Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) sprovodi kampanju Jednak pristup digitalnom svijetu za svakoga, s ciljem podizanja svijesti o posljedicama digitalne isključenosti osoba s invaliditetom. Iako je internet postao neizostavan dio svakodnevnog života, mnogi digitalni servisi i platforme i dalje nisu dizajnirani, ne uređuju se, ne ažuriraju i ne prate standarde pristupačnosti kako bi bili jednako dostupni svima.

Dijelimo stvarna iskustva osoba s invaliditetom, prikazujemo prepreke s kojima se suočavaju i naglašavamo važnost digitalne pristupačnosti. Cilj kampanje je motivisati javnost, kompanije i institucije da podrže inkluzivne digitalne inicijative i osiguraju da svi imaju jednak pristup informacijama, uslugama, servisima, alatima i ostalim mogućnostima onlajn.

Kampanja se sprovodi u okviru projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.

Jedan od učesnika kampanje, Blagoje Šturanović, ističe koliko mu internet olakšava svakodnevni život, posebno u obrazovanju i informisanju. Iako se većinom dobro snalazi na digitalnim platformama, nailazi na izazove poput nedostatka informacija o fizičkoj pristupačnosti i neprilagođenih sadržaja za osobe s invaliditetom. Njegova priča pokazuje da digitalna uključenost nije samo praktična potreba, već i pitanje dostojanstva, ravnopravnosti i jednakog učešća u društvu.

Zašto koristim internet?

Koristim internet svakodnevno i kombinovano, na poslu - zbog prirode posla, a privatno za komunikaciju, informisanje i učenje. Najviše mi znači za obrazovanje, posebno učenje jezika i slušanje naučnih emisija.

Šta mi internet znači?

Najviše mi služi za posao i informisanje, a za druženje kada nijesam u mogućnosti da budem fizički prisutan.

Barijere koje susrećem

Nemam ličnih barijera u korišćenju aplikacija, ali često nailazim na nepotpune informacije o fizičkoj pristupačnosti, što mi otežava planiranje putovanja i rezervacije.

Kako se osjećam kad sadržaj nije prilagođen?

Iako meni platforme uglavnom funkcionišu, teško mi pada što mnoge ustanove i biznisi ne vode računa o pristupačnosti i ne zanima ih da li će neko s oštećenjem vida ili nekim drugim oštećenjem moći da pristupi njihovom sajtu ili sadržaju. To stvara predrasude i produbljuje digitalnu isključenost.

Šta za mene znači digitalna uključenost?

Digitalna uključenost znači jednaku mogućnost da pristupim informacijama, uslugama i komunikaciji bez prepreka. Ona daje dostojanstvo, samostalnost i ravnopravnost.

Kad digitalni sadržaji i tehnologije nisu pristupačni, ja zapravo nisam samo “isključen iz interneta” - isključen sam iz društva. Digitalna uključenost mi daje osjećaj dostojanstva, nezavisnosti i ravnopravnosti. Ona znači da moj invaliditet nije prepreka mom učestvovanju, već da sistem prepoznaje da svi imamo različite potrebe i da je normalno praviti digitalne prostore koji ih poštuju.

Poruka zajednici i donosiocima odluka

Digitalna pristupačnost nije „dodatna opcija”, luksuz niti projekt za kasnije. To je ljudsko pravo. Uključite nas u proces Ništa o nama bez nas. Osobe s invaliditetom moraju biti dio planiranja, testiranja i donošenja odluka. Takođe, moja poruka zajednici je da se modernizacija usmjeri na pametne i korisne stvari, na primjer sport, nauku, zdravlje, životnu sredinu, ljudske odnose i jednaka prava svih ljudi. Ovo su među najvažnijim segmentima života koji mogu olakšati život svima na planeti.

Druga učesnica kampanje, Jana Vujisić, internet koristi svakodnevno i posebno ističe problem sitnog i blijedog teksta. Poručuje da dizajn sajtova mora više uzimati u obzir potrebe svih korisnika/ca.

Zašto koristim internet?

Koristim internet svakodnevno. To mi je osnovno sredstvo komunikacije i informisanja.

Šta mi internet znači?

Internet mi najviše služi za informisanje i zabavu.

Barijere koje susrećem

Najveći problem mi je tekst napisan sitnim i blijedim slovima, to otežava čitanje osobama koje imaju oštećenje vida.

Kako se osjećam kad sadržaj nije prilagođen?

Osjećam se razočarano.

Šta za mene znači digitalna uključenost?

Znači mi širu komunikaciju i način zabave, uz internet mi nikad nije dosadno.

Poruka zajednici i donosiocima odluka

Obratite pažnju na dizajniranje sajtova, ali i na potrebe ostatka populacije.

Treći učesnik kampanje, Ferid Muratović, dijeli s nama svoja iskustva i izazove sa kojima se svakodnevno suočava prilikom korišćenja digitalnih servisa. Njegova priča jasno pokazuje koliko nepristupačan dizajn može ograničiti samostalnost i narušiti dostojanstvo korisnika.

Zašto koristim internet?

Koristim internet skoro svaki dan da završim obaveze koje su mi fizički teške, plaćanje računa, zakazivanje pregleda, naručivanje terapije.

Šta mi internet znači?

Internet mi olakšava život. Ne moram ići na šalter ili stajati u redovima. Sve mogu obaviti od kuće.

Barijere koje susrećem

- Najveća prepreka mi je kada se pojavi verifikacija ‘Ja nisam robot’. Teško mi je precizno klikati ili rješavati sitne slike i zadatke.
- Neki portali za plaćanje imaju mala slova, sitna polja i kratka vremena za unos. To mi otežava korišćenje.
- Koristim povećanje fonta i ponekad glasovne komande. Nažalost, nisu svi sajtovi prilagođeni tim funkcijama, a kada sadržaj nije prilagođen, osjećam se bespomoćno i frustrirano.

Poruka zajednici i donosiocima odluka

Uklonite prepreke poput Ja nisam robot i prilagodite sajtove tako da svako može sam plaćati račune. Takođe, želim da istaknem da sistem eZdravlje mora biti pristupačan svima, uključujući i osobe s oštećenjem vida. Uklanjanje barijera u ovoj aplikaciji nije samo pitanje pristupačnosti, već i osnovno pravo na jednaku zdravstvenu zaštitu.

Kristina Kustudić, četvrta učesnica kampanje, svakodnevno koristi internet i digitalne uređaje za učenje, komunikaciju i informisanje. Za nju internet predstavlja ključni alat za povezivanje s ljudima i pristup informacijama, ali nailazi na prepreke poput malog fonta i nepreglednih menija. Njena priča ističe koliko je važno da digitalne platforme budu jednostavne, pristupačne i dostupne svima, kako niko ne bi bio isključen iz digitalnog prostora.

Zašto koristim internet?

Internet i digitalne uređaje koristim svakodnevno tokom cijelog dana. Bilo da učim, komuniciram ili se informišem, sve prolazi kroz telefon ili računar.

Šta mi internet znači?

Internet mi najviše znači zbog informisanja i povezivanja s ljudima.

Sa kakvim barijerama se susrećem?

Najčešće nailazim na premali font i nejasne ikonice.

Da li su neki sajtovi teško dostupni zbog dizajna?

Da, na primjer portali imaju nepregledne menije, pa je potrebno mnogo vremena da pronađem osnovne informacije.

Kako se osjećam kad sadržaj nije prilagođen?

Osjećam se isključeno, kao da moj glas i potrebe nisu važne.

Šta za mene znači digitalna uključenost?

Digitalna uključenost znači da svi imaju jednaku mogućnost da pristupe informacijama i uslugama bez obzira na ograničenja. To je pitanje jednakosti, dostupnosti i poštovanja.

Poruka zajednici i donosiocima odluka

Pristupačnost je osnovno pravo. Samim tim, digitalni servis treba da bude jednostavan i dostupan svima u kojem se niko ne osjeća isključeno. To je mala promjena koja nama znači mnogo, jer se sa tim izazovima svakodnevno susrećemo.

Peta učesnica kampanje, Jelena Ristov, ističe koliko joj digitalni svijet olakšava komunikaciju, posao i svakodnevno funkcionisanje. Iako se dobro snalazi na digitalnim platformama i rijetko nailazi na prepreke, naglašava koliko je važno da pristupačnost postane standard, jer samo tako će svi imati jednake šanse da ostanu povezani i ravnopravno učestvuju u društvu.

Zašto koristim internet?

Digitalne uređaje, internet, računar i telefon koristim svakodnevno. Internet mi je potreban za informisanje, posao i komunikaciju sa ljudima, bilo putem mejla ili društvenih mreža.

Šta mi internet znači?

U današnje vrijeme je nemoguće funkcionisati bez interneta. On mi omogućava da ostanem povezana, da brže komuniciram i da imam pristup svim informacijama koje su mi potrebne.

Šta za mene znači digitalna uključenost?

Digitalna uključenost mi znači mnogo, daje mi novi pogled na svijet, olakšava komunikaciju i omogućava lakše povezivanje sa ljudima.

Poruka zajednici i donosiocima odluka

Važno je da digitalna pristupačnost bude što prisutnija u našem društvu. To je dio savremenog svijeta, a uz pristupačne platforme bićemo bolje i lakše povezani  i kod nas i širom svijeta.

Luka Vojinović, zadnji učesnik kampanje, koristi internet i digitalne uređaje svakodnevno, kako za posao i učenje, tako i za komunikaciju i obavljanje svakodnevnih obaveza. Za njega internet predstavlja prostor slobode i samostalnosti, ali se često susreće sa problemima loše pristupačnosti, poput nejasnih menija, nepreglednih obrazaca i sadržaja koji nisu prilagođeni asistivnim tehnologijama.

Zašto koristim internet?

Internet i digitalne uređaje koristim svakodnevno, više sati dnevno. Računar i telefon su mi osnovni alati za komunikaciju, informisanje i obavljanje raznih obaveza.

Šta mi internet znači?

Internet mi najviše znači kao prostor slobode i samostalnosti. Koristim ga za informisanje, učenje, komunikaciju s ljudima, ali i za posao i rješavanje svakodnevnih stvari bez potrebe da fizički idem na određena mjesta.

Sa kakvim barijerama se susrećem?

Najčešće se susrećem sa lošom pristupačnošću - nejasnim menijima, nepreglednim formama i sadržajima koji nijesu prilagođeni.

Da li su neki sajtovi teško dostupni zbog dizajna?

Da, često su problematični sajtovi institucija ili banaka, gdje se koriste PDF dokumenti koji nijesu čitljivi pomoću asistivnih tehnologija ili obrasci koje je nemoguće samostalno popuniti.

Šta za mene znači digitalna uključenost?

Digitalna uključenost znači ravnopravnost, samostalnost i dostojanstvo. To znači da mogu koristiti iste servise, u isto vrijeme i na isti način kao i svi drugi.

Poruka zajednici i donosiocima odluka

Digitalna pristupačnost nije luksuz, već osnovno ljudsko pravo. Uključivanjem osoba s invaliditetom u proces dizajna i planiranja digitalnih rješenja, stvara se društvo koje je pravednije i dostupnije svima.

Nijedan oblik nasilja ne smije biti normalizovan, a neophodna je kontinuirana edukacija na svim nivoima, radi prepoznavanja nasilja kao i osnaživanje da se adekvatno reaguje kad se ono događa, predstavljaju ključne poruke konferencije Od nalaza do rješenja: mladi, digitalni svijet i inkluzija, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Predstavnica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore, Katarina Jušković kazala je da mladi s invaliditetom nijesu „tema“, oni su akteri, kreatori i partneri u svakoj odluci koja se tiče njihovih života i funkcionisanja ukupne društvene zajednice i države.

Istakla je da živimo u vremenu u kojem se granice svijeta sve češće mjere brzinom interneta, a ne kilometrima. 

„Digitalni prostor postao je novo igralište, nova učionica, novo radno mjesto, ali i novo mjesto isključivanja, kada pristup nije omogućen svima pod jednakim uslovima; ili novo mjesto govora mržnje, omalovažavanja i raznih drugih oblika diskriminacije i nasilja. Kada platforma nije pristupačna, kada sadržaj nema titl, opis slike ili taster koji se može „uhvatiti“ tastaturom ili čitačem ekrana, poruka je jasna: Ovo nije za tebe. Naš zadatak je da takve poruke zamijenimo porukom: Ovdje je mjesto za tebe“, rekla je Jušković.

Posebno je istakla da nam nalazi jasno pokazuju da digitalni jaz i barijere i dalje postoje, posebno za mlade s invaliditetom. 

„Rješenja, međutim, traže da preuzmemo odgovornost: da institucije planiraju politike zajedno s mladima, da obrazovni sistem uči djecu od najranijeg uzrasta da je različitost bogatstvo, a ne problem, i da svaki digitalni proizvod od početka bude dizajniran kao pristupačan,“ poručila je Jušković.

Marko Pejović, viši savjetnik UMHCG je predstavio rezultate istraživanja Iza učionice: Šta nam govore učenici?

Istakao je da nalazi istraživanja jasno pokazuju da u crnogorskim srednjim školama preovlađuju verbalni, socijalni i digitalni oblici nasilja, dok fizičko i seksualno nasilje, iako manje vidljivo, takođe predstavljaju relevantan problem, dok se istovremeno suzbijanje vršnjačkog nasilja doživljava kao složen izazov koji zahtijeva i preventivne i represivne mjere.

„Najzastupljeniji oblik je verbalno nasilje, koje je doživjelo čak 40,6% učenika, što se dodatno potvrđuje kao najčešći oblik nasilničkog ponašanja u školskom okruženju, koje često prolazi neprepoznato ili se pogrešno smatra „bezazlenim. Mnogi učenici opisuju da su bili meta ismijavanja „zbog fizičkog izgleda“, da su ih vršnjaci „zvali pogrdnim imenima na odmoru“ ili da su osjećali kako ih grupa namjerno izoluje i ignoriše. Dok su neki učenici govore o ismijavanju zbog „naglasaka i nacionalnosti“, „različitosti“, „slabog govora“ ili zbog invaliditeta,  dok drugi navodi da su ga vršnjaci vrijeđali „zbog porijekla i invaliditeta“, istakao je Pejović. 

Naveo je da skoro ⅔ učenika procjenjuje da su učenici iz marginalnih društvenih grupa češće žrtve nasilja. Više nego svaki treći učenik navodi da je najčešći razlog nedostatak razumijevanja ili svijesti o invaliditetu.

„Učesnici često ne reaguju jer je strah najčešći razlog zbog kojeg učenici izbjegavaju da se uključe kada svjedoče vršnjačkom nasilju. Takođe, postoji nepovjerenje u školske ustanove. Nasilje se posmatračima često čini kao „tuđa stvar“, zbog čega smatraju da nema potrebe da se miješaju“, naglasio je Pejović.

Naglasio da su potrebne strože i jasnije sankcije za smanjenje nasilja, ali podjednako je važno da učesnici dobiju razumijevanje i osjećaj da će njihove prijave biti shvaćene ozbiljno. Učesnici bi se lakše odlučili prijaviti nasilje kada bi znali da će biti saslušani u povjerljivom i podržavajućem okruženju, bez straha da će informacije odmah biti iznesene pred drugima. Takođe, česte radionice, predavanja i otvoreni razgovori pomažu učesnicima da bolje razumiju oblike nasilja i mehanizme zaštite.

U okviru panela Izazovi bez filtera: gdje se prelamaju priče? panelisti su kroz lične priče, kritičko promišljanje i konkretne prijedloge, ulozi digitalnih platformi u procesu inkluzije, ali i o rizicima koje digitalno okruženje nosi, uključujući onlajn nasilje.

Sofija Ivanović je podijelila negativna iskustva s kojim se suočava tokom svog obrazovanja. Istakla je da se vršnjačko nasilje često tretira kao tabu tema, o kome se ne govori ili zataškava, jer je nepoželjno za školski imidž, i dodala „Činjenica je da nastavnici često opravadaju ovakvo ponašanje“. Manjak digitalnih vještina i nekorišćenje digitalnih platformi produbljuje socijalnu isključenost. Navela je da usljed nedostatka autoriteta i nedovoljnog stepena empatije, nasilje nastavlja da se događa i da je od suštinske važnosti da osobe s invaliditetom budu u stimulativnom okruženju i zaključila „koliko god da ste dobri, nažalost, ovaj sistem u vama vidi samo invaliditet“. 

Za razliku od negativnog iskustva iz osnovne, Ivan Mitrović ima pozitivan primjer iz srednje škole. „Srednja škola me je „digla na noge“, a zahvaljujući profesorici koja je prepoznala moj potencijal za književnost objavljena je prva zbirka pjesama, a uskoro će biti objavljena i druga“. Kazao je da je zainteresovanost i autoritet profesora ključna za bolju inkluziju učenika s invaliditetom.

Anđela Miličić je kazala da su osobe s invaliditetom bez obrazovanja kao „drvo bez korijena“ i da je veoma problematično da se inkluzivno obrazovanje u praksi događa kroz segregaciju i da rezultira osobama koje najčešće nemaju ni osnovni nivo pismenosti. Naglasila je da pristupačnost kao osnovni preduslov za stvarnu inkluziju, i dalje izostaje iako je zakonska obaveza. Istakla je da „ono što piše u normativnim propisima i strategijama, nije realnost u praksi“. U digitalnom prostoru, osobe s invaliditetom nijesu ni konzumenti i kreatori sadržaja, te da se promijenio sistem vrijednosti postajući netolerantni na različitost koja se dodatno ogleda u tom prostoru. 

Izvršna direktorica Marina Vujačić je izjavila da „živimo u društvu  i državi, u kojem će komšije prijaviti psa koji laje ali ne i nasilje u susjednom stanu“. Kako je istakla, lično iskustvo niko ne može da negira, a ono što je naše iskustveno se događa u raznim sferama, zaključujući da „ne postoji osoba s invaliditetom koja nije žrtva, makar jednog oblika nasilja.

Konferencija je dio aktivnosti projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.

Konferencija Od nalaza do rješenja: mladi, digitalni svijet i inkluzija biće organizovan u srijedu, 24. decembra  2025, sa početkom u 12.00 časova, u Crowne Plaza Podgorica (The Capital Plaza, 7 Cetinjska).

Događaj se organizuje s ciljem predstavljanja rezultata istraživanja o vršnjačkom nasilju u srednjim školama u Crnoj Gori, te omogućavanja panel diskusiju sa mladima s invaliditetom koji će podijeliti svoja iskustva i prepreke u procesu digitalne inkluzije, korišćenju digitalnih platformi i posljedicama digitalne isključenosti, pri čemu će se, između ostalog, diskutovati i o rezultatima istraživanja o vršnjačkom nasilju u srednjim školama. Posebna pažnja biće posvećena ličnim primjerima osnaživanja mladih, načinima prevazilaženja prepreka i preporukama za podršku mladima s invaliditetom u obrazovnom i društvenom okruženju.

U uvodnom dijelu planirano je da konferenciju otvori Katarina Jušković, predstavnica UMHCG, nakon čega će Marko Pejović, viši savjetnik UMHCG predstaviti rezultate istraživanja Iza učionice: Šta nam govore učenici?

Nakon uvodnih izlaganja, planiran je panel Izazovi bez filtera: gdje se prelamaju priče? u kojem će govoriti mladi s invaliditetom: Sofija Ivanović, učesnica, Ivan Mitrović, student i Anđela Miličić, aktivistkinja za prava osoba s invaliditetom.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane osobe s invaliditetom, građane i građanke da se prijave za učešće na pomenutoj Konferenciji.

Za sve dodatne informacije, možete nas kontaktirati putem mejla Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili na broj telefona 069/385-981, 067/801-761 ili 020/265 – 650. 

Konferencija je dio aktivnosti projekta Inkluzivna digitalna akademija – Osnaživanje mladih s invaliditetom.

Na linku ispod nakon što preuzmete dokument možete naći pojašnjenje i smjernicu za ostvarivanje prava na starosnu penziju, po sili zakona, s posebnim naglaskom na situacije kada se ne ispune opšti uslovi propisani zakonom, za bilo koju osobu koja je tokom životnog vijeka bila u radnom odnosu i sticala radni staž.

PREUZMI VAŽEĆU SMJERNICU

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) započinje realizaciju projekta (O)slobodi, o(S)naži i (I)nspiriši inkluziju u obrazovanju uz finansijsku podršku Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija u okviru Javnog konkursa za NVO u 2025.  u oblasti podrške kvalitetu ranog i inkluzivnog obrazovanja.

Projektom će se raditi na stvaranju inkluzivnog, bezbjednog i podsticajnog obrazovnog okruženja po modelu pristupa invaliditetu zasnovanom na ljudskim pravima. Shodno tome, Projekat će obuhvatiti unapređenje politika, kapaciteta i intervencija u oblasti inkluzivnog obrazovanja, kao i aktivno podsticanje uslova za sistemsku podršku za osamostavljivanje djece i mladih s invaliditetom.

Projektne aktivnosti realizovaće se u oblasti podrške kvalitetu ranog i inkluzivnog obrazovanja, a usmjerene su na nastavno osoblje predškolskih ustanova, osnovnih i srednjih škola, djecu i mlade s invaliditetom uključene u obrazovni sistem, roditelje i staratelje djece s invaliditetom, javne servise i ustanove koje pružaju podršku djeci, kao i građane/ke lokalne zajednice.

Period realizacije Projekta je 12 mjeseci, počev od 3. decembra 2025.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) dostavilo je Ministarstvu socijalnog staranja, brige o porodici i demografije detaljne primjedbe, predloge i sugestije na Nacrt zakona o povlasticama na putovanje lica sa invaliditetom, ukazujući na niz rješenja koja su nepravedna, neprecizna ili u suprotnosti sa principima ljudskih prava i načelima Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom.

Naši komentari zasnovani su na neposrednim i dugogodišnjim iskustvima osoba s invaliditetom prilikom ostvarivanja ovog prava, a što Ministarstvo nije u dovoljnoj mjeri i s dužnom pažnjom uzelo u obzir, ali i na obavezama koje je Crna Gora preuzela ratifikacijom Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom.

Smatramo neprihvatljivim da se zakonska rješenja donose na način koji može dovesti do pravne nesigurnosti i proizvoljne primjene u praksi.

Tako Nacrt koji je Ministarstvo dalo na Javnu raspravu sadrži: 

- Nejasne i nedorečene odredbe koje dodatno otežavaju ostvarivanje prava; 

U odnosu na član 8, UMHCG je ukazalo da Nacrt zakona ostavlja prostor za različita tumačenja kada je riječ o ovlašćenju pratioca. Zakonska norma mora biti jasna i nedvosmislena, posebno kada se odnosi na prava osoba s invaliditetom zbog sveukupnog položaja u kojem se nalaze.

- Ograničenja koja nemaju uporište u stvarnim potrebama i životnim okolnostima; 

Jedna od ključnih primjedbi odnosi se na član 9, kojim se propisuje rok od 10 dana između dva putovanja za koja se može ostvariti povlastica. UMHCG je zatražilo skraćenje ovog roka na pet dana, jer je postojeće rješenje, kako smo istakli, „nepravedno i ograničavajuće, posebno za djecu s invaliditetom i zaposlene osobe s invaliditetom koje ne ostvaruju pravo na povlasticu za putovanje od mjesta stanovanja do mjesta rada“. Naglasili smo da ovakvo ograničenje ne donosi budžetske uštede, ali značajno otežava život onima kojima je povlastica namijenjena.

Takođe smo ukazali da Nacrt zakona pogrešno govori o pravu na putovanje, iako je suština zakona pravo na povlasticu, odnosno naknadu troškova putovanja, što je važno razgraničiti kako bi se izbjegla dalja ograničenja u praksi. Dodatno, zatraženo je preciziranje da se propisana kilometraža odnosi na jedan smjer putovanja, a ne na oba.

- Diskriminatorne kriterijume za pratioca; 

U odnosu na član 10, UMHCG je ukazalo da propisana starosna granica za pratioca nema pravno ni životno utemeljenje. Djeca koja žive sa roditeljima s invaliditetom ili u porodicama osoba s invaliditetom, kako smo naveli, „od malih nogu su edukovana o odnosu i ophođenju, pa i pružanju potrebne asistencije“, te je neosnovano njihovu sposobnost pomaganja vezivati za radnu sposobnost ili starosni prag od 15 godina. Zatraženo je spuštanje starosne granice na 10 godina.

- Smanjivanje obima prava kroz tehničke odredbe; 

U članu 13 Nacrta, UMHCG je upozorilo da način obračuna povlastice u slučaju putovanja sa pratiocem može dovesti do toga da se jedno putovanje računa kao dva, čime se korisnicima faktički smanjuje broj prava koja mogu ostvariti tokom godine. Ovakva rješenja smatramo neprihvatljivim, jer povlastica pripada osobi s invaliditetom, a ne pratiocu, zbog čega smo zatražili jasniju odredbu.

- Rokove koji ne uvažavaju životne okolnosti; 

Povodom člana 14, zatraženo je produženje roka za podnošenje zahtjeva za naknadu troškova putovanja na 45 dana. Kako smo naveli u obrazloženju, neophodno je „uzeti u obzir šire okolnosti, raznovrsnost osoba s invaliditetom, različite vrste oštećenja i životne uslove osoba s invaliditetom“, kao i činjenicu da mnogi korisnici imaju radne i druge obaveze koje otežavaju poštovanje kratkih rokova.

- Zadiranje u dostojanstvo i autonomiju osoba s invaliditetom koje su u radnom odnosu; 

Posebno problematična rješenja sadržana su u članu 15, gdje se pratilac dovodi u ulogu kontrolora i „doušnika” dolaska osobe s invaliditetom na posao, uz dodatne provjere od strane centara za socijalni rad i samog pratioca. UMHCG je jasno poručilo da je ovakvo rješenje „u potpunoj suprotnosti sa principima Konvencije – ljudskih prava i samostalnog života“ i da „ne postoji finansijska i materijalna korist koja može nadomjestiti osjećaj ugroženog dostojanstva, autonomije i integriteta osobe s invaliditetom“. Zbog toga je zatraženo brisanje spornih stavova.

- Poistovjećivanje prava na naknadu troškova, po osnovu putovanja sa materijalnim davanjem; 

Na kraju, u odnosu na član 20, UMHCG je ukazalo da pravo na povlasticu na putovanje nije materijalno davanje iz sistema socijalne zaštite, već naknada troškova ostvarena po posebnom zakonu. Zbog toga je neophodno koristiti pravno ispravnu terminologiju i prilikom eventualnog povraćaja sredstava uzeti u obzir stvarni materijalni položaj korisnika, a ne socijalni položaj, kako je navedeno. Pravo na povlasticu nije socijalna pomoć niti materijalno davanje, već kompezacija za neravnopravnost kroz naknadu troškova puta.  

UMHCG očekuje da Ministarstvo uvaži dostavljene komentare i da u daljem radu na Zakonu pokaže stvarnu posvećenost poštovanju ljudskih prava, dostojanstva i ravnopravnosti osoba s invaliditetom na čemu ćemo nastaviti da insistiramo i u daljem procesu, a ne samo deklarativno pozivanje na pravednost, dostojanstvo i samostalni život osoba s invaliditetom. 

Zakon se ne smije pisati na način koji će obeshrabrivati osobe s invaliditetom da ostvaruju ovo pravo, već se mora normirati na način koji će osobe s invaliditetom zaštititi od diskriminacije i dodatne ugroženosti, pa i od onih pojedinaca i grupa koje ovo pravo vide kao mogućnost za sticanje lične koristi, uz uporište u sistemu koji im je to omogućio. 

Video kampanja Pristupačnost u pokretu rođena je iz potrebe da se podigne svijest o stvarnosti koja se često ne vidi, a svakodnevno dotiče živote hiljada ljudi. Ona pokazuje da prepreke nijesu u ljudima, već u prostoru koji ih okružuje i u načinu na koji društvo odlučuje da ih vidi i tretira. U središtu kampanje nalaze se ljudi, njihovi glasovi, njihova iskustva i svakodnevne borbe - koje ne bi trebalo da budu borbe, već prava zagarantovana svakom čovjeku.

Kroz pet kratkih video priča kampanja nas uvodi u različite stvarnosti, u pet pogleda na svijet iz perspektive osoba s invaliditetom koje učestvuju u saobraćaju i žive ga iznutra. Svaka priča otvara jedno važno pitanje o ravnopravnosti i odgovornosti, o tome koliko zapravo razumijemo značenje pristupačnosti. Govori o čovjeku koji vozi automobil sa ručnim komandama jer ne pristaje da mu pokretljivost bude ograničena; o osobi oštećenog vida koja svaki dan mora da računa na tuđu nepažnju; o onima koji zbog parkiranih vozila ili nepostojanja dovoljno prostora na trotoaru i nepristupačnosti ivičnjaka moraju kolovozom; o osobi s oštećenjem govora koja u taksiju mora da objašnjava sebe umjesto da samo putuje.

Ova kampanja ne traži sažaljenje. Ona poziva na svijest, na promjenu ponašanja, na preuzimanje odgovornosti. Pristupačnost nije luksuz, nije usluga. To je pravo, temeljno i neotuđivo. To je mogućnost da svako od nas učestvuje u društvu bez prepreka i bez osjećaja da mora da traži dozvolu da bi postojao ravnopravno.

Kampanja nas podsjeća da sloboda kretanja pripada svima i da empatija nije emocija, već način da živimo jedni s drugima. Pristupačnost počinje pogledom, gestom, navikom, sviješću. Počinje onog trenutka kada shvatimo da su rampe, ivičnjaci, trotoari, semafori i riječi dio iste slike u kojoj svi moramo imati mjesto.

Pristupačnost u pokretu je poziv da usporimo, da oslušnemo, da razumijemo. Da budemo društvo koje ne gura na ivicu one koji se kreću drugačije. Društvo koje vidi dalje od sopstvenih koraka i koje zna da ljudskost ne završava tamo gdje prestaje ličn komfor.

Ova kampanja želi da podstakne promjenu, da probudi empatiju i da postavi pitanje koje se ne može više odlagati: Kakav je to saobraćaj, i kakvo je to društvo, ako u njemu nema mjesta za sve?!

Kampanja je aktivnost projekta P(O)kreni Smjer! koji UMHCG realizuje u okviru Javnog konkursa za raspodjelu sredstava za finansiranje projekata i programa nevladinih organizacija – oblast saobraćaj, sigurnost i bezbjednost u saobraćaju za 2024, raspisanog od strane Ministarstva saobraćaja.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) realizuje projekat (PRISTUP)ačnost = za sve! uz finansijsku podršku Ministarstva prostornog planiranja, urbanizma i državne imovine.

Projektom će se doprinijeti poboljšanju primjene Konvencije UN o pravima lica s invaliditetom u oblasti pristupačnosti.

Projekat će obuhvatiti mapiranje i unapređenje kapaciteta, te jačanje saradnje ključnih aktera u oblasti pristupačnosti objekata u javnoj upotrebi na lokalnom nivou, kao i aktivnosti usmjerene na podizanje svijesti o članu 9 UN Konvencije o pravima osoba s invaliditetom.

Aktivnosti projekta usmjerene su na osobe s invaliditetom, nevladine organizacije (NVO), investitore i vlasnike/korisnike objekata, učesnike u izgradnji (arhitekte, projektante, izvođače i dr.), studente i studentkinje arhitektonskog i građevinskog fakulteta, lokalne službenike i nosioce javnih funkcija, predstavnike medija, članove porodica osoba s invaliditetom i građane/ke lokalnih zajednica.

Realizacija projekta će trajati 12 mjeseci, počev od 24. novembra 2025.

Kako postojeće prepreporuke pretočiti u praksu, unaprijediti pristupačnost zdravstvenih ustanova, obezbijediti kontinuiranu i kvalitetnu zdravstvenu njegu, a sistem učiniti osjetljivijim na potrebe svakog čovjeka - neka su od pitanja, obuhvaćena jučerašnjom Konferencijom o zdravstvenoj jednakosti osoba s invaliditetom, koju je Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), organizovalo uz tehničku podršku Kancelarije Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) u Podgorici.

Konferenciju je otvorila Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG – a.

„Za razliku od mnogih, danas neću čestitati Međunarodni dan osoba s invaliditetom jer jedino što bih imala za čestitati jeste borba i istrajnost osoba s invaliditetom i naših porodica u zalaganju za adekvatniji status, prava i podršku. Međutim, ne čestitam ovaj dan jer nam valjda svaki u godini jednako pripada, iako nam se i to često osporava, direktno, indirektno ili sugestivno.” 

Vujačić je iznijela i svoja viđenja koja, kako navodi, obilježavaju ne samo profesionalno zalaganje, već i život mnogih osoba s invaliditetom.

„Naš aktivizam i angažman bilježi borba dokazivanja da činjenicom što imamo iskustvo invaliditeta, odnosno određenja oštećenja ili stanja, nijesmo bolesni; zbog svojih primarnih oštećenja ili stanja, nije nam svima ili nužno potrebna 24 h ljekarska pomoć i njega; činjenicom da smo žene s invaliditetom nijesmo manje žene; činjenicom da smo osobe s invaliditetom, ili članovi porodice osoba s invaliditetom nijesmo bijedni, jadni i za sažaljenje.“

Dodaje da je ključno ne odustajati od borbe za pravovremen i kvalitetniji pristup zdravstvenoj zaštiti i jednakost osoba s invaliditetom, kao i svake osobe pojedinačno u oblasti zdravstvene zaštite, uprkos preprekama. Bilo da se radi o preprekama koje se jednostavno mogu ukloniti, ili onih sistemskih i institucionalnih.

Vujačić je izdvojila i neke od prepreka u oblasti zdravlja: neblagovremena i neefikasna rana intervencija i dijagnostika u svakoj situaciji i za svako dijete, nedovoljna pristupačnost zdravstvenih ustanova, nedostatak specijalizovane zdravstvene njege, nedovoljna svijest i obuka osoblja, finansijske barijere, kao i diskriminacija i stigmatizacija.

„Skoro svaka osoba s invaliditetom, po podacima naših instraživanja, ukoliko zdravstvene ustanove posjećuje sa pratiocem, nema direktnu komunikaciju sa zdravstvenim osobljem. Ono se obraća pratiocima. ”

Dr sci. med. Mina Brajović, ističe da inkluzivno zdravstveno finansiranje mijenja živote, te da nema univerzalne zdravstvene zaštite bez osoba s invaliditetom u njenom središtu. 

“Crna Gora je prva zemlja u regionu Evrope koja je primijenila SZO Vodič za djelovanje za inkluziju osoba s invaliditetom i kroz multisektorsku saradnju i aktivan angažman predstavnika osoba s invaliditetom, sprovela sveobuhvatnu procjenu stepena inkluzivnosti zdravstvenog sistema, kada je riječ o osobama s invaliditetom.” 

Brajović dodaje: “Sada je vrijeme da pretočimo nalaze ove procjene u praksu – uklonimo barijere i osiguramo da svaka osoba s invaliditetom može doći do kvalitetne zdravstvene zaštite bez finansijskog tereta. Kada je finansiranje inkluzivno, zdravstveni sistemi postaju pravedniji, porodice  se osjećaju sigurnije, a zajednice postaju snažnije.”

Ministar zdravlja dr Vojislav Šimun, na samom početku, poručio je da društveni razvoj nije moguć bez pune uključenosti svih građana i građanki. 

„Osobe s invaliditetom moraju imati jednaka prava, jednake šanse i jednake uslove za kvalitetnu dostupnu i pravovremenu zdravstvenu zaštitu. To je osnov svakog pravednog i modernog zdravstvenog sistema.“

Ministar navodi da je Crna Gora, u proteklim godinama, u bliskoj saradnji Udruženja mladih sa hedikepom Crne Gore, uz podršku Svjetske zdravstvene organizacije, načinila važne korake naprijed. 

„Zajedno smo odradili Situacionu analizu o zdravstvenoj zaštiti osoba s invaliditetom, a nakon toga i izradili Akcioni plan za jednakost osoba s invaliditetom u zdravstvu. Ovi dokumenti nijesu i ne smiju biti samo formalni koraci, već jasna obaveza da garantujemo da niko ne bude izostavljen iz zdrastvenog sistema.“

U svom inicijalnom obraćanju ministar je istakao i da su implementaciju Akcionog plana za jednakost osoba s invaliditetom uvrstili u okvir aktivnosti Akcionog plana za 2025 i 2026 godinu, Strategije razvoja zdravstva. 

„Ovaj Akcioni plan se ubrzo dostavlja Vladi na usvajanje i to je bilo ono što je, između ostalog, naše obećanje i očekujem da će biti završeno do kraja ovog mjeseca. Da Ministarstvo istinski i kontinuirano radi na unapređenju položaja osoba s invaliditetom pokazujemo i kroz naše aktivno učešće u FABCOM projektu. Ovim projektom planiramo izradu vodiča i protokola koji će unaprijediti pružanje sveukupnih zdravstvenih usluga osobama s invaliditetom, kao i mladima koji se suočavaju sa teškim nezaraznim bolestima.“

Pored toga, ministar navodi da su za implementaciju Akcionog plana za jednakost osoba s invaliditetom u zdravstvu izdvojena sredstva iz budžeta.

Konferencija je nastavljena aktivnom diskusijom sa učesnicima/cama, gdje su priliku da izraze svoje komentare i nedoumice pred govornicima iskoristili predstavnici, kako državnih institucija, tako i organizacija civilnog sektora.

Diskusija je zaokružena tvrdnjom ministra Šimuna da će Ministarstvo zdravlja biti posvećeno stvaranju zdravstvenog sistema u kom se svi osjećaju vidljivim, uvaženim i ravnopravnim. 

„Sarađivaćemo sa organizacijama osoba s invaliditetom, sa stručnom i međunarodnom zajednicom i sa svim građanima koji svojim znanjem, iskustvom i energijom doprinose razvoju inkluzivnog društva.“

Ostaje apel zdravstvenim ustanovama na dalju proaktivnost, u smislu unapređenja pristupačnosti i bolje prilagođene medicinske njege osoba s invaliditetom.

Konferencija je okupila predstavnike svih ključnih zdravstvenih institucija, resornih ministarstava, Institucije Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, UNICEFa, kao i organizacija osoba s invaliditetom i udruženja roditelja djece sa smetnjama u razvoju i invaliditetom.