Lidlova kampanja: Hoćeš da menjamo mesta? Pomeri se s mesta!

Svi koji su danas na Lidlovom parkingu u Nišu na adresi Blagoja Parovića 1b, nepropisno parkirali svoj automobil na mjestima obilježenim za osobe s invaliditetom, dobili su, preko razglasa, opomenu da to ne čine. Razlog tome je nastavak Lidlove kampanje:Hoćeš da menjamo mesta? Pomeri se s mesta! koja za cilj ima podizanje svijesti građana o značaju parking mjesta namijenjenim osobama s invaliditetom i bahatom parkiranju vozača koji ova pravila o zaustavljanju i parkiranju automobila ne poštuju.

Projekat pokrenut od strane kompanije Lidl Srbija i Nacionale organizacije osoba sa invaliditetom Srbije (NOOIS) već drugu godinu zaredom radi na edukaciji građana i skretanju pažnje o važnosti pružanja podrške osobama s invaliditetom. Iako djeluje kao zanemarljiva stvar, parking namijenjen osobama s bilo kojom vrstom invaliditeta umnogome doprinose njihovom jednostavnijem funkcionisanju, a širina parking mjesta obilježena žutom bojom i njihova blizina ulazu u objekat značajno doprinose svakodnevnici osoba kojima su namijenjena.

Da su obezbijeđena parking mjesta važan segment svakodnevnog funkcionisanja i kretanja, pokazala je prije nedelju dana i grupa osoba s invaliditetom na simboličan način. Oni su na jednom parkingu Lidla u Beogradu blokirali sva parking mjesta i skrenuli pažnju na bahato parkiranje sugrađana koji nesavjesno zauzimaju mjesta koja nisu namijenjena za njihovu upotrebu.

Kompanija Lidl apeluje na sugrađane, a prije svih na svoje potrošače, da ne parkiraju svoja vozila na mjesta rezervisana za osobe s invaliditetom i da, ukoliko je moguće, dodatno pomognu onima kojima je pomoć neophodna.

Izvor: Portal niskevesti

Pripremio: Ivan Čović

Kada izgovorimo riječ pristupačnost onda sigurno većina od nas ima u vidu, na prvom mjestu, fizičku pristupačnost nekog objekta odnosno mogućnost da osoba s invaliditetom (OSI) može da uđe u neki prostor koristeći rampu, lift, rukohvate. Samo mali dio nas o pristupačnosti razmišlja u širem kontakstu, kao o nemogućnosti osobe s invaliditetom da pristupi adekvatnim kanalima komunikacije ili da dođe do relevantnih informacija na temu koja je u centru njenih interesovanja. Pored navedenih prepreka postoje i one o kojima se ne govori implicitno, koje se odnose na psihosocijalne prepreke koje su bazirane na negativnim stavovima, predrasudama i stereotipima. Prihvatajući ih, osobe s invaliditetom posmatramo kao: nemoćne, bolesne, nesposobne da samostalno odlučuju, imaju porodicu, budu roditelji, obrazuju se, rade... To su prepreke koje su duboko ukorijenjene u elementima patrijarhalizma i tradicionalizma. Ti elementi još uvijek čvrsto armiraju naše društvene procese ne dopuštajući demokratski preporod sistema u punom kapacitetu.

Ipak, one barijere koje smo tek počeli da kao društvo „razlažemo” jesu one institucionalne, u sferi obrazovanja, zaštite ljudskih prava, zapošljavanja, učestvovanja u političkom životu. Rušenje tih barijera je proces u koji smo tek zakoračili kao društvo. Često kada govorimo o osobama s invaliditetom kao pozitivan primjer navodimo proces obrazovanja, inkluzivni princip. Iako su u posljednjoj deceniji napravljeni značajni pomaci u procesu obrazovanja čeka nas još puno posla: u nekim školama još uvjek nije ostvaren čak ni princip arhitektonske pristupačnosti, udžbenici još uvijek nijesu prilagođeni u asistivnom formatu, formalizam u procesu prilagođavanja je još uvijek prisutan, individualna nastava krojena po mjeri svakog pojedinačnog učenika je, nažalost, još uvijek rijetkost.

Da li razmišljamo o pristupačnosti informacijama ili resursima OSI ili ženama s invaliditetom u nekim specifičnim situacijama, kao što je, na primjer, porodično ili partnersko nasilje? Da li znamo koliko je teško ženi s oštećenim sluhom da objasni policijskom službeniku situaciju nasilja u kojoj se našla, da li imamo predstavu o tome kako se osjeća djevojka koja nije ni upisana u knjigu rođenih jer je, po mišljenju njenih roditelja, bolje tako, „bolje” je da zbog svog oštećenja/invalidnosti, kao ličnog svojstva, ostane pravno i u svakom drugom smislu društveno nevidljiva?

Trebamo znati i ponavljati da barijere za osobe s invaliditetom nijesu samo one arhitektonske. One se ukolko postoji volja i najlakše rješavaju. Trebamo se zapitati šta ćemo kao društvo da radimo i kako ćemo da se nosimo sa nevidljivim, a tako čvrstim i upornim barijerama koje čine da se osobe s invaliditetom i njihove porodice kada se sa njima „sudare” osjećaju poraženo i  nemoćno? Da li o tome kao društvo uopšte i razmišljamo?

Autorski tekst

Mirjana Popović

Jedna u nizu edukativnih radionica u okviru projeka Prepoznajemo diskriminaciju OSI održana je juče u  Bijelom Polju u organizaciji Udruženja za podršku osobama sa invaliditetom Bijelo Polje, a u partnerstvu sa Organizacijom gluvih i nagluvih veterana Bijelo Polje, sve to uz finansijsku podršku Ministarstva ljudskih i manjinskih prava. 

Jednodnevnu radionicu o Pristupačnosti, univerzalnom dizajnu i razumnim adaptacijama vodili su treneri Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i Goran Macanović, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore (SSCG). Radionica je bila namijenjana osobama sa invaliditetom (OSI), organizacijama osoba sa invaliditetom (OOSI) i institucijama na lokalnom nivou.

Najprije, govoreći o modelima pristupa invaliditetu, Macanović je napravio razliku između neadekvatnih i adekvatnih modela. Istaknuvši da su nedatekvatni modeli: medicinski, herojski, funkcionalni, u kojima se smatra da je invalidnost bolest i da je invaliditet samo problem osoba sa invaliditetom. 

U svim ovim modelima visok je stepen institucionalizacije, a garancije prava gotovo i da ne postoje, kazao je Macanović. Govoreći o lošim stranama medicinskog i funkcionalnog modela, on je još i kazao:

Niti doktori, niti fizioterepeuti ne trebaju da budu isključeni iz života OSI, napomenuvši takođe, da su neosporne situacije da su OSI nekad narušenog zdravlja ili se privremeno razbole, kao i osobe bez invaliditeta, kao i da sama invalidnost, odnosno oštećenja, kao lična svojstva, mogu nastati kao posljedica narušenog zdravlja.

Macanović je govoreći o neadekvanim modelima zaključuje: Svrha života ne smije da bude u traganju za izlečenjem, koje je nemoguće ili doživotna rehabitlitacija, koja sama, bez drugih životnih uloga i aktivnosti, neće osigurati kvalitet života.

Adekvatni modeli, kako ističe Macanović, su socijalni model i model zasnovan na ljudskim pravima. Na nivou garancije prava u medicinskom modelu, donošeni su dokumenti koji nisu bili pravno obavezujući, već su bili samo preporuke za društvo, odnosno kako društvo treba da se ponaša i šta da uradi da bi se uklonile prepreke i barijere. Kao korak dalje, zbog ovakvih propusta, 2006. donesena je Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom, koja je pravno obavezujući dokument. 

Državama potpisnicama se uvodi kao pravna obaveza da se drže zakona i obezbijede dostojanstven život OSI i na ovaj način se prelazi na model zasnovan na ljudskim pravima koji će svim osobama obezbijediti ravnopravno učešće u društvenom životu, spram njegovih indvidualnih želja i potreba. 

Svaka država koja je potpisala Konvenciju, mora odmah da obezbijedi propisane minimalne standarde pristupačnosti, kako navodi Vujačić, a ne da čeka zahtjev konkretne osobe s invaliditetom, dodajući da je pristupačnost definisana i kao načelo i kao pravo. To znači da su države dužne prilikom planiranja, kreiranja, sprovođenja i praćenja primjene svih politika, mjera i akcija uključiti sve segmente pristupačnosti, ali i da je pristupačnost pravo osoba s invaliditetom, u svom širokom obimu koji obuhvata: pristupačnost javnih površina i objekata, informacije, komunikacije, usluge i sisteme, saobraćaj i drugo, dodala je Vujačić.

Konvencija je nekome spisak želja, a trebala bi da bude onaj minimum standarda koji mora biti obezbijeđen, kazao je Macanović.

Razumne adaptacije su nešto dodatno, ili drugačije, to su prava za pojedince, u konkretnim situacijama, objasnila je Vujačić i dodala da države moraju imati propisane standarde pristupačnosti, kao što je to, u Crnoj Gori, urađeno Zakonom o uređenju prostora i objekata, a onaj ko je dužan da obezbijedi razumne adaptacije mora da procjeni da je ulaganje isplativo, ne samo kroz ekonomsku računicu, iako se često pokušava svesti na to.

S aspekta pristupa invaliditetu, zasnovanog na ljudskim pravima,  konkretno da li bi bila veća šteta ili korist za OSI obezbjeđivanje tog prava jer nekad razumne adaptacije neće podrazumijevati i finansijske troškove, kazala je Vujačić.  

Ona je objasnila da ukoliko ne bismo karakterisli nekog na osnovu njegovog oštećenja i polazili od te pretpostavke, onda bismo shvatili da je problem u nama, a ne u osobi s invaliditetom jer je toj osobi to prirodno stanje, a invaliditet iskustvo. 

Za razliku od razumnih adaptacija, koje u svojoj definiciji imaju nesrazmjeran teret, proceduralne adaptacije se primjenjuju u oblasti pristupa pravdi i one se moraju primijeniti u svakoj situaciji, po izboru osobe s invaliditetom, što u Crnoj Gori nije slučaj jer je naše zakonodavstvo definisano u funkcionalnom modelu pristupa invaliditetu i polazi od stava da je OSI ta koja je manje sposobna, a ne da ona mora imati izbore različitih opcija. Kada bi tako posmatrali stvari, kroz različite izbore i izjednačene mogućnosti OSI, OSI bi u mnogo manjoj mjeri bile diskriminisane, zaključila je Vujačić. 

Učesnici Radionice su znanja i informacije stečene tokom Radionice provjerili i ponovili kroz Studiju slučaja u kojoj su kroz opis različitih situacija procjenili da li je potrebno obezbijediti razumne adaptacije, ali i dali određene preporuke i korake u rješavanju ovih situacija, kako bi bila obezbijeđena ravnopravnost i dostojanstvnost OSI. 

Ne targetiramo bilo koga, nego prenosimo ono kako bi trebalo biti i upućujemo vas na koga da se usmjerite u obezbjeđivanju pristupačnosti i razumnih adaptacija, zaključili su Vujačić i Macanović, i pozvali na otvorenu komunikaciju sa predstavnicima organizacija osoba s invaliditetom.

Pripremila: Ksenija Janković

Ono što se često događa jeste da se u procjeni poslovne sposobnosti često donosi pretpostavka da će osoba s invaliditetom donijeti neku nerazumnu odluku. Uopšte se ne vode time da svi ljudi mogu da donesu i, nekada i, donose potpuno nerazumne odluke.

„Ono što se u praksi događa jeste da se u proceni poslovne sposobnosti često donosi pretpostavka da će osoba s invaliditetom doneti neku nerazumnu odluku, a uopšte se ne vode time da bilo ko može da donese i donosi nerazumne odluke, kaže“, izvršna direktorica Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom Srbije (MDRI-S) Snežana Lazarević.

MDRI-S je predstavila analizu usklađenosti javnih politika s standardima ljudskih prava osoba s invaliditetom i zakonskim okvirom u Srbiji.

„Konvencija o pravima osoba sa invaliditetom je kod nas ratifikovana 2009. Iako je ovo dokument koji bi trebalo da se primenjuje kako bismo imali puno poštovanje prava i dostojanstva osoba s invaliditetom“, izvršna direktorka MDRI-S, Snežana Lazarević je na konferenciji rekla da, iako se nadala da će se ovom ratifikacijom nešto promeniti, „nažalost nismo daleko odmakli".

Propisane su dvije strategije, jedna za unapređenje položaja osoba s invaliditetom (2020. do 2024) i Strategija za deinstitucionalizaciju i razvoj usluga socijalne zaštite u zajednici (2022 – 2026).

Obje strategije su usklađene s Konvencijom i imaju barem četiri iste teme.

Zapošljavanje – nemoguća misija

Međutim, ukoliko uzmemo primjer zapošljavanja osoba s intelektualnim invaliditetom, u praksi, i procjenu radne sposobnosti, koja je propisana zakonom, ta procjena nije adekvatno sprovedena.

Snežana Lazarević ukazuje na to kada se, na primjer, donesu papiri nekom doktoru koji bi trebalo da donese procjenu, doktor tu osobu nije vidio, u realnom radnom okruženju, kao ni da li neko zaista može da obavlja posao koji želi. „Ukoliko se aplicira za posao pranja sudova u nekom kafiću, kako bi neki doktor, ukoliko nije video tu osobu kako pere posuđe, mogao da kaže da taj dečko ili devojka ne mogu to da postignu."

I naglašava da ono što se često događa jeste da se u procjeni poslovne sposobnosti često donosi pretpostavka da će osoba s invaliditetom donijeti neku nerazumnu odluku. „Uopšte se ne vode time da svi ljudi mogu da donesu i donose potpuno nerazumne odluke."

Pored toga što je Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom uveden 2009. mi i dalje ne znamo koliko je zaposlenih osoba s invaliditetom.

Preispitati većinu sprovedenih mjera

Lazarević je izdvojila i da je mnogo mjera aktivne politike zapošljavanja koje bi trebalo da budu preispitane.

„Na primer, organizovanje sajmova zapošljavanja posebno za osobe s invaliditetom. Zašto osobe s invaliditetom ne bi učestovale u redovnim sajmovima zapošljavanja? Mislim da se suviše rasipa novac na takve stvari umesto na konkretne podrške osoba s invaliditetom poslodavcima koji bi ih zaposlili."

Ono o čemu je, između ostalog, bilo riječi jeste učešće osoba s invaliditetom u izradi i primjeni propisa politika, kao i u svim drugim procesima odlučivanja u vezi s pitanjima koja se ih se tiču.

Snežana Lazarević kaže da obje naše strategije navode da su u proces konsultacija bile uključene osobe s invaliditetom. „Možda jesu, ne znam koje su to organizacije, ne znamo koje su to osobe s invaliditetom, ne znamo koliko ih je bilo, šta su ih pitali, šta su oni odgovorili. Samo imamo rečenicu „po/zvani su bili“. Konkretno, naša organizacija nije bila pozvana."

Dodaje da kada je u pitanju Strategija deinstitucionalizacije da tamo piše kako su konsultacije sprovedene sa zaposlenima iz ustanova, sa zaposlenima iz Centra za socijalni rad i pružaocima usluga, a da niko nigdje nije pomenuo osobe s invaliditetom. Čak i u smjernicama za deinstitucionalizaciju piše da u donošenju odluka i planiranju procesa deinstitucionalizacije ne smiju da učestvuju ljudi koji su zainteresovani da ustanove nastave da postoje.

„To su, pre svega, zaposleni u ustanovama, očekujemo naravno da ljudi hoće da zaštite svoja radna mesta, ali ne mogu oni da donose odluke o tome nego ljudi koji tamo žive."

Šta dalje?

Kako će se dalje sprovoditi mjere kroz konkretne akcije i poboljšati položaj osoba s invaliditetom, odgovor na konferenciji, od svih prisutnih ministarstava, dobili smo samo od predstavnice Ministarstva za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog.

„Nije u našoj nadležnosti, mi držimo druge strategije. Na primer, antidiskriminacionoj u meri u kojoj ona može da doprinese ispunjenju nekih ciljeva, mera poboljšanja položaja. Mi za taj segment možemo da odgovaramo i da kroz neke naše „soft“ mehanizme ukazujemo. Možemo da se uključimo u to neko multisektorsko delovanje, da se neki ciljevi realizuju, ne možemo da odgovaramo za realizaciju mera i aktivnosti", rekla je pomoćnica ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Ivana Joksimović.

Izvor: portal vreme.com

Pripremio: Ivan Čović

U Izvještaju je ukazano da se broj femicida u Srbiji ne smanjuje, ali da država i dalje nije uspostavila nadzorno tijelo za praćenje femicida (Femicide Watch), koje bi osim obezbjeđivanja podataka o femicidu, doprinijelo i unaprjeđenju zaštite i prevencije žena od nasilja.

Organizacija FemPlatz nedavno je predstavila treći Izvještaj o pravima žena i rodnoj ravnopravnosti za 2021. i 2022, u kome je predstavljen sveobuhvatan položaj žena u Srbiji u prethodne dvije godine, a ovogodišnja tema u fokusu je nasilje prema ženama i seksualno uznemiravanje, s obzirom na to da je period bio obilježen događajima u kojima su žene javno progovorile o seksualnom uznemiravanju i nasilju kome su bile izložene.

Tokom prethodne dvije godine nije bilo velikog napretka u oblasti ženskih prava i poboljšanja položaja žena, odnosno - žene su u i dalje u nepovoljnijem položaju u odnosu na muškarce u svim sferama javnog i privatnog života, uprkos novim zakonima i strategijama koje su usvojene u navedenom periodu.

U Izvještaju je ukazano da su u Srbiji i dalje prisutni rodni stereotipi i predrasude prema ženama u cijelom društvu, kao i da mediji doprinose održavanju rodnih stereotipa, kroz način na koji izvještavaju o nasilju prema ženama, kao i kroz potpunu nevidljivost žena iz višestruko marginalizovanih društvenih grupa i manju prisutnost žena u informativnim sadržajima. S druge strane, ukazano je i na lošiji položaj medijskih radnica, kao i na činjenicu da su novinarke češće na meti napada u odnosu na novinare i izložene su mizoginim, seksističkim komentarima i rodno stereotipnim napadima.

Stopa zaposlenosti žena i dalje je niža od stope zaposlenosti muškaraca, a neki od razloga nedovoljne aktivnosti žena na tržištu rada su opterećenost neplaćenim kućnim radom, nedostatak podrške za usklađivanje porodičnih i poslovnih obaveza, razlike u platama, diskriminatorno ponašanje poslodavaca prema mladim ženama i slično. Uslovi pandemije su pogoršali već nepovoljniji položaj žena na tržištu rada, a mjere koje su preduzete za ublažavanje posljedica pandemije nisu adekvatno odgovorile na potrebe žena.

Kao i prethodnih godina, žene iz višestruko marginalizovanih grupa su u bitno nepovoljnijem položaju kako u odnosu na muškarce, tako i u odnosu na žene iz opšte populacije, što se posebno odnosi na Romkinje, žene s invaliditetom, žene sa sela i slično.

U prošlom izvještaju tema u fokusu je bila politička participacija žena, s obzirom na to da su izmijenjeni izborni zakoni a kvota za manje zastupljeni pol je povećana na 40%. Međutim, broj narodnih poslanica se smanjio na 35,2%, što je suprotno zakonu i predstavlja negativan trend. Žene su nedovoljno zastupljene i na lokalnom nivou, na primjer, samo 13% žena je na pozicijama gradonačelnica ili predsjednica opština. Takođe, žene iz višestruko diskriminisanih grupa nisu zastupljene u političkom životu Srbije, ni na nacionalnom ni na lokalnom nivou. Podzastupljenost žena u politici rezultat je brojnih izazova s kojima se suočavaju, od ograničenog pristupa finansijskim resursima do različitih oblika nasilja i rodnih stereotipa.

Tema u fokusu ovogodišnjeg Izvještaja je seksualno uznemiravanje i nasilje prema ženama, koja je obuhvatila različite teme u vezi s nasiljem prema ženama, od seksualnog nasilja i uznemiravanja, bezbjednosti žena i djevojčica u javnom prostoru, akušerskog nasilja, sve do femicida, najekstremnije manifestacije nasilja prema ženama. Ovaj period je obilježilo to da su žene progovorile, pa su u javnost dospjeli slučajevi seksualnog nasilja i uznemiravanja u različitim oblastima, kao što: je nasilje nad polaznicama škole glume, nasilje u istraživačkoj stanici Petnica i mnogi drugi slučajevi nasilja.

Istraživanje o nasilju u porodici i zloupotrebi vatrenog oružja pokazalo je na neadekvatne prakse institucija krivičnopravnog sistema u odgovoru na nasilje u porodici koje je počinjeno zloupotrebom vatrenog oružja ili prijetnjom da će oružje biti zloupotrijebljeno. Poseban segment u Izvještaju posvećen je bezbjednosti žena i djevojčica u javnom prostoru, na osnovu istraživanja o nasilju prema ženama i djevojčicama u javnom prostoru, koje je pokazalo da su javni prostori rodno neosjetljivi, da se žene ne osjećaju bezbjedno na neosvjetljenim ulicama, parkovima i gusto pošumljenim djelovima grada/sela, na mjestima oko klubova/kafana, šetališta i staza za trčanje, stajališta javnog prevoza.

Pored ekstenzivnog višegodišnjeg rada na istraživanju femicida u Srbiji i regionu, udruženje građanki FemPlatz napravilo je Interaktivnu mapu femicida u Albaniji, Crnoj Gori i Srbiji, na kojoj je predstavljeno 109 slučajeva femicida u periodu od 2020. do 2022.

U periodu na koji se odnosi Izvještaj, u Srbiji je ostvaren zakonodavni i strateški napredak, ali implementacija nije na zadovoljavajućem nivou. Pored ozbiljnog rada na adekvatnoj implementaciji propisa, od izuzetnog je značaja da, u narednom periodu, u društvu stvorimo atmosferu nulte tolerancije na diskriminaciju i nasilje prema ženama.

Izvor: Portal elle.rs

Pripremio: Ivan Čović

O pravima osoba s invaliditetom (OSI) u Crnoj Gori se jako teško može govoriti, kada ne postoji institucionalni mehanizam saradnje između Vlade i organizacija OSI.

To je, prilikom gostovanja u emisiji Pressing, koja se emituje na Gradskoj RTV, ocijenila Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Ova Vlada, naime, nije formirala Savjet za prava OSI, iako je lista predstavnica i predstavnika organizacija, koje su u njemu trebale participirati, objavljena još u februaru prošle godine.

Vlada je, takođe podsjeća Vujačić, ukinula Direktorat za zaštitu od diskriminacije OSI, koji je postojao u Ministarstvu ljudskih i manjinskih prava, odnosno ranijem Ministarstvu pravde, ljudskih i manjinskih prava.

„Poruka koju nam je, na taj način, Vlada poslala jeste da su pitanja i prava OSI jako nisko na njenoj agendi, ili da ih, možda, na na njoj uopšte i nema“, naglasila je ona

Govoreći o pristupačnosti saobraćaja u Crnoj Gori, izvršna direktorica UMHCG-a konstatovala je da je on, uglavnom, nepristupačan za OSI. 

Ona je dodala i da, kada je riječ o željezničkom saobraćaju, u Crnoj Gori imamo svega jedan voz, koji saobraća na relaciji Nikšić-Podgorica-Nikšić, pristupačan za OSI. 

„Takođe, moram podsjetiti i da imamo svega par lokalnih samouprava, na primorju, gdje su autobusi pristupačni za OSI, dok za avio saobraćaj to nikako ne možemo reći jer nemamo gejtove ili ambo-lifotve, koji bi omogućili da OSI mogu samostalno ulaziti i izlaziti iz aviona“, ispričala je Vujačić u Pressing-u. 

Po pitanju gradskog i međugradskog saobraćaja, napominje Vujačić, može se reći i da je on, uopšteno, jako nepristupačan. 

„U Podgorici, upravo zahvaljujući saradnji UMHCG-a i Glavnog grada, postoji prevoz od vrata do vrata, ali to, opet, nije dovoljno.“

Stoga bi, apelovala je ona, sve lokalne samouprave morale uložiti dodatne napore u razvijanju pristupačnijeg saobraćaja za OSI.

U decembru ove godine je, upozorila je Vujačić, rok da Crna Gora podnese drugi i treći Izvještaj, Komitetu Ujedinjenih nacija (UN), o sprovođenju Konvencije o pravima OSI.
„Mi, do danas, nemamo nikakvu informaciju da li je taj proces započet, ko njime koordinira i na koji način. Takođe, nemamo informaciju o tome da li je Vlada, uopšte, započela pripremu tog Izvještaja, koji Komitetu treba podnijeti najkasnije do decembra“, tvrdi ona.

Stoga, smatra izvršna direktorica UMHCG-a, nekoj narednoj Vladi neće biti teško da bude bolja od ove, „ali će joj biti jednostavno da bude ista ili gora od ove ukoliko ne uradi ništa ili uradi nešto na pogrešan mačin“.

Prema njenim riječima, naša država, vjerovatno, nema dovoljno kapaciteta ni kada je u pitanju korišćenje sredstava iz predpristupnih fondova Evropske unije (EU). 

Ona je mišljenja i da Crna Gora, nikada, nije u potpunosti (is)koristila ta sredstva.

„Ovo, definitivno, jeste zabrinjavajuće jer mi, kao država, nismo u poziciji da ne koristimo takve prilike i tolika sredstva, koja su jako značajna za sve građanke i građane Crne Gore“, izjavila je Vujačić. 

Zato bi se, prokomentarisala je ona, moralo adekvatnije procjenjivati, planirati i programirati dobijanje i, kasnije, korišćenje tih sredstava. Jer se, kako dalje pojašnjava, nama često dešavalo da dobijemo finansijsku podršku, ali da je ne iskoristimo u mjeri u kojoj smo je programirali i, samim tim, dobili priliku da unaprijedimo oblasti za koje apliciramo.

Na pitanje o pravima žena s invaliditetom u Crnoj Gori, Vujačić je stava da institucije, do sada, nisu prepoznale višestruku i intersekcijsku diskriminaciju kada su one u pitanju, niti su adekvatno, u oblasti rodne ravnopravnosti, definisale mjere, norme i propise kako bi se ona spriječila. 

Na kraju, kada je riječ o tome koliko se, zapravo, ne poštuju ljudska prava OSI, Vujačić je potkrijepila podatkom da Ministarstvo zdravlja, kao ni Kliničko-bolnički centar Crne Gore (KBC), nema Protokol o postupanju prema  OSI i komunikaciji s OSI.

„On bi, umnogome, olakšao ljekarima da pružaju adekvatniju zaštitu OSI. Jer mnoge OSI, upravo zato što nije definisano kako da se to radi na dostojanstven način, odbijaju bolničko liječenje. U mnogim bolnicama OSI ne mogu samostalno ni ući, nego ih unose i iznose, a da ne govorimo, tek, o ostalim stvarima(…)“, zaključila je, gostujući u Pressing-u Gradske RTV, Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG.

Pripremio: Milovan Marković

Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je, u okviru Konkursa za realizaciju programa Direktno otvaranje radnih mjesta – javni rad, odobreno angažovanje četiri personalna asistenata/kinje za osobe s invaliditetom (OSI). 

Programom se želi doprinijeti poboljšanju položaja određenih kategorija stanovništva, na tržištu rada, kroz zapošljavanje na privremenim poslovima pružanja usluge personalne asistencije za OSI, direktnim zapošljavanjem na tim pozicijama, kroz postizanje specifičnih ciljeva koji se odnose na: obezbjeđivanje podrške za život u zajednici uslugom personalne asistencije za četiri osobe s invaliditetom, i doprinos očuvanju i unaprjeđenju radnih sposobnosti i povećanju zapošljivosti posebno osjetljivih grupa nezaposlenih lica s evidencije Zavoda, kroz angažovanje četiri personalna asistenata, u periodu od tri mjeseca.

Stoga, pomenuta Usluga je obezbijeđena OSI, koji su korisnici ili članovi Udruženja, shodno prioritetima i raspoloživim finansijskim sredstvima. Asistencija se pruža po principu 1 na 1, s tim što korisnici/ce sami određuju satnicu, kao i kada, u kom trenutku i na kojem mjestu im je asistencija potrebna.

Javni rad je podržan od strane Zavoda za zapošljavanje Crne Gore i trajaće tri mjeseca.

Pripremila: Anđela Miličić

Budućnost crnogorske modne scene je na sigurnom putu sve dok je talentovanih ljudi poput mlade Tihane Prelević, uskoro diplomirane modne dizajnerke. U istraživanju kreativnih tehnika u tekstilnom dizajnu za diplomski rad, Batik i Šibori tehnike su u njoj osvijestile inovativnije stvaralačke ideje, koje najradije koristi u kreiranju unikatnih modela.

„Najveći izazov je zapravo bio sam proces kreiranja, kada sam osvijestila značenje eksperimenta. U umjetnosti se izražavamo ličnim empatičnim ekspresijama tj. osvješćivanjem svojih emocija. Tokom studija, imala sam i predmet Tekstil, kod profesorice Jelene Đukanović kod koje smo imali interesantna predavanja o tehnikama u tekstilnom dizajnu na kojima sam otkrila moje zanimanje za Šibori i Batik, koje su budile moje kreativne ideje“, priča Tihana.

Za modu se zainteresovala još u ranom djetinjstvu.

„Stilizovanje mojih sestara, pisanje sopstvenih komentara o revijama velikih brendova, kreiranje kolaža i uređivanje mog zamišljenog časopisa su prvi pokazatelji mog interesovanja za modu. Smatram da se umjetnost u Crnoj Gori ne prezentuje na zaslužen način. Nažalost, primjećujem da se moda razdvaja od umjetnosti pa se zato većina modnih dizajnera uklapa u skladu s promocijom površne priče“, kazala je Tihana za MNE Magazin.

Njene kreacije stvarene su emocijom i usredsređenošću na upoznavanju Šibori i Batik tehnika.

„Inspiracija za modele je bogata crnogorska fauna, koncentrisana u okolini Skadarskog jezera. Povezanost s biologijom mi je približila zamišljen koncept činjenicama koje su postavile jasnu osnovu. Svila je korišćena u kreiranju svih kreacija, međutim u kreiranju kraće haljine koja je isto za stvaranje motiva, dizajnirana nanošenjem voska na satenu, u donjem dijelu krojena je u kombinaciji s teksasom i prikazuje se veličanstveno. Teksas koji sam prvenstveno umotavala i vezivala, sklapajući ga u više nijansi plave boje, koje se kasnije prelamaju, sam odlučila spojiti sa svilom na koju je nanošen vosak“, kazala je Tihana.

Osim Batika koji joj je pokazao unikatni stil u dizajniranju, Šibori je još više dočarao njenu viziju da kroz kreacije jasno predstavi inspiraciju.

„Leptiri koje su me nadahnuli i inspirisali su mi ujedno pomogli da otkrijem težinu ovih tehnika, pa se kroz rad, eksperimentialni dio, zapravo ključni segment pokazao kao najvrjedniji u djelu. Kroz ovu simboliku sam obratila pažnju na formu, krila i boju koja me najviše motivisala da upoznam što više trikova u primjeni ove dvije tehnike“, kazala je mlada dizajnerka.

Kreacije za Tihanin diplomski rad nose određenu poruku.

„Poruka mojih kreacija jeste skretanje pažnje na manje poznate tekstilne tehnike, poruka da sve moje kolege istražuju i otkriju svoje inovativnije senzabilitete u oživljavanje kreativnih snova i ideja. Takođe sam stavila poseban akcenat na očuvanje nježnih vrsta u našoj zemlji“, kazala je Tihana.

Izvor: MNE Magazin

Pripremio: Ivan Čović

Trening za članove/ce Nezavisnog mehanizma za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u Crnoj Gori održan je u Bijelom Polju (29. i 30. juna), s ciljem jačanja kapaciteta, znanja i ekspertize o samoj Konvenciji, kao i modelima i instrumentima praćenja njene primjene.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Crne Gore uspostavio je početkom godine Nezavisni monitoring mehanizam za promociju, zaštitu i praćenje primjene Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom (UNCRPD) u Crnoj Gori, koji čini deset nevladinih organizacija i predstavnici  institucije Zaštitnika.

Na obuci koju su vodili Darijo Jurišić, zamjenik Ombudsmana za osobe s invaliditetom (Republika Hrvatska), Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i Miroslava-Mima Ivanović, izvršna direktorica Inicijative mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke) prvog dana razmatrane su teme:

Invaliditet kao pitanje ljudskih prava i pravna zaštita osoba s invaliditetom; Značaj Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom i Fakultativnog protokola uz Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom; Izvještavanje Komitetu UN-a o pravima osoba sa invaliditetom (izvještaj države i alternativni izvještaj); Zagovaranje prava osoba sa invaliditetom (državni i akteri civilnog društva).

Drugi dan obuke bio je posvećen temama:

Važnost mehanizama praćenja ostvarivanja prava (i interesa) osoba s invaliditetom; Iskustva Republike Hrvatske u implementaciji Konvencije o pravima osoba sa invaliditetom; Prepoznavanje invaliditeta kao pravnog i društvenog fenomena; Diskriminacija osoba s invaliditetom (međunarodno i nacionalno pravo i praksa).

Učesnici/ce su izrazili očekivanja da će Nezavisni monitoring mehanizam izvještavati prema Komitetu, kroz alternativni model izvještavanja, kao i da će snažno zagovarati model pristupa invaliditetu koji je zasnovan na ljudskim pravima.

Darijo Jurišić je pojasnio da invaliditet treba posmatrati kao pitanje ljudskih prava, te da osobe s invaliditetom čine značajan dio populacije ljudi širom svijeta (više od milijardu ljudi ili oko 15% svjetske populacije živi s invaliditetom), ali da su i dalje jedna od najmarginalizovanijih i najranjivijih društvenih grupa. Pojasnio je modele pristupa invaliditetu, model milosrđa (naglasak na zbrinjavanju, posebni uslovi, zaštita, drugi znaju šta je najbolje, velikodušni su i milosrdni); medicinski model (naglasak na rehabilitaciji i liječenju, identitet bolesnika i pacijenata); društveni model (naglasak na preprekama u sredini i obavezi društva da ih ukloni, samostalan život uz podršku); kao i model ljudskih prava koji polazi od toga da su ljudska prava univerzalna i nedjeljiva, te da invaliditet nije prirodno ograničenje.

Dalje, ukazao je na razvoj koncepta invalidnosti, od Deklaracije o pravima osoba s invaliditetom (1975.), preko Standardnih pravila o izjednačavanju mogućnosti za osobe s invaliditetom, do Konvencije UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, koja je prvi obavezujući međunarodni instrument o ljudskim pravima koji se odnosi na invaliditet (usvojena 2006. godine, otvorena za potpisivanje 2007).

Konvencija, kako je naveo trener Jurišić, pojmovima invaliditet kroz socijalni model, jer obavezuje sve (državu, lokalne zajednice, porodicu, pojedinca), kao i kroz model ljudskih prava, jer osobama s invaliditetom garantuje dostojanstvo, jednakost mogućnosti, autonomiju, slobodu izbora, puno učešće, pristupačnost (u svim područjima društvenog života). 

U odnosu na praćenje prava osoba s invaliditetom, pojasnio je da taj proces treba da prati uključivanje osoba s invaliditetom; utvrđivanje „nosilaca dužnosti“ i partnerskih organizacija, kao i jačanje kapaciteta osoba s invaliditetom i organizacija koje ih predstavljaju.  Naglasio je važnost bliskog savjetovanja i aktivnog uključivanja osoba s invaliditetom u proces donošenja odluka koje ih se tiču, uključujući proces praćenja sprovođenja Konvencije (podjednako se odnosi i na proces i na sadržaj). Konkretizovao je da praćenje obuhvata niz koraka, od prikupljanja podataka, do analize zakona i podataka, dokumentacije i izvještavanja, korektivnih mjera i dodatnih objašnjenja te, na kraju, evaluacije. Sve ove radnje su, kako je naveo, međusobno povezane i čine ciklus praćenja.

Trenerica Marina Vujačić pojasnila je obaveze država potpisnica Konvencije UN o pravima osoba sa invaliditetom u vezi sa izvještavanjem o sprovođenju Konvencije. Navela je da član 35 Konvencije propisuje rok u kojem je država dužna podnijeti prvi (inicijalni) izvještaj Komitetu UN o pravima osoba sa invaliditetom o mjerama koje je preduzela u sprovođenju Konvencije, a da svako naredno izvještavanje (periodično) određuje Komitet u svojim Zaključnim razmatranjima koja slijede nakon razmatranja inicijalnog izvještaja. Nadalje, ona je pojasnila da osim zvaničnih izvještaja koje je dužna podnositi država potpisnica Konvencije, postoje takozvani alternativni izvještaji, ili izvještaji iz sjenke koje mogu podnositi nevladine organizacije koje se bave pravima osoba s invaliditetom, prvenstveno organizacije osoba s invaliditetom i organizacije za osobe s invaliditetom (roditeljska udruženja), ali i druge organizacije civilnog društva i nezavisne institucije, kakva je na primjer institucija Zaštitnika ljudskih prava i sloboda. Trenerica Vujačić je izrazila očekivanje da će novouspostavljeni Nezavisni monitoring mehanizam imati kapacitet da podnese alternativni izvještaj.

Kako je navela, Alternativni izvještaj, u koordinaciji Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), podnijela je Neformalna koalicija organizacija osoba s invaliditetom i roditeljskih udruženja. Ovaj izvještaj, za razliku od izvještaja države, akcenat je stavljao na tome šta je država propuštila da uradi, a preuzela je kao obavezu u skladu s ratifikovanom Konvencijom, ali i na onome što je država uradila suprotno Konvenciji i njenim odredbama.

Trenerica Miroslava-Mima Ivanović izlaganje je započela s pojmovnikom invaliditeta, i to: oboljenja; povrede; oštećenja; invalidnosti i invaliditeta. Ukazala je na definiciju invaliditeta po Konvenciji UN-a o pravima osoba sa invaliditetom, prema kojoj „Osobe s invaliditetom obuhvataju osobe koja imaju dugoročna fizička, mentalna, intelektualna ili senzorna oštećenja koja u sadejstvu s različitim barijerama mogu otežati puno i efektivno učešće ovih osoba u društvu na osnovu jednakosti s drugima.” U odnosu na datu definiciju pojasnila je da invaliditet čini sadejstvo dugoročnih oštećenja i barijera.  Podsjetila je na Zakon o Amerikancima/kama s invaliditetom, koji se ne odnosi na oštećenja koja su prolazna i mala. Prema ovom Zakonu, „prolazno oštećenje je oštećenje s stvarnim ili očekivanim trajanjem od 6 mjeseci ili manje.” Dodala je da su, prema Konvenciji, države potpisnice dužne da priznaju da su sve osobe jednake pred zakonom, da zabranjuju bilo kakvu diskriminaciju po osnovu invalidnosti i garantuju svim osobama s invaliditetom jednaku i efektivnu pravnu zaštitu od diskriminacije po bilo kom osnovu. Takođe, pojasnila je da su države potpisnice dužne da preduzimaju sve odgovarajuće korake kako bi osigurale pružanje razumnih adaptacija, kao i posebne mjere neophodne za postizanje i ubrzavanje de fakto jednakosti osoba s invaliditetom.  

Trenerica Ivanović je konkretozovala da osoba s rijetkim invaliditetom može da traži prilagođavanje koje izlazi izvan okvira svih standarda pristupačnosti, te da je tada riječ o razumnim adaptacijama koje predstavljaju neophodne i odgovarajuće modifikacije i prilagođavanja koje ne predstavljaju nesrazmjeran ili neprimjeren teret, a potrebne su u konkretnim slučajevima.  

Nezavisno tijelo uspostavljeno je u okviru projekta Podrška nezavisnom monitoringu UNCRPD, koji institucija Zaštitnika realizuje uz tehničku podršku sistema Ujedinjenih nacija (UN) u Crnoj Gori. Projekat predstavlja dio dvogodišnje inicijative Unapređenje inkluzije djece i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori finansirane od strane Partnerstva Ujedinjenih nacija za prava osoba sa invaliditetom, koju realizuju UNICEF, Program Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori.

Izvor: Portal ombudsman

Pripremio: Ivan Čović

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda donio je mišljenje po Pritužbi Saveza slijepih Crne Gore (SSCG) na diskriminaciju tokom lokalnih izbora koji su prošle jeseni održani u 13 opština.

Na lokalnim izborima koji su u trinaest opština održani 23. oktobra 2022, prilikom upotrebe šablona za glasački listić, birači s oštećenjem vida stavljeni su u nejednak položaj u odnosu na druge osobe i povrijeđeno je njihovo pravo na tajnost glasanja. Nije sigurno utvrđeno i da li je na svim biračkim mjestima bilo propusta prilikom upotrebe šablona za glasački listić.

To, pored ostalog, proizlazi iz Mišljenja Zaštitnika ljudskih prava i sloboda (Ombudsman) na Pritužbu SSCG da na tim izborima ni na jednom biračkom mjestu nisu bili na raspolaganju propisani šabloni, zbog čega je, kako tvrde, došlo do povrede tajnosti glasanja, ponovljene i direktne diskriminacije, a naveli su i da su prekršeni i brojni standardi, smjernice i zakonske norme.

SSCG podnio je Ombudsmanu Pritužbu zbog neposredne diskriminacije i povrede prava tajnosti glasanja birača s oštećenjem vida, prilikom korišćenja šablona za glasački listić za glasanje na lokalnim izborima u 13 crnogorskih opština. U Pritužbi, oni navode da je primjena šablona pokazala da on ima određene, ozbiljne nedostatke, te da ga treba što hitnije unaprijediti.

Ukazali su i na ranije inicijative Saveza i Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), za izmjene propisa i da je sugerisana njihova primjena, kako bi se obezbijedili uslovi za samostalno i tajno glasanje osoba s invaliditetom (OSI). Tvrde, međutim, da opštinske izborne komisije u Glavnom gradu Podgorici, te opštinama Bar, Bijelo Polje, Budva, Danilovgrad, Žabljak, Zeta, Kolašin, Plav, Plužine, Pljevlja, Rožaje i Tivat, nisu ispoštovale pravila.

U Pritužbi su dodali i da su predstavnici Opštinske izborne komisije (OIK) u tim opštinama “obmanuli birače oštećenog vida”, jer su najavili da će primijeniti smjernice Državne izborne komisije (DIK).

U Mišljenju na Pritužbu, koje potpisuje zamjenica zaštitnika Nerma Dobardžić Kurti, navodi se da su se na zahtjev zaštitnika izjasnile izborna komisija Glavnog grada, Rožaja, Bara i Bijelog Polja, da su se nakon urgencija, izjasnile i OIK Danilovgrad, Tivat i Plav, ali i da se skoro polovina opštinskih izbornih komisija nije izjasnila u vezi s Pritužbom.

Nakon uvida u izjašnjenja, piše u Mišljenju, „Zaštitnik zapaža da IK Glavnog grada, OIK Bar i Bijelo Polje, u suštini nisu osporile da je prilikom korišćenja šablona za glasanje došlo do nepravilnosti”, te da su stavile poseban akcenat na opisivanje problema tehničke i druge prirode s kojima su se suočile, a koji su u konačnom dovele do tih nepravilnosti”.

Iz tih OIK, pored ostalog, navedeno je da su na vrijeme pokrenule postupke nabavke, ali da su ih štamparije informisale da ne mogu da do traženog datuma isporuče šablone za glasačke listiće koji odgovaraju propisanim zahtjevima, da na rubovima proreza imaju metalne prstenove, da nisu opremljene za štampanje tog materijala po novim standardima ili da, ako su i obezbijedili šablone u plavoj boji, kako je propisano, zbog broja koalicija, političkih partija i kandidata Bijelo Polje nije postojala i tehnička mogućnost ugradnje metalnih prstenova oko kružnog proreza za broj. Iz OIK Bijelo Polje naveli su i da su za šablon dobili saglasnost Saveza slijepih.

OIK Danilovgrad i Tivat odgovorile su slično i navele da su obezbijedile potrebne uslove za glasanje birača s oštećenjem vida i drugih osoba s invaliditetom.

OIK Rožaje navela je da nisu dobili nijedan prigovor niti pritužbu vezano za neposrednu diskriminaciju i povredu prava tajnosti glasanja birača s oštećenjem vida. Slično su odgovorili i iz OIK Plav.

Zaštitnik je u Mišljenju naveo  da je, u cjelini posmatrano, na izborima 23. oktobra 2023, bilo propusta prilikom upotrebe šablona za glasački listić, da je to birače s oštećenog vida stavilo u nejednak položaj u odnosu na ostvarenje biračkog prava, odnosno tajnosti glasanja, ali navodi i da se nije sa sigurnošću moglo utvrditi da je na svim biračkim mjestima došlo do propusta prilikom upotrebe šablona za glasački listić.

Kako se skoro polovina opštinskih izbornih komisija nije izjasnila u vezi s Pritužbom, Zaštitnik je mišljenja da su time propustile da eventualno argumentovano opovrgnu pritužbene navode.

Takođe, navodi da problemi s kojima su se suočile pojedine izborne komisije u postupku obezbjeđivanja šablona, „ne predstavljaju dovoljno objektivno i razumno opravdanje za nepovoljno postupanje prema biračima s oštećenjem vida”.

„Ovakvi i drugi problemi moraju se pravovremeno i efikasno rješavati kako bi birači s oštećenjem vida biračko pravo mogli ostvarivati bez diskriminacije, na bazi jednakosti s drugima”, piše u Mišljenju Dobardžić Kurti.

Opštinskim izbornim komisijama na koje se pritužba odnosi, ona je preporučila da u svim budućim slučajevima dosljedno primjenjuju relevantne nacionalne i međunarodne propise, radi ostvarivanja biračkog prava osoba s invaliditetom.

Šablon za birače s oštećenjem vida plotiran je na predsjedničkim izborima 2013. a u Zakon o izboru odbornika i poslanika ušao je 2014.

Izvor: portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović