je Subotić.

Prema njenim riječima, plan je da obuče kolege u tim bolnicama da samostalno pružaju te usluge.

Osim što ćemo tamo raditi intervencije, mi ćemo i da obučimo doktore da nastave samostalno da pružaju ove usluge ako su voljni, istakla je Subotić, koja u timu za djecu sa smetnjama Stomatološke poliklinike radi sa samo jednim kolegom – Kemalom Šahmanovićem.

Plan je da kada završe prve intervencije po regionu i obuku kolega, dolaze po potrebi na konsultacije i ispomoć.

Treći, dugoročni plan, kome se ja mnogo radujem i sad mogu da ga najavim, je otvaranje dnevnog centra u okviru Stomatološke poliklinike, rekla je Subotić.

Ona je kazala da to ranije nijesu uradili zato što je veliki dio prostorija Stomatoške poliklinike preuzao Stomatološki fakultet.

Naš sadašnji direktor Vladimir Popović i direktor KCCG-a, Radović, uspjeli su da se dogovore sa dekanom da se prostorije fakulteta izmjeste i oslobode za nas. Onda ćemo imati divan prostor za dnevni centar, u kojem bismo radili i ambulantno i u opštoj anesteziji. To bi potpuno riješilo problem lista čakanja, istakla je Subotić.

Otvaranjem dnevnog centra stomatolozi više neće zavisiti od toga da li su sale slobodne, već će, navela je ona, imati stalne termine i moći će da primaju i hitne slučajeve.

Subotić je kazala da je planirano da se fakultet iseli do septembra, nakon čega će, kako je rekla, početi adaptacija prostora za potrebe dnevnog centra Stomatološke poliklinike.

Izvor: CDM

Pripremila: Dajana Vuković

Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, oko 15 posto svjetske populacije živi s nekim oblikom invalidnosti, dok prema studiji koju je sprovela kompanija Procter & Gamble 2019, samo četiri posto proizvoda za njegu ljepote direktno se bavi njihovim potrebama. Posljednjih godina mnogi brendovi su radili na tome da postanu inkluzivniji i promovišu različitost u segmentu rodnog identiteta, boje kože i tipova tijela, nego industrija ljepote i dalje je područje koje je rezervirano za nazovi zdrave ljude.

Malim koracima prema inkluziji

Odnos između ljepote i invaliditeta još uvijek se razvija. Napredak je spor i za sada je usmjeren na povećanje zastupljenosti. Godine 2011. L’Oréal Paris imenovao je američku manekenku s vidljivim invaliditetom, paraolimpijku  Ejmi Mulins (Aimee Mullins) svojom globalnom ambasadoricom; 2018. Žilijan Merkado (Jillian Mercado) američka glumica i model sa spastičnom mišićnom distrofijom, glumila je u Olayevoj kampanji Face Anything; 2020. Gucci i Benefit odabrali su modele s Down sindromom, Britanku Eli Golštejn (Ellie Goldstein) i Irkinju Kejt Grant (Kate Grant) za svoje beauty kampanje, a Ulta Beauty je na svoje plakate stavio ženu korisnicu invalidskih kolica. A 2019. Dove je pokrenuo projekat Pokaži nam, kolekciju od preko 5000 neretuširanih slika žena iz svih sfera života koje su snimile fotografkinje i nebinarne fotografkinje u više od 39 zemalja, uključujući osobe s različitim invaliditetom.

Nego nije dovoljno staviti raznovrsnu grupu modela u reklamnu kampanju i kompanije počinju shvatati da neće biti istinskog uključivanja ako se ne zauzme širi pristup koji uključuje zaista dostupne proizvode koje su dizajnirali i razvili ljudi koji znaju šta znači živjeti svakodnevni život s invaliditetom. Na primjer, Esti Lauder(Estée Lauder) najavila je planove za razvoj strategije za pomoć osobama s invaliditetom u korištenju i kupovini kozmetike, dok L’Oreal radi na tome da najmanje dva posto njegove radne snage budu zaposlenici s invaliditetom.

Industrija ljepote ima još puno posla kada je u pitanju inkluzija osoba s invaliditetom. Pogotovo veliki brendovi koji prečesto reklamiraju inovativne projekte za koje se kasnije ispostavi da su bili promašaj ili nikad ne završe na policama trgovina. Tako je prije nekoliko godina Unilever predstavio prvi inkluzivni dezodorans na svijetu, koji je posebno razvijen za osobe s ograničenom pokretljivošću ruku. Nažalost, prototip nikada nije prošao testnu fazu jer je bio zasjenjen negativnim povratnim informacijama. Ista sudbina zadesila je i HAPTA-u, Lancômeov prvi kompjutorizovani make-up aplikator za osobe s poremećajima pokreta ruku i moždanim udarom, koji je planiran za 2023, ali još nema službeni datum izlaska.

Invaliditet je nova granica ljepote

Ali ima i pozitivnih primjera. Bioderma, Humanrace, L’Occitane i Dr. Jart počeli su koristiti Brajevo pismo na svojim pakovanjima. Too Faced je nedavno uveo QR kodove na ambalaže kako bi se njihovi proizvodi lakše prepoznavali. Herbal Essences proizvodi imaju taktilni ispis na poleđini, jednostavan sistem krugova i linija za razlikovanje šampona od regeneratora za osobe oštećenog vida koje ne mogu čitati Brajovo pismo. Olay je razvio novu kremu za lice s poklopcem koji se lako otvara, kao i Rare Beauty koji se fokusirao na pakovanja i aplikatore koji se lako otvaraju, inspiriran zdravstvenim problemima svoje osnivačice Selene Gomez, kojoj je 2013. dijagnosticiran lupus. Estée Lauder lansirao je aplikaciju baziranu na vještačkoj inteligenciji koja  osobama s oštećenjem vida, ljubiteljima šminke, pomaže pri nanošenju omiljenih proizvoda pružanjem povratnih informacija putem glasovne pomoći.

Budućnost je u nezavisnim brendovima

Dok se velike korporacije bore da zadovolje stvarne potrebe osoba s tjelesnim invaliditetom, nezavisni brendovi mnogo su otvoreniji. Prepoznali su da svi tipovi tijela jednako vrijede i trebaju biti zastupljeni, da svi žele izgledati i osjećati se dobro. Shvatili su i da ponuda pravih pomagala za osobe s invaliditetom takođe znači sticanje ekonomske prednosti i ulazak u veliki tržišni segment koji je uglavnom zanemaren. Evo nekoliko primjera. Kohl Kreatives je razvio kistove za šminkanje posebno prilagođene korisnicima s otežanim  kretanjem ili osobama sa promjenama zdravstvenog stanja, s fleksibilnim ručkama i glavama koje ih čine lakšim za korištenje od uobičajenih. Human Beauty aktivno uključuje osobe s invaliditetom u testiranje i dizajn svojih proizvoda kako bi obezbijedio istinsku uključenost. Jedan od pionira adaptivnog šminkanja je Guide Beauty koji je 2020. osnovala vizažistica Terri Bryant nakon što joj je Parkinsonova bolest otežala posao. Tehnike šminkanja koje sam prije mogla izvoditi s malo ili nimalo truda bile su mi strane i iscrpljujuće. Počela sam ponovo razmišljati o makeupu i načinu na koji ga nanosimo, rekla je Teri Brajan (Terri Bryant) koja je uključila i glumicu Selmu Bler (Selmu Blair) kojoj je dijagnosticirana multipla skleroze 2018., kao kreativnu direktoricu na projektu.

Kako postići istinsku inkluzivnost?

Glavna industrija ljepote još mora preći dug put do istinske inkluzivnosti. Pakovanja s Brajevim pismom, prepoznatljivi oblici na proizvodima, reljefni QR kodovi povezani s audio signalima i prilagodljiva pomagala kao što su poklopci koji se lako otvaraju i proizvodi temeljeni na tehnologiji koraci su koji obećavajući, ali nisu dovoljni. Potreban je pristup od 360 stepeni, kažu stručnjaci. Dok je prvi korak davanje prioriteta razvoju prilagodljivih proizvoda i pakovanja, treba pitati i one koji namjeravaju tu šminku koristiti šta im je potrebno. Brendovi trebaju ići dalje od simboličkog predstavljanja i aktivno uključiti zajednicu osoba s invaliditetom u procese dizajna, razvoja i donošenja odluka kako bi obezbijedili ispravne smjernice i povratne informacije. A rezultat se mora prodati po pristupačnoj cijeni.

Drugi korak je veća vidljivost i zastupljenost u reklamnim i uređivačkim kampanjama kako bi se osporio status quo i promovirala ljepota koja se razlikuje od uniformnosti i stereotipa. Ukratko, to je stalan proces koji treba stalno unaprjeđivati.

Izvor: Gracija

Pripremila: Dajana Vuković

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) poziva sve zainteresovane mlade, kao i omladinske radnike/ce, da se prijave za učešće na Internacionalnoj razmijeni mladih koja će se održati u Podgorici, u periodu od 24. do 30. juna 2024.

Ova aktivnost organizuje se u okviru Projekta U Kontaku (In touch) i ima za cilj da sa ciljnom grupom koristi razvijene didaktičke materijale; kao i da pruži priliku mladima s invaliditetom i drugim mladima bez invaliditeta da sarađuju i razmijene informacije, iskustava, ali i neizostavno, da se druže. Kroz postizanje interkulturalnog dijaloga i učenja, radiće se na podizanju svijesti o invalididetu i inkluziji.

Učešće će uzeti mladi iz šest država partnera na Projektu, i to iz: Albanije, Bosne i Hercegovine, Kipra, Italije i Malte. U okviru Razmijene planiran je zajednički rad i testiranje neformarnih aktivnosti koje su prethodno razvijene u Didaktičkom priručniku, a sve kroz interaktivno učešće i radionioce, ali i još mnogo aktivnosti.

Učesnici koji se mogu prijaviti iz Crne Gore su svi mladi, sa ili bez invaliditeta, koji imaju između 18 i 25 godina, a poznaju engleski jezik.

Zainteresovani/e se mogu prijaviti najkasnije do srijede, 19. juna 2024. do 15.00 časova, dostavljanjem prijave na mejl adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. s naznakom Prijava za razmjenu mladih.

NAPOMENA: Nakon selekcije kandidata/kinja, biće izabrano ukupno pet učesnika/ca, a svi prijavljeni učesnici/e biće informisani blagavremeno o ishodima. Svi izabrani učesnici/e nakon selekcije, dobiće detaljniji Program Razmijene, kao i Agendu.

Za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u periodu od 8.30 do 16.00 časova. Projekat  je finansijski podržan od strane Evropske edukativne i kulturne izvršne agencije delegirane od strane Evropske komisije.

Golbal reprezentacija Crne Gore sa srebrnim odličjem završila je nastup na Evropskom prvenstvu B divizije u Linjanu.

Crnogorski golbalisti poraženi su danas u finalnom meču od Portugala 7:6.

Pobjednika finala odlučio je zlatni gol, na samom početku prvog produžetka.

Utakmica je u regularnom toku završena neriješeno 6:6.

Obje reprezentacije izborile su plasman u A diviziju, a u višem rangu naredne godine igraće i Poljska, koja je u meču za treće mjesto pobijedila Francusku.

Izabranici selektora Nikole Čurovića do srebrnog odličja u Linjanu i povratka u društvo najboljih došli su sa četiri pobjede i tri poraza.

Kao drugoplasirani završili su takmičenje u B grupi, sa po dva trijumfa i poraza.

Savladali su Francusku 6:4 i Belgiju 9:6, dok su poraženi od Švedske 7:3 i Poljske 10:5.

Mjesto u finalu i povratak u A diviziju izborili su pobjedama u nokaut fazi protiv Danske 13:5 i Francuske, ranije danas u polufinalnom meču, 10:5.

Portugal je u finalu, četvrtom u istoriji crnogorskog golbal tima, bio ozbiljan rival i potvrdio da pobjeda u polufinalu protiv Poljske nije bila slučajna.

Crnogorski golbalisti pokazali su više u finalu, vodili 4:1 i 6:4, ali ih je pobjede i titule prvaka koštao pad u igri u finišu meča, kao i tri nerealizovana penala.

Najefikasniji u crnogorskoj selekciji bio je Nikola Nikolić sa četiri, dok su po gol postigli Marko Nikolić i Miloš Ranitović.

Srebro u Linjanu osvojili su Marko i Nikola Nikolić, Miloš Ranitović, Goran Macanović i Velizar Obradović, a predvodili su ih selektor Nikola Čurović i njegov pomoćnik Branislav Bulatović.

Ekipa selektora Čurovića put ka najboljim evropskim selekcijama započela je 2017. iz moldavskog Kišinjeva, iz C divizije, gdje je izboreno finale i viši rang.

Slabije izdanje, godinu kasnije na EP B divizije u poljskom Horzovu, koštao je osmog mjesta i ponovog povratka u najniži rang takmičenja – C diviziju.

Ekspresan povratak u B diviziju uslijedio je 2019. u italijanskoj Lakvili, kada je izboreno još jedno finale.

Slijedi finski Lahti 2021, još jedno finale i istorijski plasman u A diviziju.

Najjače evropske reprezentacije čekale su je pet mjeseci kasnije, u turskom Samsunu, gdje je potvrđen kvalitet i osvajanjem sedmog mjesta izboren opstanak.

Prošlogodišnji šampionat i visoke ambicije, nakon ubjedljivog starta protiv šampiona Ukrajine, poremetila je povreda Nikole Nikolića, pa je izostao opstanak, ali je Linjano potvrdio kvalitet i da je Crnoj Gori mjesto u A diviziji i prvenstvu u Finskoj naredne godine.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

Procjenjuje se da u Hrvatskoj godišnje više od 15.000 osoba dobije moždani udar, a računa se da ih oko 80.000 živi s posljedicama moždanog udara. Zbog teških posljedica koje ostaju nakon moždanog udara i visokih troškova liječenja i rehabilitacije, moždani udar predstavlja velik javnozdravstveni problem. Samo rehabilitacija nakon moždanog udara traje u prosjeku od tri do šest mjeseci, kažu u Hrvatskom društvu za prevenciju moždanog udara (HDPMU).

Bilježi se viša stopa smrtnosti u žena nego u muškaraca. Od ukupno deset moždanih udara u žena se bilježi čak šest. Većina ih se javlja u kasnijoj životnoj dobi, kad su i opasniji. Žene odgađaju odlazak u bolnicu pa im liječenje počinje s 4,5 sati zakašnjenja u odnosu na početak moždanog udara, pojasnili su.

Moždani udar uzrokuje poremećaj u moždanoj cirkulaciji zbog čega su određeni dijelovi mozga nedovoljno opskrbljeni kisikom i hranjivim tvarima, a to vodi do oštećenja i odumiranja živčanih stanica. Uzroci su ugrušak koji začepi arteriju i tako onemogući protok krvi ili pak puknuće krvne žile kada krv počinje prodirati u okolno tkivo.

Najčešći uzrok oštećenja krvnih žila u mozgu koja dovode do moždanog udara je ateroskleroza, bolest koja dovodi do stvaranja naslaga masnoća, vezivnog tkiva, ugrušaka, kalcija i drugih tvari u stijenci krvne žile, što uzrokuje sužavanje, začepljenje i/ili slabljenje stijenke krvne žile, objašnjavaju u Hrvatskom društvu za prevenciju moždanog udara.

Moždani udar može se dogoditi neočekivano i u bilo kojoj situaciji. U 85 posto slučajeva moždani udar je uzrokovan začepljenjem krvne žile ugruškom. Tada se oštećenje mozga i invaliditet mogu umanjiti/spriječiti lijekovima (trombolizom) i mehaničkom trombektomijom. Važno je doći u bolnicu čim nastupe simptomi moždanog udara. Tromboliza se može primijeniti unutar 3 do 4,5 sata, a mehanička trombektomija unutar 6 sati od početka simptoma moždanog udara. Učinkovitost je veća ako se ranije primijene. Moždani udar može se dogoditi svakome, u bilo kojoj dobi. Svaka minuta je bitna. Ako otkrijete bilo koji od ovih znakova moždanog udara, nemojte čekati, odmah nazovite 194, naglasili su.

Prvo i osnovno je prepoznati da je riječ o moždanom udaru, a u tome može pomoći FAST test ili hrvatska inačica GROM (dostupna na stranicama HDPMU-a) ili UDAR. Ti testovi nam omogućavaju brzo prepoznavanje simptoma moždanog udara.

Nakon prepoznavanja znakova moždanog udara i pozivanja hitne pomoći potrebno je čovjeka umiriti, a u slučaju da ima poremećaj stanja svijesti polegnuti ga na bok.

Kako se zaštititi od moždanog udara?

Zdrava hrana i tjelesna aktivnost od svega pola sata umjerenog vježbanja ili hodanja svaki dan, dobar su recept za prevenciju moždanog udara. Stručnjaci kažu kako bi dva do tri puta tjedno trebalo jesti plavu ribu jer sadrže velike količine nezasićenih masnih kiselina.

Uz to je dozvoljeno popiti jednu čašu crnog vina na dan, najidealnije bi bilo pravog domaćeg. Naime, crno vino sprečava stvaranje krvnih ugrušaka. Dobro je piti i zeleni čaj jer on čisti tijelo od toksina i jača imunitet.

Ljubitelje čokolade razveselit će detalj da je preporuka jesti ponekad crnu čokoladu jer pozitivno djeluje na krvožilni sustav. I češnjak nije bez razloga na glasu kao odlična hrana za zdravlje - snižava krvni tlak, sprečava zgušnjavanje krvi, snižava kolesterol...

I rajčicu bi trebalo jesti kad god je prilika za to jer ima sličan učinak kao češnjak, a osim toga, bogata je karotenom, provitaminom A i likopenom, koji ima antikancerogeno djelovanje. U prehranu uvrstite i više šumskog voća zbog velikih količina snažnog antioksidansa - vitamina C te orašaste plodove i žitarice.

Originalan tekst dostupan je na: 24 Sata

Pripremila: Dajana Vuković

Golbal reprezentacija Crne Gore plasirala se u finale Evropskog prvenstva u Linjanu i izborila plasman u A diviziju.

Crna Gora se nakon samo pola godine vratila u društvo najboljih, a u odlučujućem meču za plasman u finale i viši rang savladala je Francusku 10:2.

Od istog rivala bila je bolja i grupi. Za razliku od tog duela, u kojem je Francuska do samog kraja bila u igri, u polufinalu nije bilo dileme, a pobjednik je odlučen mnogo ranije.

Francuska, nakon eliminacije Grčke u četvrtfinalu, nije uspjela da priredi još jedno iznenađenje. Nije razočarala, ali je ovog puta protiv sebe imala bolji tim.

Odbrana crnogorske selekcije odigrala je gotovo bez greške, dok su u napadu sva trojica igrača bili konstantna opasnost za gol Francuske.

Francuska je povela praktično iz prvog napada.

Na odgovor čekalo se gotovo šest minuta, kada je Nikola Nikolić realizovao penal i poravnao.

Crnogorska selekcja do vođstva od 2:1 došla je autogolom, a sa dva pogotka Miloša Ranitovića prednost je povisila na 4:1.

Kapiten Marko Nikolić pogodio je za 5:2, a pitanje pobjednika i definitivno riješio je Ranitović početkom drugog poluvremena.

Ranitović i Nikolić sa po četiri gola bili su najefikasniji u pobjedničkom timu, dok se Marko Nikolić jednom upisao u sreijelce.

Rival crnogorskoj reprezentaciji u finalu, u 16 sati i 30 mnuta, biće bolji iz duela Poljske i Portugala.

Mjesta u A diviziji, osim za finaliste, ima još samo za osvajača bronzane medalje u Linjanu.

Crna Gora je status člana A divizije izgubila prošle godine, osvajanjem desetog mjesta na šampionatu u Podgorici.

Izvor: Paraolimpijski komitet Crne Gore

Porodilje i trudnice sa invaliditetom su, kako kažu sagovornice Udruženja novinara Srbije (UNS), gotovo nevidljive u medijskom ogledalu. Nedostupnost informacija o specifičnim izazovima sa kojima se suočavaju, kod trudnica s invaliditetom, kako dodaju, stvara utisak da su se upustile u nepoznatu avanturu u kojoj su nerijetko izložene diskriminaciji i nerazumijevanju.

Željka Prokić, jedna od nekolicine ljudi na svijetu koji žive sa jednom srčanom komorom i srcem na desnoj strani grudnog koša, pred porođaj je, kako kaže, suprugu dala dnevnik koji je pisala svom tada nerođenom djetetu, a kasnije je svoj doživljaj okruženja u toku trudnoće riješila da podijeli sa čitavom javnošću.

Njeno stanje smatra se, kažu ona i njen suprug, vrstom invaliditeta i zahtjeva mirovanje. Željki stoga nije bilo poznato šta je očekuje, kao i da li je bilo koja druga osoba sa jednom komorom rodila dijete. Mnogi ljudi iz njene okoline su joj, kako je rekla za sajt UNS-a, savjetovali da ode na abortus – prvenstveno zbog straha od komplikacija, a često je nailazila na kritike zbog odluke da rodi dijete.

Kada je porođaj prošao pozitivno, neki mediji pisali su o njenom iskustvu, ali je niko, kako kaže, nije pitao za probleme sa kojima se suočavala.

Sjećam se da su me žene u porodilištu gledale na čudan način kada su vidjele da nosim bocu sa kiseonikom. Nisu me razumjele, a smatram da je to posljedica nedovoljno dostupnih informacija o zdravstvenom stanju kao što je moje, rekla je ona.

Iako Željka nije željela u medijima da ističe ono kroz šta je prošla, kako kaže za UNS, Saša, koji je i sam novinar, ukazao joj je na to da svojim iskustvom može pomoći i ostalim trudnicama. Tako se nakon gostovanja u emisiji na televiziji sa nacionalnom frekvencijom, Željki preko Fejsbuka javila žena sa srčanom manom, kako bi sa njom podrobnije razgovarala o trudnoći.

Razmišljala je o tome kako bi njena trudnoća izgledala, ali ni sa kim o tome nije otvoreno razgovarala. Moja priča ju je ohrabrila i to je zaista važno, kaže ona.

Seksualnost žena sa motornim invaliditetom:

Zbog nedostatka informacija trudnice sa invaliditetom osjećaju nelagodu da razgovaraju o reproduktivnom zdravlju.

O značaju razmjene iskustava svjedoči i knjiga Seksualnost žena sa monitornim invaliditetom, bazirana na istraživanju organizacije Iz kruga Vojvodina. U njoj se navodi da pojedine žene koje su učestvovale u fokus grupi nisu znale ništa o rađanju, kontracepciji i seksualnim odnosima sve do stupanja u intimne odnose.

Autorke ove knjige Veronika Mitro, Dajana Damjanović i Svjetlana Timotić, pozivajući se na druge publikacije, navode da nedovoljna socijalna osviještenost o tjelesnim aspektima identiteta mladih osoba s invaliditetom može proizvesti negativne posljedice po njih.

Važno je podstaći mlade osobe sa invaliditetom i njihove roditelje, ali i stručnjake i stručnjakinje da, svojim iskustvom i znanjem, doprinesu širenju informacija o ovoj temi, navode one.

Osvrćući se na istraživanje koje je sprovela Andreja Bartolac o ljudima sa celebralnom paralizom, one ističu da je reproduktivno zdravlje žena i trudnica sa invaliditetom i u Hrvatskoj tabu tema, često nevidljiva za medije.

Organizacija Iz kruga jedna je od rijetkih koje su priče o trudnicama sa invaliditetom objavljivale na portalu Pristupačnost. Ipak, iz ove organizacije navode za UNS da u prethodne dvije godine kao korisnice nisu imali trudnice s invaliditetom, dok su i u godinama prije toga njihova direktna obraćanja bila rijetka.

I iz organizacije Starthab, posvećene mentalnom zdravlju trudnica i porodilja, kao i zagovaranju za unaprjeđenje njihovog položaja u zdravstvenom sistemu, za sajt UNS-a kažu da bi voljeli da u većoj mjeri dopru do trudnica s invaliditetom, i to preko platforma SaMAMAma.

U našem regionu je evidentan nedostatak prenatalne edukacije i pripreme za porođaj, negativne društvene percepcije porođaja kao isključivo iscrpljujućeg i mučnog iskustva, nedostatak emocionalne i praktične podrške za mlade trudnice i porodilje i porodilišta koja nisu prilagođena za pružanje individualizirane nege i podrške, kažu iz Starthaba i dodaju da je zbog toga mentalno zdravlje svih trudnica, a ne samo trudnica sa invaliditetom tabu tema.

Kada se o nekoj temi ne govori javno, otvara se prostor za nerazumevanje, a upravo u tome se, kako kaže predsednica Udruženja studenata sa hendikepom u Kragujevcu Sanja Stojanović, može pronaći korjen diskriminacije.

Važniji su ti kukovi nego dijete - od neinformisanosti do diskriminacije

U bolnici su me ljudi gledali kao da je vanzemaljac upao. Pitali su kako ću odgajati dijete sama kada sam osoba sa hendikepom, navodi Sanja Stojanović.

Kada je u toku prve trudnoće željela da se podvrgne carskom rezu jer bi joj porođaj prirodnim putem dodatno pogoršao kretanje, naišla je na komentar ljekara.

Važniji su ti kukovi nego dijete.

Na to sam odgovorila da sam svom dijetetu potrebna u svojoj najboljoj verziji, navela je ona, dodajući da se uprkos ovakvim komentarima osjećala lijepo i spokojno i da joj ju je doktorka koja je bila uz nju u velikoj mjeri podržavala.

Danijela smatra da su stereotipi poticali i od nedovoljne informisanosti ljudi o trudnicama s invaliditetom jer su im informacije putem medija bile nedostupne.

Iako smatra da je potrebno izvještavati o trudnicama s invaliditetom i problemima sa kojima se suočavaju, kaže da ih ne treba predstavljati kao superheroje.

Svaka žena je superheroj. Smatram da ne treba trudnice sa invaliditetom predstavljati kao super žene, jer ovaj vid pozitivne diskriminacije njima stvara pritisak, kaže Stojanović.

Nelagoda, kako dodaje, proizilazi iz toga što vjeruju da moraju da budu normalne mame, a da ta sintagma podrazumijeva zanemarivanje svake tegobe u trudnoći. Teže im je, kaže, da se nose sa bolom i nemogućnošću da nešto urade i tako se kod njih stvara osjeća krivice zbog invaliditeta.

Ne samo trudnice sa invaliditetom, već sve žene koje su se suočavale sa izazovima u trudnoći, kako dodaje, treba da prenesu svoje iskustvo putem medija. Najtiše se, dodaje ona, u medijima čuje glas trudnica sa nevidljivim invaliditetom.

Kako je protivteža strahu informisanje o onome što nas plaši, ona smatra da bi sa dostupnim informacijama u medijima trudnice sa hendikepom bile upoznate sa onim što ih očekuje i manje prezale od toga.

Kada sam saznala da ću biti podvrgnuta carskom rezu, pretraživala sam na internetu kako izgleda ta operacija, kako bi mi bilo lakše. Smatram da bi mi bilo lakše da su i druge informacije o celom procesu bile dostupne na internetu, dodaje Stojanović.

Ona je, kaže, informacije dobijala iz komunikacije sa ostalim trudnicama i na osnovu kontakata koje je ostvarila preko Udruženja studenata sa hendikepom, dok u medijima nije videla nijednu priču o trudnici ili porodilji sa invaliditetom.

Stojanović, ipak, poput porodice Prokić, ističe da su informacije u većoj mjeri dostupne nego pre nekoliko godina, kada je ona bila trudna, te da su samim tim i institucije spremnije da daju podršku trudnicama sa invaliditetom.

Učestalije izvještavanje medija o nekoj temi i ukazivanje na probleme, kako smatraju Sanja i Željka, dovodi i do veće spremnosti institucija da sarađuju.

Nikol Li: Zašto ljudi nisu videli dalje od mog invaliditeta i pitali me kako ću podneti abortus?

Nasuprot iskustvima žena, koje su rodile dijete, Nikol Li iz Australije, koja je zbog zdravstvenog stanja abortirala, se, kako je pisala za sajt Quartz, suočavala sa mišljenjem okoline da je abortus logična odluka dok rađanje djeteta nije.

Ne samo da me je to boljelo, užasavalo me je. Moje majčinstvo stavljeno je pred streljački vod. Zamislite da dočekujete drugo dijete, a svi očekuju da u tome nećete uspjeti. Žene bez invaliditeta nisu tretirane na taj način. Kad je moja starija sestra (bez invaliditeta) bila trudna, obasipali su je čestitkama gde god je kupovala opremu za bebu; mene nisu. Ljudi izvan moje porodice i kruga prijatelja, jednostavno nisu mogli da vide dalje od mog invaliditeta rekla je ona.

Diskriminacija ju je pratila i kada je prekinula trudnoću.

Zašto me niko nije pitao kako ću podnjeti abortus? Zašto se niko nije brinuo o tome kako će mi biti posle?, napisala je ona.

Reproduktivni kapacitet žena sa invaliditetom, kako navode organizacije Iz kruga, najčešće se ne smatra uobičajenim aspektom njihovog života i često zahtjeva potiskivanje. Kontrateža ovoj stigmi moglo bi biti kontinuirano medijsko izvještavanje o trudnicama i porodiljama sa invaliditetom. To ne podrazumijeva da medijski sadržaj o njima bude u znaku herojizacije, već da rame uz rame sa ostalim trudnicama prenose svoje iskustvo i govore o problemima sa kojima se suočavaju u trudnoći.

Izvor: Cenzolovka

Pripremila: Dajana Vuković