Željko

Željko

sreda, 26 jul 2023 07:03

VRSTE RAZUMNIH ADAPTACIJA

Sljedeći tipovi adaptacija su definisani kao razumne adaptacije:

- Bez tehnologije: Adaptacija koja košta malo ili nimalo novca... U pitanju je: vrijeme, podrška i kreativnost (npr. dodatno vrijeme za pripremu za pojedinca ili sistem arhiviranja u boji);
- Niskotehnološke: Bilo koja adaptacija koja je, tehnološki, jednostavna i/ili nesofisticirana, te lako dostupna u većini kancelarija (npr. zamjena nepristupačne pristupačnom kvakom, obezbjeđivanje lupe).
- Visokotehnološke: Svaka adaptacija koja koristi napredne ili sofisticirane uređaje (npr. softver za čitanje s ekrana sa sintetizovanim govorom).

Primjeri mogućih razumnih adaptacija: 

- Restrukturiranje posla

Restrukturiranje posl(ov)a, kao oblik razumne adaptacije, može uključivati preraspodjelu ili oslobađanje marginalnih funkcija posla. Restrukturiranje poslova se, često, ostvaruje zamjenom marginalnih funkcija posla, koje ne može obavljati osoba s invaliditetom, za marginalne radne funkcije koje obavlja jedan ili više zaposlenih. Zaposleni mora biti u stanju da obavlja osnovne funkcije posla, ali kada je moguće ukloniti određene i, po svemu, nebitne zadatke iz radnih zahtjeva zaposlenog - to treba učiniti.

Primjer: Poslodavac ima dva službenika za obradu podataka. Kucanje na računaru je suštinska funkcija, korišćenje telefona je marginalna. Ako kvalifikovani službenik, za obradu podataka, ima oštećenje govora, bilo bi razumno dodijeliti funkciju korišćenja telefona zaposlenom bez oštećenja govora, u zamjenu za podnošenje zahtjeva tog zaposlenog.

Poslodavac nije obavezan da preraspodijeli osnovne funkcije posla.

Razumna adaptacija može biti promjena načina, tj. kada i kako se obavljaju osnovne funkcije posla. To uključuje: 

Prerasporedjelu posla, na postojećoj platformi, među saradnicima.

Primjer: Ako sekretarica ima oštećenje vida, koje je sprječava da kuca u malim prostorima i na malim obrascima, kad god bi trebalo pripremiti takve formulare, oni bi mogli biti dodijeljeni drugoj sekretarici/sekretaru, koji nema oštećenja vida. U zamjenu, sekretarica s invaliditetom bi mogla preuzeti jednu dužnost kolege, kao što je podnošenje dokumenata.

- Eliminacija nebitih zadataka

Primjer: Ako dio posla nije neophodan, može se u potpunosti eliminisati. Poštar, umjesto da putuje u poštu u ranim jutarnjim satima, može da sačeka redovnu isporuku pošte.

- Preraspodjela posjete pristupačnim prostorima

Primjer: Serviser, koji je koirisnik kolica, može servisirati pristupačne lokacije, dok bi ostala mjesta mogla biti dodijeljena nekom ko nema prepreke u kretanju.

- Dozvolite rad u okruženju koje nije tradicionalno

Primjer: Anketar može obavljati pozive, na određenoj liniji, od kuće, umjesto da redovno dolazi u nepristupačnu kancelariju da bi obavio pozive.

- Izmjena rasporeda rada i fleksibilne smjernice za odsustvo

Promjena redovnog radnog rasporeda, ili uspostavljanje fleksibilne politike odsustva, može biti razumna adaptacija, osim ako ne bi izazvala nepotrebne komplikacije. Izmijenjeni rasporedi rada mogu uključivati fleksibilnost radnog vremena ili radne nedelje, te skraćeno radno vrijeme.

Osobe čija invalidnost, možda, iziskuje modifikovani raspored rada uključuju pojedince:

- Kojima je potreban poseban medicinski tretman zbog svoje invalidnosti (kao što su, recimo, ljudi koji imaju kancer, HIV/AIDS ili psiho-socijalni invaliditet);
- Kojima su potrebni periodi odmora (uključujući neke ljude koji imaju multiple sklerozu, kancer, dijabetes, respiratorna oboljenja ili mentalne oboljenja); i
- Na čija oštećenja (kao što je dijabetes) utiču rasporedi ishrane ili spavanja.

Politike fleksibilnog odsustva treba smatrati razumnom adaptacijom kada OSI zahtijevaju odmor sa posla zbog svoje invalidnosti. Poslodavac, generalno, nije obavezan da obezbijedi dodatno plaćeno odsustvo, kao adaptaciju, ali bi trebalo da razmotri mogućnost korišćenja naplaćenog odsustva, ili odsustva bez naknade, gdje to neće izazvati nepotrebne komplikacije.

Osobe s invaliditetom mogu zahtijevati fleksibilno odsustvo zbog:

- Liječenja u vezi s invalidnošću;
- Popravke proteze ili opreme;
- Privremenih nepovoljnih uslova u radnom okruženju (kvar klima-uređaja, koji izaziva temperaturu iznad 85 stepeni, može ozbiljno škoditi stanju osoba sa multiplom sklerozom);
- Obuke za korišćenje asistivne tehnologije ili psa vodiča. (Ukoliko se asistivna tehnologija koristi na poslu i pruža se kao razumna adaptacija, te i ako drugi zaposleni prolaze obuku, tokom radnog vremena, onda zaposleni s invaliditetom treba da se obuči tokom radnog vremena, bez potrebe za odsustvom).

Neke osobe s invaliditetom nisu u mogućnosti da rade standardnim radnim danima, od 9.00 do 17.00 časova, ili standardnom radnom nedjeljom od ponedjeljka do petka. U zavisnosti od prirode radnog zadatka i operativnih zahtjeva, promjene u rasporedu i satima rada mogu biti razumna adaptacija, sve dok ne dovode do nepotrebnih komplikacija.

Primjer: Zaposleni koji ide na dijalizu bubrega nije u mogućnosti da radi dva dana, jer je tretman dostupan samo tokom radnog vremena radnim danima. U zavisnosti od prirode posla, moguće je obavljati radne zadatke kod kuće, vikendom, tri dana u nedelji i/ili kao honorarni radnik.

- Modifikacija ili kupovina opreme i uređaja

Kupovina opreme, ili promjena postojeće, može biti efikasna adaptacija za osobe s mnogim vrstama invaliditeta. Postoji, naime, mnogo uređaja koji omogućavaju ljudima da prevaziđu postojeće barijere za obavljanje funkcija posla. Ovi uređaji se kreću od veoma jednostavnih rješenja, kao što je elastična traka - koja može omogućiti osobi s cerebralnom paralizom da drži olovku i piše - do visokotehnološke elektronske opreme, kojom mogu upravljati pokretima glave ili usta osobe koje ne mogu da koristiti svoje ruke.

- Teletipske mašine (TTI), telekomunikacioni uređaji za osobe s oštećenjem sluha (TDD), tekstualni telefoni (TT) ili video telefoni, koji omogućavaju osobama s oštećenim sluhom i/ili govorom da komuniciraju preko telefona;

- Telefonska pojačala za osobe s oštećenim sluhom; 
- Specijalni softver za standardne računare i drugu opremu za uvećanje štampanja, ili pretvaranje dokumenata u izgovorene riječi, za osobe s oštećenjem vida;
- Taktilne oznake na opremi na Brajevom pismu, ili sa uzdignutim slovima, za osobe s oštećenjem vida;
- Telefonske slušalice, zvučnici i prilagodljivi prekidači za svijetlo za OSI;
- Govorni kalkulatori za osobe s oštećenjem vida;
- Stolovi sa podignutim ili podesivim visinama za zaposlene koji su korisnici kolica;
- Modifikovane kontrole opreme za ručni i nožni rad za osobe s ograničenom kontrolom ruku ili nogu;
- Naslon za ruke, za tastaturu, koje su postavljene na tastaturi, kako bi spriječile osobe s oštećenjem motoričke kontrole da pogrešno klikaju tastere;
- Klipbordi za zaposlene s manuelnim oštećenjima;
- Displeji na Brajevom pismu, koji se mogu osvježiti, ili Brajev štampač za osobe s oštećenjem vida.

Poslodavac je u obavezi da obezbijedi samo opremu koja je potrebna za obavljanje posla. Ne postoji, na primjer, obaveza da se obezbijedi oprema koju pojedinac, redovno, koristi u svakodnevnom životu, kao što su: naočare, slušni aparat ili kolica. Poslodavac može biti u obavezi da obezbijedi stvari ove prirode ako su one neophodne za obavljanje posla, tj. ako predstavljaju vid razumne adaptacije.

Primjer: Zaposleni sa smanjenom pokretljivošću posjeduje i koristi kolica. Međutim, ako posao zaposlenog zahtijeva kretanje između zgrada koje su udaljene, a smanjena pokretljivost zaposlenog onemogućava upravljanje kolicima na toj udaljenosti, ili ako teški tepisi sprječavaju kretanje ručnih kolica, onda vid razumne adaptacije može biti da se zaposlenom/oj obezbijede motorna kolica na radu.

- Obuke

Treba obezbijediti razumne adaptacije, kada je to potrebno, kako bi se zaposlenima s invaliditetom pružila jednaka prilika da imaju koristi od obuka, koje bi im koristile kako bi bolje i efikasnije obavljali svoj posao i napredovali u njemu. Potrebna adaptacija može uključivati obezbjeđivanje:

- Pristupačne lokacije za obuku;
- Materijala za obuku u alternativnim formatima (npr. krupna štampa, Brajevo pismo, audio traka ili elektronski format) za prilagođavanje;
- Prevodioce na znakovnom jeziku ili titlove.

- Izmjena politika

Izmjene politika mogu uključivati:

- Promjenu politike radnog mjesta, koja zabranjuje nešto što je zaposlenom/oj s invaliditetom neophodno kako bio obavljao/la svoj posao (npr. dozvoljavanje da OSI bude u pratnji psa vodiča, dozvoljavanje unošenja hrane na radnom mjestu za osobe s dijabetesom, dozvoljavanje unošenja ličnih stvari u radni sto za osobe sa psihosocijalnim invaliditetom);
- Razvoj procedura hitne evakuacije, kako bi se obezbijedio efikasan izlaz za zaposlene sa poteškoćama u kretanju u slučaju nužde;
- Obezbjeđivanje pristupačnog parkinga za zaposlenog s dozvolom za parkiranje, namijenjen OSI.

- Modifikacija fizičke lokacije (zgrada i objekat)

Aktivnosti zapošljavanja moraju se odvijati u integrisanom okruženju. Zaposleni s invaliditetom ne mogu biti odvojeni u određene/zasebne objekte ili djelove objekata. To znači da će poslodavac, možda, morati da ukloni ili izmijeni arhitektonske barijere, kako bi se obezbijedila strukturalna pristupačnost radnom mjestu. Međutim, od poslodavca se ne traži da izvrši strukturne promjene koje su nerazumne i koje bi nametnule nepotrebne komplikacije.

U postojećim strukturama, promjene su neophodne do mjere da omoguće zaposlenom s invaliditetom da obavlja osnovne funkcije posla, uključujući pristup radnom mjestu i uobičajenim pratećim objektima kao što su: toaleti, česme i trpezarije.

Nestrukturne promjene su, umjesto strukturnih, dozvoljene ako postižu isti rezultat. Primjeri uključuju:

- Obuka se održava na lokaciji bez pristupačnog toaleta. Umjesto da mijenjate toalet, trening se može premjestiti na pristupačnu lokaciju/prostoriju;
- Česma je previsoka za osobu koja koristi kolica. Umjesto spuštanja crijeva za piće, mogu se postaviti dozeri šoljica;
- Obezbjeđivanje čitača i provajdera pristupa komunikaciji ili ličnih asistenata.

Pojedinci sa senzornim oštećenjima (npr. oštećenje vida, oštećenje sluha i oštećenje govora) treba da budu u stanju da efikasno komuniciraju sa drugima, po potrebi, za obavljanje njihovih radnih obaveza. Takođe, treba da imaju pristup informacijama potrebnim za posao. Identifikovanje potreba zaposlenog, u vezi sa specifičnim zadacima posla, odrediće da li i kada može biti potreban prevodilac, čitač ili drugi provajder pristupa komunikaciji.

Razumna adaptacija može biti obezbjeđivanje čitača za osobu s oštećenjem vida, ako to ne bi predstavljalo nepotrebne poteškoće. U nekim situacijama, na poslu, čitač može biti najefikasnija i najefektivnija adaptacija, ali u drugim situacijama, recimo, oprema može omogućiti osobi s oštećenjem vida da tačnije obavlja poslove.

Primjer: Socijalni radnik, koji je osoba s oštećenim vidom, traži od čitača papirologiju, intervjue i izradu izveštaja. Čitač bi mogao biti obezbijeđen nekoliko sati dnevno. Ako se materijali za čitanje sastoje od složenog ili tehničkog materijala, onda čitačev rječnik i nivo čitanja treba da budu srazmjerni dokumentima koji se čitaju.

Provajderi pristupa komunikaciji (npr. tumači znakovnog jezika ili titlovi u realnom vremenu), po potrebi, mogu biti razumna adaptacija za osobu s oštećenjem sluha, pod uslovom da to ne predstavlja nepotrebnu komplikaciju.

Primjer: Osoba s oštećenjem sluha konkuriše za posao daktilografa. Možda će biti potrebno obezbijediti kvalifikovanog tumača, za intervju za posao, jer podnosilac zahtjeva i anketar moraju da komuniciraju, u potpunosti i efikasno, kako bi procijenili da li je kandidat kvalifikovan za obavljanje posla. Međutim, kada se zaposli, ako zaposleni radi činovničke poslove, računarske aplikacije ili druge poslove - koji ne zahtijevaju mnogo verbalne komunikacije - prevodilac će, možda, biti potreban samo povremeno. Prevod može biti neophodan za situacije obuke, sastanke osoblja ili zabave zaposlenih, tako da ova osoba može, u potpunosti, učestvovati u tome. Komunikacija na poslu može se odvijati na različite načine, u zavisnosti od situacije, kao što su pisane bilješke, potpisivanje od strane drugih zaposlenih, koji su prošli osnovnu obuku za znakovni jezik, ili kucanje na računaru.

Obezbjeđivanje pomoćnika, po potrebi, može biti razumna adaptacija za OSI ako to ne predstavlja nesrazmjeran teret. Primjeri uključuju:

- Možda će biti potreban pomoćnik za preuzimanje predmeta na policama, dosijea ili selektivno pomaganje osobi s kvadriplegijom na drugim dužnostima.
- Možda će biti potreban pomoćnik da pomogne osobi s oštećenjem vida koja mora putovati do posla.

Preraspoređivanje na upražnjeno radno mjesto i laka dužnost

Ako zaposleni razvije svoj invaliditet nakon što je na poslu, te više ne može obavljati osnovne funkcije svog posla, poslodavac će, možda, morati da ga prerasporedi na upražnjeno radno mjesto u agenciji ili u Vladi Distrikta, ako to ne predstavlja nesrazmjeran teret. Nova pozicija treba da bude ona za koju je zaposleni kvalifikovan i za istu platu. Preraspoređivanje, od zaposlenog, ne zahtijeva konkurisanje za novu poziciju.

Preraspoređivanje od poslodavca ne zahtijeva da prekrši sistem radnog staža, ili Kolektivni ugovor, po kome neko drugi ima pravo na upražnjeno radno mjesto. Preraspoređivanje treba razmatrati samo ako ne postoje razumni uslovi koji bi omogućili zaposlenom da obavlja osnovne funkcije svog trenutnog posla.

Preraspoređivanje zaposlenog s invaliditetom, na lakši posao, može biti potrebno, kao razumna adaptacija, u zavisnosti od toga kako je osmišljen program lakih obaveza poslodavca. Ako poslodavac rezerviše određene poslove, za laka radna mjesta, umjesto da stvara laka radna mjesta po potrebi, on mora premjestiti zaposlenog na upražnjeno, rezervisano radno mjesto kao razumnu adaptaciju ako:

- Zaposleni ne može da obavlja svoju trenutnu poziciju, zbog invaliditeta, sa ili bez razumnih adaptacija; 
- Zaposleni može obavljati lakši posao, sa ili bez razumnih adaptacija; 
- Preraspoređivanje ne bi nametnulo nesrazmjeran teret. To zato što su preraspoređivanje, na upražnjeno radno mjesto, te odgovarajuće promjene politike poslodavca oblici razumnih adaptacija koje zahtijeva ADA, bez nepotrebnih poteškoća. 
- Međutim, ne postoji zahtjev za stvaranje lake radne pozicije ili bilo koje druge pozicije prema ADA.

- Ostale adaptacije

Postoji, takođe, mnogo drugih adaptacija koje mogu biti efikasne za osobe s različitim invaliditetima na različitim poslovima. Neke adaptacije, koje bi mogle biti prikladne, uključuju:

- Zaposleni vrši sporadične posjete kući radi inspekcije. Kilometraža se naplaćuje kao dio posla. Umjesto toga zaposlenom, koji ne vozi, može biti dozvoljeno da, umjesto ličnog automobila, koristi taksi;
- Na radnom mjestu za održavanje prima se osoba s intelektualnim invaliditetom. Poslodavac može ponuditi korišćenje trenera za posao za individualizovane usluge obuke na radnom mestu;
- Osoba s intelektualnim invaliditetom može zahtijevati da se zadaci i uputstva šalju e-poštom, a ne usmeno.
- Ako invalidnost osobe otežava dolazak u kancelariju, a posao se može obavljati van lokacije, adaptacija može biti i da se osobi omogući da radi od kuće.

Vrijeme i pregled adpatacije da bi se obezbijedila efikasnost

Kada se adaptacija odobri, trebalo bi je sprovesti što je prije moguće.

U roku od četiri do šest nedelja, nakon što je adaptacija odobrena, poslodavac treba da procijeni njenu efikasnost u omogućavanju zaposlenom da obavlja osnovne funkcije posla. Ukoliko postoji potreba za dodatnom adaptacijom, ili izmjenama postojeće, poslodavac treba da izvrši ponovnu procjenu.

Ako adaptacije nisu efikasne i ne postoje druge, koje bi mogle pomoći zaposlenom u obavljanju osnovnih funkcija posla, onda će se razgovarati o adaptaciji na upražnjeno radno mjesto u Agenciji ili u Vladi Distrikta.

Pripremio i s engleskog preveo: Milovan Marković

Izvor: Office of Disability Rights

Za Milana ne postoji „ne mogu” i „teško mi je”, za Milana ne postoji predaja već samo mogu brže, mogu bolje, mogu jače. Milan nije kao većina nas koji svakodnevno tražimo izgovor da ne uradimo nešto, da pronađemo prečicu, da se izvučemo ako možemo i posao ostavimo za sJutra. Milan je šampion, učesnik dvije Paraolimpijade, dobitnik mnogih sportskih nagrada. Milan Petrović je s oštećenjem vida.

„Kao osoba s invaliditetom ne mogu da uradim neke stvari. Međutim, sve što radim, radim iz ljubavi. Nažalost, nas parasportista nema u medijima, rijetko se piše, još ređe priča... Kad nekome kažem šta sam postigao, osećam da me gledaju kao da sam bio na Mesecu. Zbog toga mi je ponekad muka u želucu, zaboli me, ali ih shvatam, razumem zašto je tako“, rekao je Milan za Sportal.

Ovaj hrabri Leskovčanin je predstavljao Srbiju na brojnim velikim takmičenjima, samo da izdvojimo Paraolimpijade u Londonu 2012. i Tokiju 2020, a njegova specijalnost je tandem bicikl. Međutim, nedavno je napravio veliki korak - učestvovao je na međunarodnoj trijatlonskoj trci.

„Bila mi je to želja od ranije, da budem deo „Ajronmen” takmičenja. Već sam uspevao da odradim polu-distance, ali nisam znao da li mogu da izdržim do kraja. Inače, volim dugačka takmičenja, jer mi je sve kratko previše stresno. Tako sam zajedno s Vladimirom Lazarevićem odlučio da se prijavim za „X man” takmičenje u Rumuniji, u Oradei. Organizatori su nas prihvatili s oduševljenjem jer sam bio jedini takmičar s invaliditetom. Znači, ne postoje odvojene trke, svi kreću zajedno.

Da vam bude jasnije, u trijatlonu se prvo pliva 3,8 kilometara, zatim se vozi bicikl 180 kilometara i na kraju trči 42 kilometra.

Plivanje nam nije bio problem. Dok plivamo, Lazar i ja smo povezani gumom, tako da mogu da držim pravac do cilja. Vozimo tandem bickl koji je moja specijalnost. Nažalost, imali smo problema s gumom i izgubili smo oko 20 minuta. Takođe, stalno je padala i kiša. Najviše me je namučilo trčanje, negde između 20 i 30 kilometra. Sve mi se odužilo, Trčalo se nekoliko krugova gradom i kada sam naučio stazu, postalo mi je lakše. Posle 30 kilometra sam rekao: „To je to, nema nazad, idemo do kraja. Iako se takmičimo jedni protiv drugih, moram da kažem i da se usput pomažemo, bodrimo da ostanemo na nogama da izdržimo.“

I, kada je prošao kroz cilj, Milan nije mogao da vjeruje.

„Imali smo vreme od 12 sati i 12 minuta, bili smo 39-40 od ukupno 86 takmičara. Verujte mi, još sam zbunjen i naježim se kada se setim koliko su nas svi podržavali, nosili i bodrili u Rumuniji. Bio sam jedini takmičar s invaliditetom, što je retkost. Tražio sam na internetu slične primere i video da nas ima trojica-četvorica na svetu. Svi komentari koji smo dobili su bili super pozitivni, pokupili smo najviše simpatija i oduševljen sam.“

Milan kaže da ne zna kada će ponovo da se takmiči u trijatlonu i da napadne lični rekord.

„Tražim nešto u blizii Srbije, zbog troškova naravno, Za sada, nemam planove vezane za trijatlon, ali znam da nema stajanja. Jednom kada uđeš u ovaj svet, postaješ deo. Što se tandembicikla tiče, u avgustu me očekuje Evropsko prvenstvo u Roterdamu na kojem imam velike ambicije“, podvukao je Milan Petrović.

Izvor: Portal sportal.blic.rs

Pripremio: Ivan Čović

Ustanova za fizičku kulturu Valis, koja gazduje SRC Petnica, postavila je lift stolicu za osobe s invaliditetom na petničkom olimpijskom bazenu.

SRC Petnica i bazeni postoje već skoro 40 godina, a ovo je prvi put da se i osobama s invaliditetom postavljanjem lift stolice omogućio pristup bazenu. Lift stolica je mobilna, postavljena je u plićem delu olimpijskog bazena i dostupna je svima kojima je neophodna pomoć za ulazak u bazen. Cilj nam je da bazen učinimo dostupnim svima za korišćenje i ne postoji razlog zašto osobe s invaliditetom ne bi koristili bazen. To nije pitanje ugođaja za njih, već i važan segment u velikom broju medicinskog tretmana. Razumevanje potreba osetljivih društvenih grupa i kreiranje usluga socijalne zaštite u skladu s tim potrebama, jedan je od važnih koraka ka jačanju osetljivih grupa i društva u celini i kao direktor UFK Valis ponosan sam što smo realizovali i ovu inicijativu ispred grada Valjeva. Svakako smo raspoloživi da izlazimo u susret svim našim sugrađanima, posebno onim ugroženim“, kazao je direktor UFK Valis Željko Ostojić.

Član Gradskog vijeća Vladimir Mišković, iskazao je zadovoljstvo i naglasio značaj postavljanja lift stolice.

„Ova pomagala su poslednja, ali daleko od toga da su jedina investicija u stvaranje uslova za ravnopravniji život osoba s invaliditetom. U tom smislu, Valjevo se trudi da bude primer dobre prakse u ovoj oblasti. Ono što smo obećali, ispunili smo i drago mi je da smo uživanje u SRC Petnica približili i osobama s invaliditetom. Samo oni ljudi čija je želja bila da samostalno koriste usluge bazena, znaju koliko su lift i stolica značajni. Neki od njih će, možda po prvi put ući u SRC Petnica i plivati u bazenu, što mi je posebno drago“, naglasio je Mišković.

Izvor: Portal vamedia.info

Pripremio: Ivan Čović

„Dvadesetšestogodišnja Maša Stojković iz Bora ne može da pronađe odgovarajući stan u Beogradu u koji bi trebalo da se preseli nakon što izađe iz studentskog doma. Razlog je, kako pretpostavlja, samo to što je u  kolicima, iako je, zapravo, ova diplomirana pravnica potpuno samostalna“, piše Nova.rs.

Maša je dobila stalan posao u Prvom Osnovnom sudu, međutim predrasude stanodavaca su, nažalost, jače“, piše Nova.rs.

Zato je probala da „ubrza stvar“, tako što je na skoro svaku banderu u ulici Vojvode Stepe na Voždovcu zalijepila oglas u kom traži stan. Ipak, ni ovaj metod, za sada, nije dao efekta, a ona objašnjava s kakvim se sve situacijama susrijetala.

Dovoljno je da izgovori tu famoznu riječ „kolica“ i potencijalne gazde i stanodavci momentalno odustaju i smišljaju izgovore.

Kako prenosi portal Nova.rs, Maša godinama živi u Beogradu gdje je završila i osnovnu i srednju školu, a potom i osnovne akademske studije na Pravnom fakultetu. Trenutno završava i master na istom fakultetu i živi u studentskom domu na Voždovcu. Uskoro bi trebalo da izađe iz doma s obzirom na to da je stupila u radni odnos u Prvom Osnovnom sudu. Tada je naišla na, kako kaže, do sada najveću prepreku u svom životu.

„Smatraju nas nesposobnima, misle da mi ne možemo ništa sami, pa se plaše da nas prihvate. Tako i stanodavci. Verovatno misle da ću demolirati stan pošto sam u kolicima ili se plaše da neću imati novca da ga platim. Međutim, ja sam potpuno samostalna osoba i još uvek ne mogu da verujem da toliko dugo tražim stan“, požalila se Maša.

Kada je u maju saznala da je prošla na konkursu i da će dobiti posao, Maša je počela „lagano“ da traži stan.

„Pošto ne mogu da živim u studentskom domu ako sam u stalnom radnom odnosu, počela sam da gledam oglase. Videla sam da dosta stanova koji nisu odgovarajući za mene i nisu prilagođeni mojim potrebama, pošto sam korisnik kolica. Onda sam došla na ideju da na društvenim mrežama napišem da tražim stan, sa odgovarajućim uslovima koji su mi neophodni i da mi se jave ljudi koji imaju takve uslove, a traže stanara. Takođe sam angažovala i agenciju“, nastavlja Maša.

Ni tada se ništa značajno nije promijenilo. Kako dodaje, mnogi su joj se javljali i izražavali podršku i želju da što prije pronađe stan, ali odgovarajućeg stana još uvijek nije bilo.

„Pozvala sam jedan oglas za stan, bila je agencija u pitanju. Žena koja se javila je rekla da je prilagođen ulaz i sve što je meni potrebno, ali da će mi javiti sutradan. Pošto se nije javila, pozvala sam je, a ona je rekla da vlasnik ipak ima druge klijente u planu. Dakle, ista rečenica od strane vlasnika stanova je svuda. Shvatila sam da sam zapravo problem ja“, kazala je Maša.

Međutim, kako kaže Maša, stanodavac nije shvatio da je ona korisnica kolica.

„I kada sam počela da postavljam pitanja u vezi stana, on me pita da li mi to treba za neka kolica, rekoh mu da sam ja korisnik invalidskih kolica i tu se menja priča. Odjednom se pojavljuju dva studenta kojima je obećao stan, koji su ga već gledali. Čak sam otišla lično da vidim stan kako bi video da sam normalna osoba, dovoljno samostalna i da sama funkcionišem, ali nije vredelo“.

Izvor: Portal n1info.rs

Pripremio: Ivan Čović

Kada se sjurimo ka plaži, uglavnom, mislimo na to gdje ćemo postaviti peškir i kako zauzeti ležaljku što bliže moru. Međutim, neke turiste „more“ sasvim druge brige, a jedan od njih je Mirko:

„Molim sve vas, ne bilo vam teško da, ukoliko vidite negde ovo na plaži, pošaljete sliku i kažete u kom je mestu. Bitno nam je da znamo tačno gde se nalazi jer s njihove mape ne možemo biti 100% sigurni da ima, jer negde piše da postoji, a nema ih više.“

Za razliku od ranijih godina, mnoge ljetnje destinacije u Grčkoj prilagođene su osobama s invaliditetom. Međutim, i dalje ne u onolikoj mjeri koliko je to zaista i potrebno jer korisnicima kolica, neravni tereni kao što su plaže, prave velike probleme.

Iako su grčke vlasti javile da će tokom ljeta ukupno 287 plaža biti pokriveno ovim inovativnim sistemom, koji omogućava osobama s invaliditetom da bez ičije pomoći pristupe plaži, mnogi turisti ne mogu da nađu automatske rampe za osobe s invaliditetom na samim plažama.

Mnogi su željeli da pomognu Mirku, ali i drugima kojima je automatska rampa za osobe s invaliditetom prijeko potrebna, te su dijelili svoje informacije, koje su se slagale i sa samim obavještenjem na sajtu Grčka info, gde se mogu naći tačne lokacije gde na kojima se ovakvi sistemi nalaze i na drugim mjestima.

Zvaničnici su ranije rekli da će ove sezone osposobiti 287 plaža, prilagođavajući ih osobama s invaliditetom, a to uključuje parking, toalet i mjesto za presvlačenje, kao i rampe i koridore, ali i barove na plaži.

„Jednak pristup moru je neotuđivo ljudsko pravo“, rekao je ministar turizma Vasilis Kikilias, dodajući da je za ovaj projekat izdvojeno 15 miliona evra, djelimično iz fondova Evropske unije (EU), a dJelimično iz nacionalnog budžeta.

Izvor: portal dnevnik.rs

Pripremio: Ivan Čović

Džejson Ardej vjeruje u sudbinu. Najmlađi čovjek crne boje kože, profesor na Univerzitetu u Kembridžu, pridružio se Fakultetu za obrazovanje u martu 2023, u 37. godini. Prije toga, bio je profesor na univerzitetima u Glazgovu i Daramu, objavio je tri knjige akademskih radova, uglavnom fokusiranih na rasu i obrazovanje, i, što je njemu najvažnije, prikupio više od jednog miliona funti u humanitarne svrhe (njegova ambicija je da prikupi četiri miliona funti do svoje 40. godine). Sve ovo je uspio da postigne u periodu dok je učio kako da se kao snađe u većinskom svijetu. Ardej nije govorio sve do svoje 11. godine, a nije mogao da čita i piše do svoje 18. godine. Kao djetetu dijagnostikovan mu je autizam.

I sam priznaje da je to nevjerovatna priča, koja je dospjela na naslovnice i zauvijek promijenila njegov život. Međutim, on je uvijek vjerovao da će učiniti nešto veliko. „Znao sam da mi je sudbina predodredila da nešto uradim”, kazao je on uz osmijeh. „Međutim, priznajem da nijesam znao da će biti ovo.”

Neće uvijek biti ovako

Ardejova priča je priča o velikim usponima, ali istovremeno i o velikim padovima. Tokom prethodnih 15 godina gotovo da nije spavao, pošto je noću radio na humanitarnim i akademskim projektima, a često i samo da bi sastavio kraj s krajem. Donedavno, borio se kako bi pronašao sredstva koja su mu potrebna u hronično siromašnom akademskom sektoru.

Pored predavanja, čak do 2016, radio je kao trgovinski pomoćnik u kompaniji Sejnsberi. Prije toga, bio je čistač u kasnim noćnim satima, čisteći bljuvotine i ribajući toalete. „Imao sam mantru koju sam sebi govorio: - Neće uvijek biti ovako.", kazao je on.

Ardej je odrastao na socijalnom naselju u Klephemu (Clapham), u južnom Londonu, u porodici porijeklom iz Gane. Njegova majka Gifti je bila medicinska sestra za mentalno zdravlje, a otac Džozef kuvar. On je treći, po redu, od četiri brata. Njegovo djetinjstvo je uglavnom bilo srećno, ali povremeno je bilo nasilja iz spoljašnjeg svijeta. Govorio je o tome kako su mnogi ljudi s kojima je odrastao „mrtvi ili u zatvoru”.

Gifti je bila strastvena aktivistkinja protiv rasizma koja je učestvovala u protestima s vođom zajednice i aktivistkinjom Oliv Moris. Ardej se sjeća kako je s majkom stajao na linijama protesta, učestvovao na marševima u mjestima poput Pekama i Brikstona. Gestikulacijom opisuje kako je njihova kuća bila ispunjena knjigama crnih ženskih aktivistkinja. „Nije slučajnost što se bavim ovim poslom”, kaže on.

Naravno, još jedna krupna stavka u njegovom odrastanju bila je činjenica da nije mogao da govori, čita ili piše veći dio djetinjstva. Nakon što mu je, u trećoj godini, dijagnostikovan autizam, sa četiri godine su ga učili jezik znakova.

Akademski život „pod maskom”

Kada je imao 11 godina, nakon „hiljada sati” logopedske terapije i uz podršku njegove majke koja je koristila muziku i stihove kako bi mu pomogla da shvati kako riječi teku i spajaju se zajedno, jednog dana nešto je kliknulo.

„Eksperti su davali prilično tmurne dijagnoze o tome kako neću moći da živim bez pomoći”, kaže on. „Međutim, tog sudbonosnog dana, rekao sam zdravo”. Ubrzo nakon toga prestao je da koristi jezik znakova.

Pružajući ruku preko stola, on uzima knjigu i prelistava je tako da ivice stranica lepršaju između njegovih prstiju. Pokazuje kako njegov um funkcioniše: „kao animirani film s pokretnim figurama.“ Za njega, svaka stranica je poput zamrznute slike iz montaže njegovog života. Još od djetinjstva, prije nego što je bio u stanju da formira jezik, mogao je da zadrži ove slike. „Mogu se vratiti svim tim hiljadama iskustava”, kaže on. „Kada imate kognitivne poteškoće, razumijete stvari na različite načine.”

To ne znači da je bilo lako. Cijeli akademski život je proveo „pod maskom”, prikrivajući aspekte njegove različitosti. „Ne donosim svoj neurodiverzitet na radno mjesto, jer o crncima i pripadnicima etničkih manjina često sude pod premisom da nemaju isti stepen kompetentnosti kao njihove bijele kolege”, kaže on. Dakle to je „iz straha da ne pružim još nešto što bi mogli upotrijebiti protiv mene”. Tek nedavno je počeo u javnosti da govori o svom autizmu; prije toga, imao je osjećaj da bi to bio preveliki rizik.

S uredno uvijenim pletenicama koje padaju do struka, tamnim obrisima očiju i sjajem kože koji sugeriše da zna da koristi hidratantnu kremu, Ardej izgleda kao elegantna i skromna figura. Obučen je jednostavno, ali sa svrhom; kaže da voli krojenu odjeću i da će sljedeće nedjelje za njega biti izrađeno odijelo na Savil Rou, jer će dobiti počasni doktorat na Univerzitetu Solent u Sauthemptonu (Southampton). Uživanje u odjeći, krojenoj po mjeri, jedna je od rijetkih stvari koje radi za sebe.

Ardej sebe ne smatra nužno intelektualcem, već kao odlučnu osobu. On je 2010. istrčao 30 maratona u roku od 35 dana kako bi prikupio novac za humanitarne svrhe. „Ako imate volju, uvijek će preovladati vještina”, kaže on smiješeći se. U skladu s tim, način na koji Ardej govori o svom radu je svjesno pristupačan: uvijek kada se ukaže prilika, on ubacuje reference iz popularne kulture (tokom našeg razgovora, uspio je da spomene filmove Karate Kid, Roki i Škola roka). Ponekad pokušava da ubaci nazive svih pjesama s određenih albuma u svoje govore. „Moji prijatelji uvijek se šale na račun toga, govoreći: - Ti si najmanje upečatljiva osoba. Akademici su uglavnom vrlo sebični, egocentrični, individualistički. I mislim da je neupadljivost to što kad me ljudi upoznaju, ja ne pričam o teorijama, više pričam o životu“, objašnjava on. Kao što mu je otac jednom rekao: „Ne možeš biti sahranjen s knjigama. Zato u svemu što radiš, razmišljaj o uticaju koji ima na običnog čovjeka.”

Ardeja je dirnula nedavna pažnja koju je dobio u medijima i od javnosti poslije njegovog imenovanja na Kembridžu. Dobio je više od 200.000 mejlova iz cijelog svijeta, mnogo njih od ljudi koji mu žele sve najbolje. „Veoma sam srećan što imam temperament koji mi omogućava da se nosim s tim. To je puno, pogotovo kada te dijaspora postavlja kao sljedeću veliku nadu”, kaže on. „Ovo imenovanje mnogo znači ljudima, jer predstavlja još jedan aspekt crnačke izvrsnosti. Obuhvata tu stvar rasu, klasu i neurodiverzitet, što nije rijetko, ali može biti prilično jedinstveno, imajući u vidu odakle sam krenuo.”

Vatreno krštenje

Pitam ga da li se ikada brine da će njegova priča biti iskorišćena kao „inspirativni pornić” (ideja da će neurotipične ili osobe bez invaliditeta konzumirati priče o invaliditetu kako bi se osjećale dobro ili kako bi svele priče osoba s invaliditetom na određene narative). „Pretpostavljam da zavisi od očekivanja koja imate prema priči”, kaže Ardej. „Jer, ja nemam nikakva očekivanja, i onda ne vidim sebe onako kako me drugi vide.”

Do sada, akademski život na Kembridžu (njegova zvanična pozicija je profesor sociologije obrazovanja) je bio komforan. Putuje iz južnog Londona, radi na fakultetu i sa studentima, ima brojne razgovore i predavanja u koledžu i van koledža. Od septembra će se brinuti o svojoj prvoj grupi doktorskih studenata, učeći ih o društvenoj pravdi i nejednakostima.

Do sada je njegov sociološki rad bio usmjeren na slične teme. Sarađivao je s društvenim preduzećem Nastavni plan i program za ljude crne boje kože (Black Curriculum); član je upravnog odbora organizacije za ravnopravnost rasa Ranije ukazano povjerenje (Runnymede Trust); i bio je član savjetodavne grupe Univerziteta Ujedinjenog Kraljevstva o rasnom uznemiravanju u visokom obrazovanju. U saopštenju o njegovom imenovanju na Kembridžu, izjavio je da želi „demokratizovati visoko obrazovanje”.

Ono što je, naravno, drugačije jeste pritisak koji osjeća od spoljašnjeg svijeta, sada kada radi u tako elitnoj instituciji. To je, kako kaže, bilo „vatreno krštenje”. Elitizam tog prostora nije nešto što Ardej olako prihvata, i preuzeo je na sebe da razmišlja o načinima na koje može raditi iznutra kako bi ga razorio.

Borilačke lekcije Rokija Balboe

Da bi objasnio svoju ideologiju, oslanja se na borilačke lekcije Rokija Balboe: „Bićete u vrlo arhaičnom, neprijateljskom okruženju, do neke mjere, koje će oblikovati ljudi izvan tog okruženja koji možda ne žele da vi budete tu. Ali morate biti spremni da podnesete udarce, jer je veća misija postizanje jednakosti i postizanje raznolikosti, i učiniti taj prostor što je moguće većim.”

„Govorimo o hiljadama godina starim bijelim institucijama. I svaki put kada ste osoba druge boje kože koja prodire u te naslijeđene prostore, nekim ljudima može biti teško da to prihvate ili da se nose s time. Naša misija, u nekom smislu, je veoma jednostavna. Vraća se onome što smo oduvijek pokušavali da postignemo, a to je da demokratizujemo obrazovne informacije i da resurse redistribuiramo što je moguće šire onima kojima su najpotrebniji. A te dvije institucije imaju mnogo kapitala.”

Oksford i Kembridž zajedno posjeduju zapanjujućih 21 milijardu funti bogatstva, navodi se u izvještaju iz 2018. koji je objavljen u Gardijanu. Na praktičnom nivou, kada je riječ o redistribuciji resursa i kapitala, Ardej se angažuje u što više projekata i intervencija kako bi omogućio pristup obrazovanju marginalizovanim zajednicama.

„Dosta toga se odnosi na odlazak u škole, preko širokog spektra presjeka identiteta, ne samo usmjerenog na rasu, i zaista pružanje manjinskim grupama mogućnosti da budu u tim prostorima i ne samo da apsorbuju te hiljadu godina stare zgrade, već da se izraze”, kaže on. „Uvijek je teško shvatiti uticaj koji određena iskustva mogu imati na mladu osobu. To ostavlja neizbrisiv trag u njima tokom cijelog života.”

Jedna od osoba koja je promijenila Ardejev život je čovjek po imenu Sandro Sandri. Ardej je upoznao Sandrija kada ga je majka odvela u kancelariju za karijerno usmeravanje gdje su im rekli da je najbolje čemu se mogu nadati neka vrsta volonterskog posla. Ona je izašla, rekavši radnici da će zažaliti zbog svojih postupaka, i umjesto toga se obratila Merton koledžu u Mordenu, u južnom Londonu, koji je imao mjesto na njihovom BTeč kursu za sport i razvoj. Ardej je otišao na koledž i upoznao Sandrija, predavača za sport, koji je odlučio da mu pruži priliku i gotovo svake večeri kasno ostajao da radi s Ardejem na njegovim vještinama pismenosti, a zatim ga vozio kući.

„Do prije godinu dana mi je svakodnevno slao poruke i govorio: „Ti si sjajan. Postići ćeš velike stvari.’“Zaista je vjerovao u ponavljanje”, kaže Ardej. „Jedino što je ikada tražio da mu obećam jeste da sve što je on učinio za mene i ja jednog dana učinim za nekog drugog.”

Da li misli da je uspio u tome? „Pokušao sam da pomognem što je moguće većem broju ljudi. Pokušao sam da što više ljudi povedem sa sobom. Pokušao sam da stvorim što sam više mogao prostora za crnce i naročito za crnkinje”. On je uvjeren da će biti drugi, mlađi profesor crnac na Oksbridžu u godinama koje predstoje, koji će raditi izuzetan posao.

Što se tiče njegove sudbine, Ardej dodaje da ne veruje da će njegova akademska dostignuća ostaviti trajni trag u svijetu. „Stvari koje su meni uvijek najviše značile su ono što radim za opšte dobro, nesebična djela”, kaže on. „S poniznošću, vjerom, nadom i ljubavlju, sve je moguće.”

Izvor: portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Djeca iz dvije hraniteljske porodice, nakon što su prijavila nasilje, su u januaru i aprilu ove godine upućena u ustanove dječje i socijalne zaštite. Iz podgoričkog Tužilaštva kazali su da još nisu formirali predmete u vezi s tim. Centar za socijalni rad Podgorica i resorno Ministarstvo sugerišu da nema dovoljno razloga za oduzimanje licence.

Dvoje djece koja su bila u hraniteljskoj porodici, nakon što su prijavili fizičko nasilje u tom okruženju, premješteno je u Centar za djecu i mlade Ljubović, u Podgorici. Iz policije Vijestima nisu odgovorili u vezi s prijavom koja je podnijeta u tom slučaju, a iz Osnovnog državnog tužilaštva (ODT) kazali su da nisu formirali predmet povodom tog događaja.

Predmet, kako su odgovorili, nije formiran ni u drugom slučaju prijavljenog nasilja u hraniteljskoj porodici, koji se, prema informacijama Vijesti, dogodio početkom godine.

„Povodom vašeg pitanja, obavještavam da u ODT u Podgorici nisu formirani predmeti povodom navedenih događaja“, navodi u odgovoru rukovodilac Duško Milanović.

Osoba protiv koje je početkom godine podnijeta prijava, i dalje ima hraniteljsku licencu i kod nje je, prema podacima redakcije, u međuvremenu na hraniteljstvu bilo još najmanje jedno dijete.

Procedura preispitivanja licence u nadležnosti je centara za socijalni rad (CSR), kazali su iz Ministarstva rada i socijalnog staranja. Iz podgoričkog Centra pojasnili su i u kojim slučajevima se to događa.

„U slučaju saznanja da se nad djetetom vrši bilo koji vid nasilja, zlostavljanja ili zanemarivanja, dužni smo da svaku sumnju prijavimo nadležnim institucijama, koje će utvrditi da li su sumnje osnovane, dok će Centar za socijalni rad preduzeti sve radnje radi zaštite prava i interesa lica. U slučaju da su sumnje osnovane i da se protiv hranitelja pokrene postupak, pokreće se i postupak preispitivanja licence“, rekla je Vijestima Marija Nikolić, direktorica podgoričkog CSR.

Iz resora ministra u tehničkom mandatu Admira Adrovića kazali su da nisu evidentirane situacije u kojima se dogodilo da se više djece izmjesti iz jedne hraniteljske porodice. Kazali su i da su u nekoliko slučajeva vodili postupke za oduzimanje licence, ali nisu govorili i o ishodu tih postupaka.

Hraniteljstvo je privremeni oblik zaštite djeteta. Strategija za razvoj hraniteljstva usvojena je 2012.

Licencu za hranitelja u prošloj godini imale su 323 osobe. Od toga, 62 za nesrodničko, a 319 srodničko hraniteljstvo.

Usluga porodičnog smještaja (hraniteljstva i porodičnog smještaja) pruža fizičko lice u skladu sa Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti, Porodičnim zakonom i Pravilnikom o bližim uslovima za pružanje i korišćenje usluga porodičnog smještaja-hraniteljstva i porodičnog smještaja. „Ulogu hranitelja može da obavlja svako fizičko lice koje se procijeni kao podobno za vršenje navedene uloge, uspješno je završilo obuku i dobilo licencu za pružanje te usluge“, rekli su Vijestima iz CSR Podgorica, dodajući i da procjenu podobnosti budućeg hranitelja,stručnu podršku i obuku, vrše Centri za socijalni rad

Zbog nasilja upućeni u Ljubović i Bijelu

U brošuri koja je pratila promociju hraniteljstva u Crnoj Gori, pored ostalog, piše da „postoje djeca kojima je djetinjstvo surovo prekinuto odsustvom roditeljske brige o njima“.

„Gubitak roditeljskog doma je najveći izvor njihove patnje, koja prodire duboko i ostavlja ožiljke na duši. Ovoj djeci nije dovoljno obezbijediti kuću, krov nad glavom, njima je potrebna porodica da ih voli, da joj pripadaju, da im pomogne da zaliječe svoje rane i okrenu se budućnosti“, navodi se u brošuri.

Na pitanje redakcije o slučajevima nasilja u hraniteljskim porodicama koji su u ovoj godini prijavljeni policiji, ali i broju djece koja se zbog toga izmještaju iz hraniteljskih porodica, iz Ministarstva rada i socijalnog staranja kazali su da je toga malo.

„Mali broj djece se upućuje iz hraniteljskih porodica u ustanove dječje i socijalne zaštite. U većini centara za socijalni rad nisu zabilježene ovakve situacije. Možemo reći da u centrima u kojima postoje zabilježeni slučajevi, isti predstavljaju pojedinačne slučajeve koji se dogode jednom u nekoliko godina“, rekli su iz tog resora.

U Dječji dom Mladost u Bijeloj, prema riječima direktorice Marele Savić, za osam godina, iz hraniteljskih porodica u ustanovu je vraćeno 13 djece.

Ovaj broj se odnosi samo na djecu koja su boravila u ustanovi, zatim bila izmještena u hraniteljsku porodicu, a onda ponovo vraćena u ustanovu. Navedeni podaci nisu u potpunosti pouzdani, jer se u prethodnom periodu nije vodila precizna evidencija“, rekla je Savić Vijestima.

Od početka ove godine, prema njenim riječima, dvoje djece je iz hraniteljske porodice smješteno u Domu u Bijeloj.

U oba slučaja, prema podacima organa starateljstva, razlog za smještaj je bio nasilje u hraniteljskoj porodici“, rekla je Savić Vijestima.

Kazala je i da, tokom pregleda, nije bilo tragova fizičkog nasilja. Prema nezvaničnim informacijama Vijesti, jedna prijava hranitelja odnosi se na seksualno uznemiravanje.

Iz Bijele su pojasnili i da oni nemaju kontakte sa hraniteljima, jer to nije njihova nadležnost, pa ne znaju i o daljem postupanju organa starateljstva nadležnog Centra za socijalni rad, u konkretnom slučaju podgoričkog.

U drugoj ustanovi dječje i socijalne zaštite, Centru Ljubović, nemaju podatke od 2012, ali su kazali da je podgorički CSR u posljednje dvije godine iz hraniteljskih porodica u tu ustanovu uputio pet korisnika.

„Razlozi smještanja u Centar Ljubović u dva slučaja su bila skitnja, u jednom bjekstvo od kuće, dok u preostala dva slučaja korisnici su pretrpjeli fizičko nasilje od strane hranitelja i smještaj je bio kratkotrajan“, rekla je Vijestima direktorica Nina Delević.

Na pitanje da opiše konkretnu situaciju i postupanje nadležnih u slučaju prijavljenog nasilja, rekla je da su djeci, pored ostalog, konstatovane i povrede.

„Dana 9. aprila, u pratnji socijalne radnice i inspektora Centra bezbjednosti u ranim jutarnjim časovima, malodobna djeca su smještena u JU Centar Ljubović, pošto su ista prijavila nasilje koje su pretrpjeli u hraniteljskoj porodici, a zbog čega su i izmješteni iz hraniteljske porodice. Djeci je ukazana psihološka i medicinska pomoć, takođe konstatovane su povrede. Narednog jutra, stručni radnici Centra Ljubović su ponovo odveli djecu na medicinske preglede, kako bi im bila pružena adekvatna terapija, jer su se žalili na bolove“, rekla je ona.

Ta djeca su, kako je rekla, odlukom nadležnog CSR, smještena u drugu hraniteljsku porodicu. 

Delević je kazala i da im je podgorički CSR od 2020. iz hraniteljstva uputio šestoro djece na dnevni boravak.

Kako se gubi licenca

Iz Ministarstva rada i socijalnog staranja Vijestima su rekli da se dešava da i u toku procjene za hraniteljstvo, potencijalni hranitelji ne budu procijenjeni kao podobni i tvrde da su „dobra procjena i selekcija potencijalnih hranitelja“ razlog što u toku pružanja ove usluge mali broj hranitelja izgubi licencu.

I kad dobiju licencu, pojašnjavaju dalje iz resora Adrovića, hranitelji su u obavezi da pohađaju obuku. Za sve vrijeme smještaja, kako su kazali, organ starateljstva (CSR) prati razvoj djece i utvrđuje da li se njihovo čuvanje, njega, vaspitanje i školovanje ostvaruje u skladu sa zakonom i ugovorom o smještaju.

„Licencu hraniteljima može suspendovati, odnosno oduzeti Komisija koju obrazuje nadležni CSR, ukoliko se utvrdi da su ispunjeni uslovi za suspenziju, odnosno oduzimanje licence prije roka na koji je izdata. Na teritoriji Crne Gore, centri za socijalni rad su u par slučajeva vodili postupke za oduzimanje licence, rekli su iz resora Adrovića. Nisu pojasnili i koji je ishod tih postupaka, odnosno da li je i koliko licenci oduzeto i zbog čega.

Na pitanje koji su to razlozi da se djeca koja su jednom smještena u hraniteljske porodice, od njih upute u instituciju, odnosno ustanovu dječje i socijalne zaštite, kazali su da je to ako se desi bilo kakvo odstupanje od predviđenog plana usluga:

„U slučaju procjene bilo kakvih odstupanja od predviđenog plana, o svemu se obavještava i sami hranitelj, a organ starateljstva donosi odluku o promjeni oblika zaštite za dijete, ukoliko je to u njegovom interesu.

U slučaju saznanja da se nad djetetom vrši bilo koji vid nasilja, zlostavljanja, zanemarivanja, kako su dodali, centri za socijalni rad dužni su da svaku sumnju prijave nadležnim institucijama, koje utvrđuju da li su sumnje osnovane, dok centri za socijalni rad preduzimaju sve radnje radi zaštite djece. U slučaju da se protiv hranitelja pokrene postupak zbog nasilja, pokreće se i postupak za preispitivanje/oduzimanje licence“, rekli su Vijestima.

Osnovna naknada pružaocima usluge porodičnog smještaja (hraniteljstva) iznosi 350 evra.

Hranitelji su dužni da djeci, pored ostalog, obezbijede odgovarajući stambeni prostor, urednu odjeću i obuću, predmete za ličnu upotrebu i higijenu, odgovarajuću ishranu i staranje o zdravlju, podršku u zadovoljavanju socijalnih, religioznih i kulturnih potreba, kao i zaštitu od zanemarivanja,zlostavljanja i eksploatacije.

Zaštitnik ukazivao na propuste i slabosti

Na određene probleme i izazove koji prate hraniteljstvo, u Izvještajima o radu za 2021. i 2022, ukazivao je i Zaštitnik za ljudska prava i slobode (Ombudsman).

U radu je bilo predmeta koji se odnose na porodični smještaj i probleme s kojima se suočavaju djeca smještena u hraniteljskim porodicama, kao i na izazove u dijelu praćenja ove usluge. Zapaženo je više raznorodnih problema, od nedovoljnog praćenja hraniteljstva, nesprovođenja adekvatne podrške hraniteljima, do problema s licencom i slično, piše, pored ostalog, u izvještaju za 2021.

Zaštitnik je u izvještaju naveo zapažanje da centri ne sprovode sve potrebne aktivnosti kontrole hranitelja, pa ne registruju promjene koje se događaju u hraniteljskoj porodici, koja bi zbog izmijenjenih okolnosti trebalo da izgubi licencu za obavljanje ove usluge.

Uz navode konkretnog slučaja, konstatovano je i da je nadležno ministarstvo, u takvim i sličnim situacijama, imalo veoma pasivan stav i pored zakonske mogućnosti, odnosno obaveze da izvrši stručni nadzor nad radom pružaoca usluge. Pohvalili su postupanje Inspekcije socijalne i dječje zaštite.

Godinu kasnije, Zaštitnik u izvještaju o radu konstatuje da hraniteljstvo još nije razvijeno, ni približno, u obimu u kome to propisi predviđaju i omogućavaju.

U preporukama, pored ostalog, navodi da treba analizirati propise i praksu koji se odnose na postupak, procjenu i licenciranje hranitelja/ki, kako bi se izmjestile ove nadležnosti iz centara za socijalni rad.

323 osobe u prošloj godini imale su licencu za hranitelja. Od toga, 62 za nesrodničko, a 319 srodničko hraniteljstvo.

Unicef: Djecu mlađu od tri godine ne smještati u ustanove

Iz Unicefa su juče saopštili da djecu mlađu od tri godine ne treba smještati u ustanove i da Crna Gora treba da podstiče dalji razvoj hraniteljstva i usvajanja djece.

Smještanje u porodicu svakog djeteta koje nema odgovarajuće roditeljsko staranje i mlađe je od tri godine treba da bude hitan nacionalni prioritet, poručila je Oana Kristina Popa, ambasadorka Evropske unije u Crnoj Gori.

Saopšteno je i da Ministarstvo rada i socijalnog staranja radi na izradi prve Strategije deinstitucionalizacije, čiji je cilj da se se smještanje djece u institucije zamijeni njegom u porodici.

Izvor: Dnevne novine Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Asperger je jedan od oblika visokofunkcionalnog autizma. On je dio njenog prezimena. Živi s tim. Voli tog divnog, neobičnog dječaka koji živi u njenom sinu. Mali Asperger ne bude očigledan u početku, ali kako vrijeme odmiče sve je jasniji i jasniji.

On govori tečno i ima prosječnu inteligenciju.

Robustan je, ali i plah prema svijetu. Ništa se ne podrazumijeva.

Sve mu se mora objasniti. Šarmantni su i imaju vrlo neobičnu komunikaciju. Po tome se prepoznaju. Imaju cio svijet u sebi i to dijele s nama. Govore ono što drugi ne bi rekli ni u snu. Iskrenost im je vrlina koliko i mana. To se teško mijenja. Imaju izvjesne fiksacije koje poprime istorijske razmjere. Razlikuju se između sebe pa je pričati u množini i blesavo.

„Moj sin ima mene. Ja sam njegov drug. Verna sam i odana. Mog sina do desete godine već su izdali i ja sam morala to da mu objasnim. Biće toga još. Najveći izazov dece s Aspergerom čuči u socijalnim odnosima. Ja radim na tome. Vodim ga na događanja samo da bi nekog sreli i da bi on naučio da komunicira. To ima i cenu“, rekla je dječakova mama.

Vodila ga je na festival ćevapa. Odjednom je rekao da nas ljudi prate pogledima i mogu da pročitaju ono o čemu misli. To je socijalna fobija. Jako je teško to podnijela. Dok druge majke jedu s djecom i pri tome se smiju, ona mora da objašnjava sinu šta je festival i da ih niko ne gleda, i mora da objašnjava ljudima da ne mogu sjesti s njima. Onda neki lik na to sjedne s njima pored toliko drugih stolova i ona shvati da on na to ima pravo jer niti festival niti je sto  njihov. Mislim, ipak, da mu nije bilo prijatno i drago mi je zbog toga. Pomalo.

„Moj sin ima mene. Za sad je dovoljno. Ja sam nadasve i sama neobična pa mi neobičnosti kod ljudi ne smetaju. Ljudi nisu kao ja. Ljudi nemaju razumevanje. Da mogu, molila bih svakog pojedinačno za razumevanje. Ljudi se često prema meni postavljaju kao da nosim tablu na kojoj piše: „Ja sam robot. Mogu da izdržim sve.” U stvari, na mojoj tabli, onoj pravoj, piše: „Budite fini. Asperger je moje prezime. Svoje sam izgubila.” Da ljudi znaju koliko sam željna ljubavi, sve bi se bacali preda me da mi je daju. U tome nalazim energiju“, kaže ona.

Ona je majka koja gleda nekad ruganje druge djece, djece koja njega i ne znaju, i mora mu reći da to nije zov ljubavi nego ismjevanje. Ja sam majka koja mu je morala reći da ga taj i taj ne voli, niti će ikad. Ja sam mu morala to potvrditi.

„Ja sam ona koja mu je slomila srce istinama do sad 100 puta. Ja sam majka koja mu je morala reći da na jednom rođendanu nije poželjan.“

Tarik neka dođe. Kenan bolje nek se odmara

„Rekla mi žena i ostala živa, a ja doživela smrt. Ja sam ona koja je bila mrtva do sad milion puta, a niko nije video. Nije ni primetio. Ja živim za to da on živi usklađeno s ovim svetom. Biti njegov drug je nešto posebno. Ozbiljno to mislim. Njegovi stavovi o stvarima, svetu i ljudima su nekad kao velika filozofija. Tarik to nema. Moj stariji sin to nema. Kenan ima. Zabavan je i originalan. Kaže da je došao na ovu planetu tako što je zavoleo mene i sad je tu da voli i mene i ljude“, kaže majka.

„To je mama moj život.“

„Ja na to samo kažem: „Ja sam tu.”

„Objasnila sam mu da je on poseban. Nije se uznemirio. Bilo mu je drago i rekao da to oduvek zna.“

„Naše istine tvore naš život.

Puno sam toga naučila s njim.“

„Imam i ja Aspergera. Dozvolila sam to. Dozvolila sam da boje njegovog sveta dođu do mene.“

Izvinite što se razlikujemo. Izvinite što odudaramo.

Hvala svima koji nas ne kude, ne kritikuju i ne vređaju. Hvala onima koji ne pametuju.

„Hvala za zagrljaj prihvatanja.“

„Budite samo tu.“


"Ova aktivnost realizovana je u okviru projekta Ključ SamstalnOStI, a koji UMHCG realizuje uz finansijsku podršku od strane Glavnog grada Podgorice".


Izvor: Portal
Zelenaucionica

Pripremio: Ivan Čović

Lidlova kampanja: Hoćeš da menjamo mesta? Pomeri se s mesta!

Svi koji su danas na Lidlovom parkingu u Nišu na adresi Blagoja Parovića 1b, nepropisno parkirali svoj automobil na mjestima obilježenim za osobe s invaliditetom, dobili su, preko razglasa, opomenu da to ne čine. Razlog tome je nastavak Lidlove kampanje:Hoćeš da menjamo mesta? Pomeri se s mesta! koja za cilj ima podizanje svijesti građana o značaju parking mjesta namijenjenim osobama s invaliditetom i bahatom parkiranju vozača koji ova pravila o zaustavljanju i parkiranju automobila ne poštuju.

Projekat pokrenut od strane kompanije Lidl Srbija i Nacionale organizacije osoba sa invaliditetom Srbije (NOOIS) već drugu godinu zaredom radi na edukaciji građana i skretanju pažnje o važnosti pružanja podrške osobama s invaliditetom. Iako djeluje kao zanemarljiva stvar, parking namijenjen osobama s bilo kojom vrstom invaliditeta umnogome doprinose njihovom jednostavnijem funkcionisanju, a širina parking mjesta obilježena žutom bojom i njihova blizina ulazu u objekat značajno doprinose svakodnevnici osoba kojima su namijenjena.

Da su obezbijeđena parking mjesta važan segment svakodnevnog funkcionisanja i kretanja, pokazala je prije nedelju dana i grupa osoba s invaliditetom na simboličan način. Oni su na jednom parkingu Lidla u Beogradu blokirali sva parking mjesta i skrenuli pažnju na bahato parkiranje sugrađana koji nesavjesno zauzimaju mjesta koja nisu namijenjena za njihovu upotrebu.

Kompanija Lidl apeluje na sugrađane, a prije svih na svoje potrošače, da ne parkiraju svoja vozila na mjesta rezervisana za osobe s invaliditetom i da, ukoliko je moguće, dodatno pomognu onima kojima je pomoć neophodna.

Izvor: Portal niskevesti

Pripremio: Ivan Čović

Kada izgovorimo riječ pristupačnost onda sigurno većina od nas ima u vidu, na prvom mjestu, fizičku pristupačnost nekog objekta odnosno mogućnost da osoba s invaliditetom (OSI) može da uđe u neki prostor koristeći rampu, lift, rukohvate. Samo mali dio nas o pristupačnosti razmišlja u širem kontakstu, kao o nemogućnosti osobe s invaliditetom da pristupi adekvatnim kanalima komunikacije ili da dođe do relevantnih informacija na temu koja je u centru njenih interesovanja. Pored navedenih prepreka postoje i one o kojima se ne govori implicitno, koje se odnose na psihosocijalne prepreke koje su bazirane na negativnim stavovima, predrasudama i stereotipima. Prihvatajući ih, osobe s invaliditetom posmatramo kao: nemoćne, bolesne, nesposobne da samostalno odlučuju, imaju porodicu, budu roditelji, obrazuju se, rade... To su prepreke koje su duboko ukorijenjene u elementima patrijarhalizma i tradicionalizma. Ti elementi još uvijek čvrsto armiraju naše društvene procese ne dopuštajući demokratski preporod sistema u punom kapacitetu.

Ipak, one barijere koje smo tek počeli da kao društvo „razlažemo” jesu one institucionalne, u sferi obrazovanja, zaštite ljudskih prava, zapošljavanja, učestvovanja u političkom životu. Rušenje tih barijera je proces u koji smo tek zakoračili kao društvo. Često kada govorimo o osobama s invaliditetom kao pozitivan primjer navodimo proces obrazovanja, inkluzivni princip. Iako su u posljednjoj deceniji napravljeni značajni pomaci u procesu obrazovanja čeka nas još puno posla: u nekim školama još uvjek nije ostvaren čak ni princip arhitektonske pristupačnosti, udžbenici još uvijek nijesu prilagođeni u asistivnom formatu, formalizam u procesu prilagođavanja je još uvijek prisutan, individualna nastava krojena po mjeri svakog pojedinačnog učenika je, nažalost, još uvijek rijetkost.

Da li razmišljamo o pristupačnosti informacijama ili resursima OSI ili ženama s invaliditetom u nekim specifičnim situacijama, kao što je, na primjer, porodično ili partnersko nasilje? Da li znamo koliko je teško ženi s oštećenim sluhom da objasni policijskom službeniku situaciju nasilja u kojoj se našla, da li imamo predstavu o tome kako se osjeća djevojka koja nije ni upisana u knjigu rođenih jer je, po mišljenju njenih roditelja, bolje tako, „bolje” je da zbog svog oštećenja/invalidnosti, kao ličnog svojstva, ostane pravno i u svakom drugom smislu društveno nevidljiva?

Trebamo znati i ponavljati da barijere za osobe s invaliditetom nijesu samo one arhitektonske. One se ukolko postoji volja i najlakše rješavaju. Trebamo se zapitati šta ćemo kao društvo da radimo i kako ćemo da se nosimo sa nevidljivim, a tako čvrstim i upornim barijerama koje čine da se osobe s invaliditetom i njihove porodice kada se sa njima „sudare” osjećaju poraženo i  nemoćno? Da li o tome kao društvo uopšte i razmišljamo?

 

Autorski tekst

Mirjana Popović

Strana 22 od 87

Back to top