Željko

Željko

Nedavno ste imali prilike da čitate o postignutim rezultatima Antonia Matkovića (28) u bodibildingu. Kako je kazao u svom obraćanju urednici portala DisabilityINFO, prethodna sezona za njega je bila uspješna, čemu su i pokazatelj ostvareni rezultati: drugo mjesto u državnom prvenstvu u Baru, zatim prvo mjesto u Jagodini, prvo mjesto u Čačku, i četvrto mjesto na Svjetskom Prvenstvu u Španiji. Antonio je i prvak Crne Gore u pauerliftingu  (powerliftingu) osoba s invaliditetom.

Istakao je, takođe, da je sport kojim se bavi već par godina, skup što iziskuje dosta ulaganja, ali i značajnih finansijskih sredstava.

Obratio se Udruženju mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u cilju izdvajanja određenih finansijskih sredstava, kao vida podrške u narednoj sezoni, koja počinje u julu 2023. na takmičenju koje će se održati u Londonu.

„Ovo je jedno od najvećih takmičenja kvalifikacije za Mister Olimpiju (Mr Olympia), i Arnold Klasik (Arnold Clasic), a biće još takmičenja u Srbiji kao i u Pragu. Ovo takmičenje je medijski veoma propraćeno, prenos će se organizovati u velikom broju zemalja. Ja sam jedini takmičar iz Crne Gore i s Balkana koji će se takmičiti u kategoriji wheelchair-kolica. Priprema i samo takmičenje iziskuju velike troškove“, piše u njegovom obraćanju.

Kako se kao neprovitna organizacija finansiramo isključivo projektno, zbog čega nijesmo u mogućnosti da izađemo Antoniu u susret, a u želji da na ovaj način doprinesemo i podržimo ga u postizanju još boljih rezultata, pozivamo naše čitoce i građane i građanke Crne Gore, kao i kompanije da, u skladu sa svojim mogućnostima, uplate sredstva na sljedeći žiro račun, čiji je Antonio vlasnik 520032000011207019.

Pripremila: Anđela Miličić

Inicijativa mladih s invaliditetom Boke (IMI Boke) izražava svoje nezadovoljstvo zbog neusvajanja Primjedbi, predloga i sugestija koje je Ministarstvu pravde poslala u martu ove godine, u okviru Javnih konsultacija sa zainteresovanom javnošću u postupku pripreme Nacrta Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći. Zbog toga je IMI Boke u utorak 13. decembra 2022. poslala skoro iste Primjedbe, predloge i sugestije na ovaj Nacrt zakona, a u okviru Javne rasprave o ovom dokumentu.

Nacrt Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći proširuje obim prava na besplatnu pravnu pomoć, tako da se ona sada može pružati i u postupcima pred notarima i u upravnim postupcima za ostvarenje prava iz socijalne i dječje zaštite, zdravstvene zaštite i penzijskog i invalidskog osiguranja. Jedina djelimično usvojena Primjedba, predlog i sugestija IMI Boke, koja je Ministarstvu pravde dostavljena 18. marta ove godine, je odredba kojom se u pravo na besplatnu pravnu pomoć ubraja i pokriće troškova prevođenja na znakovni jezik u sudskim, upravnim, izvršnim i postupcima pred državnim tužilaštvom i notarima. Ovo su jedina dva unaprjeđenja Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći za osobe s invaliditetom (OSI), koji ovaj Nacrt zakona nudi.

Međutim, pokriće troškova prevođenja na znakovni jezik se osobama s oštećenjem sluha i/ili govora ne garantuje kod pružalaca/teljki pravne pomoći. Ovim se obesmišljava pomenuta djelimično usvojena Primjedba, predlog i sugestija IMI Boke jer ako ove osobe ne mogu, na pristupačan način i na svom jeziku, dobiti pravno obavještenje i pravni savjet, pa čak ni uspostaviti kontakt s pružaocem/teljkom besplatne pravne pomoći, onda sigurno neće ni moći da pravo na besplatnu pravnu pomoć iskoriste za pokretanje i učešće u različitim postupcima za ostvarivanje i zaštitu svojih prava. Zbog toga je IMI Boke predložila da se osobama s oštećenjem sluha i/ili govora garantuje pokriće troškova prevođenja na znakovni jezik i kod pružalaca/teljki besplatne pravne pomoći.

Nacrt zakona propisuje da žrtvama nasilja u porodici, djeci koja su žrtve krivičnih djela protiv polne slobode i djeci koja traže zaštitu svojih dječjih prava, besplatnu pravnu pomoć može pružati samo advokat/ica sa specifičnim znanjima iz ovih oblasti i s najmanje 3 godine iskustva. Međutim, u ovaj Nacrt Zakona nije ušla Primjedba, predlog i sugestija IMI Boke koja se ticala sličnih garancija za OSI i žrtve trgovine ljudima. Zbog toga je IMI Boke ponovo predložila da se i za ove ciljne grupe, ali i žrtve mučenja ili zlostavljanja i drugog nečovječnog i ponižavajućeg postupanja, isključivo imenuju advokati/ice sa specifičnim znanjima iz ovih oblasti.

Takođe, ovaj Nacrt zakona u pružaoce/teljke besplatne pravne pomoći nije ubrojio i NVO koje se isključivo bave pravima OSI, žrtava nasilja u porodici i žrtava trgovine ljudima, kojima se ove osobe najčešće i obraćaju za pravne savjete i obavještenja. Zbog toga je IMI Boke predložila da se Nacrt zakona o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći unaprijedi na način što će se i NVO koje se isključivo bave pravima OSI, zaštitom od nasilja u porodici, borbom protiv trgovine ljudima, zaštitom žrtava mučenja ili zlostavljanja i drugog nečovječnog i ponižavajućeg postupanja i pravima djeteta, ubrojiti u pružaoce/teljke besplatne pravne pomoći. Ovim bi se NVO osigurala finansijska održivost njihovih pravnih savjetovališta.

Nacrtom zakona se nije prihvatila ni Primjedba, predlog i sugestija IMI Boke, istaknuta u tokuJavnih konsultacija za izradu ovog dokumenta da pravo na besplatnu pravnu pomoć uvjek podrazumjeva da se iz državnog budžeta finansira 50% naknade za rad utvrđene Advokatskom tarifom i naknada nužnih troškova pružaocu/teljki besplatne pravne pomoći. Naime, ovim Nacrtom zakona se nije propisala odredba kojom bi OSI bile oslobođene od obaveze da vrate u državni Budžet iznos koji je potrošen za finansiranje besplatne pravne pomoći, u slučaju dobijanja finansijske i materijalne dobiti u postupcima, za čije pokretanje i vođenje im je odobreno ovo pravo. Zbog toga je IMI Boke ponovo predložila da se propiše ovakva odredba, kako OSI i druge ciljne grupe ne bi odustajale od korišćenja svog prava na besplatnu pravnu pomoć, zbog straha da će finansijska i materijalna dobit u postupcima biti umanjena, ili potpuno od njih oduzeta, zbog obaveze vraćanja državi iznosa koji je ona potrošila na pokrivanje troškova naknade za rad i nužnih troškova pružaoca/teljki besplatne pravne pomoći.

Ministarstvo pravde će do srijede 28. decembra 2022. objaviti Izvještaj o javnoj raspravi. IMI Boke se nada da će Ministarstvo usvojiti navedene Primjedbe, predloge i sugestije i iskoristiti ih u izradi Predloga zakona o izmjenama i dopunama Zakona o besplatnoj pravnoj pomoći, što bi osiguralo da OSI ostvaruju ovo pravo na ravnopravnoj osnovi s drugima.

Izvor: Portal I MI BOKE

Pripremio: Ivan Čović

Danas je dr Jelena Borovinić Bojović, zajedno sa mladim odbornicima i funkcionerima koalicije Za budućnost Podgorice obišla, Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) i obavila sadržajan sastanak sa predstavnicama UMHCG. Jelena Borovinić Bojović je najavlila sprovođenje predizbornog programa koji je značajnim dijelom obuhvatio ranjive kategorije. Razgovarano je o nekima od prepreka s kojima se osobe s invaliditetom, koje žive, rade ili borave u Podgorici, suočavaju bilo da su fizički vidljive ili da se odražavaju u drugim vrstama prepreka.

"Kao budući činioci lokalne vlasti ponudili smo spektar rješenja, uvjeriviši se u potrebu sprovođenja brojnih ideja koje imaju za cilj poboljšanje uslova života, kao i prevazilaženje izazova sa kojima se osobe s invaliditetom suočavaju. Već je izvjesno da dolaskom ozbiljnih ljudi na odgovorne pozicije dolazi mnogo stabilniji i perspektivniji period za sve ranjive kategorije, pa tako i za OSI, na čije će izazove nova gradska uprava sa mnogo više senzibiliteta umjeti da odgovori", kaže se u saopštenju.

Borovinić Bojović je istakla važnost zalaganja za što bolju inkluziju OSI, kao i neophodnost osnaživanja institucija u smislu većeg zapošljavanja osoba s invaliditetom. Ona je obećala organizovanje radionica na temu problema sa kojima se OSI susreću u svakodnevnom funkcionisanju.

Predstavnice UMHCG: izvršna direktorica Marina Vujačić i programske asistentkinje Dragana Sokić i Milena Kovačević predstavile su trenutne segmente saradnje s Glavnim gradom Podgorica, ali i predloge za unaprjeđenje te saradnje, kao i za realizaciju novih aktivnosti. Takođe, riječi je bilo o važnosti unaprjeđenja rada Savjeta za pitanja lica sa invaliditetom Glavnog grada u čijem radu učestvuje UMHCG.

 

Izvor: Saopštenje za javnost Jelene Borovinić Bojović i UMHCG

Nejednakim postupanjem se korisnici usluga dovode u neravnopravan položaj i imaju nejednak tretman. U povoljnijem položaju bivaju oni korisnici ustanove koju finansira država, piše u mišljenju Snežane Mijušković.

Zaštitnik ljudskih prava i sloboda utvrdio je da postoji neujednačenost finansiranja dnevnih centara za djecu s invaliditetom, odnosno da više novca dobijaju one ustanove koje je formirala država, a manje opštinske, iako rade isti posao i korisnike im šalju centri za socijalni rad.

Ombudsman je utvrdio da u Herceg Novom postoje dvije javne ustanove koje pružaju uslugu dnevnog boravka djeci s invaliditetom i to Dnevni centar koji je osnovala Opština Herceg Novi, koji ima 12 korisnika, kao i Dnevni centar u JU Dječjem domu Mladost u Bijeloj, koji je osnovala država i koji ima 10 korisnika. U obje ustanove upućivanje korisnika vrši Centar za socijalni rad Herceg Novi. Ministarstvo rada i socijalnog staranja je rješenjem od 18. avgusta 2021. utvrdilo cijenu usluge dnevnog boravka za djecu i mlade s invaliditetom, koju pruža JU Dječji dom Mladost Bijela u iznosu od 2,19 eura po satu. Na drugoj strani Opština Herceg Novi donijela je Pravilnik o kriterijumima i mjerilima za utvrđivanje cijene usluga u JU Dnevnom centru za djecu sa smetnjama u razvoju Herceg Novi od 15. decembra 2021. i Odluku o utvrđivanju cijene usluga dnevnog boravka u JU Dnevnom centru za djecu sa smetnjama i teškoćama u razvoju Herceg Novi, te je precizirano da cijena usluge dnevnog boravka iznosi: 1.280 eura mjesečno po korisniku za punodnevni boravak (8 časova); 640 eura mjesečno po korisniku za poludevni boravak (četiri sata) i 7,27 eura po satu po korisniku.

„Rješenja se razlikuju u odnosu na to u koju ustanovu dijete se upućuje, te korisnici u JU Dječjem domu Mladost participiraju u cijeni usluge, a da nadležno Ministarstvo participira po 150,00 eura po korisniku, dok za JU Dnevni centar u Sutorini u rješenjima se ne navodi participacija korisnika, a od početka ove godine taj Centar ne dobija participaciju od države“, piše u mišljenju Ombudsmana.

U instituciji Ombudsmana su kontaktirali i druge centre u Crnoj Gori i utvrdili neujednačenu praksu.

„U usmenim razgovorima s predstavnicima drugih dnevnih centara za djecu s invaliditetom koje je osnovala lokalna samouoprava, obavješteni smo da pojedini i dalje dobijaju participaciju po korisniku u iznosu od 150 eura za cjelodnevni boravak, odnosno 75 eura za poludnevni boravak. Predstavnici Zaštitnika obišli su veliki broj dnevnih centara, sa čijim rukovodiocima je u čestoj usmenoj komunikaciji i zapažene su različiti pristupi u finansiranju i različit odnos države prema njima. Primjećuje se, dakle, različito postupanje i funkcionisanje dnevnih centara, odnosno različit odnos države prema onima koje su osnovale lokalne samouprave, u odnosu na one čiji je osnivač država. Nejednakim postupanjem se korisnici usluga dovode u neravnopravan položaj i imaju nejednak tretman. Naime, u povoljnijem položaju bivaju oni korisnici ustanove koju finansira država“, navodi se u mišljenju koje je donijela zamjenica OmbudsmanaSnežana Mijušković.

Ističu da ovakav način poslovanja veoma važnih servisa za djecu s invaliditetom, nije u skladu sa strateškim dokumentima, koji preporučuju, između ostalog, da se djeci iz osjetljivih grupa tj. djeci s invaliditetom, obezbijedi jednak pristup ostvarivanju prava.

Pokrivaju samo 20 odsto troškova

U instituciji Ombudsmana kažu da je Zajednica opština ranije ukazivala da učešće nadležnog Ministarstva u iznosu od 150 eura za dnevne centre, pokriva samo 20 odsto od realne cijene koštanja ove usluge. Dnevni centri na lokalnom nivou, kako navode, su ustanove socijalne i dječje zaštite, koje su jedan od načina deinstitucionalizacije djece s invaliditetom, i namjera njihove djelatnosti je i da se svoj djeci pruže podjednake šanse da napreduju u svojim sredinama, što predstavlja nastavak započetog puta okrenutog ka deinstitucionalizaciji.

„Mišljenja smo da u cilju uspješnog procesa deinstitucionalizacije potrebno je obezbijediti održivost ovih važnih usluga socijalne i dječje zaštite jer se zapaža da se još nije u potpunosti dogodila decentralizacija pružanja usluga i finansiranja. Lokalne samouprava uložile su velika sredstva na osnivanju dnevnih boravaka za djecu s invaliditetom, ali se zapaža da u ovom trenutku država ima prilično indolentan odnos prema njima i njihovom funkcionisanju, naročito u sjevernim opštinama koje se nerijetko suočavaju s finansijskim problemima. Ističemo da se Zajednica opština u prethodnom periodu obraćala Zaštitniku, ukazujući na probleme finansiranja i dalje održivosti rada dnevnih centara, kako bi se isti duguročno riješili“, navode u instituciji Ombudsmana.

Izvor: Portal Dan

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) započinje realizaciju projekta za bolju inkluziju i učešće osoba s invaliditetom u programima Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori u saradnji s partnerima: Savez slijepih Crne Gore (SSCG), Inicijativa mladih s invaliditetom Boke, Naconalna asocijacija roditelja, djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore (NARDOS), Savez udruženja roditelja djece i omladine sa teškoćama u razvoju „Naša Inicijativa“, Savez udruženja paraplegičara Crne Gore i Nacionalno udruženje osoba sa intelektualnim smetnjama „Samozastupnici“

Projekat predstavlja dio dvogodišnje inicijative ,,Unaprjeđenje inkluzije djece s invaliditetom i odraslih sa invaliditetom u Crnoj Gori” koju finansira Partnerstvo Ujedinjenih nacija za prava osoba sa invaliditetom (UNPRPD) a realizuju UNICEF, UNDP i Kancelarija rezidentnog koordinatora Ujedinjenih nacija u Crnoj Gori. 


Projekat će se sprovoditi četiri mjeseca, od 18. novembra 2022. do 18. marta 2023.

Ovo nije prvi put da su istraživači radili na pomoći za mobilnost zasnovanu na razmišljanju, ali ova nova verzija ima nekoliko prednosti u odnosu na svoje prethodnike.

Tetraplegija, poznata i kao kvadriplegija, ili odsustvo motoričke funkcije u cijelom tijelu od vrata nadolje, nastaje kada nešto, obično uzrokovano traumatskompovredaom, ali ne uvijek, poremeti vezu između mozga i nervnog sistema. Bez te ključne veze s udovima, mozak više ne može da kaže udovima kako da se kreću, ostavljajući malu ili nikakvu kontrolu nad tim šta tijelo radi ili ne radi u bilo kom trenutku.

Ali istraživači s Univerziteta Teksas u Ostinu razvili su prilično zgodno rješenje. Mozak osobe s tetraplegijom, možda, neće moći da komunicira sa svojim nogama kako bi ih pomjerio, ali bi uskoro mogao da razgovara direktno sa svojim invalidskim kolicima.

„Invalidska kolica koja se kontrolišu umom su intrigantno rješenje za asistenciju mobilnosti koje se može primijeniti i u potpunoj paralizi“, stoji u radu naučnika s detaljima o postignutim rezultatima.

A u razvoju dostojnom naučno-fantastičnog blokbastera, tim je upravo to i uradio.

„Demonstriraciju smo uradili uz pomoć tri osobe i pokazali da mogu da budu obučene da upravljaju neinvazivnim invalidskim kolicima, koja se kontrolišu samostalnim tempom i izvršavaju složene navigacione zadatke“, objašnjavaju autori.

Ovo nije prvi put da su istraživači radili na pomoći za mobilnost zasnovanu na razmišljanju, ali ova nova verzija ima nekoliko prednosti u odnosu na svoje prethodnike.

„Većina prethodnih projekata, na primjer, bila je „ograničena na evaluaciju u jednoj sesiji sa sposobnim korisnicima“, primjećuju autori, s interfejsima mozak-mašina (BMI) koji se oslanjaju na registrovanje reakcija korisnika na stimuluse.

Nasuprot tome, ova kolica kontrolisana umom su zapravo testirali ljudi za koje su i dizajnirana. To je definitivno prednost kada istražujete prikladnost izuma za određenu svrhu, i kada se oslanjate na kombinaciju robotske inteligencije i moždane aktivnosti specifične za kretanje.

I ovo posljednje je važno, bar ako želite da radite bilo šta drugo dok se krećete u svojim futurističkim tele-kolicima: to znači da korisnici mogu da razmišljaju o drugim stvarima, ili da razgovaraju, ili da se dosađuju ili umore.

Dakle, korisnici su obučeni da pomjeraju stolicu zamišljajući kako pomjeraju ruke i noge. To može da zvuči čudno, jer je tetraplegija zapravo onemogućava da se to uradi, ali zapamtite, to nije zato što mozak ne šalje ove poruke, već se one gube na putu.

Uređaj koji bi mogao da očita aktivnost mozga, recimo, EEG koji se nosi kao kapa opremljena elektrodama, i dalje bi mogao da pokupi te signale i pošalje ih da se tumače kao komande pokreta.

Dodajte ovome seriju senzora pričvršćenih za invalidska kolica, plus odličan softver koji bi mogao da prevede ono što vide u informacije o životnoj sredini, neka vrsta zaštite od kvara kolica koja pokušavaju da udare u zid samo zato što je korisnik pomislio „skrenite desno“. Imate potpuno operativna invalidska kolica koja kontroliše um.

„To funkcioniše kao jahanje konja“, rekao je Hoze del R. Milan, profesor na odsjeku za elektrotehniku i računarsku tehniku, koji je vodio projekat, u izjavi.

On objašnjava to na sljedeći način:

„Jahač može da kaže konju da skrene lijevo ili da prođe kroz kapiju. Ali konj će na kraju morati da smisli optimalan način da izvrši te komande“.

Na pitanje da li će se ovakva invalidska kolica uskoro naći na tržištu, naučnici kažu da postoji nekoliko razloga za optimizam.

Prvo, ne zahtijeva nikakve invazivne procedure, samo kapu i priručnik za obuku, i zahvaljujući nedavnom razvoju istih istraživačkih grupa, koristi EEG elektrode koje su posebno dizajnirane da se koriste duže vrijeme bez potrebe za zamjenom. Pored toga, kolica su testirana u pretrpanom, prirodnom okruženju, tako da kretanje u stvarnim životnim situacijama ne bi trebalo da bude previše teško.

„Pokazali smo da ljudi koji će zapravo biti krajnji korisnici ovih vrsta uređaja mogu da se kreću u prirodnom okruženju uz pomoć interfejsa mozak-mašina“, dodao je Milan, koji je, takođe, profesor neurologije na Univerzitetu Teksas u Ostinu.

Ipak, podrazumijeva se da je ovo bila veoma mala studija: samo tri osobe, od kojih jedna nije uspjela da postigne ono što autori nazivaju „visoke navigacione performanse“. Sva trojica su bili pacijenti s povredom kičmene moždine, što ograničava generalizaciju rezultata na svakoga s drugačijim kliničkim profilom.

Izvor: Portal Vijesti

Pripremio: Ivan Čović

Potraga za izlazom iz birokratskog lavirinta posebno je teška za građane s invaliditetom. Zapravo, traženje najjednostavnije institucionalne usluge za njih može biti veliki izazov, a upravo je na institucijama da to promijene.

Pitanje prava osoba s invaliditetom je pitanje ljudskih prava, što znači da se ne smiju tretirati kao oni koji imaju „posebne potrebe", već da se moraju tretirati kao i ostali građani. Bosna i Hercegovina se ratifikacijom Konvencije Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom obavezala da će zakonski omogućiti institucionalnu jednakost ove populacije.

Na to su napomenuli u Instituciji ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine. Uprkos tome, kako su istakli, neprilagođenost institucija još postoji, što za posljedicu ima nemogućnost ostvarivanja drugih prava. Riječ je o diskriminaciji koja predstavlja kršenje ustava i zakona.

„Prilagođenost javnih institucija osoba s invaliditetom je pitanje pristupačnosti, a pristupačnost je ključni uslov ostvarivanja drugih prava osoba s invaliditetom. Upravo u ovom aspektu postoje problemi osoba s invaliditetom. Problemi se dodatno usložnjavaju u odnosu na vrstu invaliditeta, pa se tako osobe s oštećenjem vida više susreću s arhitektonskim barijerama, osobe s oštećenjem sluha susreću se s komunikacijskim preprekama, ali je suština da su sve osobe s invaliditetom suočene s nepristupačnim institucijama, ali i javnim prostorima općenito", naglasili su u Instituciji ombudsmana za ljudska prava.

Njihova je ocjena da institucije nisu dovoljne pristupačne, što su naveli i u izvještaju o ovom pitanju u radu zakonodavnih tijela. Komitet UN je prije nekoliko godina ukazao da Bosna i Hercegovina nema sveobuhvatnu strategiju pristupačnosti, kao ni zakone s učinkovitim sankcijama zbog kršenja prava osoba s invaliditetom. Zamjerka je i to što im nisu prilagođeni ni elektronski mediji. Situacija je ostala nepromijenjena.

U Instituciji ombudsmana su kao ključnim ocijenili to da se institucije lokalne vlasti prilagode osobama s invaliditetom.

„Od ključne je važnosti da javne institucije na lokalnom nivou, kroz koje se ostvaruje najviše prava, ali i druge institucije otklone arhitektonske barijere, prilagode informisanje i pruže dodatnu pomoć osobama s invaliditetom", naglasili su.

Uslov za članstvo u Evropsku uniju (EU)

Jedan od uslova da Bosna i Hercegovina postane članicom Evropske unije jeste socijalna uključenost koja podrazumijeva i:

* Modernizaciju sistema socijalne zaštite, prvenstveno za porodice s djecom, penzionere i osobe s invaliditetom;
*  Pristup zdravstvenoj zaštiti održavanjem osnovnih zdravstvenih usluga svim građanima;
* Unaprjeđenje planiranja budžeta u svim agencijama zaduženim za društvenu koheziju, osiguravanjem minimalnog nivoa prihoda za ugrožene kategorije stanovništva.

EU je u u Bosni i Hercegovini trenutno posvećena unaprjeđenju životnih uslova najugroženijim kategorijama stanovništva, među kojima su i osobe s invaliditetom. Bivši šef Delegacije EU Lars Gunar Vigemark (Lars-Gunnar Wigemark) je i prije nego što će Unija dati mišljenje o aplikaciji Bosne i Hercegovine za članstvo u EU istakao da će pitanje najugroženijih kategorija stanovništva biti jedno od ključnih.

I u ovogodišnjem Izvještaju Evropske komisije je navedeno da su osobe s invaliditetom i dalje među najugroženijima, što se ogleda i u pitanju (ne)pristupačnosti institucija. Bosni i Hercegovini su date konkretne preporuke po ovom pitanju.

„Država treba da pređe sa pristupa zasnovanog na statusu (prioritet imaju ratni veterani i civilne žrtve rata) na pristup zasnovan na potrebama s jedinstvenom definicijom invaliditeta i usklađenim kriterijima za invaliditet, pravima i standardima socijalne zaštite širom zemlje. Vijeće za osobe s invaliditetom treba dalje da se angažuje u svim relevantnim procesima. Vlasti moraju poboljšati prikupljanje podataka, uključujući rodno razvrstane podatke", obrazložili su u Evropskoj komisiji.

Postoje pomaci u ostvarivanju pristupačnosti institucija osobama s invaliditetom, ali oni nisu dovoljni kako bi ova populacija zaista bila jednaka s ostalim kategorijama stanovništva.

Izvor: Portal Klix.ba

Pripremio: Ivan Čović

Malo je, uostalom, onih država koje proaktivno, pa čak ni na inicijativu građanki i građana, informišu i edukuju svoje građanke i građane o njihovim pravima, načinima ostvarivanja prava i njihove zaštite.

Kao društvo smo prilično utihnuli kada su u pitanju ljudska prava i borba protiv svih oblika diskriminacije. Nažalost, brojni su uzroci takvih ishoda i svakako se to “utihnuće” nije desilo tek u 2022. ili 2021, već se, čini mi se, počelo dešavati od 2015, kao ništa drugo, kontinuirano, sistemski i planski.

Aktivisti za ljudska prava i građanski aktivisti nikada više nijesu bili potrebni, a nikada manje nijesu bili cijenjeni, kao sada. Nikada nijesu bili ni tiši i manje zastupljeni u javnosti. I aktivisti za ljudska prava i građanski aktivisti se odmah proglašavaju državnim neprijateljima i stranim plaćenicima, kada se „usude” kritikovati i biti dosljedni i principijelni.

Uostalom, efekti i „rezultati” takvih djelovanja sve se više osjećaju u svakodnevnom životu.

Kako neku građanku i građanina možemo zainteresovati pričom o ljudskim pravima, kada mnogi, i sve više njih, nemaju ni osnovnih uslova za život, niti prihoda za elementarne ljudske i životne potrebe?!

Često govorim da je naša obaveza da kritikujemo, da tražimo više, bolje i drugačije, da ne odustajemo i, ukoliko imamo rješenja, da i njih predlažemo. Ali nijesmo dužni imati rješenja i ne smijemo potpasti pod uticaj da to nužno radimo ili da se pravdamo ukoliko ih nemamo. Za to kao poreski obveznici, plaćamo rad institucija i zaposlene u njima.

„Skoro sam s kolegom bila na jednom sastanku u državnoj upravi, na kojem nam je predstavnica te institucije rekla da pokušavaju izvršiti pritisak na nevladine organizacije (NVO). Na komentar kolege da jedan državni organ ne bi smio vršiti pritisak na NVO odgovorila je „A kako oni vrše pritisak na nas?”

To vam je kao da neko građanke, građane i medije pita otkud im pravo da traže informacije i da postavljaju pitanja, a upravo to je pravo i uostalom obaveza i jednih i drugih.

Šta bismo bili kao ljudska bića ako ne bismo disali za ljudska prava?

Država, kao aparat, zatvoren je sistem i ponaša se nerijetko autoritativno, a ne kao servis građanki i građana. Međutim, nepristajanje je, takođe, naša obaveza, posebno ukoliko poštujemo osnovne obaveze, koje smo dužni poštovati kao pripadnici ljudskog roda, kojima pripadaju ljudska prava. Ovo pod uslovom da hoćemo da se nazivamo građankama i građanima i da se ponašamo u tom duhu.

Kome su nekada i u kojem društvu institucije „na tacni” donijele prava? Malo je, uostalom, onih država koje proaktivno, pa čak ni na inicijativu građanki i građana, informišu i edukuju svoje građanke i građane o njihovim pravima, načinima ostvarivanja prava i njihove zaštite.

Važno je ovdje podsjetiti da su u Americi, u drugoj polovini šezdesetih godina prošlog vijeka, krenuli građanski protesti za prava osoba s invaliditetom i usvajanje Zakona o Amerikancima s invaliditetom. Ti protesti rezultirali su i stvaranjem prvih pokreta za samostalni život, prvo u Kaliforniji, a potom i u ostalim djelovima Amerike i, nekoliko godina kasnije, i u Evropi. Paradigma promjene pristupa prema osobama s invaliditetom, kao bespomoćnima i zavisnima, do nosilaca ljudskih prava i sloboda i dalje traje, a u nekim zemljama svijeta nije ni počela u svojim modernim oblicima. Saznanje da se i dalje u nekim zemljama sprovodi sterilizacija, kako bi se žene s invaliditetom spriječile da imaju potomstvo, samo je jedan od očiglednih i nedvosmislenih primjera.

Međutim, ta borba ni u savremenim društvima nije završena, ona i danas traje i dobija svoje nove forme i ishode. I tada je bila podstaknuta borbama drugih grupacija, koje su ranije počele, kao što su pokreti za prava žena, Afroamerikanaca, anonimnih korisnika alkohola i drugih.

Uostalom, kao što je i poznato, Konvencija Ujedinjenih nacija o pravima osoba s invaliditetom je među posljednjim usvojenim konvencijama. Mnogo godina, pa i decenija ranije, usvojene su: Konvencija o eliminaciji svih oblika diskriminacije prema ženama, Konvencija o pravima djeteta i druge.

Konvencija o pravima osoba s invaliditetom nije, naravno, garantovala nova ili dodatna prava, već je razjasnila obim prava, a državama je propisala obaveze kako da ih garantuju, poštuju i unapređuju. To znači da smo na dugom putu, čiju stazu treba dobro „utabati”, a put činiti što modernijim, kako nijedna osoba ne bi ostala isključena, zapostavljena, zaboravljena i u nemogućnosti da ima produktivan i kvalitetan život.

Izvor: Portal Vijesti

Autorski tekst Marine Vujačić

Pripremio: Ivan Čović

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) će učestvovati na Treningu za koordinatore studentskih kancelarija, koordinatore volonterske podrške i usluga transporta, u okviru projekta Inkluzivno visoko obrazovanje na Zapadnom Balkanu – IDEA (Inclusive tertiary EDucation in the West BalkanS – IDEA)UMHCG je jedan od partnera na ovom projektu, čiji je nosilac Univerzitet POLIS iz Tirane (POLIS University), a partneri su univerziteti i nevladine organizacije iz AlbanijeGrčke, Češke, Irske, Kosova i iz Crne Gore.

Trening će se održati u periodu od 13. do 15. decembra 2022. na Univerzitetu EPOKA u Tirani, Albanija.

Cilj Treninga je da se koordinatori studentskih i volonterskih službi upoznaju s pravima osoba s invaliditetom u svakoj od zemalja obuhvaćenih projektom i da razmijene iskustva, kako bi u budućnosti mogli pružati adekvatnu podršku i motivisati što veći broj mladih s invaliditetom da nastave školovanje. U vezi s navedenim, na treningu će biti riječi o servisima podrške za osobe s invaliditetom u okviru kancelarije koje imaju drugi partneri na projektu, volonterskoj podršci i uslugama transporta.

Ispred UMHCG na treningu će učestvovati Anđela Miličić, koordinatorka Studentske savjetodavne kancelarije i Nemanja Žujović, asistent u radu.

Ovo je samo jedna od aktivnosti u okviru projekta  IDEA, koji je finansijski podržan od strane Evropske komisije kroz Erasmus+ program.


Pripremila: Anđela Miličić

Život osoba s invaliditetom u rezidencijalnim ustanovama je pun ograničenja i diskriminacije, a iza ovih zidova višestruko se krše ljudska prava.

Posebno ugrožena grupa jesu djevojčice i žene koje žive u tim institucijama.

Zahvaljujući organizacijama poput Inicijative za prava osoba sa mentalnim invaliditetom (MDRIS), koja skoro 15 godina sprovodi monitoringe i uspijeva da dođe do svjedočenja korisnica, vidljivost ovog problema se povećava, što je prvi korak u borbi za njihova prava. Oni su ukazivali na to da sam boravak u ustanovama socijalne zaštite predstavlja sistemsko nasilje, gdje su žene i djevojčice nerijetko višestruko diskriminisane.

MDRIS je objavila novi izvještaj o položaju osoba s invaliditetom za vrijeme i nakon pandemije, s posebnim osvrtom na osobe koje žive u domovima za smještaj. Sadržaj izvještaja obuhvata najvažnije oblasti društvenog života, te se bavi pitanjima ostvarivanja neotuđivih i osnovnih ljudskih prava.

Snežana Lazarević iz MDRIS-a, koja je učestvovala u istraživanju, objašnjava koliko je nova okolnost poput koronavirusa dodatno otežala već težak položaj ovih ljudi koji žive u domovima, s posebnim osvrtom na mlade.

U Srbiji postoje različite ustanove za smještaj. Jedno su ustanove za smještaj djece i mladih bez roditeljskog staranja, koji imam deset i za smještaj osoba s invaliditetom, kojih trenutno ima šest. Imaju 16 ustanova za smještaj osoba s invaliditetom, većinom su tamo smještene osobe s intelektualnim invaliditetom.

 

Tokom trajanja pandemije, u ovim ustanovama su se primjenjivale mjere koje su bile znatno strože nego za druge građane

„Mnogo duže su trajale jer u domovima živi veliki broj ljudi u malom prostoru, te se virus mnogo brže širi i veća je opasonst da će se ljudi zaraziti. Međutim, nekako mi se čini da su mere bile isključivo usmerene na pokušaj očuvanja fizičkog zdravlja i zanemarivanje mentalnog. Nije se obraćala pažnja na njihov osećaj isključenosti i zatvorenosti. Oni, inače, žive poprilično siromašnim životom", navodi Lazarević.

Kao posebno problematično Lazarević vidi to što u domovima žive zajedno mladi, djeca, odrasli i stariji ljudi.

„Postoji velika opasnost od nasilja i zlostavljanja kada zajedno žive deca od šest, sedam godina i stariji ljudi od 65 godina, to nikako nije dobro", ističe ona.

Snežana Lazarević objašnjava do kakvih još problema dolazi zato što korisnici pojedinih domova žive u izmiješanim starosnim grupama.

„Zamislite da imate jednu obrazovnu ustanovu koja je istovremeno i vrtić, osnovna škola, srednja škola, fakultet i dom za stare. Dakle, ustanove za odrasle i mlade s invaliditetom su kod nas takve da tamo osim mladih, žive i stariji. Ranije je bila praksa da kada dete postane punoletno, premešta se u neku drugu ustanovu za odrasle. Vremenom se od te prakse odustalo, a s obzirom na to da je izlazak iz doma veoma redak, kako neko odrasta, vremenom ostari i ceo život provede u istoj ustanovi. Tu imate onda i razne organizacione probleme jer su te ustanove inicijalno opremane kao ustanove za djecu i mlade, pa je takav i nameštaj. Postoje ustanove gde odrasla osoba spava u dečijem krevecu. Nisu svi domovi takvi, ali tu postoji mnogo problema kada u jednoj ustanovi žive izmešano mladi i stari", kaže Lazarević.

Tokom pademije jedan od problema bio je i to što djeca s invaliditetom nisu mogla da pohađaju nastavu, već su se zaposleni „snalazili", zbog restriktivnih mjera u domovima.  Lazarević kaže da su tokom pandemije mladi u domovima tretirani kao osobe koje su lišena slobode.

Kako uopšte izgleda život mladih u domovima, od obrazovanja, socijalne brige, ravnopravnosti pred zakonom i koja je verovatnoća izlaska iz institucija Snežana Lazarević kaže:

„Postoje domovi u kojima se deca uopšte ne upisuju u škole, ne idu u vrtiće, njihov život bude vrlo jednoličan. Svodi se na hranjenje, presvlačenje, eventualni izlazak u dvorište i igranje u okviru dnevnog boravka i to veoma utiče na njihov razvoj. Ako nemaju kontakt s ljudima van ustanove, nemaju priliku da nešto nauče i onda nažalost samo propadaju. Postoji očigledna razlika između ustanova za decu bez roditeljskog staranja i ustanova za decu i mlade sa smetnjama u razvoju. Te su ustanove manje, imaju manje korisnika, ali sva deca koja tu žive, bez obzira na to da li imaju intelektualni invaliditet ili ne, idu u škole. Strašna je činjenica da vi zavisite od toga u kom domu završite i kakva je praksa te ustanove. Da li će to dete ostvariti pravo da se obrazuje i stekne veštine za dalji život ili će biti u potpunosti lišeno bilo kakvih aktivnosti", navodi naša sagovornica. 

Još jedan problem je i to što se mladi s invaliditetom koji žive u domovima gotovo ne zapošljavaju, objašnjava naša sagovornica. 

Na koji način je moguće spriječiti da djeca i mladi s invaliditetom uopšte dođu do domova? Snežana Lazarević u tome vidi veliku ulogu države i smatra da je prevencija institucionalizacije veoma važna. 

„Dobra stvar je to što je Srbija početkom ove godine donela strategiju deinstitucionalizacije, država se makar formalno opredelila da će krenuti u tom prvacu", dodaje ona.

Prvo i najvažnije je da moramo da se pozabavimo prevencijom deinstitucionalizacije, smatra Lazarević.

„Kada neko dete ili čovek živi u domu 10, 20 il i 30 godina, u uslovima bez obrazovanja, bez kontakata s drugim ljudima, ne upoznaje život van ustanove, jako je teško takvu osobu izvesti van doma. Mnogo je važno da biološka porodica čim se sazna da dete ima intelektualni invaliditet, dobije podršku koja je neophodna. Često se to dešava po rođenju, još uvek se kod nas bebe smeštaju u domove, iako je po Zakonu o socijalnoj zaštiti zabranjeno smeštanje dece mlađe od tri godine. Jedna od kriznih situacija je kada dete treba da krene u školu, uđe u pubertet ili roditelji ostare, tako da biološka porodica treba da ima intenzivnu podršku kako bi zadržala decu uz sebe. Ukoliko to nije moguće, jer dete nema roditelje, ili oni nemaju kapaciteta da se bave detetom, onda su tu opcije hraniteljskih porodica, da li su to srodničke hraniteljske porodice ili hranitelji, usvojitelji, najvažnije je da se dete razvija i živi u porodičnom okruženju", napominje ona.

Srbija nema visoku stopu institucionalizacije, u domovima živi oko 500 djece, te Lazarević smatra da država može uspješno da ih izmjesti iz domova. Ona ističe da je mnogo lakše spriječiti da neko dospije u dom dok je još dijete. Lazarević napominje da bi država morala da obezbijedi svu vrstu podrške hraniteljskim porodicama koje bi usvojile djecu s intelektualnim invaliditetom.

MDRIS u posljednjem izvještaju analizira postojeća zakonska rješenja, izvještaje državnih organa i ostalih relevantnih, kako domaćih, tako i inostranih organizacija. Cijeli izvještaj možete pročitati na njihovom sajtu, na ovom linku.

Izvor: portal Radio 021

Pripremio: Ivan Čović

Strana 37 od 80

Back to top