Crna Gora nema zvanični registar osoba s autizma, a u Centru za autizam ta dijagnoza uspostavljena je kod 337 djece.

Međutim, procjene su da oko 4.000 osoba u Crnoj Gori ima neki od  oblikaa iz spektra autizma i da je među njima više osoba muškog pola. 

Prema američkom Centru za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC), oko jedan odsto svjetske populacije ima neki od oblika iz spektra autizma, dakle više od 75 miliona ljudi, dok Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) izvještava da svako 160. dijete na svijetu ima autizam. 

Osobe s autizmom, kao ni njihove porodice, ne dobijaju dovoljnu podršku društva i institucija, a položaj je dodatno teži za odrasle s nekim od oblika iz ovog spektra.

Svjetski dan osoba sa autizmom, 2. april, ove godine obilježen je širom svijeta u cilju širenja svijesti o autizmu, sprečavanja diskriminacije i promovisanja njihove inkluzije u društvo.

Autizam traje cijeli život 

Defektološkinja Jana Golubović kaže da je autizam neurorazvojni neki od oblika koji traje čitavog života. 

„Dijete s autizmom je dijete koje zna da voli, ima emocije, voli da se igra i želi da bude uključeno u društvenu zajednicu, koja treba da mu pruži podršku", ističe ona.

Pojašnjava da se u svijetu o autizmu govori od 1980, kada je registrovan prvi slučaj djeteta s autizmom, te da danas imamo mnoge naučne radove koji govore o tome.

Golubović pojašnjava da se ne zna uzrok autizma, ali da se i tada, kao i danas znalo da nastaje u ranom djetinjstvu.

„Do treće godine su svi simptomi ispoljeni, ali ne moraju biti u punoj mjeri izraženi. Autizam obuhvata oštećenje komunikacije, socijalne interakcije i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja", ističe ona.

Zablude u vezi s autizmom

Golubović kaže da autizam prate brojne zablude, a da je prva bila da nastaje kao posljedica emocionalno hladnih roditelja, pogotovo majki, zbog čega su porodice stigmatizovane.

„Današnja vodeća zabluda je da MMR vakcina izaziva autizam, iako brojna naučna istraživanja govore u prilog tome da nema veze s MMR vakcinom. Roditelji u praksi strahuju da odvedu djecu na vakcinaciju", pojašnjava ona.

Zabluda je, tvrdi, i da je autizam bolest koja se liječi to je stanje koje traje čitavog života. Među čestim zabludama je i do da su samo u pitanju razmažena ili vaspitno zapuštena djeca.

Zapostavljeni odrasli s autizmom

Golubović ističe da je autizam izuzetno složeno oštećenje, te da se zato govori o spektru. Ključno je, kaže, da imamo tri karakteristike koje se odnose na autizam: komnunikaciju, socijalnu interakciju i prisustvo stereotipnih obrazaca ponašanja, dok sam stepen težine varira od osobe do osobe, a postoje brojni faktori (genetski, personalni i sredinski) koji na to utiču.

Defektološkinja kaže da je neophodna edukacija još od vrtića, gdje će djeca učiti o empatiji, ali i socijalna podrška na formalnom i neformalnom nivou. Pojašnjava da su formalna podrška specijalizovani terapeuti, a neformalna porodica, roditelji, prijatelji.

„Kada opisujemo dijete s autizmom jako je bitno naglasiti da je dijete s autizmom na prvom mjestu dijete“, objašnjava ona.

Golubović kaže i da su mnoga naučna istraživanja bazirana na ranoj intervenciji i razvoju djece koja pomažu što boljoj prognozi, šansama za kvalitetniji život. Međutim, tvrdi da su zapostavljena naučna istraživanja odraslih s autizmom, što je ogroman zadatak za praktičare da prate cijeli razvoj djeteta, koji je izuzetno složen.

Kaže da postoje skale, koje govore o četiri ključne kategorije: seksualnost, zapošljavanje, život u zajednici i slobodno vrijeme i rekreacija, na osnovu kojih se prave individualni planovi podrške i vještina za život u zajednici.

Defektološkinja ističe da oko 70 odsto osoba s autizmom razvije pridružena stanja. Pojašnjava da se u školskom uzrastu u oko 30 odsto slučajeva javlja Attention-deficit/hyperactivity disorder (ADHD) (neki od oblika pažnje praćen psihomotornim nemirom), dok u odrasloj dobi imamo povećan stepen osoba koje obole od anskioznosti i depresije, a ta dva stanja često se javljaju zajedno.

Inkluzijom do kvalitetnog života

Sportske i rekreativne aktivnosti za osobe s autizmom su veoma važne, ali odrasli nemaju veliki broj aktivnosti.

Golubović kaže da je sam proces inkluzivnog obrazovanja zaživio, ali iz više faktora nije kao u inostranstvu.

Nastavnici možda nemaju dovoljnu podršku i trebalo bi da se organizuje savjetodavni rad gdje bi defektolozi davali predloge, savjete ili mentalnu podršku. Nastavnici nekada ne znaju ni kako da priđu djetetu, a potrebna je i podrška asistentima roditeljima koji su dio tima za kreiranje individualnog obrazovnog plana i programa.

Defektološkinja naglašava i da djecu do 15 mjeseci ne treba izlagati ekranu, a do pete godine djeca bi trebalo da budu samo sat vremena dnevno izložena ekranima, uz prisustvo roditelja. Zato praktičari obučavaju roditelje za digita.

Znaci na koje treba obratiti pažnju

Stručnjaci navode da postoje neki rani znaci na koje roditelji treba da obrate pažnju.

1. Beba ne brblja i ne gestikulira s oko 12 mjeseci. 

2. Dijete ne izgovara nijednu riječ smisleno s oko 16 mjeseci.

3. Dijete ne koristi fraze od dvije riječi smisleno s oko 2 godine.

4. Ne odaziva se na poziv po imenu do kraja prve godine.

5. Prestanak ili gubitak govora na bilo kom uzrastu;

6. Majci se čini da dijete ne prepoznaje njen glas od 6. mjeseca, pa nadalje.

7. Dijete ne razmijenjuje vokalizaciju s roditeljima posle 6. meseca.

8. Dijete ne gleda ljude u oči.

9. Dijete se ne smeje, ili

10. Dijete djeluje odsutno i kao da vas ne čuje šta mu govorite.

Kasniji simptomi koji se uočavaju

U literaturi se navodi i da postoje i drugi, kasniji znaci, koji bi, takođe, trebalo da budu u fokusu roditelja. Među tim znacima su:
11. Dijete ne pokazuje interesovanje za vršnjačke aktivnosti.

12. Dijete ima poteškoća da stekne prijatelje i uglavnom nema nijednog najboljeg druga.

13. Dijete ne inicira komunikaciju s drugima, uglavnom pasivno stoji pored druge djece.

14. Dijete se ne igra igre pretvaranja i ne igra društvene igre;

15. Djetetov govor deluje kao da govori robot, jezičke konstrukcije su neobične.

16. Preokupacije određenim predmetima, njihovom teksturom, mirisom i slično.

17. Stalno insistiranje na istim stvarima, rituali oko hrane, kupanja, ili

18. Druge ljude doživljavaju kao stvari ili kao alat za zadovoljenje svojih potreba.

Složeno ispostavljanje dijagnoze

Ne postoje specifični medicinski testovi za otkrivanje autizma, već se posmatra ponašanje djeteta u određenim situacijama, rade psihološka testiranja i procjena razvoja, pedijatrijski i neurološki pregled, uz primjenu intervjua s roditeljima.

Tim za dijagnozu iz spektra autizma čine dječji psihijatar, pedijatar, neurolog, psiholog i defektolog-logoped.

Stručnjaci ističu da ranim uključivanjem u intenzivne tretmane dijete pokazuje značajno bolje socijalne i akademske ishode u kasnijem životu.

Tretman autizma sprovodi se primjenom raznih edukativnih, bihejvioralnih i psihoterapijskih tehnika, a primjenom ljekova kada postoje pridruženi neki od oblikai.

Roditeljima se savjetuje da se uvijek prvo obrate dječjem psihijatru kada postoji bilo kakva sumnja o poteškoćama u razvoju govora i jezika, socijalne interakcije ili komunikacije jer se nekada dešava da se djeci stanje dijagnostikuje kao disfazija, odnosno usporeno usvajanje govora i jezika, ili neko drugi.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) organizuje jednodnevni Seminar o pristupu pravdi i mehanizmima zaštite od diskriminacije osoba s invaliditetom (OSI), s akcentom na razumne i proceduralne adaptacije.  

Seminar će biti organizovan u četvrtak, 13. aprila 2023, u Podgorici, s početkom u 12.00 časova. O tačnom mjestu održavanja svi zainteresovani biće blagovremeno informisani. 

Cilj održavanja Seminara je unaprjeđenje saradnje u oblastima od zajedničkog interesa, a naročito prilikom ostvarivanja i zaštite prava osoba s invaliditetom, čime se teži uticati na poboljšanje kvaliteta života OSI.

Planirano je da se na Seminaru obuhvate neke od sljedećih tema: Modeli pristupa invaliditetu i njihov uticaj na garancije prava OSI, Izjednačavanje mogućnosti, razumne i proceduralne adaptacije, univerzalni dizajn, Institutut besplatne pravne pomoći i načini komunikacije s OSI.

Trenerice na Seminaru biće izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić i savjetnica u instituciji Zaštitnika ljudskih prava i sloboda Crne Gore Milena Krsmanović Iković.

Seminar će se zasnivati na principima neformalnog učenja, i pored predavanja, sadržaće i diskusiju, razmjenu iskustava iz prakse, prezentacije i različite druge interaktivne metode.

Učešće na Seminaru mogu uzeti zaposleni/e u sudstvu, tužilaštvu, notari/ke, zaposleni/e u organima policije: Ministarstvu unutrašnjih poslova i centrima bezbjednosti, kao i zaposleni/e u inspekcijskim organima.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane da pošalju prijave za učešće na Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. do 11. aprila do 15.00 časova, a za sva dodatna pitanja organizacione i tehničke prirode, informacije se mogu dobiti na telefone: 020/265-650; 067/801-761 i 069/385-981, radnim danima u vrijeme od 8.30 do 16.00 časova.

Ovo je prvi od ukupno tri seminara koje sprovodimo u okviru projekta P(O)(S)tupc(I)ma do pravde OSI koji je finansijski podržan od strane Ministarstva ljudskih i manjinskih prava, u oblasti zaštite lica sa invaliditetom od diskriminacije i promociju jednakosti.

Stepenišni lift postavljen na šetalištu uz Moraču ni poslije više od godinu dana nije u funkciji, tako da ovaj javni objekat ne mogu koristiti korisnici kolica i osobe sa smanjenom pokretljivošću, jer ima veliki broj stepenica. Lift je i dalje prekriven ceradom i ne služi ničemu. I sve da je u funkciji to znači da korisnici kolica isključivo mogu koristiti samo stranu šetališta ka Sastavcima, jer sa desne ne postoji lift niti rampa. Šetalište uz Moraču otvoreno je 18. decembra 2021. uoči proslave Dana Podgorice. Iz Glavnog grada ni poslije dvije sedmice nije nam odgovoreno zbog čega stepenišni lift ne radi i kada će biti u funkciji. Marina Vujačić, izvršna direktorica Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), kazala je da su šetal ište trebali da prilagode dok se gradilo.

„Dva puta smo im dostavljali da treba da odštampaju uputstva za upotrebu platforme. Takođe, kako nije radila uopšte, treba da se servisira. Na kraju su konstatovali da građani ne znaju čemu služi pa je oni kao kvare. Dostavljali smo im pisane komentare i ponavljali šta treba štampati na informativnom flajeru. Iz Glavnog grada su nam pri je 20 dana tražili izjavu. Napisala sam im da mi je neprihvatljivo da dajem izjavu za objekat koji smo kritikovali na samom početku kako je počeo da se radi jer je u pitanju javna površina. Od starta ga je trebalo učiniti pristupačnim kosom rampom, od materijala koji nije klizajući, koji je čvrst i bezbjedan za upotrebu“, rekla je Vujačić.

Ona je istakla da je tražila od Glavnog grada da ne otvaraju šetalište za upotrebu dok sve radove ne završe.

„Navela sam i da javne površine imaju pravo da koriste svi građani i da ukoliko nije za sve građane jednako pristupačno onda ne može da se otvara. Onda su najavili da će u januaru, februaru prošle godine biti završeni radovi koji se odnose na stepeništni lift, a mi danas dakle 2023. pričamo o objektu koji ne funkcioniše“, ističe Vujačić.

Da se rampa mogla uraditi dok se gradilo šetalište Vujačićka je kao primjer navela kosu rampu u Briselu.

„Pričali su navodno o nekoj visinskoj razlici, kao nemoguće je prilagoditi. Ima primjer u Briselu gdje je kosa rampa izvedena dijagonalno i vizuelno je lijepa. Napravljena je kao dio stepeništa. Trebali su da objave dokument kojim dokazuju da nije moguće uraditi rampu. Nijesu to uradili. Da bi povezali cijelo šetalište morali bi da instaliraju nekolika liftova, jer jedan to ne može. Ali očigledno ne treba mi svuda da idemo, pa je dovoljan lift samo sa jedne strane“,  ističe Vujačić. 

Priredila: Anđela Miličić

Izvor: Vijesti

Prekjuče je u ND Vijesti objavljen tekst Milionske prevare preko osoba sa invaliditetom čija izazvana šteta nije još sanirana, niti može biti, posebno ne jednim gostovanjem u istom ili bilo kojem drugom mediju, nakon što je ovaj tekst, vjerovatno, ispunio svoju namjenu i namjeru zbog koje je i objavljen. 

Malo je tema o kojima se toliko kontinuirano negativno piše kao o zapošljavanju osoba s invaliditetom, a da pri tom naslovi ne glase u stilu: 

- Država ni nakon petnaest godina od usvajanja Zakona nije donijela sve podzakonske akte;

- Svi poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom ni dalje ne plaćaju posebne doprinose; 

- Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje više hiljada nezaposlenih osoba s invaliditetom; 

- Vlada angažovala konsultantkinje za izradu Analize i dokument označila tajnim;

- Inspekcija iz sopstvenih kancelarija utvrdila da svi poslodavci uplaćuju posebne doprinose; 

- Nakon priče o navodnim zloupotrebama subvencija nije utvrđena nijedna nepravilnost. 

I tako bi moglo ko zna koliko još naslova i tekstova, ali to nije pompezno, neće izazvati čitanost i komentare, iako je svaki naslov istinit. A koga je briga što će naslov, poput ovog od prekjuče, izazvati štetu? Novinara? Zavod za zapošljavanje? Ministarstvo rada i socijalnog staranja? Inspekcije? Državu? Nikoga od njih, naravno. Ovaj i ovakvi tekstovi će samo štetu nanijeti osobama s invaliditetom. I neće biti prvi put. Ako nas ima možda bude posljednji, ali od prekjuče imam osjećaj da ni nas nema i da nijesmo bolje ni zaslužili. Nas, osoba s invaliditetom i organizacija koje zastupaju njihove interese. I ne zbog toga što smo obavezni reagovati uvijek i na sve. Nijesmo, ali niko drugi neće, a onda smo „pogiinuli bez ispaljenoga metka”. Makar desetoro ljudi me je pitalo hoću li reagovati. Izostao je moj odgovor: A hoćete li vi? Izostao je jer mi je trebalo vremena da „dođem sebi” poslije svega. Juče sam bila ljuta. Danas nijesam, ali su osjećaji i razmišljanja potpuno isti. 

Idemo redom: Kada se napiše tekst, čiji je naslov: Milionske prevare preko osoba sa invaliditetom onda će on sigurno biti čitan jer ima i dan danas ljudi koji ne znaju ni da bi nezapošljavanje osoba s invaliditetom i kršenje njihovog prava na rad bila diskriminacija. Jer, otkud nama, poslije svega, pomisao da imamo i da zahtijevamo pravo na rad?! 

Često kažem da se nije mnogo toga promijenilo od Antičke Grčke (Sparta i Mikena) i Hitlera do danas, samo što su današnje metode prema osobama s invaliditetom sofisticiranije, modernije, da pozavidi Hitler ovim „savremenicima”. Ne bacaju nas lavovima i ne spaljuju nas u gasnim komorama, ali nas sistemski uništavaju, potcjenjuju i porobljavuju. 

Dalje se u tekstu navodi da: Poslodavci osobe sa invaliditetom zvanično prijavljuju i na mjesečne zarade od preko osam hiljada eura jer im država uplaćuje 75 odsto ovog iznosa. Budžet lani zbog ovoga izgubio pet miliona eura, a ne pamtim da je novinar pisao o nenamjenskom korišćenju sredstava iz Fonda za profesionalnu rehabilitaciju decenijama unazad, tako da je u jednom trenutku (dok smo pratili redovno prihodnu i rashodnu stranu budžeta) nenamjenski bilo potrošeno preko 64 miliona evra i to za plate, penzije službena putovanja zaposlenih u državnoj upravi, dok osobe s invaliditetom nijesu mogle ostvariti pravo na rad. 

Da, o tome kako su korišćena sredstva je nekadašnji generalni direktor Direktorata za budžet rekao na sjednici jednog Skupštinskog odbora. I nikom ništa, a novinar zaključi da je budžet izgubio. I ne uplaćuje im država 75 odsto zarade, ne svima i ne uvijek, već procenat refundacije zarade zavisi od procenta invaliditeta osobe, pa taj iznos refundacije u drugoj godini može biti i 65 odsto bruto zarade, a u trećoj i svakoj narednoj 50 odsto zarade za sve osobe čiji je utvrđeni invaliditet 50 i manje procenata. 

Dalje se navodi u tekstu: Prevara se ogleda u tome da je osoba sa invaliditetom prijavljena na iznos od 8.456 eura mjesečne bruto zarade, a da od države dobija subvenciju od 75 odsto odnosno 6.342 eura. Ukupni porezi i doprinosi na tu bruto zaradu iznose oko 2.450 eura, tako da tom poslodavcu i osobi sa invaliditetom ostaje čista zarada od 3.900 eura mjesečno. Pa ovaj pasus je za doktorsku disertaciju. I prije inspekcijske kontrole utvrđena je prevara u „istraživačkom novinarstvu”. I novinar zna da ova osoba ništa ne radi i ništa ne zarađuje nego s poslodavcem dijeli iznos zarade, odnosno „slobodni” dio novca, nakon što se „odbije” trošak poslodavca. Jer, zaključio je da toj osobi s invaliditetom i tom poslodavcu ostaje ovaj iznos, a ne samoj osobi s invaliditetom. 

Novinar napisa i da je ova osoba s invaliditetom angažovana kao konsultant „na platu koja je duplo veća od plate predsjednika države i Vlade zajedno.” Predstavnik Zavoda za zapošljavanje u Bojama jutra je izjavio da je u pitanju direktor i da je profit tog poslodavca veliki, čime nije ukazao na zloupotrebu, ali to valjda treba da utvrde nadležni državni organi. Pretenciozan je ovaj pojam „nadležni državni organi‟ za ovakvo stanje u državi i ovakve institucije sistema. 

Nego, da se vratim na ostatak rečenice i poređenje sa zaradom predsjednika države i premijera, a baš bismo se s njima trebali upoređivati na bilo koji način jer, zadužili su nas. Jednom mi je upravo upućen komentar da sam „nezahvalna jer kritikujem Vladu koja mi je dala platu.‟

Valjda ne smijemo ni pomisliti da nečija zarada bude veća od prosječne ili čak od minimalne jer mi smo „nesposobne osobe s invaliditetom‟. I ne trebamo nikada ići naprijed, nego postizati socijalni mir kako se niko izdvajao ne bi. Pa, prosječna zarada od 700 i nešto evra nije zato što svi zaposleni u Crnoj Gori primaju taj iznos, nego zato što imaju hiljade onih koji primaju minimalnu zaradu ili i polovinu minimalne zarade, ukoliko rade polovinu punog radnog vremena, i zato što ima zaposlenih koji primaju zarade od više hiljada evra. 

Nadalje se kaže da je razlika koja je nedostajala Fondu „nadoknađena iz državnog budžeta”, a novinar ne čita Zakon niti navodi da se, osim od posebnih doprinosa, Fond može finansirati i iz državnog budžeta, budžeta lokalnih samouprava, donacija i tako dalje.  

I novinar nastavlja u svom stilu: “Ovaj gubitak je nastao zbog sve većih zarada na koje se prijavljuju osobe sa invaliditetom, kao i rasta broja poslodavaca koja se prijavljuju za ove subvencije.” Na ovom posljednjem dijelu bi pozavidio i prethodni direktor Zavoda koji je, upravo, u Bojama jutra rekao da ga brine sve veći broj poslodavaca, kao da je svrha Zakona zabrana zapošljavanja osoba s invaliditetom, a ne podsticanje zapošljavanja. 

Odgovaram kratko na predložene naslove koji su mogli zamijeniti ovaj štetni naslov, da bi bilo jasno iz čega su nastali i da nijesu proizvoljni: 

Država ni nakon petnaest godina od usvajanja Zakona nije donijela sve podzakonske akte; Državna revizorska institucija je još 2015. utvrdila da Ministarstvo rada i socijalnog staranja nije donijelo sva podzakonska akta. Naravno, ovo smo znali i sami ukazivali više puta, ali je ovdje akcenat na tome da državni organi ne poštuju preporuke date od strane Državne revizorske institucije. 

Svi poslodavci koji ne zapošljavaju osobe s invaliditetom ni dalje ne plaćaju posebne doprinose; Upravo više puta istaknuto u različitim izvještajima Državne revizorske institucije, pa čak i za Ministarstvo rada i socijalnog staranja koje je nadležno za primjenu i za praćenje primjene Zakona. 

Na evidenciji Zavoda za zapošljavanje više hiljada nezaposlenih osoba s invaliditetom; Prije nekolike godine bilo ih je oko 13 hiljada.

Vlada angažovala konsultantkinje za izradu Analize i dokument označila tajnim. Postoje tekstovi i reagovanja organizacija osoba s invaliditetom ovim povodom. Cilj je bio da se dobije dokument kao osnova za buduće izmjene i dopune Zakona, posebno u dijelu statusa Fonda za profesionalnu rehabilitaciju, čije smo osnivanje kao posebnog pravnog lica tražili nebrojeno puta kako se sredstva ne bi koristila nenamjenski i kako bi se efikasnije koristila. 

Inspekcija iz sopstvenih kancelarija utvrdila da svi poslodavci uplaćuju posebne doprinose; Iz inspekcije rada su prije nekoliko godina naveli da „na osnovu inspekcijskog nadzora nije utvrđeno da poslodavci ne poštuju Zakon u dijelu plaćanja posebnih doprinosa‟, a na Zahtjev za slobodan pristup informaciji iste godine odgovorili su nam da ne postoje evidencije o nadzorima ovog tipa. Dakle, zaključila je inspekcija iz sopstvenih kancelarija. 

Nakon priče o navodnim zloupotrebama subvencija nije utvrđena nijedna nepravilnost; O čuvenom vozaču čija je zarada preko 1000 evra se pričalo dvije godine dok nije otišla inspekcija u nadzor i nije utvrdila nijednu nepravilnost. Onda se ućutalo. 

I da sumiram, a bilo bi zaista još dosta toga što treba obuhvatiti. 

Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju lica sa invaliditetom, kao poseban zakon, postoji zbog činjenice da Zakon o radu, kao opšti akt, nije i ne može postići izjednačavanje mogućnosti i ne može ispraviti društvenu i istorijsku nepravdu i diskriminaciju koje trpe osobe s invaliditetom prilikom zapošljavanja i na radnim mjestima. Nema tu nikakve humane namjene, kako u svojoj izjavi reče predstavnik Zavoda i kako je prije nekoliko godina izjavio tadašnji premijer, kada je nakon što se zaposlila jedna osoba s invaliditetom u Vladi, izjavio da je posao nagrada za osobe s invaliditetom, a u tekstu je pritom objavljen procenat njenog oštećenja (vida, u ovom slučaju). Jer, trebalo je aplaudirati premijeru na „humanom činu.‟

Jeste, hvala Vladi Crne Gore, da ne zaboravim. 

I nije slučajno što najveći broj prijavljene diskriminacije se odnosi, upravo, na oblast rada i zapošljavanja jer posljedice koje trpe osobe s invaliditetom, pa i njihove porodice, su ekonomske i utiču na lošiji standard života, a takvu vrstu nepravdi niko ne trpi jer ako ćuti nema šta izgubiti, ni posao, ni novac, ni sredstva za život, ili bolje reći, sredstva za preživljavanje. 

Ljudi, uglavnom, ćute i trpe jer se plaše posljedica, gubitka posla, mobinga, diskriminacije u nekoj drugoj oblasti, ili nemogućnosti ostvarivanja nekog od prava, ali kada smatraju da ništa od toga ne mogu izgubiti jer nijesu dobili ni posao, pa time ni zaradu, ni prihode, onda se pobune. 

Ali, ovom sistemu je i dalje osnovna parola: Drž’te lopova, u stilu one moje davnošnje rečenice da mi sistem liči na to da će prije zatvoriti market ukoliko se desi pljačka, nego što će privesti i sankcionisati onoga ko ga je opljačkao kako on to više ne bi radio i kako bi se i ostali teže usudili. Jer, lakše je zatvoriti market da se nema gdje krasti. 

Marina Vujačić

Ministarstvo javne uprave u saradnji s Ministarstvom prosvjete i M:tel kompanijom kao generalnim sponzorom, povodom obilježavanja Međunarodnog dana djevojčica u ICT (Information and communications technology, or technologies).

Međunarodni dan djevojčica u ICT (Girls in ICT Day 2023), organizuje takmičenje za najljepšu priču ili video na temu Djevojčice će osnažiti ICT budućnost.

Zemlje članice Međunarodne unije za telekomunikacije obilježavaju Međunarodni dan djevojčica u ICT posljednjeg četvrtka u aprilu.

Takmičenje  je zamišljeno kao podrška djevojčicama da ovladavaju ICT tehnologijama, s obzirom  na njihov značaj u savremenom svijetu. Cilj je mijenjati shvatanje ICT zanimanja kao dominantno muškog izbora.

Pravo učešća na Takmičenju imaju učenice sedmog i osmog razreda osnovnih škola  Crne Gore.

Foto priča ili video treba da predstavlja kreativan oblik izražavanja na zadatu temu, uz tekst koji prati vizuelnu formu.

Video ne smije biti duži od dva minuta, niti kraći od 30 sekundi.

Foto priča ili video treba da obuhvati poznavanje i razumijevanje teme, izrazi kreativnost i bude jasan i stilski prikladan prikaz na zadatu temu.

Takmičenje je otvoreno od 3. do 20. aprila 2023.

Foto priču ili video s podacima učenice (ime i prezime, razred, škola, kontakt) i mentora (ime i prezime, kontakt) potrebno je dostaviti s e-mail adrese škole, najkasnije do 20. aprila, s naznakom „Za Takmičenje Ministarstva javne uprave Djevojčice će osnažiti ICT budućnost, na e-mail adresu Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli..

IZBOR RADOVA 

Stručna Komisija vršiće pregled i izbor najboljih radova. Glavni kriterijum za ocjenjivanje je kreativni odgovor na temu u svijetlu doživljaja modernih tehnologija.

Autorke tri najbolja rada biće nagrađene vrijednim nagradama:

I nagrada – telefon Samsung;

II nagrada – pametni sat; 

III nagrada – pametni sat. 

Nagrade će biti dodijeljene 27. aprila, na Međunarodni dan djevojčica u ICT.

Imena učenica autorki najboljih radova na takmičenju za najljepšu foto priču ili video na temu Djevojčice će osnažiti ICT budućnost biće objavljena dva dana ranije.

Dobitnice i javnost biće blagovremeno obaviješteni o svečanoj dodjeli nagrada i svim detaljima tim povodom.

Izvor: Portal Vlada Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović

Mnogi ljudi širom svijeta imaju poteškoća s kretanjem od posljedica povrede kičme ili stanja kao što je cerebralna paraliza. 

Invalidska kolica mogu biti opcija, ali mogu dovesti do gubitka mišićne mase uslijed neaktivnosti.

Ali u Japanu su osmislili specijalna kolica koja pomažu u vježbanju i nekim ljudima su promijenila živote.

Pogledajte video o ovome:

Izvor: Portal BBC NEWS NA SRPSKOM

Pripremio: Ivan Čović

„Roditeljima nije dozvoljeno da budu bolesni, ne smijemo jer ko će tada brinuti o našoj djeci“, ističe Aleksandar Guzina.

„Plačemo, vrištimo, udaramo i lomimo stvari. Ali ipak, ne želimo da odustanete od nas. Molim vas, nastavite se boriti uz nas“, zapisao je Naoki Higašida (Naoki Higashida) koji je kao trinaestogodišnjak objavio knjigu Zašto skačem.

„To što ne mogu govoriti ne znači da nemam šta reći”, kaže Naoki u knjizi za koju, oni koji su je pročitali, ističu da je bila pravo otkrovenje, dobili su mnoge odgovore šta njihovo dijete, brat, sestra, prijatelj, šta osoba koju dobro ili površno znaju, želi.

Danas je 2. april, Dan osoba s autizmom. Tada se, uglavnom, svi sjetimo njih, pokažemo empatiju, pružimo im ruku, napišemo tekst ili uradimo prilog, damo poneko obećanje, a već sjutra ih zaboravimo.

Ostaju oni, njihovi roditelji, koji žive autizam, koje ne interesuje ono juče, ali ih brine ono sjutra. Ovo je priča o njima, velikim usamljenim borcima koji nijesu odustali od svoje djece.

Roditeljima nije dozvoljeno da budu bolesni.

Kada su Aleksandar Guzina iz Nikšića i njegova supruga dobili Stefana, njihovoj sreći nije bilo kraja. Kao i svi roditelji maštali su o tome šta će njihov sin biti kada odraste, čime će se baviti. Maštali su, kaže Aleksandar, i pravili planove. To maštanje je trajalo godinu i po.

„A onda šok. Naš Stefan ima autizam”.

Mijenja im se život iz korijena. Počinju i oni da žive Stefanovim životom, da uče šta je to što on voli, šta ga nervira, koje su to stvari koje ga smiruju.

„Nailazimo na razne situacije. Čujete da je nešto dobro za dijete pa to probate, pa se onda pokajete i vidite da su to prevaranti koji svašta prodaju. Počinjemo s dijetama koje nam predlažu razni doktori. Sve što je moglo da se pokuša, pokušali smo. Onda smo shvatili da mora da se socijalizuje da bi mu pažnja i koncentracija bili bolji. Već 15 godina, svaki dan ga privatno vodimo kod logopeda. Može da bude miran pola sata i za nas su ti mali uspjesi, veliki uspjesi”.

Nakon sedam godina Aleksandar doživljava još jedan šok, supruga mu umire i njih dvojica ostaju sami.

„Borimo se koliko možemo. Radim sve kako bi mu donekle bilo bolje i da bi mogli ‘normalno’ da funkcionišemo. Stefan ima 19 godina. Djeca s autizmom imaju dvije osobine koje ih prate čitavog života, hiperaktivnost i hipersenzitivnost. Morate bukvalno 24 časa da ste fokusirani na njih. Ne smijete ih ni sekunde ostaviti same da ne bi došlo do povređivanja. Morate pokušavati da stanje u kojem se nalaze normalizujete da bi mogli funkcionisati kao porodica. Ako mu se šeta, mi moramo odmah izaći da šetamo da bi se on smirio. Ako komšija ima psa koji laje non-stop, a njemu to smeta, ako su Nova godina i Božić i okolo svi bacaju petarde, moramo vremenom nekako da uspostavimo da mu sve to manje smeta, jer ljudi pored vas žive drugačijim životom, a vi morate da spriječite napade koji nijesu nimalo lijepi, jer tada dolazi do lomova, samopovređivanja. U tim napadima moram da imam snage da ga savladam. Usisivač, mikser, sve to izbjegavam da uključim kad je kući, jer svi takvi zvukovi mu smetaju”.

Aleksandar je naučio da „kratko” spava, da mu trenutak ponekad bude dovoljan da odmori tijelo, jer dušu teško da može odmoriti.

„Nama roditeljima nije dozvoljeno da budemo bolesni. Jednostavno, ne smijemo, jer ko će tada brinuti o našoj djeci. Spavam u prekidima. Moram da zaspim brzo nakon njega jer se budi svako veče. Ako legne u devet sati, on se probudi u dva sata. Uzme da jede, šeta, da se igra. Ta djeca moraju stalno da se paze. Desilo mi se da me uveče u jedan sat zovu komšije i kažu mi da je Stefan došao kod njih. Izašao na balkonska vrata i otišao kod njih. Iz bezbjednosnih razloga morao sam da na svim prozorima stavim brave. Jednom nam se desilo, kad je manji bio, dok smo šetali, da se otrgne i pravo preko ulice. Moraš da trčiš za njim da ga auto ne bi udario, jer oni ne znaju za opasnost. Jednom smo otišli do pekare, zaključao sam zadnja vrata gdje je on bio i samo istrčao da kupim hljeb, a kada sam se vratio njega nema. Trčim, zovem ga, tražim. Srećom, neka žena ga vidjela i rekla mi da je otišao na autobusku”.

Kad zaboli duša i dijete i roditelja

Aleksandar kaže da je dan dobro prošao ako Stefan nije imao izlive nervoze, bijesa, a da mu je najteže kada je bolestan.

„Odvedete ga kod doktora, uradite nalaze, sve u redu, a vi ne znate šta ga boli, glava, zub, stomak, da li ga duša boli, da li je tužan. Morate svu ljubav i pažnju da mu pružite, a opet, ne mogu da sakrijem tugu što ga nešto boli, a ne znam šta. Ne mogu od njega sakriti ako sam tužan ili nervozan. To su djeca koja mnogo osjećaju. Pod broj jedan, osjećaju ljubav. On osjeća ko je dobra osoba”.

Stefan, kaže Aleksandar, kao i ostala djeca s autizmom, ima „sat” u glavi i on je taj koji okreće kazaljke, a vi morate da reagujete na svaki otkucaj.

„U tri sata mora da šeta, iako meni, u tom trenutku, duša spava. Za nas nema lijepog ili ružnog vremena. Svaki dan moramo da šetamo minimum deset kilometara. Imamo razne kombinezone da se puno ne skvasimo, jer kad je najveća oluja možete po gradu sresti nas dvojicu kako šetamo”.

Aleksandar je naučio da čita iz Stefanovog pogleda. Zahvalan je svima koji se trude da im pomognu, razumije i one koji zbog neznanja, a iz dobre namjere, urade nešto pogrešno. Oguglao je na sve slabo sakrivene poglede, na sva gurkanja, a odlazi samo kod prijatelja kojima ne mora da se izvinjava zbog Stefana.

„Bilo je pogleda, ali na to smo oguglali i to ne primjećujemo. Prošli smo te faze u početku. Imamo nekoliko kafana gdje smo slobodni, gdje i ako slomi nešto samo se nasmiju. Subotom ujutro idemo dva puta na kafu. To traje 15-20 minuta i ja se time zadovoljavam. Porodica koja ima dijete  s autizmom ima pravu braću, prijatelje, drugove. Imamo tri-četiri porodice gdje idemo u posjete, gdje Stefan može otvoriti frižider da sam uzme ako mu se nešto jede”.

Prije dvije godine i Aleksandar je imao razlog da se raduje.

„Radio sam razne poslove da bih mu obezbijedio sve što mu je potrebno. Najsrećniji sam bio kad sam prije dvije godine, u 48. godini, dobio posao i radno vrijeme od četiri sata. Sada sam najsrećniji čovjek na svijetu jer mogu s njim da funkcionišem. Dok je u Dnevnom centru, ja radim, a onda smo zajedno”.

Roditeljima koji imaju djecu s autizmom, personalni asistenti su prijeko potrebni. Potrebno im je i mnogo veće razumijevanje države i zajednice. A posebno im je potrebna sigurnost i obezbijeđena budućnost za njihovo dijete, jer ono što ih najviše brine je, gdje će oni sjutra.

„Negdje smo sami u svemu ovome. Nerazumijevanja ima dosta. Neophodni su personalni asistenti. U Nikšiću planiraju izgradnju Centra za osobe s autizmom, ali taj centar ne smije da bude ustanova koja će raditi od sedam do tri, već stacionar, mjesto gdje oni mogu, po potrebi, ostati nekoliko dana, mjeseci, ako treba i čitav život. O tome sada maštam. Da postoji takav neki prostor, gdje u slučaju da sam bolestan, da ne mogu da brinem o njemu, ili kada odem, jer meni je 50 godina, da postoji mjesto gdje će moj sin biti i ljudi koji će o njemu brinuti”.

Autizam iz vas izvuče ono najbolje

Nikšićanka Marina Bećirović ima troje djece. Kaže da je Matija „krivac” što je iz njih izvukao ono najbolje, što je porodicu učinio čvršćom, humanijom, što ih je još više vezao. Matija, koji ima 22 godine, ih je i naučio da se raduju malim stvarima, da gledaju na svijet njegovim očima. Svjesna je da za drugo dvoje djece ona i suprug nekada nijesu imali dovoljno vremena, ali ljubavi jesu. Možda samo nijesu uspjeli da im tu ljubav do kraja pokažu, jer su se njihovi životi pisali i pišu Matijinim imenom.

„Kćerka je starija od Matije i ona je svega bila svjesna. Sve to proživjela je zajedno s nama i s njim, i vjerovatno i danas nosi i nosiće, na neki poseban način, taj pečat. Svjesna sam da je vjerovatno bila zapostavljena u svemu tome, ali to su stvari koje ne birate. Dajete maksimum od sebe, a drugoj djeci možete pružiti samo mrvice. Oni nose tu tegobu čitav život i niko ih puno ne pita kakav je njihov doživljaj svega”.

Vjerovatno je Matija usmjerio i budući poziv dvije godine starijoj sestri Kseniji koja završava oligofrenologiju, disciplinu na kojoj se temelji defektologija i koja se bavi prevencijom, dijagnostikom, rehabilitacijom, obrazovanjem i socijalnom zaštitom osoba s invaliditetom.

Marina kaže da joj nije bilo lako da se odluče za treće dijete, ali da je u tome bila hrabrija od supruga.

„Ne zna se uzrok autizmu i onda je teško odlučiti se za još jedno dijete. Supruga je bilo strah više od mene. Bilo mi je žao da Ksenija ostane sama s Matijom i željela sam još jedno djete. Sjećam se da mi je doktor koji mi je vodio trudnoću, na prvom pregledu pružio ruku i čestitao na odluci. To nikada neću zaboraviti”.

Strah i grč koji traju tri-četiri godine, uključujući i period trudnoće, nemoguće je riječima opisati. Svaka igra djeluje drugačije, svaki pokret djeteta gledate drugačijim očima i tražite detalj koji opominje, upozorava.

„Matija je volio da se ljulja, tako se smirivao, a mlađi sin, gledajući njega, isto je radio. Gledali smo ga sa strahom jer nijesmo znali da li je to njegova igra ili neki znak. I tako stalno u grču dok nije napunio tri-četiri godine. Tek tada možete da budete mirni”.

Žele samo da postanu vidljivi i zaštićeni

Marina godinama vodi bitku za Matiju, ali i za sve druge Matije, jer, kako ističe, osobe koje imaju autizam i starije su od 18 godina, u našem sistemu su zapostavljene, nevidljive, a roditelji ne mogu da imaju miran san jer ih muči pitanje,  gdje će njihova djeca kada njih ne bude.

„Kada ukažete na te probleme, kažu vam da kritikujete sistem. Nije to kritika sistema, već realne stvari iz života. Da je sreće, svi bi bili na istoj strani jer samo saradnjom, koja je neminovna, i osluškivanjem problema koje roditelji imaju, stvari se mogu riješiti na najbolji i jedini ispravan način. Pokrenut je postupak deinstitucionalizacije zbog Evropske unije (EU), ali to je samo mrtvo slovo na papiru. Mi samo pišemo, a nema realnog sagledavanja stanja na terenu. Mi smo država socijalne pravde gdje je u tom omotu umotana socijalna nepravda”.

Ne žele roditelji da njihova djeca samo budu obilježena šifrom F84, jer su oni sve samo ne šifra. Oni su osobe koje osjećaju, vole, koje ne žele da budu same, zapostavljene. Oni ne žele da ih autizam definiše, već da oni definišu autizam, jer autizam nije definicija, nije bolest i nije kraj svijeta. Autizam je početak nekog novog svijeta, drugačijeg, ali ne i drugog.

„Imam autizam. To nije poremećaj ili bolest. Neznanje je poremećaj i bolest i to treba iskorijeniti”, stoji u jednom tekstu.

Marina, ali i ostali roditelji djece s autizmom, žele podršku, vidljivost i prihvaćenost. Žele da budu dio sistema, a ne izvan njega. I što je najvažnije, žele sigurnu budućnost za svoju djecu. Jer, 2. april je jednom godišnje. A oni žele život u kome su vidljivi 365 dana.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

v

„Studentima s invaliditetom i dalje nijesu obezbijeđeni adekvatni uslovi za sticanje visokog obrazovanja, niti se u dovoljnoj mjeri radi na stvaranju mogućnosti za poboljšanje položaja osoba s invaliditetom. Prije svega, ustanove visokog obrazovanja nijesu ni dalje pristupačne studentima s invaliditetom u skladu sa Zakonom o uređenju prostora i izgradnji objekata i standardima pristupačnosti definisanim Pravilnikom o bližim uslovima i načinu prilagođavanja objekata za pristup i kretanje lica smanjene pokretljivosti i lica sa invaliditetom, posebno imajući u vidu da su svi novosagrađenhi javni objekti morali biti pristupačni u samoj fazi izgradnje još od 2008, a da su svi sagrađeni prije 2008. proces rekonstrukcije i prilagođavanja trebali završiti u roku od pet godina, odnosno do avgusta 2013.“ ukazuje Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG)  povodom 4. aprila, Dana studenata.

Prije mjesec dana je najavljena rekonstrukcija i dogradnja Arhitektonskog fakulteta, pa ovim putem apelujemo da se prilikom izvođenja najavljenih radova ispoštuju svi standardi pristupačnosti za osobe smanjene pokretljivosti i osobe s invaliditetom jer poštujući standarde Univerzitet Crne Gore, kao najbrojnija fakultetska jedinica, treba da radi na omogućavanju adekvatnih uslova za studente s invaliditetom, uzimajući u obzir već definisane zakonske norme. Osim toga, poštovanje stndarda pristupačnosti treba osigurati i prilikom najavljene izgradnje novog studentskog doma u Nikšiću, a kod već postojećih studentskih domova treba raditi na poboljšanju uslova pristupačnosti jer oni nijesu u potpunosti prilagođeni osobama s invaliditetom.

Pristupačnost je pravo osoba s invaliditetom (OSI), i njenim obezbjeđivanjem se utiče na to da studenti imaju veći izbor prilikom upisa na fakultet, što sada, nažalost, nije slučaj. Pritom, pristupačnost ne znači samo fizički pristup nekom objektu, ustanovi ili površini, već i brojne druge elemente za samostalno kretanje svih kategorija osoba s invaliditetom, zatim informacije i komunikacije, informaciono-komunikacione tehnologije, saobraćaj i usluge. 

I dalje imamo situaciju da studenti uče iz literature u kojoj se nalaze neadekvatni i omalovažavajući termini koji se odnose na osobe s invaliditetom, što odražava i odnos prema njima, a ne samo puke pojmove, i zbog toga je riječ o negativnim i neprihvatljivim praksama koje opstaju decenijama i ne mijenjaju se u skladu s duhom vremena koje se zasniva na ljudskim pravima. Navedenim se stvara loša slika i gradi negativan stav prema osobama s invaliditetom među onima koji rade s njima, ali i među onim OSI koje nijesu osnažene i edukovane, koje se na taj način obeshrabruju. 

Pored toga, važno je obezbijediti i pristupačnesadržaje i metode izvođenja nastave. To znači da je neophodno propisati i obavezu ustanova da obezbijede sredstva za pristupačnost u izvođenju nastave i nastavnih programa i sadržaja, poput znakovnog jezika jer su osobe s oštećenjem sluha skoro potpuno onemogućene da se obrazuju, što predstavlja jedan vid sistemske diskriminacije.

Nadalje, neophodno je asistenciju u nastavi propisati kao pravo studenata s invaliditetom. Naime, asistencija u nastavi propisana je na nivou osnovnog i srednjeg obrazovanja, iako ni na tim nivoima ne fukcioniše na zadovoljavajući način, dok ovaj servis podrške nije nikako zakonski regulisan na nivou visokog obrazovanja. Ovakav servis podrške, pored ostalog, je važan osobama s invaliditetom prilikom dolaska u novu sredinu, odnosno može doprinijeti prevazilaženju psiholoških barijera, posebno ako se radi o osobama s invaliditetom koje su znanje sticale u zatvorenim institucijama i segregišućim okruženjima, kakva su tzv. resursni centri i posebna odjeljenja u redovnim školama. Obezbijeđivanjem ovog servisa bi se spriječila praksa da studenti s invaliditetom nekada odustanu od školovanja. 

Iz godine u godinu ponavljamo iste stvari odnosno ukazujemo na iste probleme, dok dolaze nove generacije, koje žele da se usavršavaju, i stiču nova znanja u želji da budu stručnjaci u različitim oblastima, ali dok god imamo ovakve prakse sve ostaje na nivou prazne priče i tako sve do sljedećeg 4. aprila.

Pripremila: Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije

Talenat i ljubav prema muzici mlada Kolašinka Helena Vuković minulih godina potvrdila je desetinama prvih i drugih nagrada na pijanističkim takmičenjima, a znanje i trud u oblasti prirodnih nauka te učenice devetog razreda OŠ Risto Manojlović ozvaničeni su nedavno osvojenim prvim mjestom na Državnom takmičenju iz biologije, kao i lani osvojenim prvim mjestom na Olimpijadi znanja iz biologije, u kategoriji osmog razreda osnovne škole. „Vježbala sam svakoga dana, a u periodu pred sama takmičenja i po pet i šest sati dnevno. Bilo je potrebno uložiti dosta truda, rada i vremena kako bi kompozicije doveli do savršenstva. Međutim, vježbanje klavira mi nikada nije predstavljalo teret, naprotiv uživala sam u zvuku svakog tona i to je nešto što me ispunjavalo", kaže Vuković.

Pored toga, Helena stiže da bude i uspješna članica Mreže zlatnih savjetnika Ombudsmana, pa je mnogo zanima i posvećena je edukaciji iz oblasti prava djeteta.

Helena je Školu za osnovno muzičko obrazovanje završila prošle godine. Svirala je klavir na mnogim međunarodnim i državnim takmičenjima pijanista i donijela 12 prvih i četiri druge nagrade.

„Posebno bih izdvojila osvojenu prvu nagradu, s maksimalnih 100 bodova na Festivalu Muzičko proleće, koji je održan u Smederevu. Za svako takmičenje sam se, zajedno s svojim nastavnikom, spremala po nekoliko mjeseci. Vježbala sam svakoga dana, a u periodu pred sama takmičenja i po pet i šest sati dnevno. Bilo je potrebno uložiti dosta truda, rada i vremena kako bi kompozicije doveli do savršenstva. Međutim, vježbanje klavira mi nikada nije predstavljalo teret, naprotiv uživala sam u zvuku svakog tona i to je nešto što me ispunjavalo", kaže Helena.

Muzika joj je, objašnjava, donijela dosta lijepih stvari i naučila je mnogo čemu. Zbog nagrada koje je osvojila na takmičenjima postala je i korisnica stipendije Ministarstva prosvjete, koja se svake godine dodjeljuje talentovanim učenicima osnovnih i srednjih škola. Pored toga, kaže, muzika je pomogla da razvije disciplinu, ali i podstakla da bude što istrajnija i upornija.

„Međutim, u osmom razredu osnovne škole javila se ljubav prema prirodnim naukama, pogotovo biologiji. Sticanje novih znanja iz ove grane prirodnih nauka, što podrazumijeva izučavanje postanka i evolucije različitih organizama, njihove građe, ponašanja, međusobnih odnosa, generalno svijeta koji nas okružuje, privlačilo mi je pažnju i bilo mi je jako zanimljivo. Imala sam želju da svoje kapacitete usmjerim ka izučavanju te nauke, što je i prepoznala moja profesorica biologije Danica Bulatović, koja mi je i predložila i dodatno motivisala da svoj talenat i znanje iskažem i na državnom takmičenju", objašnjava Helena.

Prema njenim riječima, zanimljiva je činjenica da je mnogo djece koje zanimaju prirodne nauke, istovremeno zainteresovano i talentovano za muziku. Tvrdi da su „nauka i muzika povezane". Helena bi voljela da njen budući poziv bude vezan za prirodne nauke, a naročito je zanima medicina „kao nauka u kojoj ljekari, pored ogromne količine znanja, treba da imaju i želju da pruže pomoć drugima". Preduslov da bi njeni vršnjaci i ona ostvarili svoje snove, kako kaže, je „kvalitetno obrazovanje u koje treba ulagati".

„Među mojim vršnjacima jedna od aktuelnih tema trenutno je upis u srednju školu. Složićemo se da u Kolašinu nema velikog izbora srednjih stručnih škola, kao ni smjerova u gimnaziji. Samim tim, mnogi se odlučuju da željenu školu upišu u nekom drugom gradu, što za sobom povlači život u učeničkom domu ili kod rodbine. Nažalost, većina djece nema uslove za takav način života i školovanja i zbog toga su prinuđeni da upišu neku školu u kojoj se ne pronalaze potpuno, što dovodi do sve slabijeg postignuća i uspjeha", kaže ona.

Helena objašnjava da joj fali to što u rodnom gradu ne postoji, recimo, Omladinski klub. Takav klub vidi kao „prostor koji će koristiti za edukaciju, druženje, predstavljanje ideja mladih, ali i organizovanje aktivnosti kroz koje će razvijati svoje vještine i znanja". Prema njenim riječima, u Kolašinu ima dosta kulturnih dešavanja, „ali da bi organizatori trebalo više da osluškuju interesovanja mladih i da sadržaje prilagođavaju u skladu s time".

Učestovala je na mnogim kampovima, seminarima. Iako je završila muzičku školu, kad god ima slobodnog vremena, rado se vraća sviranju klavira. Voli da istražuje i uči nove kompozicije iz različitih muzičkih epoha. Zanimaju je filmovi, naročito naučna fantastika. Privlače je i putovanja, jer, kako objašnjava Helena, to je prilika za „upoznavanje s kulturama i običajima drugih naroda".

Mnogo pažnje poklanja i neformalnom obrazovanju.

„Poklanjam mnogo pažnje neformalnom obrazovanju. Kao meni najdražu aktivnost, koju je organizovao Ombudsman, zajedno sa zlatnim savjetnicima, izdvojila bih Kamp Imam prava da znam svoja prava, koji se održao u oktobru prošle godine u Sutomoru. Glavna tema Kampa bila su prava djece i institucija Zaštitnika, u okviru kojih su se kreirali promotivni flajeri, kroz čiju smo se izradu podsjetili kome, kada i kako treba da se obratimo, ukoliko se nalazimo u situaciji koja ugrožava naša prava. Jedna od uloga zlatnih savjetnika je da vršnjacima u svojim sredinama prenose informacije o dječijim pravima i mogućnostima njihove zaštite, kao i o postojanju i ulozi institucije Ombudsman, ali zlatnih savjetnika", objašnjava Helena.

Bila je učesnica Naučnog kampa Igra znanja i vještina, koju organizuje NVO Cellula. Dopalo joj se što je glavna tema tog kampa bilo poznavanje ljekovitih, jestivih i otrovnih biljaka. Osvojila je i nagradu za najkreativniju fotopriču, na temu Ljekovite biljke Crne Gore. Kroz svoj rad „Ljekovita riznica sjevera" predstavila je ljekovite biljke karakteristične za sjever naše države, a koje se mogu pronaći u kolašinskoj Botaničkoj bašti. Pohađala je i Školu dječjih prava, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG). Bila je nedavno i polaznica Zimske škola nauke, koju organizuje NVO Prona. To je bila prilika, kaže Helena, da se upozna s metodikom naučno-istraživačkog rada, i ta škola joj je, tvrdi, jedinstveno iskustvo.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Uoči drugog kruga predsjedničkih izbora koji će se održati u nedjelju, 2. aprila, Savez slijepih Crne Gore (SSCG) podsjeća na obavezu članova biračkih odbora da tokom izbornog dana omoguće svim osobama s invaliditetom da pravo glasa ostvare samostalno, tajno i dostojanstveno, na način koji sami odaberu. 

To znači, kako navode iz ove organiuzacije, da su članovi biračkih odbora dužni da, u skladu s važećim propisima i instrukcijama dobijenim od strane Državne izborne komisije (DIK), svakom biraču s invaliditetom dozvole da pravo glasa ostvari korišćenjem šablona za glasanje, ili uz pomoć asistenta na biračkom mjestu. Isto važi i kad je riječ o glasanju putem pisma, ukoliko birač nije u mogućnosti da dođe na biračko mjesto. 

„Budući da su u prvom izbornom krugu zabilježena kršenja izbornih pravila, na način da članovi biračkih odbora određenom broju osoba s invaliditetom nijesu dozvolili glasanje uz pomoć asistenta, već su od njih tražili da glasaju isključivo korišćenjem šablona, naglašavamo da se ovakva praksa ne bi smjela ponavljati tokom predstojećeg izbornog dana, te još jednom apelujemo na sve članove biračkih odbora da slijede dobijene instrukcije, kako bi osobama s invaliditetom bilo omogućeno ostvarivanje biračkog prava na jednakim i ravnopravnim osnovama, uz poštovanje njihovih elementarnih prava i urođenog dostojanstva. Podsjećamo i na obavezu obezbjeđivanja adekvatnih šablona za glasanje na svim biračkim mjestima, kao i brošura informativnog karaktera na Brajevom pismu, te njihovog ispravnog korišćenja od strane članova biračkih odbora, tako da budu postavljeni na stolovima, umjesto u kutijama ili paketima ili kovertama, što je bio slučaj u prethodnom izbornom krugu. Takođe, ponovo ističemo da je na svim biračkim mjestima neophodno postaviti etison trake koje olakšavaju samostalno kretanje osobama s oštećenjem vida unutar biračkog mjesta. U prethodnom izbornom krugu, etison trake bile su postavljene samo na određenim, ali ne na svim biračkim mjestima, uz česte slučajeve neadekvatnog postavljanja, tako da nijesu vodile od ulaznih vrata do stola za kojim sjedi birački odbor, zatim do kabine za glasanje i glasačke kutije. Ukazujemo i na neophodnost postojanja nižih polica u kabinama za glasanje, te nižih glasačkih kutija, kako bi im mogle pristupiti osobe niskog rasta i korisnici kolica.‟, navodi se u saopštenju. 

Iz Saveza slijepih Crne Gore zaključuju da se nadaju da će i na ovim izborima svjedočiti primjerima dobre prakse u obezbjeđivanju adekvatnih šablona i brošura na Brajevom pismu, iako ističu da kada je riječ o poboljšanju fizičke pristupačnosti i uslova za samostalno kretanje ne očekuju značajnije pomake, budući da su biračka mjesta ostala nepromijenjena u odnosu na prvi krug predsjedničkih izbora.

Izvor: Portal Savez slijepih Crne Gore

Pripremio: Ivan Čović