Košarkaški klub osoba sa invaliditetom iz Podgorice nastupiće na tradicionalnom međunarodnom turniru Sana 2024 godine.

Košarkaški klub osoba sa invaliditetom Paramont iz Podgorice nastupiće sjutra na tradicionalnom međunarodnom turniru Sana 2024 godine u Sanskom Mostu, saopšteno je iz Paraolimpijskog komiteta.

Turnir, koji će biti odigran 25. put, okupiće šest ekipa, podijeljenih u dvije grupe.

Paramont će igrati u A grupi sa Bosnom iz Zenice i Mariborom.

B grupu činiće Una Sana iz Bihaća, Gradačac i domaći sastav Sana.

Prema propozicijama, ekipe će nakon prve faze takmičenja igrati za konačan plasman, pobjednici grupa za prvo, drugoplasirani za treće i trećeplasirani za peto mjesto.

Podgoričkim košarkašima turnir u Sanskom Mostu u sklopu je priprema za start regionalne NLB WHEEL lige u košarci u kolicima.

Izvor: Dan

Pripremila: Dajana Vuković

Povodom Svjetskog dana mentalnog zdravlja, koji se obilježava 10. oktobra, Inicijativa mladih s invaliditetom Boke (I MI Boke) želi da ukaže na veliki stepen institucionalizacije i sistemskog kršenja ljudskih prava osoba sa mentalnim invaliditetom (OMI).

Činjenica da ni strateški ni pravni okvir ne propisuju jednaku zaštitu i ostvarivanje prava ovih osoba, u odnosu na druge grupe osoba s invaliditetom, stvara veliki prostor nadležnim institucijama da ovaj problem u kontinuitetu zapostavljaju, kazali su oni.

Kako su saopštili, prikupljanje i analiza zvaničnih podataka o (ne)postojećim resursima za deinstitucionalizaciju osoba s mentalnim invaliditetom, koje je I MI Boke sprovela u okviru projekta Deinstitucionalizacija osoba sa mentalnim invaliditetom u Kotoru, pokazuju da samo Strategija zaštite i unaprjeđenja mentalnog zdravlja u Crnoj Gori za period 2019 - 2023. godine definiše cilj i aktivnosti koji se odnose na deinstitucionalizaciju ovih osoba.

Međutim, izvještaji o implementaciji akcionih planova za sprovođenje Strategije ukazuju da je samo 16 odsto planiranih aktivnosti realizovano u 2022. godini, što predstavlja nazadovanje u odnosu na 2020. godinu kada je sprovedeno 18 odsto planiranih aktivnosti. Čak i u ovom malom broju sprovedenih aktivnosti ne nalazi se ni jedna koja se odnosi na deinstitucionalizaciju osoba sa mentalnim invaliditetom, a kao razlog za njihovo nesprovođenje navodi se nedostatak finansijskih sredstava, dodaje se u saopštenju.

Zbog toga, kako kažu, ne čudi podatak da je ove godine u JZU Specijalnoj bolnici za psihijatriju Dobrota Kotor smješteno 15,5 odsto više pacijenata nego 2021. godine.

Od njih ukupno 283, preko 30 odsto (90) su OMI koje nemaju potrebe za bolničkim liječenjem, ali se u ovoj zdravstvenoj ustanovi nalaze zbog nedostatka podrške porodice i usluga u zajednici. Njih 18 je ženskog pola, pet nema regulisan pravni i zdravstveni status u Crnoj Gori, a čak 34 (37,7 odsto) ih je lišeno poslovne sposobnosti. Samo 20 tzv. socijalnih pacijenata/kinja (22,2 odsto) održava kontakte sa porodicom, i to na tromjesečnom nivou. Ove osobe nisu prostorno, kadrovski i programski odvojene od ostalih pacijenata/kinja iz razloga što Bolnica ne raspolaže dovoljnim prostornim i kadrovskim kapacitetima da bi se navedeno moglo sprovesti, ističu iz Inicijative mladih s invaliditetom Boke.

Kako dodaju, postupak procjene osoba s mentalnim invaliditetom podobnih za uključivanje u proces deinstitucionalizacije nije propisan na nivou Bolnice, zbog nedostatka propisanog postupka na nacionalnom nivou.

Od 2022. do avgusta 2024. godine iz Bolnice je izmješteno svega 13 tzv. socijalnih pacijenata/kinja, i to tri ženskog i 10 muškog pola. Njih sedmoro se vratilo u svoje porodice, a preostalih šest su produžile svoju institucionalizaciju u domovima starih. Osim domova starih, jedine usluge socijalne i dječje zaštite dostupne osobama s mentalnim invaliditetom u nekim lokalnim zajednicama su dnevni boravci, porodični smještaj i porodični savjetnik, navode u saopštenju.

Zaštita mentalnog zdravlja na lokalnom nivou je, kako podsjećaju, veoma loša, jer u Crnoj Gori postoji svega 13 centara za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja, dok ih nema u 22 opštine.

Međutim, i u onim opštinama u kojima postoje, ovi centri su veoma ograničeni u ljudskim resursima, iako se oglasi za specijalizaciju u oblasti psihijatrije obnavljaju iz godine u godinu. Zbog toga Asertivni tim za mentalno zdravlje u zajednici koji treba da sprovodi kućne posjete i intervencije u stanu osoba s mentalnim invaliditetom, već godinama ne funkcioniše pri Centru za mentalno zdravlje u Kotoru, nego se rad obavlja samo ambulantno, a samo izuzetno, zbog lošeg zdravstvenog stanja pacijenta/kinje psihijatar pregled obavlja u kućnoj posjeti, poručuju iz Inicijative mladih s invaliditetom Boke.

Projekat Deinstitucionalizacija osoba sa mentalnim invaliditetom u Kotoru je, kako zaključuju u saopštenju, podržan od strane Instituta alternativa u okviru Programa malih grantova za organizacije civilnog društva za učešće građana u reformi javne uprave na lokalnom nivou u okviru projekta Pokretači civilnog društva na Zapadnom Balkanu za reformisanu javnu upravu – WeBER 3.0, koji finansira Evropska unija, a kofinansira Austrijska razvojna agencija.

Izvor: RTVNK

Pripremila: Dajana Vuković

Kako je saopšteno iz Vrhovog državnog tužilaštva, obavezujuće Uputstvo je dostavljeno u cilju uspostavljanja ujednačene prakse u postupanju i primjene efikasnih mehanizama u predmetima formiranim zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednice

Hitno saslušati žrtvu bez prethodnog saslušanja od strane policijskih službenika, izbjegavati susret žrtve sa osumnjičenim u prostorijama tužilaštva, pribaviti podatke o procjeni rizika za žrtvu i uvijek predložiti određivanje pritvora u slučaju postojanja razloga za to - ovo su neke od tačaka obavezujućeg Uputstva za postupanje u  slučajevima nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici koje je vrhovni državni tužilac (VDT) dostavio višim i osnovnim državnim tužilaštvima u Crnoj Gori.

Kako je saopšteno iz Vrhovog državnog tužilaštva, obavezujuće Uputstvo je dostavljeno u cilju uspostavljanja ujednačene prakse u postupanju i primjene efikasnih mehanizama u predmetima formiranim zbog krivičnog djela nasilje u porodici ili u porodičnoj zajednice. Usklađeno je sa međunarodnim standardima i izrađeno nakon detaljne analize dosadašnje prakse postupanja državnih tužilaštava u ovim predmetima, dodaje se u saopštenju VDT-a. Uputstvom je propisano i u slučaju ispunjenosti uslova propisanih Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici, da tužioci zahtijevaju zaštitnu mjeru.

Na osnovu Uputstva vrhovnog državnog tužioca postupajući državni tužioci obavezuju se da pribave podatke da li je dijete prisustvovalo nasilju i da djecu, žrtve ili svjedoke, saslušaju na posebno obazriv način, shodno Zakonu o postupanju prema maloljetnicima u krivičnom postupku.

Obaveza državnih tužilaca je i da upoznaju žrtvu o pravu na besplatnu pravnu pomoć i povjerljivo lice, kao i da žrtvu ili njenog zakonskog zastupnika informišu o preduzetim radnjama, zadržavanju osumnjičenog, određivanju, trajanju i ukidanju pritvora i mjere nadzora, bijegu osumnjičenog, kao i o drugim mjerama koje su preduzete radi zaštite žrtve, kao i o svakoj odluci kojom se pravosnažno okončava krivični postupak. O istim činjenicama biće informisan i policijski službenik radi ažuriranja procjene rizika po žrtvu, navodi se u saopštenju.

Iz VDT-a su kazali da će rukovodioci državnih tužilaštava, na osnovu Uputstva, u cilju uspostavljanja prakse i standarda u postupanju, osigurati efikasnu koordinaciju i razmjenu informacija unutar državnog tužilaštva kojim rukovode. Takođe će Vrhovnom državnom tužilaštvu dostavljati kvartalne izvještaje sa ažuriranim podacima o predmetima nasilja u porodici ili u porodičnoj zajednici.

Portparoli državnih tužilaštava prilikom obavještavanja javnosti o događaju obezbijediće zaštitu privatnosti i integriteta žrtve i posebno obazrivo informisati javnost u slučajevima kada je žrtva dijete.

Vrhovni državni tužilac odredio je koordinatorku za praćenje primjene Uputstva, čija je obaveza koordinacija, praćenje primjene Uputstva i saradnja sa relevantnim institucijama Multidisciplinarnog tima, nevladinim i međunarodnim organizacijama, kao i projektima u ovoj oblasti, zaključuje se u saopštenju.

Izvor: Vijesti

Pripremila: Dalida Rastoder

Natpis na tabli jednog doma za odrasle osobe s invaliditetom na Bežanijskoj kosi nedavno je rastužio i zabrinuo korisnike i porodice onih čiji se srodnici nalaze u domu. Osoblje ih je obavestilo da  korisnike koji se ne kreću samostalno kupaju svake druge nedelje zbog nedostatka osoblja.

Pronaći negovatelje i zadržati ih, najveći su izazovi u domovima za stare. Mnogi su otišli u Nemačku gde mogu da zarade i do 2000 evra mesečno.

Dragana Milinov i Tanja Đorđević godinama rade u domu za stare. Dragana je, brinući o svojim roditeljima, shvatila da želi time da se bavi, a Tanja još u školi. Saglasne su da u ovom poslu nije važno to koliko znate na početku, sve se nauči kroz praksu, već to koliko sebe hoćete i umete da dajete.

Draga Milinkov navodi da veliko zadovoljstvo kod korisnika koji su u ležećem položaju izaziva kada ih negovateljice podignu.

Kad osete tu moć da oni mogu da stanu na noge, vi tu neko vreme potrošite sa njima, ali oni su ispunjeni samim tim što ste ih podigli da stanu. Ne treba tu puno, a kamoli da naprave par koraka, njih raduje svako buđenje, rekla je Milinkov.

Tanja Đorđević ističe da su svi tu kada nešto zatreba, ali da postoji razlika u odnosu na medicinske sestre.

U principu jedina razlika je u tome što medicinska sestra daje terapiju, aplicira infuzije, injekcije, rekla je Đorđevićeva.

Najteže je raditi sa ljudima koji su nemoćni, kažu obe. Potrebno je mnogo ljubavi prema samom poslu. Negovateljice čiji je posao da brinu o starima i bespomoćnima, tražene su u Srbiji, a ipak veliki broj njih odlazi u inostranstvo.

Odlazak u inostranstvo za njih nije bila opcija

Dragana je pokušala, ali kaže da je cena previsoka.

Svi idu sa željom da zarade više, ali velika su odricanja. Pogotovo ko ima porodicu, društvo, familiju svoju. Ipak toplina doma je toplina doma, što ne može da se poredi ni sa čim, istakla je Milinkov.

U domovima za stare kažu da uopšte nije lako zadržati radnu snagu, da i pored povećanja plata i dalje odlaze negovateljice, medicinske sestre i spremačice.

Saša Ristojević, sekretar Udruženja privatnih ustanova socijalne zaštite, navodi da u inostranstvu radnice u ovoj oblasti mogu da provedu maksimalno tri meseca u kontinuitetu.

Za tih tri meseca oni obično žive u stanovima gde je njih četoro, petoro, možda se čak i ne poznaju, da bi smanjili troškove. Ništa manje ne rade, čak imamo informacije da i mnogo više rade nego što se radi ovde. Pričamo o satnici u toku dana, oni praktično nemaju vremena za bilo kakav drugi život ali oni sebe žrtvaju ta tri meseca, rekao je Ristojević.

Tanja i Dragana rade u istom domu, pomažu jedna drugoj i uspevaju da se dogovore.

Dragana navodi da nikad nije dovoljno radnika, ali uspevaju da jedna drugoj dopune smene, primognu i uskoče za vandrednu smenu.

Problem je i to što se kod nas godinama nisu školovali negovatelji. Sada taj smer ponovo postoji u nekim školama. Da za bolničarima i negovateljima potreba raste, potvrđuju i u Nacionalnoj službi za zapošljavanje.

Izvor: RTS

Bez uključivanja svih aktera u društvu u rješavanje problema vršnjačkog nasilja, ono će se samo povećavati. Kazne nijesu dovoljne, već je neophodno raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema, kaže koordinator za razvoj u Centru za građansko obrazovanje Miloš Knežević, dok pedagoškinja Tanja Jovanović ističe da djecu treba osvijestiti da prepoznaju nasilje jer su neki njegovi pojavni oblici teže vidljivi ljudima u okruženju, te da je ključna uloga roditelja, piše Pobjeda.

Situacija kolektivnog stanja u crnogoskim školama, kada je u pitanju vršnjačko nasilje, alarmantna je. Istraživanje ukazuje da je ono široko prepoznato kako među srednjoškolcima, tako i među ukupnom populacijom. Knežević kaže da svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Istakao je da živimo u nestabilnom društvu, u kojem agresiju i različite vidove nasilja podstiču i donosioci odluka, koji bi morali da rade na suzbijanju takvih pojava.

ALARM

Posljednji događaj koji je uznemirio javnost bio je u Gimnaziji Niko Rolović u Baru i završen je pokušajem ubistva, kada je sedamnaestogodišnjeg dječaka vršnjak ubo hladnim oružjem.

Nažalost, ovo je samo rezultat onoga na što civilni sektor godinama ukazuje, a to je da će bez uključivanja svih aktera u društvu u rješavanje ovog problema doći do porasta nasilja. Normalizacija nasilja ne smije postati naša svakodnevica, a na to nas opominju i nalazi istraživanja koje je CGO nedavno predstavio. Istraživanje ukazuje da je vršnjačko nasilje široko prepoznato kako među srednjoškolskom, tako i ukupnom populacijom. Svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Znači, mi već imamo situaciju da djeca i mladi svjedoče nasilju, a nije daleko ni ona u kojoj postaju skloni tome da ga prihvate kao način rješavanja konflikata, opominje Knežević.

Na pitanje koje ključne poteze je potrebno preduzeti kako bi se spriječilo ili smanjilo vršnjačko nasilje, Knežević kaže da je neophodno uspostaviti sveobuhvatan pristup koji uključuje razumijevanje perspektive djece i mladih koji vrše nasilje.

Kazne nijesu dovoljne, neophodno je raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema. To zahtijeva otvorenu i iskrenu komunikaciju koja će pomoći u identifikaciji uzroka njihovog ponašanja i razumijevanju negativnih posljedica nasilničkog djelovanja, navodi on.

Pored toga, dodaje, treba razvijati sistem podrške za djecu i mlade koja trpe nasilje, uključujući podržavajuće okruženje u porodici, jačanje i podsticanje njihovog samopouzdanja.

Važno je da djeca i mladi znaju da se obrate odraslima (roditeljima, nastavnicima ili drugim osobama od povjerenja) kada se suočavaju sa nasiljem, kako bi se ono preveniralo ili adekvatno adresiralo. Zato odrasli treba aktivno da slušaju i razumiju djecu i mlade, da ne minimiziraju njihove brige i da ne reaguju prenaglašeno, već da im ponude konstruktivnu pomoć i ukažu na valjan model rješavanja problema, zaključuje Knežević.

GDJE GRIJEŠIMO?

Na pitanja gdje škole griješe, te što im najviše nedostaje u borbi protiv nasilja, Knežević kaže da je više faktora koji otežavaju efikasnu intervenciju – od obuke nastavnika, preko nedovoljne komunikacije njih i roditelja, do jasnih protokola.

Prvo, nedostatak sistematične obuke nastavničkog kadra o identifikaciji i upravljanju nasilnim ponašanjem, a to često rezultira time da ne prepoznaju ili ne znaju kako da reaguju na nasilje unutar škola. Drugo, većina škola ne primjenjuje kontinuirane programe prevencije nasilja, što uključuje rad sa učenicima na razvoju emocionalnih i socijalnih vještina. Takođe, nedovoljna komunikacija i saradnja između škola i roditelja dovodi do različitih situacija u kojima se nasilje ne prepoznaje ili ne rješava pravovremeno. Mnoge škole nemaju dovoljno resursa za podršku mentalnom zdravlju, a bez toga se teško mogu razumjeti uzroci nasilja i pružiti potrebna podrška učenicima. Nedostatak jasnih protokola za prijavljivanje i rješavanje nasilja može stvoriti sumnju među učenicima o tome da li će njihova prijava biti uzeta za ozbiljno, a to kreira uvjerenje da obrazovni sistem želi da učestvuje u rješavanju ovog problema, navodi on.

Ističe da živimo u nestabilnom društvu, u kojem agresiju i različite vidove nasilja podstiču i donosioci odluka, koji bi morali da rade na suzbijanju ovih pojava.

To dodatno otežava napore za izgradnju sigurnog i podržavajućeg okruženja za sve mlade ljude, zaključuje Knežević.

Kazao je da je zaštita škola od vršnjačkog nasilja od suštinske važnosti, jer nasilje u obrazovnim institucijama može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, emocionalni razvoj i akademski uspjeh učenika.

Zaštita škola od vršnjačkog nasilja zahtijeva sinergiju različitih aktera i brojne mjere, a primarno razvoj preventivnih programa koji se fokusiraju na emocionalni i socijalni razvoj učenika i formiranje specijalizovanih timova unutar škola za prevenciju nasilja. U tom kontekstu, više osoblja za nadzor u školama može imati odvraćajući efekat za potencijalne nasilnike i obezbijediti sigurnije okruženje za sve učenike, smatra Knežević.

U prevenciji vršnjačkog nasija, dodaje, važne uloge imaju roditelji, pedagozi, psiholozi, ali i jasni zakoni i strože kazne.

Pedagoško - psihološke službe u školama imaju jednu od važnih uloga u prevenciji vršnjačkog nasilja i podršci učenicima, iako se, nažalost, često percipiraju kao sistem kazne umjesto kao resursi za pomoć. Ključna je uloga porodice u zaštiti djece od vršnjačkog nasilja, jer roditelji su ti koji mogu najprije primijetiti promjene u ponašanju svog djeteta ili znake da se suočava sa nasiljem. Konačno, jasni zakonski okviri i strože kazne za nasilje su neophodni za adekvatno rješavanje incidenata i stvaranje sigurnijeg okruženja za djecu i mlade, ističe on.

Prema Konvenciji o pravima djeteta, nasilje nad djecom, ističe pedagoškinja Tanja Jovanović, jeste svaki oblik fizičkog ili mentalnog nasilja, povređivanja ili zlostavljanja, zapostavljanja ili nemarnog postupanja, maltretiranja ili eksploatacije, uključujući seksualno zlostavljanje.

Postoje različite vrste nasilja: fizičko, psihološko, seksualno, sajber nasilje, kao i zanemarivanje i zlostavljanje, finansijska i materijalna eksploatacija, socijalna izolacija. Takođe, rijetko je prisutan jedan vid nasilja kojem je neko izložen, već više različitih oblika koji su udruženi, dodaje ona.

ZAŠTO SU DJECA NASILNA

Obično djeca koja vrše nasilje, ističe Jovanović, imaju potrebu za dominacijom nad vršnjacima, teško podnose neuspjeh, prepreke, pravila, impulsivna su i razdražljiva, nijesu tolerantna. Često dolaze iz porodica u kojima su poremećeni odnosi ili su i sami izloženi nekim vidovima nasilja.

Djecu treba osvijestiti da prepoznaju nasilje jer neki njegovi pojavni oblici su teže vidljivi ljudima u okruženju. Takođe, treba da praktikuju vještine kojima se mogu oduprijeti nasilju, ukoliko to bude potrebno. Treba koristiti načine komunikacije koji služe za prevazilaženje sukoba, tj. konstruktivni načini rješavanja problema. Takođe, za učenike koji vrše nasilje neophodno je ispitati, ako je moguće, uzroke takvog ponašanja, i sugerisati im da koriste tehnike kontrolisanja negativnih emocija. Neophodno je raditi na prevenciji nasilja kao najboljeg načina da do njega ne dođe, kaže Jovanović.

Prema njenom mišljenju, u borbi protiv nasilja najviše nedostaje veća pažnja roditelja.

Može se reći da u savremenom svijetu koji se odlikuje prezaposlenošću roditelja, ubrzanim tempom života, kao i ekspanzijom tehnike i tehnologije u borbi protiv nasilja najviše nedostaje veća usmjerenost roditelja na dijete, njegovo ponašanje i razvoj. Osim toga, poželjna bi bila i intenzivnija saradnja porodice sa školom, a sve u cilju djetetovog napretka. Kada govorimo o tome ko igra ključnu ulogu u rješavanju problema nasilja, svakako ne možemo izdvojiti jedan faktor. Roditelji, nastavnici, direktori, stručni saradnici, vršnjačke grupe, društvena zajednica faktori su koje ne možemo hijerarhijski poređati, jer svi oni u velikoj mjeri utiču na samu individu”, ističe ona.

Dodaje da se u školi u kojoj ona radi konflikti među učenicima dešavaju, što je i prirodno, s obzirom na brojnost učenika, ali da nastoje da blagovremeno reaguje na svaku pojedinačnu situaciju, rješavaju konflikte i vrše prevenciju nasilja.

Ministarstvo bez odgovora

Građani su ostali uskraćeni za stavove Ministarstva prosvjete, nauke i inovacija – jednog od ključnih faktora u pronalaženju načina kako rješavati probleme vršnjačkog nasilja, jer Pobjeda nije u obećanom roku uspjela da dobije odgovore na pitanja o ovako značajnoj temi.

Na osnovu mišljenja pojedinih sagovornika, može se zaključiti da je situacija u vezi sa vršnjačkim nasiljem kulminirala. Krivaca nema, krivci smo svi – od roditelja, preko institucija i ustanova nadležnih za ovaj problem, do školskog kadra. Ono što je jasno, jeste da je potreban hitan rad na obuci školskog kadra, komunikaciji između njih i roditelja, te je neophodno donošenje preciznih zakonskih okvira i strože kazne za nasilje, neophodne za adekvatno rješavanje incidenata. Takođe, treba raditi sa mladima na promjeni njihovih stavova i uvjerenja o nasilnom rješavanju problema kroz otvorenu, iskrenu i prijateljsku komunikaciju. Samo tako, stvorićemo sigurnije okruženje za djecu i mlade, jer nasilje u obrazovnim institucijama može imati dugoročne posljedice na mentalno zdravlje, emocionalni razvoj i akademski uspjeh učenika, a što će se odraziti i na društvo u cjelini.

Tapušković: U istoj školi potrebni i asistent i asistentkinja

U pojedinim školama postoje asistenti za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma, što je novina u Crnoj Gori. Asistent u OŠ Oktoih Vuk Tapušković kaže za Pobjedu da svakodnevno između časova prijateljski razgovara sa djecom, kako bi preventivno djelovao da ne dođe do nasilja.

Sistem je uveden 16. jula ove godine. Moje nadležnosti su da nadgledam dešavanja u školi, da pratim da li će doći do nasilja ili konflikta o kojem ću da obavijestim upravu škole i razrednog starješinu. Nakon što obavijestim upravu škole ili psihološko - pedagoškuslužbu oni dalje obavljaju razgovor sa učenicima i postupaju prema svojim nadležnostima, dodaje on.

Iz dosadašnjeg iskustva, ističe, najefikasnije je preventivno djelovanje.

Djeca su upoznata sa mojom ulogom u školi i imaju slobodu da mi se obrate ukoliko im je to potrebno. Takođe, u školi se radi dosta radionica na ovu temu. S obzirom na veliki broj učenika u školama, najviše nedostaje više stručnih saradnika (pedagoga i psihologa) koji bi kroz svoj rad mogli da dopru do što više djece. Djeca sama priđu i kažu imam problem, provocira nas taj i taj učenik, vrši nasilje ili nesto slično tome, dodaje on.

Kaže da nema tačan podatak o broju prijava otkad je prisutan u školi.

Dešava se da danima nemam nijednu pritužbu, a nekad ih bude nekoliko. I sama djeca često žele preventivno da razgovaraju da bi riješili neku situaciju. Svakodnevno sa njima i prijateljski razgovaram na odmorima i između časova, dodaje.

Tapušković kaže i da bi škole trebalo da imaju, osim asistenta, i asistentkinju, koja bi mogla da uđe u ženski toalet.

Može da se dogodi nešto u ženskom toaletu, gdje ja ne mogu da pristupim. Stoga, ne bi bilo loše da ista škola ima kako asistenta, tako i asistentkinju za suzbijanje vršnjačkog nasilja i vandalizma, smatra Tapušković.

Vukićević: Nijesu nastavnici za sve krivi

Direktor OŠ Vuk Karadžić Budimir Vukićević kazao je da je prošle godine Ministarstvo prosvjete pokrenulo inicijativu o uvođenju asistenata u škole, ali ih u toj školi još nema.

Itekako bi bilo dobro da se uvedu asistenti u sve škole. Prosvjetni radnici su zaduženi sa opismenjavanje i obrazovanje. Na taj način, kada se desi nasilje, prosvjetni radnici ne bi bili dužni da trče i razdvajaju djecu, već bi to radio zaštitar koji je prošao obuku za tu situaciju. Nekad policija ne može da stigne na vrijeme, tako da je asistent prijeko potreban, kaže on.

U OŠ Vuk Karadžić postoji tim za rješavanje vršnjačkog nasilja.

Imamo tim u školi koji rješava tu problematiku. Njega činim ja kao direktor, pomoćnik direktora, zatim pedagog, psiholog, nastavnici. Slijedi saslušavanje djece, razgovor sa njima, pozivanje roditelja, nekad i obavještavanje policije, socijalnih ustanova, dodaje Vukićević.

Kada se desi nasilje, Vukićević ističe da pretežno svi optužuju nastavnike.

To nije tačno. Krivi su roditelji, jer nijesu uspjeli da vaspitaju djecu. U svakoj učionici imamo pravila o načinu ponašanja, odijevanja – odštampana i nalijepljena. Takođe, istaknuta su i prava djeteta. Sve smo uradili što je do škole, ali uvijek su postojale svađe i tuče djece od kad je svijeta i vijeka. Međutim, u današnje, moderno vrijeme, desila se eskalacija zahvaljujući društvenim mrežama, ali porodica je osnova društva, koja vaspitava djecu. Sada se oni stavljaju u odbranu djece, govoreći moje dijete nije krivo. U moje vrijeme, kada bi se nastavnik požalio na učenika, od roditelja je dobijao prekor, iako nekad i nije bio kriv, kaže on.

Smatra da bi uvođenje kazni imalo efekta.

Valjalo bi razmisliti o uvođenju kazne, na primjer, da roditelji plate novčanu naknadu kada njihovo djete ne poštuje pravila škole, ističe direktor škole Vuk Karadžić.

Statistika

Svaki peti učenik navodi iskustvo žrtve nasilja, a 53,4 odsto poznaje nekoga ko je bio žrtva vršnjačkog nasilja. Najčešći oblik vršnjačkog nasilja u školama su psihičko i fizičko nasilje. Od učenika koji su bili žrtve nasilja, 64,2 odsto je prijavilo nasilje, dok 35,8 odsto to nije učinilo, pokazuju podaci CGO.

Vasilije Radulović, saradnik na programima u CGO, predstavljajući podatke koji se odnose na srednjoškolsku populaciju, kazao je da najveći broj učenika, skoro 60 odsto, prepoznaje određeni stepen prisutnosti vršnjačkog nasilja u njihovoj školi ili sredini, a da je samo 11 odsto onih koji smatraju to ga nema u njihovoj sredini. Dodatno, nalazi ukazuju na najčešću prisutnost psihičkog i fizičkog nasilja, dok slijede socijalno i digitalno nasilje i, u manjoj mjeri, seksualno nasilje.

Svaki peti učenik (21,6 odsto) izjavio je da je bio žrtva vršnjačkog nasilja, dok 78,4 odsto nije imalo takvo iskustvo. Žrtve su najčešće doživjele psihičko (34,9 odsto), socijalno (22,4 odsto) i digitalno nasilje (17 odsto). Istovremeno, 15,8 odsto učenika navodi da je iskusilo fizičko nasilje, a 9,9 odsto seksualno nasilje, ističe Radulović.

Od učenika koji su bili žrtve nasilja, 64,2 odsto je to prijavilo a 35,8 odsto nije. Među onima koji su to učinili, najveći je procent to prijavio članu porodice i školi, zatim prijatelju, policiji ili nekoj nevladinoj organizaciji.

Svaki peti učenik poznaje nekoga u svojoj školi ili sredini ko je kao maloljetnik osuđen za neko krivično djelo. Većina (51 odsto) smatra da se mjere protiv vršnjačkog nasilja sprovode, ali da postoji veliki prostor za poboljšanje.

Učenici vjeruju da se vršnjačko nasilje u školi ili sredini može suzbiti strožim kaznama od institucija za one koji vrše nasilje i strožim kaznama u školi. Takođe, radionice o prevenciji vršnjačkog nasilja se, takođe, vide kao korisne, kao i bolja dostupnost psihološko - pedagoških službi, ali i uvođenje školskog policajca, pojašnjava Radulović.

Izvor: Gradski.me

Pripremila: Dajana Vuković

Više od 370 miliona djevojčica i žena, koje i danas žive, ili svaka osma u svijetu, bile su žrtve silovanja ili seksualnog zlostavljanja prije 18. godine, objavila je Agencija Ujedinjenih nacija za djecu (UNICEF) u četvrtak.

Ta brojka raste na 650 miliona, ili na svaku petu, kada se uzmu u obzir "nekontaktni" oblici seksualnog nasilja, poput internetskog ili verbalnog zlostavljanja, izvijestio je UNICEF, u, kako je nazvao, prvom globalnom istraživanju tog problema.

Ovo su prve brojke agencije o seksualnom nasilju nad djecom, globalno, a objavljene su dan uoči Međunarodnog dana djevojčica.

Ako podaci uključuju i druge oblike seksualnog nasilja, poput onog počinjenog na internetu ili verbalnog nasilja, onda bi brojka išla preko 650 miliona, što znači da se svaka peta djevojčica suočila s nekim oblikom nasilja, navodi UNICEF.

Situacija je složenija u najranjivijim regijama, poput onih sa slabijim institucijama, prisutnošću mirovnih snaga Ujedinjenih naroda ili prisutnošću velikog broja izbjeglica koje bježe od nasilja i nesigurnosti.

Izvršna direktorica UNICEF-a Katrin Rusel (Catherine Russell) nazvala je seksualno nasilje nad djecom "mrljom na našoj moralnoj savjesti".

Nanosi duboku i trajnu traumu, često od strane nekoga koga dijete poznaje i kome vjeruje, na mjestima gdje bi se trebalo osjećati sigurno.

Dječaci i mladići takođe su pogođeni seksualnim nasiljem, izvijestila je agencija.

Procjenjuje se da je između 240 i 310 miliona dječaka, otprilike jedan od 11, doživjelo seksualno nasilje ili napad u djetinjstvu.

Prema podacima, najčešći slučajevi seksualnog nasilja događaju se u adolescenciji posebno između 14. i 17. godine, a oni koji ga trpe suočavaju se s većim rizikom od polno prenosivih bolesti, zloupotrebe supstanci i problema s mentalnim zdravljem.

Uticaj se dodatno pogoršava kada djeca odgađaju otkrivanje svojih iskustava ili u potpunosti skrivaju zlostavljanje, saopštio je UNICEF.

Regije s najvećim brojem slučajeva seksualnog nasilja nad djecom su subsaharska Afrika, zatim istočna i jugoistočna Azija, središnja i južna Azija, te Evropa i Sjeverna Amerika.

Izvještaj je sastavljen nakon sprovođenja istraživanja u više od 120 zemalja i teritorija u razdoblju od 2010 0. do 2022., saopštio je UNICEF

Izvor: Radio Slobodna Evropa

Pripremila: Dalida Rastoder

Podgorica, PR pres servis – Djeca sa smetnjama u razvoju u Crnoj Gori nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti smatra 100 odsto ispitanika u Pljevljima, a u tom gradu, iako 97 odsto djece sa smetnjama u razvoju ima potrebu za uslugama logopeda, niko od njih nema individualne tretmane.

Ovo su neki od rezultata istraživanja, koji su predstavljeni na konferenciji o unapređenju položaja, poštovanju prava i zabrani diskriminacije osoba sa invaliditetom, u okviru projekta Stvaranje uslova  za eliminaciju diskriminacije i društvene isključenosti sa kojima se suočavaju djeca i mladi sa smetnjama u razvoju i lica sa invaliditetom kroz obezbjeđivanje adekvatnih usluga i aktivnosti na lokalnom nivou, koji sprovode nevladina udruženja Zračak nade i Oaza, a finansira Ministarstvo za ljudska i manjinska prava.

Predstavnica NVU “Zračak Nade” Sanela Žiga kazala je da je tokom projekta 15-oro djece sa smetnjama u razvoju dobilo adekvatnu dodatnu stručnu pomoć na period od šest mjeseci, a 15 učesnika je pohađalo dvodnevnu akreditovanu obuku za primjenu konkretnih postupaka u radu sa osobama iz autističnog spektra i sa kombinovanim smetnjama.

Imali smo 10 osoba sa intelektualnim invaliditetom, koje smo osnažili za samozastupanje na šta smo posebno ponosni. Takođe, 15-oro djece i mladih sa smetnjama u razvoju i odraslih s invaliditetom iz Pljevalja i isto toliko djece i mladih sa smetnjama u razvoju iz Bijelog Polja pohađali su likovne redionice u periodu od šest mjeseci i učestvovali u pripremi radova za izložbu “Govorim ti slikom”, kazala je Žiga.

Dodala je da je 15 učesnika pohađalo i obuku za pružanje usluge pomoć u kući djeci i mladima sa smetnjama u razvoju i odraslima s invaliditetom.

Organizovali smo izložbu “Govorim ti slikom” u Centru za kulturu u Pljevljima na što smo posebno ponosni. Poslije otvaranja izložbe upriličili smo svečano veče osoba s invaliditetom, kojem je prisustvovalo 50 osoba, rekla je Žiga.

U okviru projekta, kako je istakla, urađeno je istraživanje o položaju osoba s invaliditetom i stepenu diskriminacije u pristupu uslugama zdravstvene zaštite u Pljevljima.

Došli smo, nažalost, do zaključaka da su djeca sa smetnjama u razvoju i osobe s invaliditetom diskriminisane u pristupu uslugama zdravstvene zaštite. Ovo je vrlo težak zaključak. Ostali rezultati istraživanja pokazuju da 97 odsto djece sa smetnjama u razvoju ima potrebe za individualnim tretmanom kod defektologa, 55 odsto djece od onih koji imaju potrebu nema indivudualne tretmane kod defektologa. Nijedno dijete nema tretmane jednom sedmično ili više puta sedmično, 31 odsto djece ima tretmane jednom mjesečno, a 10 odsto djece dva puta mjesečno, kazala je Žiga.

Prema njenim riječima 97 odsto djece ima potrebe za uslugama logopeda, ali niko od njih nema individualne tretmane kod logopeda.

U Pljevljima je veliki porast djece sa smetnjama u razvoju. Veliki broj djece ima intelektualne smetnje, smetnje u razvoju govora, tako da podatak da djeca nemaju usluge logopeda je alarmantan, rekla je Žiga.

Kada je riječ o uslugama fizioterapeuta, 45 odsto djece od ukupne populacije djece sa smetnjama u razvoju ima potrebu za tim uslugama.

Individualne tretmane 57 odsto djece nema, a najveći broj ispitanika koji imaju tretmane su djeca mlađe dobi. Potrebu za individualnim tretmanima kod fizioterapeuta ima50 odsto odraslih osoba, a 89 odsto od ove populacije nema individualne tretmane. Takođe, potreba za individualnim tretmanima kod psihologa postoji kod 62 odsto djece, a 97 odsto djece nema individualne trtmane. Ovo su poražavajući podaci. 98 odsto ispitanika nikada nisu imali psihosocijalnu podšku, zaključila je Žiga.

Kazala je da 41 odsto djece ide na privatne individulne tretmane kod defektologa, fizioterapeuta, logopeda ili psihologa, a 42 odsto djece je boravilo ili boravi u nekom centru u regionu na individualnim tretmanima.

Sto odsto ispitanika misli da djeca nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti u Pljevljima u smislu da imaju dovoljno individualnih tretmana kod zdravstvenih radnika. 100 odsto ispitanika misli da djeca sa smetnjama u razvoju nemaju adekvatan pristup zdravstvenoj zaštiti u Crnoj Gori u smislu da imaju dovoljno individualnih tretmana kod zdravstvenh radnika, rekla je Žiga.

Predstavnica Ministarstva za ljudska i manjinska prava Milica Rajković kazala je da se lica s invaliditetom suočavaju sa brojnim preprekama u svakodnevnom životu, koje nisu samo fizičke prirode, već su često društvene, institucionalne i ekonomske.

Naša obaveza je da kao zajednica radimo na prevazilaženju prepreka i da stvaramo okruženje u kojem će svaka osoba bez obzira na invaliditet imati jednake mogućnosti za ostvarenje svojih potencijala. Pravo na obrazovanje, zapošljavanje, zdravstvenu zaštitu, učestvovanje u društvenom životu mora biti jednako dostupno svima. Zakonske promjene su samo prvi korak i naš zadatak je da mijenjamo svijest društva, edukujemo ljude o važnosti jednakosti i inkluzije, kao i da podržimo sve inicijative koje vode ka većoj ravnopravnosti, naglasila je Rajković.

Ključno je, kako je rekla, raditi na sprečavanju svih oblika diskriminacije kroz efikasne zakonske mehanizme, ali i kroz osnaživanje samih osoba s invaliditetom da prepoznaju nepravdu i bore se protiv nje.

Posebno je bitno osnaživanje lica s invaliditetom zbog toga što oni moraju imati aktivnu ulogu i učestvovati u donošenju odluka i kreiranju politika koje se tiču njih samih. Naša dužnost je da ih podržimo u tome i da im omogućimo da budu ne samo učesnici, već i lideri promjena u svojim zajednicama, istakla je Rajković.

Predstavnica partnerske organizacije NVU “Oaza” Rasema Hekalo kazala je da u Bijelom Polju imaju dobru saradnju sa lokalnom zajednicom, ali je istakla da u posljednje četiri godine roditeljska udruženja i organizacije osoba s invaliditetom ne dobijaju podršku od ministarstava.

Ovo nije problem samo našeg udruženja, nego i većine roditeljskih udruženja i organizacija osoba s invaliditetom. Naše udruženje je prepoznato po transparentnom i odgovornom radu i upornosti u razvijanju servisa. Ako ministarstvima to nije interesantno za projekte, ne znam šta bi trebalo da bude prioritet. Ako krenemo ovim tempom da razvijamo servise podrške mnoga djeca i roditelji, nažalost, ih neće ni dočekati, a mislim da ćemo kao društvo doći u problem, ukazala je Hekalo.

Apelovala je na predstavnike ministarstava da svi ulože napore da se procesi ubrzaju kako bi se postigli dobri i pozitivni rezultati.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda Siniša Bjeković smatra da je donošenjem Zakona o zabrani diskriminacije osoba s invaliditetom počinjena sistemska greška, jer je diskriminacija samo jedno od načela UN Konvencije o pravima o osoba s invaliditetom.

Šta ćemo sa ostalim? Zar ne bi bilo pravilnije da se taj Zakon nazvao Zakon o pravima osoba s invaliditetom. Da bismo prepoznali položaj svih osoba s invaliditetom treba da znamo sve principe UN Konvencije, ne samo zabranu diskriminacije, pojasnio je Bjeković.

Ukazao je da se priča o diskriminaciji ne završava samo na granicama odnosa osoba sa invaliditetom i ostatka stanovništva, već i unutar populacije osoba s invaliditetom postoje potkategorije koje su po nekom drugom ličnom svojstvu diskriminisane u odnosu na ostatake te populacije.

Ukazao je da se ne bavimo otklanjanjem prepreka nego ispravljanjem nedostataka “i to je model milosrđa o kojem se toliko priča”.

Svaka osoba ima potrebu da bude dio društva, da djeluje u prostoru, da mijenja prostor, mijenja društvo. Ono što je najvažnije je princip integracije, odnosno ne ostaviti osobe s invaliditetom na marginama društva, jer to je najgore što čovjeku može da se desi. Izolacija, isključenost, zapravo zaborav na čitavu jednu katregoriju društva, naglasio je Bjeković.

Veoma je važno, kako je rekao, da svima i, naravno, osobama s invalidtetom bude omogućeno poštovanje ličnog dostojanstva.

Ne postoje ljudsko biće koje nije resurs, a ne problem. Samo treba pronaći način da se taj reurs valorizuje, jasan je Bjeković.

Generalna direktorica Direktorata za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministarstvu za ljudska i manjinska prava Irena Rakočević vjeruje da ako se ljudska prava samovoljno odobravaju ili odriču ljudima zakoni nemaju značenje i ne duguje im se poslušnost.

Čak i pravnici moraju da se zapitaju da li ti zakoni imaju karakter prava. Ono čega moramo da budemo svjesni jeste da svi zakoni, koji imaju samo dispoziciju norme, a nemaju sankciju neće dati odgovor, odnosno omogućiti uživanje ljudskog prava koje treba da bude normirano tim zakonom. Moramo imati sistemski odgovoran i koherentan pristup prilikom izrade propisa koji će da obavežu naš sistem. Međutim, to je samo početak. Čemu zakoni ako ih nismo adekvatno primijenili? pojasnila je i upitala Rakočević.

Dodala je da su propisi nužni, ali ne bilo kakvo propisi već oni koji će biti plod odgovornog pristupa razvijanju ne samo zakona, nego i podzakonskih akata, koji će omogućiti primjenu onih standarda poštovanja ljudskih prava lica s invaliditetom, koji će biti potpun odgovor na ljudska prava lica s invaliditetom iz ugla ljudskih prava.

Tek kada budemo imali društvo koje je zaista razumjelo da je vaše pravo moja obaveza i moje pravo vasa obaveza možemo govoriti o svijesti, senzitivnosti i spremnosti da primijenimo najbolje zakone. Mnogo prije samog pozivanja na normu važno se pozvati na namjeru, odnosno na postupak. Kada uredimo postupak, uredili smo procedure i u najranijim fazama možemo da djelujemo kada god neko nije uspio da ostvari svoje ljudsko pravo, kazala je Rakočević.

Izvor: PR Centar

U Crnoj Gori većina osoba s invaliditetom smatra da izborna tijela ne pružaju dovoljnu podršku, zbog čega se birači s invaliditetom osjećaju zanemareno. Njih 54% kazalo je da su se suočili sa preprekama dok su glasali na izborima 2023. godine. Takođe, 45% birača smatra da birački odbori nisu bili sigurni kako da im priđu i razgovaraju sa njima na biračkom mjestu.

Ovo su neki od nalaza u izvještaju pod nazivom Osobe s invaliditetom – glasanje na izborima, koji je pripremila Misija OEBS-a u Crnoj Gori nakon predsjedničkih i parlamentarnih izbora 2023. godine. Izvještaj ispituje stavove i iskustva 94 birača s invaliditetom, koji su saglasni da se mora učiniti više da izbori budu pristupačniji.

Na pitanje kako se stvari mogu promijeniti na bolje, neki ispitanici su kazali da osobe s invaliditetom treba da se upoznaju sa svojim biračkim pravima. Izborna tijela treba da razumiju potrebe OSI kako bi znala kako da im ponude podršku tokom izbornog procesa. Neki od njih smatraju da bi trebalo uspostaviti registar osoba sa invaliditetom, dok su neki predložili da se unesu izmjene izbornog zakonodavstva u cilju poboljšanja njihovog iskustva kao birača, što uključuje i to da OSI imaju svog/ju predstavnika/cu u Skupštini.

Vršilac dužnosti šefa Misije OEBS-a u Crnoj Gori, Giovanni Gabassi, kazao je da ovaj izvještaj pruža korisne sugestije o tome šta se može učiniti kako bi se pomoglo osobama sa invaliditetom da imaju pozitivnije izborno iskustvo.  Uklanjanje barijera je od suštinskog značaja kako bi se osiguralo da svako može slobodno da koristi svoje ustavno pravo da glasa nezavisno i tajno. Osobe sa invaliditetom ne osjećaju podršku prilikom glasanja i kandidovanja. Oni se bore sa pristupom političkim i glasačkim informacijama. Misija je odlučna u pružanju podrške izbornim tijelima i nevladinim organizacijama koje se bave praivma osoba sa invaliditetom u poboljšanju pristupačnosti izbora, rekao je Gabassi.

Misija u Crnoj Gori se zahvaljuje svim biračima sa invaliditetom koji su govorili o svom iskustvu glasanja na izborima 2023. godine, kao i Udruženju mladih sa hendikepom (UMHCG) i Savezu slijepih na dugogodišnjem partnerstvu i doprinosu u izradi ovog izvještaja.

Izvor: OSCE Misija u Crnoj Gori

Svjetski dan mentalnog zdravlja ustanovljen je 10. oktobra 1992. godine od Svjetske federacije za mentalno zdravlje. Od tada se obilježava svake godine s ciljem podizanja svijesti javnosti o ključnim planovima zaštite mentalnog zdravlja. Ove godine Svjetski dan mentalnog zdravlja obilježava se pod sloganom Vrijeme je mentalnom zdravlju dati prioritet na radnom mjestu.  

Ovako formuliranim sloganom i temom Mentalno zdravlje na radnom mjestu nastoji se naglasiti ključna veza između mentalnog zdravlja i radnog okruženja.

Postoje različiti psihosocijalni rizici za mentalno zdravlje s kojim se ljudi na radnom mjestu mogu suočiti, uključujući različite stresore na poslu, stigmu, diskriminaciju, loše uslove rada ili ograničenu autonomiju, slabo plaćene ili nesigurne poslove, saopšteno je iz Udruženja za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji Feniks Tuzla.

Svjetska zdravstvena organizacija ističe da podržavajuće radno okruženje čuva mentalno zdravlje, zadovoljstvo poslom i radnu produktivnost.

Loši uslovi rada mogu naštetiti mentalnom zdravlju što može dovesti do smanjenog učinka rada, odsustva s posla i povećanja fluktuacije osoblja.

Takođe, naglašava važnost i stavlja kao imperativ to da vlada, poslodavci i sindikalne i druge organizacije rade zajedno na kreiranju politika koje sprečavaju rizike za mentalnog zdravlje, promoviraju dobrobit i grade radna okruženja u kojima je briga za mentalno zdravlje prioritet.

Udruženje za uzajamnu pomoć u duševnoj nevolji Feniks Tuzla posebno naglašava važnost kreiranja inkluzivnog, nediskriminirajućeg, nestigmatizirajućeg i podržavajućeg radnog okruženja za osobe koje žive sa problemima mentalnog zdravlja ili psihosocijalnim teškoćama kako bi, kao i svi drugi ljudi, mogli i imali priliku pronaći i zadržati posao.

Iz tog udruženja su pozvali vladu i poslodavce da pristupe planiranju i provođenju konkretnih koraka u kreiranju radnog okruženja u kojem će briga za mentalno zdravlje stvarno biti prioritet i koji će omogućiti da i ljudi s izazovima mentalnog zdravlja nađu i zadrže posao.

Izvor: Preporod

Pripremila: Dajana Vuković

NOVI SAD -  U Kulturnom centru Novog Sada, otvoren je Međunarodni filmski festival Uhvati film, na kojem će do 13. oktobra biti prikazana najnovija ostvarenja iz svih djelova sveta, koja mijenjaju perspektive i otvaraju tabu teme. Jedinstven je po tome, što je posebno prilagođen osobama sa invaliditetom.

Na 22. Festivalu biće prikazano 25 ostvarenja iz 18 zemalja sveta. U pitanju su dokumentarni, igrani i animirani filmovi koji u svoj fokus stavljaju aktuelne goruće probleme kako u svetu tako i kod nas, i bave se univerzalnim temama poput ljubavi, podrške i prijateljstva.

Uhvati film je jedan od najpristupačnijih filmskih festivala u Srbiji i regionu za osobe s invaliditetom. To je bio i preduslov kako bi se u ovogodišnjem žiriju našla i osoba s potpunim oštećenjem vida Suzana Ristić koja će sa ostalim članovima ravnopravno odlučivati o dobitnicima festivalskih nagrada.

Time ovaj festival pokazuje kako kulturni događaji treba da budu ravnopravni za sve bez obzira na zdravstvene probleme.

Osim prikazivanja filmova, deo festivala čine i tribine i diskusije na razne teme . U četvrtak 10. oktobra govoriće se o ženama s invaliditetom, dok je dan kasnije na programu tribina pravo na starost. U subotu 12. oktobra tema je pravo na umetnost, dok će poslednjeg dana festivala biće reči o tome koliko su ovakvi festivali važni.

Izvor: RTV.RS

Pripremila: Dajana Vuković