Na linku ispod, nakon što preuzmete dokument, možete se upoznati s procedurama za ostvarivanje prava na sportske naknade, kao i ostalim važnim činjenicama za ostvarivanje ovih prava.

Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti mora pretrpjeti ozbiljnu reformu koja će zaista dovesti do podsticanja samostalnog i produktivnog života svih njegovih korisnika, a ne biti akt po kojem institucije samo djeluju na nivou rješavanja posljedica statusa i to za pojedince i porodice nepovoljne socijalne i materijalne situacije. Umjesto toga, Zakon mora podstaći istraživanje, preispitivanje i rješavanje uzroka nejednakosti i nepovoljnih prilika koje dovode do isključenosti, zanemarivanja i diskriminacije brojnih kategorija a posebno djece i odraslih osoba s invaliditetom. U suprotnom, ovaj akt će dovesti do toga da se u praksi i dalje djeluje samo kada je neko već isključen i marginalizovan, a ne čak ni kada je u riziku da to bude. Proaktivne socijalne službe moraju osigurati da socijalna politika bude zaista mjera prevencije, a ne samo mjera oporavka, odnosno nerijetko „preživljavanja“. 

Ovo prvenstveno znači da je neophodno izmjenama Zakona definisati adekvatnije šeme socijalne podrške i zaštite u obezbjeđivanju samostalnog života, kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou uključujući i kroz adekvatne definicije, i ciljeve prava, kako onih na materijalna davanja, tako i prava na usluge (svaku uslugu pojedinačno treba da prati cilj), ali i kroz željene ishode pružanja usluge. Nadalje, djelatnost Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, odnosno socijalne i dječje zaštite, mora biti proširena, na način što će se prepoznati i društveni faktori i okolnosti, ne samo lični i porodični (trenutna norma predviđa da je Socijalna i dječja zaštita djelatnost kojom se obezbjeđuju i ostvaruju mjere i programi namijenjeni pojedincu i porodici sa nepovoljnim ličnim ili porodičnim okolnostima, koji uključuju prevenciju, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku). Navođenjem društvenih faktora bi se na adekvatniji način obuhvatio fenomen invaliditeta, ali i brojni drugi fenomeni koji utiču na socijalno blagostanje, život u zajednici, porodične odnose... Nadalje, Zakon među ciljnim grupama, odnosno onima koji se posebno štite, ne prepoznaje mlade s invaliditetom, kao posebnu kategoriju, već samo djecu, odrasle i stare s invaliditetom, zbog čega je isti takođe neophodno dopuniti, posebno imajući u vidu da je upravo država jednako, ako ne i dodatno, odgovorna da, pored djece, pruži podršku i mladima s invaliditetom, kao grupaciji koja se takođe nalazi u nepovoljnom položaju, u cilju njihovog samostalnog i produktivnog života, a u skladu s ciljem Zakona. 

U skladu s prethodnim, između ostalog, potrebno je adekvatnije razvijati nedostajuće usluge i pravilno sprovoditi postojeće usluge podrške za život u zajednici (unapređenjem i praćenjem standarda), te iste planirati na osnovu redovne procjene potreba SVIH potencijalnih korisnika (ne samo korisnika prava na materijalna davanja). Navedeno znači da prava na usluge ne smiju biti uslovljena pravima na materijalna davanja dok god su ista, kao što je sada slučaj, jako restriktivna i zasnovana isključivo na medicinskim indikacijama, već trebaju biti zasnovana na prethodnoj procjeni potreba i zahtjeva za podrškom. Praksa UMHCG pokazuje da mnoge OSI koje ne mogu ostvariti prava na materijalna davanja imaju potrebu za različitim uslugama u zajednici, a da neobezbjeđivanje tih usluga dovodi do isključenosti i diskriminacije.

Zbog navedenog, pozivajući se na nalaze Analize stanja usluga koje se garantuju/nude osobama s invaliditetom (OSI) i preporuka za unapređenje trenutnog stanja, UMHCG je Ministarstvu finansija i socijalnog staranja  uputilo Inicijativu za izmjenu Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i podzakonskih akata koji definišu prava na materijalna davanja kao i usluge podrške za život u zajednici. U Inicijativi su navedene ključne, ali ne i sve, preporuke Analize i razlozi izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, ali i povezanih zakona čije garancije i primjena utiču i na garancije u oblasti samostalnog života i života u zajednici. Od Ministarstva se očekuje da temeljno i ozbiljno pristupiti analizi navedenih preporuka, kao i cijelom sadržaju Analize, kako bi se prvenstveno izmjenama propisa definisali standardi, i obezbijedili uslovi za dostojanstven život OSI koji je garantovan Konvencijom UN o pravima OSI još 2009. kada je Crne Gora ratifikolvala ovaj dokument.

Naime, UMHCG je u protekloj godini izradilo Analizu stanja u oblasti usluga koje se garantuju/nude osobama s invaliditetom (OSI) i preporuke za unapređenje trenutnog stanja, s ciljem predstavljanja trenutne situacije u oblasti usluga socijalne i dječje zaštite, dominantno u oblasti usluga podrške za život u zajednici namijenjenih osobama s invaliditetom (OSI), a imajući u vidu da prvenstveno ove usluge trebaju sprečavati institucionalizaciju i doprinositi samostalnom životu i uključenosti u zajednicu. Analiza se, pored ostalog, bavi i problematizuje nepostojanje strategije i načina procjene potreba korisnika za uslugama, nametanjem jedne opcije kao moguće, a koja se najčešće odnosi na boravak ili smještaj u ustanovama, te garantovanim uslugama u Zakonu i njihovoj raspoloživosti u praksi, načinima pružanja podrške, finansiranjem, te predviđenim procedurama i preduslovima za ostvarivanje prava na usluge.

Ono što je predstavljalo zabrinutost i ograničenje tokom rada na ovom dokumentu jeste činjenica da ova Analiza nije mogla predstaviti u potpunosti stvarno stanje na nivou države i lokalnih samouprava jer je do takvih podataka skoro nemoguće doći, imajući u vidu da ne postoje objedinjeni i jedinstveni podaci, ali ni procjena, niti godišnje planiranje sredstava posebno namijenjenih za samostalan život OSI, niti za usluge podrške za život u zajednici, kao ni strategija deinstitucionalizacije i tranzicije, uprkos obavezi njenog postojanja, pa tako ni podaci o uslugama, broju korisnika, trajanju, finansiranju i koštanju i dr. Zbog toga, Analiza daje dominantne okvire i presjek trenutnog stanja od 2013, kada su usluge socijalne i dječje zaštite i garantovane kao pravo, na istoj ravni garancija s pravima na materijalna davanja, pa sve do danas. 

Navedene izmjene Zakona trebaju biti prvi korak u sprečavanju dalje institucionalizacije u praksi kako adekvatnim, sistemskim i sistematskim – kontinuiranim mjerama, tako i aktivnostima u praksi na nivou lokalnih zajednica, i reformisanjem restriktivnih i segregišućih okruženja kroz unapređenje i reformu usluga koje to podrazumijevaju.

Inicijativu upućenu Ministarstvu možete naći na linku, a cijeli dokument Analize dostupan je ovdje. 

Navedena aktivnost je dio projekta Pristupačnim prevozom do promjena (Accessible drive (for) the change) koji UMHCG sprovodi u partnerstvu s Glavnim gradom Podgorica i Zavodom za socijalnu i dječju zaštiu, uz finansijsku podršku Evropske unije i kofinansiranjem Ministarstva javne uprave, digitalnog društva i medija, kroz projekat  IPA II - Višegodišnji program akcije za Crnu Goru za zapošljavanje, obrazovanje i socijalnu politiku (Multi-annual Action Programme for Montenegro on Employment, Education and Social Policies), grant u okviru poziva Podrška pružanju usluga socijalne i dječje zaštite (Support to Provision of Social and Child Protection Services).

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) je u protekloj godini izradilo Analizu stanja u oblasti usluga koje se garantuju/nude osobama s invaliditetom (OSI) i preporuke za unapređenje trenutnog stanja, a na osnovu koje smo Ministarstvu finansija i socijalnog staranja uputili Inicijativu za izmjenu Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti i podzakonskih akata koji definišu prava na materijalna davanja kao i usluge podrške za život u zajednici.

Ova aktivnost se realizuje s ciljem predstavljanja trenutne situacije u oblasti usluga socijalne i dječje zaštite, prvenstveno u oblasti usluga podrške za život u zajednici namijenjenih osobama s invaliditetom (OSI), a imajući u vidu da prvenstveno ove usluge trebaju sprečavati institucionalizaciju i doprinositi samostalnom životu i uključenosti u zajednicu. Analiza se, pored ostalog, bavi i problematizuje nepostojanje strategije i načina procjene potreba korisnika za uslugama, nametanjem jedne opcije kao moguće, a koja se najčešće odnosi na boravak ili smještaj u ustanovama, te garantovanim uslugama u zakonu i njihovoj raspoloživosti u praksi, načinima pružanja podrške, finansiranjem, te predviđenim procedurama i preduslovima za ostvarivanje prava na usluge. Analiza je obuhvatila desk istraživanje (analizu dokumenata, slanje zahtjeva za SPI) i terensko istraživanje (intervjue s predstavnicima državnih institucija i ranije stavove pružalaca i korisnika usluga dobijene kroz istraživanja i redovni rad UMHCG). Na kraju, ova Analiza je upravo rezultirala izradom preporuka za unapređenje postojećeg stanja, kako kroz promjenu zakonodavstva, tako i kroz uspostavljanje novih usluga ili poboljšanje standarda i primjene postojećih. 

Ono što je predstavljalo zabrinutost i ograničenje tokom rada na ovom dokumentu jeste činjenica da ova Analiza nije mogla predstaviti u potpunosti stvarno stanje na nivou države i lokalnih samouprava jer je do takvih podataka skoro nemoguće doći, imajući u vidu da ne postoje objedinjeni i jedinstveni podaci, ali ni procjena, niti godišnje planiranje sredstava posebno namijenjenih za samostalan život OSI, niti za usluge podrške za život u zajednici, kao ni strategija deinstitucionalizacije i tranzicije, uprkos obavezi njenog postojanja, pa tako ni podaci o uslugama, broju korisnika, trajanju, finansiranju i koštanju i dr. Zbog toga, Analiza daje dominantne okvire i presjek trenutnog stanja od 2013, kada su usluge socijalne i dječje zaštite i garantovane kao pravo, na istoj ravni garancija s pravima na materijalna davanja, pa sve do danas. 

Nadalje, Analiza obuhvata analizu zakonskog i strategijskog okvira na nacionalnom nivou, te odnos garancija i prakse, ali i osvrt na strateško opredjeljenje države i lokalnih samouprava o ulaganju u određene usluge (i to često one za rezidencijalni smještaj ili restriktivna okruženja) naspram raznovrsnosti, odnosno pluralizma usluga koji je i dalje na nivou proklamacije, ali ne i stvarnosti, odnosno ustaljene, zaživjele prakse. Preporuke za dalje postupanje institucija se odnose kako na potpuno usklađivanje zakonodavstva s Konvencijom UN o pravima osoba s invaliditetom i primjenu modela zasnovanog na ljudskim pravima, uz propisivanje i novih usluga, ali i adekvatnije definisanje standarda i za postojeće i za nedostajuće usluge, jednostavnijih i manje restriktivnih procedura i uslova za korisnike, tako i na primjenu i mjere koje treba sprovesti u praksi kako bi Crna Gora ispunila standarde koje je propisala Konvencija u odnosu na samostalni život i uključenost u zajednicu, i adekvatan životni standard i socijalnu zaštitu. 

Prije navođenja konkretnih preporuka prilikom njihovog razmatranja, kao i planiranja sprovođenja, definisanja i primjene neophodno je uključiti reprezentativne organizacije osoba s invaliditetom, i isto činiti u bliskim konsultacijama i uz učešće samih osoba s invaliditetom, zbog čega smo Ministarstvo pozvali da prilikom najavljenih i planiranih izmjena i dopuna Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, kako formalno kroz uključivanje većeg broja predstavnika/ca NVO koji će učestvovati u radu Radne grupe za izradu Nacrta zakona o izmjenama i dopunama zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, tako i kroz druge, redovne vidove komunikacije i konsultacija to i učini.  

U nastavku navodimo ključne, ne i sve, preporuke Analize i razloge izmjena Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, ali i povezanih zakona čije garancije i primjena utiču i na garancije u oblasti samostalnog života i života u zajednici. 

• Promijeniti praksu oduzimanja i ograničavanja poslovne sposobnosti, kako putem izmjene zakona ali i de facto kroz promjenu prakse omogućavanja zamjenskog donošenja odluka o životnim aranžmanima (formalno i neformalno starateljstvo), čime se potpuno ograničava mogućnost samostalnog života i korišćenje usluga koje podrazumijevaju ugovorni odnos i samostalno upravljanje od strane korisnika/ca, prioritetno kroz izmjene Porodičnog zakona, a potom kroz izmjene drugih matičnih zakona, uključujući i Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti, i kroz sprovođenje kampanja promocije samostalnog života i drugačijeg pozicioniranja i uloge centara za socijalni rad, koji će umjesto predloga za oduzimanje poslovne sposobnosti donositi rješenja o korišćenju usluga socijalne i dječje zaštite koje će omogućiti podržano i samostalno donošenje odluka umjesto zamjenskog odlučivanja. (Nadležno je Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava, Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, ali i centri za socijalni rad u dijelu primjene i (pogrešnog) tumačenja trenutnog sistema, te njegove zloupotrebe čestim upućivanjem i uslovljavanjem na postupak oduzimanja poslovne sposobnosti umjesto podrške za život u zajednici, uključujući i onda kada se korisnici/e upućuju na smještaj u rezidencijalnim ustanovama); 
• Izmjenama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti definisati adekvatnije šeme socijalne podrške i zaštite u obezbjeđivanju samostalnog života, kako na nacionalnom tako i na lokalnom nivou uključujući i kroz adekvatne definicije, i ciljeve prava, kako onih na materijalna davanja, tako i prava na usluge (svaku uslugu pojedinačno treba da prati cilj), ali i kroz željene ishode pružanja usluge. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i sve lokalne samouprave, koje moraju, a ne samo „mogu“, razvijati usluge);  
• Djelatnost Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti, odnosno socijalne i dječje zaštite, mora biti proširena, na način što će se prepoznati i društveni faktori i okolnosti, ne samo lični i porodični (trenutna norma predviđa da je Socijalna i dječja zaštita djelatnost kojom se obezbjeđuju i ostvaruju mjere i programi namijenjeni pojedincu i porodici sa nepovoljnim ličnim ili porodičnim okolnostima, koji uključuju prevenciju, pomoć u zadovoljavanju osnovnih životnih potreba i podršku). Naime, pored ličnih i porodičnih okolosti, neophodno je navesti i društvene, čime bi se na adekvatniji način obuhvatio fenomen invaliditeta, ali i brojni drugi fenomeni koji utiču na socijalno blagostanje, život u zajednici, porodične odnose... 
• Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti među ciljnim grupama, odnosno onima koji se posebno štite, ne prepoznaje mlade s invaliditetom, kao posebnu kategoriju, već samo djecu, odrasle i stare s invaliditetom, zbog čega je isti takođe neophodno dopuniti, posebno imajući u vidu da je upravo država jednako, ako ne i dodatno, odgovorna da, pored djece, pruži podršku i mladima s invaliditetom u cilju njihovog samostalnog i produktivnog života, a u skladu s ciljem Zakona; 
• U kaznenim odredbama Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti neophodno je propisati one koje se odnose na nedozvoljena ponašanja zaposlenih (član 8) imajući u vidu da trenutno zakonsko rješenje, iako zabranjuje određena postupanja, za ista ne predviđa sankcije, čime se ostavlja mogućnost samo eventualnog krivičnog postupka, ali ne i disciplinskog, prekršajnog i dr;  
• Definisati manje restriktivne uslove za ostvarivanje prava na materijalno obezbjeđenje porodice za osobe s invaliditetom, a posebno one koji se odnose na zemljište, te poljoprivredne i građevinske mehanizacije, imajući u vidu da vlasništvo nad istima nije garancija korišćenja i mogućnosti sopstvenih prihoda;  
• Naknada roditelju/staratelju korisnika prava na ličnu invalidninu treba biti pravo iz domena dječje zaštite, a ne socijalne zaštite, koje se može koristiti do punoljetstva djeteta, odnosno završetka redovnog školovanja (26 godina), i to u situaciji kada dijete korisnik lične invalidnine živi u porodičnoj zajednici s roditeljem, podnosiocem zahtjeva; 
• Unaprijediti pravni okvir u duhu modela zasnovanog na ljudskim pravima i unaprijediti budžetsko planiranje i izdvajanje za samostalni život osoba s invaliditetom, posebno za usluge podrške za život u zajednici, garantovati veći broj i obim usluga, te pojednostaviti prakse i procedure za pristup pravima i ostvarivanje prava (proaktivno informisanje i obezbjeđenje prava od strane centara za socijalni rad i lokalnih samouprava). (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad i sve lokalne samouprave);  
• Sve licencirane pružaoce usluga tretirati na isti način kada je riječ o finansiranju usluga, i urediti finansiranje uz transparentne i iste procedure za sve usluge, odnosno pružaoce usluga, što sada nije slučaj, imajući u vidu da postoje saznanja o tome da se neke od usluga finansiraju direktno iz budžeta, što s drugima, kao što je personalna asistencija, stanovanje uz podršku i dr, nije slučaj; 
• Za neke od postojećih usluga je značajno potrebno izmijeniti uslove za licencu, posebno usluge podrške za život u zajednici, jer akcenat standarda u ovim uslugama treba biti u dijelu zahtjeva za saradnike, i stručne radnike, umjesto na primjer na prostor (posebno kada se usluga ne pruža u prostoru pružaoca usluge, kao što je riječ s uslugom personalne asistencije). Trenutno važeći standardi upućuju na to da je sistem podređen planiranju usluga institucionalnog karaktera, odnosno onih koje pružaju javne ustanove, u odnosu na druge pružaoce usluga, što sve ostale mimo javnog sektora dovodi u nepovoljan položaj, posebno imajući u vidu činjenicu da im država ne osigurava ni prostor, ni redovno finansiranje zarada zaposlenih, niti stručnih radnika, stručnih saradnika i saradnika; 
• Razviti strategiju i planove deinstitucionalizacije i tranzicije, i prekinuti praksu daljih ulaganja u okruženja za institucionalnu brigu, i omogućiti izbor i raznovrsnost usluga OSI, bez primoravanja na određene aražmane, u svim oblicima i na svim nivoima i prekinuti praksu neomogućavanja više opcija – praksu jednostrane odluke. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad i sve lokalne samouprave);  
• Umjesto kolektivnih mjera podrške omogućiti individualne mjere i individualizovan pristup svakom djetetu s invaliditetom, i odrasloj OSI o ostvarivanju prava socijalne zaštite i samostalnog života. (Primarno nadležni centri za socijalni rad, ali i sve druge javne institucije i pružaoci usluga); 
• Spriječiti dalju institucionalizaciju u praksi kako adekvatnim, sistemskim i sistematskim – kontinuiranim mjerama, tako i aktivnostima u praksi na nivou lokalnih zajednica, i reformisati restriktivna i segregišuća okruženja kroz unapređenje i reformu usluga koje to podrazumijevaju. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad i sve lokalne samouprave);  
• Sprovesti sveobuhvatnu analizu i procjenu potreba za uslugama, njihovim obimom, vrstom i ciljanim ishodima, vrstama i karakteru potreba i broju korisnika i dr. i u skladu s tim mijenjati zakonski okvir, i planirati budžetska sredstva za obezbjeđenje usluga u praksi, uz transparentne i javno dostupne šeme i procedure. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad, pružaoci usluga i sve lokalne samouprave);  
• U skladu s prethodnim, između ostalog, potrebno je adekvatnije razvijati nedostajuće usluge i pravilno sprovoditi postojeće usluge podrške za život u zajednici (unapređenjem i praćenjem standarda), te iste planirati na osnovu redovne procjene potreba svih potencijalnih korisnika (ne samo korisnika prava na materijalna davanja); 
• Navedeno znači da prava na usluge ne smiju biti uslovljena pravima na materijalna davanja koja su sama po sebi jako restriktivna i zasnovana isključivo na medicinskim indikacijama, već trebaju biti zasnovana na prethodnoj procjeni potreba. (Praksa UMHCG pokazuje da mnoge OSI koje ne mogu ostvariti prava na materijalna davanja imaju potrebu za različitim uslugama u zajednici.) (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i centri za socijalni rad); 
• Nadalje, medicinske indikacije (član 81 Zakona) ne mogu biti jedini osnov za ostvarivanja prava na materijalna davanja po osnovu invaliditeta, imajući u vidu da to nije u skladu s definicijom invaliditeta iz Konvencije i modelom pristupa zasnovanim na ljudskim pravima. Invaliditet se mora procjenjivati na osnovu liičnih karakteristika (oštećenja) i društvenih faktora (prepreka), čije sadejstvo i uticaj na ravnopravnost i učešće u društvu treba biti osnov za ostvarivanje prava iz oblasti socijalne i dječje zaštite; 
• Pravni okvir mora prepoznati kompenzatorna prava po osnovu invaliditeta, a ličnu invalidninu definisati kao pravo čiji će cilj biti naknada za neravnopravnost, odnosno pokrivanje troškova života nastalih zbog invaliditeta (u skladu s definicijom iz Konvencije), čiji iznos samim tim neće biti fiksni i isti za svaku osobu već će varirati u odnosu na procjenu invaliditeta (disability assessment – sadejstvo okolinskih barijera i oštećenja osobe), i neće se obustavljati ni u jednom životnom aražmanu, uključujući ni tokom smještaja u ustanovu. Uz to, lična invalidnina mora biti pravo svake osobe s invaliditetom s utvrđenim procentom invalidnosti od 50%, a ne samo nekih kategorija OSI i to od 80% do 100% jer se na važeći način diskriminišu mnoge OSI i ograničava pristup brojnim pravima i iz drugih oblasti života, ne samo socijalne zaštite i samostalnog života. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, a ako se oformi, i budući Zavod za utvrđivanje invaliditeta);
• Korišćenje prava na ličnu invalidninu ne smije isključivati pravo na dodatak za njegu i pomoć, i obratno, imajući u vidu da svrha ova dva prava nije i ne može biti ista. Ministarstvo rada i socijalnog staranja je 2017. ukinulo jedno od prava osobama s invaliditetom, što je potpuno suprotno Konvenciji i obavezi države da progresivno razvija ekonomska i socijalna prava; 
• Individualni plan usluga se treba razvijati prilikom pružanja svih usluga socijalne i dječje zaštite, a ne samo za sada definisane usluge (član 79 Zakona) i u praksi njegovo donošenje mora prethoditi rješenju o konkretnoj usluzi. Navedeno posebno imajući u vidu činjenicu da centri za socijalni rad često u praksi kao jedinu podršku ponude smještaj u ustanovu, donesu rješenje o smještaju, kojem ne prethodi procjena potreba i mogućnosti, odnosno individualni plan usluga, a čime se direktno krše principi propisani Zakonom; 

• Centar za socijalni rad mora preispitivati smještaj u ustanovi svih korisnika, a ne samo djece, definišući vremenske rokove za druge kategorije korisnika, kao što je definisano u slučaju kada se dijete smjesti u ustanovu, kako bi se spriječio dugotrajni boravak u ustanovi bez preispitivanja i pružanja drugog vida podrške;

• Socijalno-ljekarska komisija u svom sastavu mora imati profile stručnjaka društvenih nauka i najmanje jedan mora biti prisutan na svakoj sjednici komisije, umjesto dominantnog prisutsva ljekara, posebno kada je riječ o prvostepenim komisijama; 
• Uslovi za dobijanje licence za pružaoce usluga, ali i za stručne radnike i saradnike u oblasti socijalne zaštite (članovi 130, 131 i 136 Zakona), posebno uslovi za one koji direktno rade s korisnicima, moraju podrazumijevati adekvatna stručna znanja o uslugama koje razvija i pruža taj pružalac usluga, umjesto da se licenca izdaje na osnovu znanja o nekoj, bilo kojoj usluzi/uslugama, ili samo na osnovu opštih znanja o socijalnoj i dječjoj zaštiti. Osim ispunjenosti standarda, kandidati za pružaoce usluga trebaju imati akreditovan program obuke ili dokaz o tome da su isti pohađali kod drugog akreditovanog pružaoca obuke kod Zavoda za socijalnu i dječju zaštitu (autora obuke, odnosno trenera), i isti dostaviti prilikom zahtjeva za licenciranje. Primjer, ukoliko se pružalac usluga licencira za uslugu personalne asistencije, sam pružalac usluga mora imati znanja i iskustva u navedenoj oblasti, dok stručni radnik/ca i saradnici moraju prethodno proći akreditovani trening o personalnoj asistenciji (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i Zavod za socijalnu i dječju zaštitu); 
• Korisnici moraju imati pravo na izbor pružaoca usluge, ne samo kada učestvuju u finansiranju iste (član 85), već i u drugim okolnostima, jer je jedino takvo definisanje izbora usluga i pružaoca usluga usklađeno s principima Zakona i Konvencije; 
• Uloga dnevnih centara mora biti reformisana, a korišćenje usluga koje se u njima pružaju u većoj mjeri dostupno svim korisnicima kojima su usluge potrebne, a ne samo ograničenom broju, u ograničenim dnevnim intervalima, te navedene ustanove moraju biti posebno prepoznate u Zakonu, imajući u vidu da dnevni centar nije definisan kao usluga, već funkcioniše kao ustanova koju osnivaju država i lokalna samouprava, a u kojoj se pružaju usluge dnevnog boravka i stručne pomoći; 
• Osobe s invaliditetom i druge marginalizovane i manje zastupljene društvene kategorije koje polažu stručni ispit trebaju biti oslobođeni troškova istog (član 127 i 127a Zakona);
• Stručno usavršavanje stručnih radnika i saradnika u toku karijere mora se odnositi posebno na specijalizovanu oblast rada, kako primarni cilj ne bi bio formalno ispunjenje uslova za posjedovanje licence, pa je u tom smislu neophodno dodatno preciziranje člana 128 i 129 Zakona, u skladu s prethodnom preporukom u vezi s uslovima za licencu; 
• Participaciju korisnika i njihovih srodnika u pružanju usluga jedino je moguće propisati onda kada država osigura raspoloživost i izbor svih garantovanih i potrebnih usluga i procijeni, odnosno pokrije troškove života nastale usljed invaliditeta. U tom smislu, neprihvatljiva je trenutna namjera i primjena obaveze participacije od strane korisnika, ili njihovih zakonskih zastupnika, kada oni nemaju izbor više mogućih opcija već im se često nameće jedna (dnevni centar, rezidencijalne ustanove…). (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, pružaoci usluga, i Zavod za socijalnu i dječju zaštitu);
• Važno je uspostaviti uslugu personalne asistencije (PA) kao uslugu koja se redovno finansira iz državnog i lokalnih budžeta, pritom je obezbjeđujući većem broju korisnika i sprovodeći je po međunarodnim standardima i principima PA, te spriječiti dalja poistovjećivanja ove usluge s drugim uslugama samo sličnim po nazivu ili korisnicima, ali ne i cilju i karakteru, imajući u vidu specifičnost usluge PA i činjenicu da njome neposredno moraju upravljati isključivo korisnici, a ne nikako stručni radnici, roditelji, staratelji ili bilo ko drugi. Cilj personalne asistencije mora biti omogućavanje samostalnog života, a ne samo zadovoljavanje potreba. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad, pružaoci usluga i sve lokalne samouprave);  
• Uslugu psa vodiča/pomagača finansirati iz budžeta, uz prethodno definisanje Zakonom, kao i procjene i plan potreba potencijalnih korisnika/ca. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad, pružaoci usluga i sve lokalne samouprave);  
• Potrebno je razviti uslugu stanovanja uz podršku, posebno za mlade s invaliditetom koji se žele odvojiti od svojih primarnih porodica, bilo u istom mjestu stanovanja, ili u drugom gradu što je nerijetko praćeno obrazovanjem, bavljenjem sportom i/li radnim angažmanom; (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad, pružaoci usluga i sve lokalne samouprave);
• Potrebno je pilotirati uslugu ličnog pratioca, kao i uslugu predaha roditeljstvu (povremeno hraniteljstvo ili na neki drugi način, kroz dodatne uloge dnevnih centara, posebno i u popodnevnim satima, i tokom vikenda) i tom prilikom izvršiti izmjene i dopune Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti kojim bi se iste garantovale. 
• Dodatno, neophodno je precizirati i dodatno razviti socijalno-edukativne i savjetodavno-terapijske usluge, kroz adekvatniju razradu ciljeva i standarda ovih usluga. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad, pružaoci usluga i sve lokalne samouprave);
• Neke usluge koje su prepoznate u Zakonu treba razraditi kroz adekvatnije standarde i među ciljnim grupama prepoznati i roditelje i porodice osoba s invaliditetom, u cilju obezbjeđenja podrške za prihvatanje invaliditeta, pružanje adekvatne podrške i osamostaljivanje članova s invaliditetom. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja i centri za socijalni rad);  
• Nakon izmjene Zakona neophodno je temeljno i analitički pristupiti izmjenama i dopunama postojećih pravilnika, te donošenju potpuno novih pravilnika, kao i uputstava za primjenu Zakona, odnosno tumačenje određenih odredbi; 
• Redovno sprovoditi istraživanja i analize o potrebama i zahtjevima korisnika za uslugama, zadovoljstvu korisnika uslugama koje se pružaju, te efikasnosti i isplativnosti usluga koje se pružaju u cilju njihovog korigovanja, unapređenja i na kraju promjene standarda, kada se to pokaže potrebnim. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, Zavod za socijalnu i dječju zaštitu, centri za socijalni rad, organizacije osoba s invaliditetom i pružaoci usluga); 
• Raditi na razvoju dostupnih, prihvatljivih, priuštivih, pristupačnih i prilagodljivih usluga i objekata, kao što su prevoz, zdravstvena zaštita, škole, javni prostori, stambeni prostori, pozorišta, bioskopi, roba i usluge i javni objekti. (Sve institucije sistema, odnosno Vlada, lokalne samouprave, i druga pravna lica); 
• Sistematski i kontinuirano raditi na uklanjanju negativnih stavova, stigme i stereotipa koji osobama s invaliditetom onemogućavaju uključivanje u zajednicu i pristup dostupnoj pomoći/podršci. (Sve nadležne institucije, mediji, lokalna i državna administracija, organizacije osoba s invaliditetom);  
• Sprovoditi kampanje o pravu na samostalni život u zajednici i raditi na umanjenju stepena negativnih predstava o samostalnom življenju (i to među OSI, njihovim porodicama i onima koji rade s OSI), uključujući i kampanje podizanja svijesti o pravima i mogućnostima osoba s invaliditetom koje potenciraju prihvatanje invaliditeta i promociju mogućnosti i sposobnosti OSI, odnosno njihovog potencijala i doprinosa društvenoj zajednici. (Sve nadležne institucije, mediji, lokalna i državna administracija, organizacije osoba s invaliditetom);  
• Razviti adekvatne mehanizme monitoringa i sprovoditi monitoring koji bi obezbijedio odgovarajuću primjenu člana 19 Konvencije, uključujući kroz učešće reprezentativnih organizacija osoba s invaliditetom. (Nadležna je Vlada Crne Gore, Skupština Crne Gore i Zaštitnik ljudskih prava i sloboda)  
• Uključivati pitanja invaliditeta u okviru opštih budžetskih izdvajanja. (Nadležna je Vlada Crne Gore posredstvom Ministarstva finansija i socijalnog staranja); 
• Promijeniti praksu neodgovarajuće decentralizacije koja dovodi do raskoraka između lokalnih vlasti i nejednakih šansi za samostalni život u zajednici u državi. (Nadležno je Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, centri za socijalni rad, pružaoci usluga i sve lokalne samouprave). 

Navedene preporuke su samo dio i početni okvir onoga što bi trebale biti reforme u oblasti socijalne i dječje zaštite, s posebnim naglaskom na usluge socijalne i dječje zaštite, i to one koje se odnose ili se trebaju odnositi na osobe s invaliditetom. U tom smislu, ostajemo na raspolaganju za sva dodatna pojašnjenja i podršku prilikom razmatranja i definisanja navedenih preporuka u politikama, te njihove primjene u praksi, a u nadi da će Ministarstvo temeljno i ozbiljno pristupiti analizi navedenih preporuka, kao i cijelog sadržaja Analize koju dostavljamo u prilogu.

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore u saradnji sa Centrom za rehabilitaciju “Silver” iz Zagreba obezbijedilo je uslugu psa vodiča za korisnika Aleksu Marsenića koji je trenutno u fazi obuke i prenosa psa. To će biti treći pas vodič (Šerlok) koji će aktivno pružati pomoć pri kretanju njegovom korisniku, dok ovu uslugu već neko vrijeme koriste druge dvije osobe s invaliditetom.

Do sada su ukupno školovana četiri psa vodiča i dva psa pomagača za korisnike iz Crne Gore, isključivo na osnovu projekata UMHCG i donacija građana i pravnih lica (kompanija i institucija) bez podrške države za njegovo sprovođenje. 

Jedan od ključnih preduslova da se UMHCG odluči za proceduru nabavke psa za određenog korisnika jeste samostalnost korisnika u donošenju odluka, a za samu osobu s oštećenim vidom preduslov za dobijanje psa vodiča je pravilna tehnika kretanja uz pomoć bijelog štapa kao i spremnost za pravilnu brigu o psu.

Naime, u Crnoj Gori školovanje i nabavku pasa vodiča omogućava UMHCG kroz donacije i projekte, što se u nekim slučajevima značajno može odužiti zbog prikupljanja novčanih sredstava koja je potrebno izdvojiti za nabavku psa a to je oko 15.000 eura za sam proces obuke i prenosa, bez prethodnih procjena koje mogu koštati dodatno oko dvije hiljade eura. Iako ova cifra djeluje značajna treba imati na umu da je radni vijek psa vodiča/pomagača u prosjeku između šest do osam godina, što bi značilo da ova usluga košta oko dvije hiljade eura godišnje, manje od sto sedamdeset eura mjesečno, odnosno nešto oko pet i po eura dnevno. Samim tim ovo je jedna od najisplativijih usluga podrške za život u zajednici osoba s invaliditetom u ekonomskom smislu, ali i neizostavno jedna od najdjelotvornijih u ishodima, odnosno omogućavanju samostalnog života za korisnika. 


Bez obzira na to, Crna Gora Zakonom o socijalnoj i dječjoj zaštiti nije definisala uslugu psa vodiča/pomagača kao uslugu podrške za život u zajednici, dok Zakon o kretanju lica s invalidtetom uz pomoć psa pomagača garantuje korisniku pravo kretanja i boravka sa psom, ali ne i njegovo školovanje i nabavku psa pa smatramo da je isti neophodno garantovati dopunama jednog od ova dva zakona, uz sredstva koja treba planirati u budžetu države. To upravo čine sve zemlje Evropske unije, neke od njih i prije nego što su postale članice.

Zato koristimo ovu priliku da državu, odnosno Ministarstvo finansija i socijalnog staranja, pozovemo na hitno i značajno drugačije djelovanje od dosadašnje prakse, i istinsko a ne samo deklarativno zagovaranje uključivanja osoba s invaliditetom u sve društvene procese. Godina socijalne pravde, kako je zovu nadležni, mora značiti pravdu za sve koji su do sada bili zanemareni ili nedovoljno podstaknuti da samostalno i dostojanstveno žive, što znači dalji prekid institucionalizacije osoba s invaliditetom i ulaganje u samostalan život.

Dok država ne preuzme finansiranje ove usluge i dalje pozivamo društveno odgovorne kompanije i pojedince da podrže ovaj Program i daju svoj doprinos kako bi još neko od osoba s invaliditetom dobio neophodnu podršku za samostalan život i kretanje, uplatom sredstava na broj žiro računa 510-202920 – 52 kod Crnogorske komercijalne banke, koji se isključivo koristi za Program za školovanje pasa pomagača/vodiča.

Vršilac funkcije rektora prof. dr Vladimir Božović i predsjednica Upravnog odbora prof. dr Rajka Glušica danas su se sastali s izvršnom direktoricom Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) Marinom Vujačić i koordinatorkom Studentske savjetodavne kancelarije UMHCG Anđelom Miličić, te razgovarali o realizaciji zajedničkih aktivnosti za unapređenje položaja studenata s invaliditetom.

Na sastanku je bilo riječi o nepristupačnosti fakultetskih jedinica Univerziteta Crne Gore, kao i o načinima na koje je moguće riješiti ovaj problem kako bi se obezbjedilo nesmetano funkcionisanje studenata s invaliditetom, ali i omogućilo ostvarivanje zakonskog prava na asistenciju u nastavi, imajući u vidu da ovo pravo nije direktno garantovano na nivou visokog obrazovanja. Takođe je bilo riječi o mogućnostima pohađanja praktične nastave, kao i o upotrebi adekvatne terminologije u literaturi koja se koristi u okviru nastavnog procesa, i obezbjeđivanje pristupačne literature i drugih servisa podrške u oblasti obrazovanja za studente s invaliditetom. Rukovodstvo Univerziteta Crne Gore pokazalo je spremnost da djeluje u pravcu podsticanja inkluzije i stvaranja boljih uslova za studente s invaliditetom u visokom obrazovanju. Dalje, istaknuta je važnost stvaranja jednakih uslova studiranja za sve studente Univerziteta, na svih 19 fakultetskih jedinica, kao i kreiranja prostora za prelazak na otvoreno tržište.

Iz UMHCG-a su istakli da trenutno u svojoj bazi imaju 129 studenata, od kojih najveći broj, njih 80, studira na najstarijoj visokoobrazovnoj instituciji u Crnoj Gori.

U narednom periodu, planirana je zajednička organizacija radionica edukativnog karaktera kojima bi se podstakla i razvila još bolja konekcija akademskog osoblja UCG i studenata s invaliditetom.

Pripremila: Anđela Miličić

Izvor: Sajt Univerziteta Crne Gore

Konzorcijum organizacija osoba s invaliditetom i roditeljskih udruženja, koji čine Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore s partnerskim organizacijama poziva zainteresovane predstavnike državnih institucija, odnosno organa i organa uprave, kao i predstavnike organizacija osoba s invaliditetom (OOSI) i pojedince s invaliditetom da se prijave za učešće na šestodnevnom Treningu o Konvenciji UN o pravima osoba s invaliditetom i Ciljevima održivog razvoja koji uključuju invaliditet, koji će biti održan u periodu 7 – 9, i 27 - 29. jula 2021, onlajn putem, posredstvom Zum platforme (ZOOM).

Trening će se sprovoditi na osnovu pripremljenog programa rada, kao i okvira ciljnih grupa i učesnika, a rezultiraće izradom izvještaja o monitoringu i evaluaciji treninga, koji uključuje perspektive učesnika, povratne informacije i osvrt trenera s preporukama dalje strategije uključivanja pitanja invaliditeta na modelu zasnovanom na ljudskim pravima u javne politike i prakse. Pored pružanja teorijskog sadržaja, Trening će obuhvatiti i praktični rad - rad u paru ili grupama, studije slučaja, diskusije i vježbe. Trening će voditi aktivisti u organizacijama osoba s invaliditetom, roditeljskim udruženjima i organizacijama sličnih profila, a pored trenera iz Crne Gore, biće uključen i najmanje jedan trener iz regiona.

Trening je namijenjen zaposlenima i angažovanima u svim granama vlasti i institucijama sistema, nezavisnim institucijama, predstavnicima nadzornih, regulatornih i drugih tijela, međunarodnih organizacija, angažovanima u organizacijama civilnog društva, stručnim radnicima, pružaocima usluga i dr. Ukoliko nijeste u prilici ispratiti cijeli trening, predlažemo da se prijavite za teme/sesije koje su u direktnoj nadležnosti Vaše institucije/organizacije, odnosno u domenu Vašeg direktnog rada, a na osnovu spiska tema iz priloga. Detaljan program rada s preciznim vremenskim okvirom biće dostavljen nakon završetka prijava.

Zainteresovani kandidati se prijavljuju dostavljanjem biografije i motivacionog pisma najkasnije do 2. jula 2021, na mejl adresu: Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli., s naznakom Prijava za Trening o Konvenciji UN o pravima OSI. 

Ova obuka planirana je za minimum 25 učesnika/ca. Odabranim učesnicima obuke biće poslat link za pristup Zum-u, kao i detaljan program rada, ali i ulazni upitnik koji je neophodno popuniti prije održavanja obuke, a kao uslov za učešće na isti.

Trening se sprovodi u okviru projekta Svrsishodno učešće i uključivanje osoba s invaliditetom u okviru crnogorske politike i prakse koji finansira UNICEF (Predstavništvo u Crnoj Gori), a sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, kao nosilac projekta s projektnim partnerima Savezom slijepih Crne Gore, Nacionalnom asocijacijom roditelja, djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore (NARDOS), Savezom udruženja roditelja djece i omladine sa teškoćama u razvoju “Naša inicijativa”, Savezom udruženja paraplegičara Crne Gore i Nacionalnim udruženjem osoba sa intelektualnim smetnjama “Samozastupnici”.

Podgorica, PR pres servis - Osobe s invaliditetom (OSI), koje su žrtve nasilja, u velikoj mjeri ostaju nevidljive za sistem, zbog čega je neophodna edukacija samih OSI, njihovih porodica, stručne i laičke javnosti o nasilju i njegovim posljedicama, kao i izmjene zakonodavstva u skladu sa modelom pristupa zasnovanog na ljudskim pravima. 

To je saopšteno drugog dana konferencije Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) uz programsku i finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, Ministarstva finansija i socijalnog staranja, kao i UNICEF predstavništva u Crnoj Gori.

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić kazala je da je sistem socijalne zaštite, posebno kada su u pitanju OSI, jako rigidan i ne odražava ono što je obaveza države u kontekstu omogućavanja samostalnog života.

„Država treba da preuzme odgovornost za neravnopravnost u kojoj se nalaze OSI i da bilo finansijski ili na drugi način omogući prevazilaženje prepreka. U primjeni Zakona o socijalnoj i dječjoj zaštiti država nerijetko krši principe koje je njime propisala, a koji se odnose na uvažavanje integriteta i dostojanstva korisnika, zabranu diskriminacije, proaktivnog informisanja korisnika od strane institucija, individualnog pristupa svakom korisniku, uvažavanje najboljog interesa korisnika, prevencije institucionalizacije i dostupnosti usluga u najmanje restriktivnom okruženju, transparentnost itd“, navela je Vujačić.

Predstavljajući Analizu postupaka i sporova pokrenutih od strane osoba s invaliditetom pred državnim organima i sudom u okviru panela Postupci pred organima i pristup pravdi za OSI i djecu s invaliditetom, ona je navela da su se bavili analizom postupaka za materijalna davanja jer takvu Analizu ne bi mogli sačiniti kada su u pitanju usluge socijalne i dječje zaštite, iako Zakon o socijalnoj i dječjoj zaštiti definiše iste na nivou prava jer one nijesu zaživjele u praksi. Kako je pojasnila, država nije uradila dovoljno odnosno ništa da usluge budu održive i da se obezbijedi njihova raznovrsnost, odnosno razvoj u skladu sa zahtjevima OSI na terenu. 

Smatra da država mora što hitnije da pristupi izmjeni zakonodavstva na način što će promijeniti pristup prema OSI i način na koji se tretira pitanje invalididiteta, „jer u tom segmentu nijesmo napredovali skoro pa nimalo u odnosu na period prije 10 ili više godina“.

„Skupština u ranijem periodu nije imala dovoljno proaktivnu ulogu u smislu korigovanja onoga što radi izvršna vlast i moraju se mnogo više osluškivati zahtjevi, predlozi, mišljenja i stavovi OSI“, smatra Vujačić.

Predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje u Skupštini Srđan Pavićević rekao je da će društvo koje pretenduje da bude savremeno, dio Evropske unije, morati da resetuje zakonodavni okvir i izvršne postupke jer odnos koji je do sada postojao, kako smatra, nije dovoljno prokativan, kvalitetan.

„Ovo je tema o kojoj treba konstantno pričati. Ova tema je odraz našeg civilizacijskog nivoa. Ova tema svjedoči na kojoj se skali razvoja kao društvo nalazimo. Prvi korak mora da bude u svesrdnom, vrlo kvalitetnom odnosu države prema ovom problemu u momentu kada se on otkrije u ranom djetinjstvu. U tom trenutku treba da bude angažovano sve ono što ova država može da uradi“, pojasnio je Pavićević.

Smatra da u reforme treba krenuti što prije i da je posebno važan period od sedme do 14. godine da dijete kroz njega prođe sa što manje trauma, da se osjeti uključenim u društvo, u odjeljensku zajednicu i da svi urade sve da dijete doživi potvrdu svog kvaliteta.

Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu u Ministartsvu finansija i socijalnog staranja Amela Jarović Orahovac rekla je da ukupna sredstva koja se izdvajaju za OSI iznose oko 30 miliona eura godišnje.

„Iako ovaj iznos djeluje veliki, nažalost nije dovoljan kako bi na pravi način pospješio kvalitet života OSI. To je samo još jedan dokaz koliko smo mi kao društvo zakazali, s obzirom da sistemski ne djelujemo kako bi ih potpuno uključili u društvo. Nisu sve usluge dovoljno razvijene i sva lica s invaliditetom ne mogu u dovoljnoj mjeri koristiti ova prava, a posebno bih se osvrnula na uslugu personalnog asistenta koja bi, možda, mogla biti jedno od najvažnijih prava koje bi pospješilo život OSI“, kazala je Jarović Orahovac.

Ustvrdila je da je nezahvalno govoriti o pravdi u Crnoj Gori i da je teško povezati pravdu i OSI.

„Da li mogu da govorim o pravdi ukoliko imamo situaciju da OSI ne može da uđe u određenu instituciju? Apsolutno ne! U tom smislu, država je dužna da u narednom periodu obezbijedi svakom licu s invaliditetom da može slobodno ući u bilo koju instituciju, podnijeti zahtjev i dobiti adekvatnu pomoć“, rekla je Jarović Orahovac.

Glavna savjetnica zaštitnika ljudskih prava i sloboda Dina Knežević smatra da su napravljeni određni pomaci, ali je nophodno dalje raditi jer ima mnogo prostora za unapređenje.

„Zadovoljna sam koliko ima pokrenutih postupaka lica s invaliditetom ili onih koji zastupaju lica s invaliditetom pred institucijom Ombudsmana“, kazala je Knežević.

Objasnila je da su pojedini sudovi u određenoj mjeri pristupačni licima s invaliditetom, ali tek toliko da su pristupačna isključivo prizemlja, gdje se nalaze ovjere i pisarnice, ali ne i sudnice i drugi dijelovi suda. 

Izvršni direktor CEGAS-a Boris Marić smatra da svi građani Crne Gore svakodnevno nailaze na određene barijere.

„Moraju se srediti evidencije, mora se poštovati Zakon o upravnom postupku, moraju se obučiti službenici da rade efikasno i efektivno i da pred organima nema razlike. Moramo da razmišljamo u smislu solidarnosti, humanosti i ostvarivanja prava za sve. Tu nema razlike“, poručio je Marić.

Kazao je da često postoji selektivnost i različita, neujednačlena, rješavanja u prvostepenom i drugostepenom postupku u istovjetnim ili vrlo sličnim situacijama, a na bazi potpuno istog činjeničnog stanja.

„Tu postoji ogromni prostor za napredak, prije svega kroz detaljniju analizu sprovođenja postupaka u samim organima. Poseban problem je pozicija Upravnog suda, koji bi trebalo da bude korektor i da ujednačava praksu u nekom dijelu. Upravni sud je prebukiran predmetima. Sad se češće odlučuje da Upravni sud odlučuje u punoj jurisdikciji i ima dosta slučajeva gdje to treba da radi još češće. I treći veliki problem koji se pojavljuje u praksi je nepostupanje prvostepenih i drugostepenih organa po odlukama Upravnog suda“, rekao je Marić.

Predstavnica UMHCG Nada Bošković, u okviru panela Mehanizmi zaštite od nasilja nad ženama i djecom s invaliditetom, kazala je da osim djece s invaliditetom nasiljem su često pogođena i druga djeca u porodici, koja su svjedoci, a često i sama žrtve usljed zanemarivanja.

„Sedam glavnih kategorija nasilnog ponašanja prema osobama s invaliditetom su fizičko zlostavljanje, seksulano, verbalno ili emocionalno zalostavljanje, omalovažavanje kao posebno specifičan oblik nasilja i diskriminacije zasnovan na jeziku invalidnosti, zanemarivanje ili zadržavanje pružanja pomoći, finansijska zloupotreba, manipulacija ljekovima, uništavanje ili ograničavanje pristupa opremi i pomagalima, ali i sredstvima komunikacije“, rekla je Bošković.

Programska menadžerka UMHCG Anđela Radovanović rekla je da svi primjećujemo da žrtve nasilja ostaju nevidljive za sistem u velikoj mjeri.

„Zapitamo se koliko je onih koji trpe i ćute jer nisu naučeni da može da bude bolje i da krivica nije njihova? Zapitamo se koliko žena s invaliditetom se nije usudilo da se usprotivi svojim porodicama jer su im rekli da ne treba da se školuju, da treba da sjede kući i odgajaju djecu svoje braće i sestara, a ne treba da imaju svoju djecu“, kazala je Radovanović.

Rekla je da se stvarnost mora mijenjati i da OSI treba da poruče da ne prihvataju ulogu žrtava.

„Nismo oni o čijem životu treba da odlučuju drugi. Invaliditet nije pogrešan i nije pogrešno se ponositi time što smo različiti. Nismo ni tragedija, ni grijeh, ni kazna, ni teret. A društvo je dužno da nam omogući dostojanstven život“, jasna je Radovanović.

Samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu (MFSS) Jovana Radifković rekla je da je veliki problem nedostatak statističkih podataka kada je riječ o ženama s invaliditetom koje su žrtve nasilja.

„Ukupno 44 žene su bile korisnice usluga, od čega je svega osam za posljednje dvije godine smiješteno u sklonište. Ostale su dobile savjetodavne usluge“, rekla je Radifković.

Smatra da je Crna Gora u obavezi da kroz zakon prepozna rodno zasnovano nasilje, da obezbijedi stabilno finanisranje pružaocima specijalizovanih usluga, da obezbijedi krizni centar za žrtve seksualnog nasilja, da poveća kadar, da poboljša saradnju na svim nivoima i obezbijedi multisektorski pristup.

„Velike su obaveze i trebaće mnogo vremena da se sve realizuje, ali nadam se da ćemo zajednički uspjeti“, poručila je Radifković.

Direktorica Centra za socijalni rad Podgorica Marija Popović kazala je da je neophodno uraditi sve da se zakonska legislativa prilagodi realnim potrebama i realnom stanju. Ona je ovo navela posebno imajući u vidu da su centri za socijalni rad dužni voditi evidenciju o osobama s invaliditetom na terenu, s posebnim naglaskom na one koji su žrtve nasilja i imati redovne terenske posjete, ističući da je to nemoguće bez registra OSI.

„Kod nas, pravo na dodatak za njegu i pomoć koristi 3962 osobe. Pravo na ličnu invalidninu ostvaruje 580 korisnika“, rekla je Popović.

Rekla je da je jako bitno da se poboljša međuinstitucionalna saradnja kako bi se obezbijedio što bolji kvalitet usluge i zaštita žrtve nasilja.

Direktorica Centra za ženska prava Maja Raičević smatra da su žene s invalididteom najugroženija kategorija društva u smislu ostvarivanja svih prava pred zakonom, a naročito kada je u pitanju nasilje u porodici.

„Vrlo često žene s invaliditetom imaju strah od kontakta s policijom, sa bilo kojom institucijom, tužilaštvom, sudom i taj strah nije bezrazložan jer one vrlo često budu diskriminisane jer nisu u mogućnosti da predoče kompleksnost svoje situacije“, rekla je Raičević.

Važno je, kako je ukazala, slušati njihove potrebe. „Žene s invaliditetom vrlo rijetko prijavljuju nasilje. Mi u Centru za ženska prava imamo manje od 10 odsto korisnica koje su žene s invaliditetom“, rekla je Raičević.

Goran Macanović jedan je od osnivača Udruženja mladih sa hendikepom, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, član raznih komisija, diplomirani pravnik, tvorac brojnih kreativnih ideja, član Golbal reprezentacije Crne Gore, otac i suprug i budući programer.

Prije početka razgovora uslijedile su „instrukcije“ za pisanje teksta, bez patetike, jer je to ono protiv čega se čitav život bori, i bez prizvuka herojskog čina, jer heroji su „idealni”, nikada ne griješe, a s njim to nije slučaj.

On je, kako reče, samo jedna obična osoba s puno interesovanja, dobar otac, suprug, vjeran prijatelj, čovjek s puno vrlina i nada se, malo mana.

Stiče se utisak da je neobično običan čovjek koji svojim primjerom i druge tjera da idu naprijed, da daju maksimum i pokažu da su i nemoguće stvari moguće.

„Ja sam običan čovjek s puno interesovanja, ambiciozan u želji da iskoristim potencijale koje smatram da imam. Trudim se da budem dobar suprug i otac, to su mi najvažnije uloge u životu, odan prijatelj. Isti sam kao svi drugi, s mnogo vrlina i, nadam se, malo mana. Problem osoba s invaliditetom su prepreke i barijere koje se nalaze u društvu, kako u vidu nepristupačnosti, tako i u vidu stavova, predrasuda. Nije problem u tome što ja imam oštećenje vida, već je problem u okolini”, priča četrdesetdvogodišnji Goran koji je na rođenju imao djelimično oštećenje vida.

S osam godina se iz Nikšića privremeno preselio u Podgoricu, prvo u Resursni centar i Internat. Sa 17 godina je saznao da će imati potpuno oštećenje vida, ljekari su rekli za mjesec-dva, a to se dogodilo za četiri godine. Bio je tada druga godina Pravnog fakulteta i živio je u studentskom domu.

„Kada sam došao u situaciju da moram da koristim bijeli štap, imao sam kao svi ljudi tu psihičku barijeru. U to vrijeme sam se plašio kako će ljudi da reaguju kada me vide s bijelim štapom, šta će reći moji docimeri, hoće li me zapitkivati šta se dogodilo, odakle odjednom bijeli štap. Zato sam i odlučio da prvu šetnju sa štapom napravim rano ujutro, u sedam sati, računajući da svi moji docimeri i prijatelji spavaju. Zaboravio sam na one koji su radili i bili noćna smjena. Krenuo sam put grada i nasred bulevara sreo docimera koji je radio noćnu smjenu. Normalno se javio, kratko smo popričali i svako je otišao na svoju stranu. Bio sam u čudu, ništa me nije pitao za štap. To je bio prelomni momenat kada sam rekao sebi da štap može samo da mi pomogne, kao i da me ne interesuje šta će drugi da mi kažu”, rekao je Goran.

Bijeli štap mu, kaže, nikada nije zasmetao niti odmogao, ali je zato uvijek pomogao. Postao je brzo sastavni dio njegovog života.

„Tada sam i naučio prilično jednostavan „recept“ za život, svakoga od nas ljudi vide onako kako mi vidimo sebe. Taj odnos koji imam prema sebi, životu, time na koji način reflektujem stavove i energiju na ljude oko mene, svojim djelima i ponašanjem pokazujem ljudima kako treba da se odnose prema meni”, kazao je on.

Objašnjava da mu je boravak u studentskom domu bio velika prekretnica, jer je do tada bio u krugu osoba s invaliditetom, a da je tamo doživio inkluziju u pravom smislu te riječi, uključivanje u šire društvo.

„Kada sam diplomirao, dobio sam posao u nikšićkom Centru za socijalni rad i tada sam donio jednu od najvažnijih odluka u životu da živim sam i da se osamostalim s 25 godina. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da porodicu ubjedim da je to najbolja opcija za mene. Zajednica je opcija koja bi bilo kojoj osobi trebalo da bude posljednja ili jedina ako je to nužnost. Kroz to osamostaljivanje sam izgradio moć donošenja odluka i preuzimanje odgovornosti za njihovo sprovođenje. To je ono što je ključna stvar. Nijesam imao, niti imam, problem da pogriješim. Svi mi griješimo. Često je to, nažalost, osobama s invaliditetom nedozvoljeno. Ja sam običan čovjek, trudim se, kao i svi, da što manje griješim. Kažu mi familija i bliski prijatelji da sam jako tvrdoglav, a ja bih rekao da sam uporan. Neki moj životni moto je da ne odustajem. Uvijek tragam za rješenjima jer smatram da svaka situacija ima rješenje, samo je pitanje koliko ćemo ga brzo naći”.

Ideja ne fali, fali ambijenta

Nikada nije definitivno napuštao rad u nevladinom sektoru, ali je jedno vrijeme mislio da je posao u javnom sektoru ostvarenje njegovog sna. Nakon devet godina rada shvatio je, kako kaže, da javni sektor ipak nije ambijent koji mu pruža toliko mogućnosti da može da ispuni sve svoje potencijale koje je smatrao da ima i koje je gradio kroz aktivizam u NVO sektoru.

„Odlučio sam da se poslije devet godina aktivno vratim u NVO sektor. Ali, tada sam počeo i sa realizacijom nekih svojih ideja, jer ideja mi nikada nije falilo i znatiželjan sam da nova znanja stičem. Davno sam izgradio stav da je finansijska stabilnost jedan od preduslova za slobodu. Često mi kažu da sam rođen u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, da su mi ideje ispred vremena i nijesu za ovaj prostor u kome živimo. Da živim u Americi, možda bi se neka od njih uspješno realizovala, ali ovdje, u ovom ambijentu, to ide dosta teško.”

To ga ne spriječava da pokušava. Prvo su Ana i on osnovali Agenciju za organizovanje slavlja i veselja, zatim su pokušali s komercijalnim geronto servisom, pa plaćanje taksi usluga karticama. Lijepe ideje koje je nažalost teško bilo uspješno sprovesti u djelo. Kod Zavoda za zapošljavanje su 2018. konkurisali za program iz kojeg se rodila firma Moje ognjište.

„Trudim se da osmislim nešto što drugi ne rade, jer ne vjerujem da je dobar koncept kopirati nekog drugog. Razmišljali smo šta bi to ljudima moglo biti interesantno. Pošto smo mi u Crnoj Gori dosta vezani za zavičaj, došli smo na ideju da korištenjem drveta i epoksidne smole pravimo personalizovane privjeske u obliku mapa sela, plemena“.

Kako kaže, on je dao inicijalnu kapislu, a stvar u svoje ruke preuzeli su supruga Ana, koja je direktorica firme, Blagoje koji je zadužen za administriranje društvenih mreža i za dizajniranje privjesaka, Goran koji radi na CNC mašini i slikarka Mira koja daje završnicu privjesku i pravi finalnu ruku.

„Uradili skoro hiljadu i po privjesaka i nijesmo imali nijednu reklamaciju. Iako se teško postiže da sa ovim obimom posla budemo tržišni, zahvaljujući benefitimo koje dobijamo od države, jer zapošljavamo samo osobe sa invaliditetom, uspijevamo da to nekako održimo. Ono što mi daje motiv da se i dalje time bavimo jesu više nego pozitivni komentari od zadovoljnih kupaca sa kojima praktično nemamo fizički kontakt. Oni poruče preko društvenih mreža, šaljemo im kurirskim službama i oni pojma nemaju ko to radi.”

Kupaca je najviše iz centralne i južne Crne Gore, a pleme koje prednjači u narudžbinama su Cuce. Počeli su da rade i personalizovane majice, a nada se da će zaživjeti i marketinška kampanja koju je nazvao Dođite nam opet - Come again.

„Često putujem i volim da sa putovanja donesem magnete. Dešava mi se da nekada nijesam u prilici da kupim magnet i jako bi mi bilo drago kada bi kao gost hotela dobio magnet vezan za mjesto gdje se nalazim. Zato i ova ideja peronalizovanih reklamnih magnete za hotele koje bi oni, kao mali znak pažnje, poklanjali gostima. Napravili smo asortiman magneta, radimo ih od medijapana, jer je ideja da se radi masovnija proizvodnja i nadamo se da ćemo naići na interesovanje turističkih radnika”.

Član je golbal reprezentacije Crne Gore koja je na nedavnom Evropskom prvenstvu B divizije osvojila srebro i obezbijedila plasman u A diviziju. Ono što ga u posljednje vrijeme posebno interesuje jeste programiranje.

„Malo se usavršavam samostalno, ali namjeravam da završim i neke obuke. Prije desetak godina sam sa prijateljem iz Beograda pokrenuo onlajn kviz. U to vrijeme bez ikakvog marketinga za nekoliko mjeseci imali smo preko hiljadu registrovanih igrača. Tada, a i sada, imao sam ideju da napravim kviz koji će za tematiku imati gradivo iz osnovne škole. Sjećam se da sam 2019. govorio prijateljima kako bi dobro bilo uraditi video lekcije i djeci nakon odgledane lekcije ponuditi kviz kako bi mogli da provjere šta su naučili. Tada nijesam ni znao da će doći korona i da će se krenuti sa onlajn časovima“.

Razvio je koncept na kome bi se bazirao kviz koji je osmislio i nada se da će isti biti uspješno realizovan. Neće ga pokolebati ni ako ta ideja ne uspije. Navikao je, a ideja mu ne fali. Niti želje da ide naprijed.

“Osobe s invaliditetom su samo bogatstvo različitosti ljudskog roda. Imaju iste potrebe, želje i stremljenja kao i bilo ko drugi. Poručio bih im da ne odustaju od ciljeva, da uvijek razmišljaju o rješenjima, ne o problemima. Često je potrebno isprobati više rješenja da bi se došlo do onog pravog. Svaki problem ima svoje rješenje samo je pitanje kada ćemo ga naći, zato pogrešno odabrano rešenje ne treba doživljavati kao neuspjeh”.

I za kraj razgovora, ili početak nekog budućeg, jedna jezička lekcija, jer pogrešno upotrebljeni termini često znaju da nas sputaju i zatvore u neke uske krugove. Goran nije „slijep“, on je osoba s oštećenjem vida. Njemu, ali i svima njemu sličnim, jako je bitna ta riječ „osoba”. To bi trebalo da bude bitno i svima ostalima.

Goran ima mnoštvo karakteristika po kojima ga drugi prepoznaju, požrtvovan suprug i otac, vrijedan kreativac, borac za ljudska prava, NVO aktivista, diplomirani pravnik, golbal reprezentivac. Vid je samo jedna od tih karakteristika, jer neko vidi očima, a neko srcem.

Djecu u „kengur”, pa u šetnju

Osobe s invaliditetom podlegnu ambijentu u kome žive, kaže Macanović.

„Imao sam možda tu sreću što sam živio van tog sigurnog okruženja pa sam izgradio svoju sigurnost. Trudim se da prenosim svoje iskustvo drugima. Puno se bavim edukacijom na razne teme, a jedna od njih je samostalan život i značaj samostalnog donošenja odluka. Želim da osobama s invaliditetom pokažem da moraju da preuzmu odgovornost za svoj život i da ne treba da se plaše grešaka”.

Srećan je što je dosta njih motivisao i podstakao da krenu tim putem, što su pojedini promijenili svoj život iz korijena. Bilo je i onih koji su odustali jer nijesu bili spremni, ili nijesu željeli, da mijenjaju sebe.

„Kada smo Milenko Vojičić i ja prvi put pokrenuli servis personalne asistencije upoznali smo ženu iz Nikšića koja je 30 godina bila zatvorena u kuću i nije prošetala gradom. Tada je prvi put sa personalnom asistentkinjom prošetala kroz grad. Sa 50 godina je prvi put otišla kod frizerke, sama kupila sebi nešto od obuće. Rezultat te inicajlne kapisle koju smo dali u njenoj samostalnosti je da je ona posle nekoliko godina upoznala čovjeka, koji je isto osoba sa invaliditetom, za koga se kasnije udala. Uspjeli su preko programa penzionera i da kupe stan”.

Goran kaže da nikada nije imao strah od ženidbe i stvaranja porodice. Jeste samo od toga kako će ga primiti porodica supruge. Anina uža i šira porodica ga je odmah prihvatila, tako da je i taj strah brzo nestao.

„Bio sam karakterističan po tome što stavim djecu u kengur i prošetam po gradu. Mnogi su se čudili kako se krećem i orijentišem s djecom i bijelim štapom. Bilo im je neobično, ali bile su samo pozitivne reakcije”.

Izvor: portal Vijesti

Priredio: Ivan Čović

Podgorica, PR pres servis - Institucije i službe sistema ne poklanjaju dovoljno pažnje istraživanju i procesuiranju nasilja nad osobama s invaliditetm (OSI), uključujući posebno djecu, djevojčice i žene i neophodno je da, umjesto stigmatizacije i nepovjerenja, pokažu otvorenost i podstaknu prepoznavanje i prijavu nasilja od strane OSI, nikako ne zaključujući da nasilja nema, zato što ga OSI ne prijavljuju.

To je saopšteno prvog dana dvodnevne konferencije Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić smatra da u odnosu na zaštitu prava djece u stvari pokazujemo sebe kao društvo, pokazujemo kakvi smo to. 

Vujačić je ocijenila da uzrok čestog isključivanja, marginalizacije i nedovoljne vidljivosti djece s invaliditetom leži u deklarativnom dobročinstvu, a u stvari u suštinskom zanemarivanju. 

„Pod izgovorom najboljeg interesa djeteta često se donose rigidne i loše odluke, i to bez učešća djece, bez mogućnosti da izraze volju, htjenja, i želje, bez prilagođavanja postupaka njihovom uzrastu i zrelosti, i njihovog učešća u tim postupcima. Umjesto podrške porodici često se dešava viktimizacija, i osuda same porodice, i tako u krug samo tretiramo posljedice, a nikako da otvoreno govorimo o uzrocima“, ukazala je Vujačić.

Istakla je da institucije i službe sistema ne poklanjaju dužnu pažnju u istraživanju i procesuiranju nasilja nad OSI, uključujući posebno djecu, odnosno djevojčice i žene. 

„Zabluda je i opasan scenario ako društvo i institucije sistema smatraju da su djeca i odrasle OSI zaštićene od nasilja, da nijesu njegove žrtve i da ga ne trpe jer živimo u humanom društvu. Naprotiv, ne samo da istraživanja pokazuju suprotno već i naša praksa“, navela je Vujačić.

OSI, kako je objasnila, nijesu uvijek zaštićene ni u svojim porodicama, niti od strane neposrednih pružalaca usluga, u zajednici ili u ustanovama. 

„Zato institucije i službe sistema umjesto stigmatizacije i nepovjerenja moraju pokazati svoju otvorenost i podstaći prepoznavanje i prijavu nasilja od strane OSI i nikako ne zaključivati da nasilja nema, zato što ga OSI ne prijavljuju. Nasilje se ne prijavljuje jer ga žrtve koje nijesu generalno prihvaćene u društvu i čija različitost nije podstaknuta ne prepoznaju, smatraju da logičnim slijedom stvari i opravdanom kaznom, i na kraju zato što se plaše posljedica i gubitka ionako male i često neadekvatne podrške, ne videći izlaz i izbor drugih opcija i mogućnosti“, jasna je Vujačić.

Poručila je da nema vremena za čekanje.

„Ne možemo da slušamo opravdanja da je nešto proces i kako je prije deset godina stanje bilo lošije jer prolazi život za sve to vrijeme, on ne čeka da mu prethodi novac. On je sam za sebe proces, prolazi brže nego promjena svijesti, i jednostavnije nego ijedna reforma. Zato hoćemo promjene u ovom trenutku i na ovom mjestu jer je uvijek mjesto i vrijeme za promjene nabolje“, istakla je Vujačić. 

Istakla je da se zakonodavstvo u oblasti prava kako djece tako i starijih osoba s inavliditetom mora sistematski unapređivati i potrebno je uraditi revizije već donijetih rješenja oduzimanja poslovne sposobnosti.

„Mora se omogućiti suštinsko učešće kako djece tako i odraslih OSI u procesima donošenja odluka što nije slučaj u praksi. Vlada mora što skorije donijeti odluku o formiranju Savjeta za prava osoba s inavliditetom. Najveći dio zadatka i posla u reformi je upravo pred Ministarstvom pravde ljudskih i manjinskih prava“, kazala je Vujačić.

Šef predstavništa UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander rekao je da su djeca sa smetnjama u razvoju među najugroženijom djecom u Crnoj Gori – iako imaju ista ljudska prava kao i druga djeca, njihove šanse da ih ostvare značajno su manje.

„Veća je vjerovatnoća da budu žrtve nasilja. Prema podacima MONSTAT-a i UNICEF-a, procjenjuje se da je 83 odsto djece sa smetnjama u razvoju uzrasta 1–14 godina doživjelo neki vid nasilnog disciplinovanja od strane članova svoje porodice. Djevojčice sa smetnjama u razvoju suočavaju se sa većim rizikom od nasilja i zanemarivanja od ostalih djevojčica u društvu“, rekao je Santander. 
Istraživanje koje je UNICEF sproveo u ovom regionu, kako je ukazao, pokazuje da su pravosudni sistemi ostali nepristupačni za najranjivije članove društva kao što su djeca sa smetnjama u razvoju.

„Najjednostavnije rečeno – djeca sa smetnjama u razvoju često su nevidljiva za sistem i to moramo odmah promijeniti. Dok mi ovdje govorimo, ova djeca se svakodnevno suočavaju s nepravdom. Ona nemaju vremena da čekaju rezultate dugoročnih reformi, jer do tada više neće biti djeca. Moramo odmah da sprovedemo sistemske promjene“, poruka je Santandera.

Primijetio je da se neke promjene već dešavaju i da polovina crnogorskih opština danas pruža uslugu dnevnog boravka, u vidu rada dnevnih centara, porodicama sa djecom sa smetnjama u razvoju, dok je prije deceniju to činila samo jedna opština.

„Ovaj napredak treba nastaviti tako da svaka opština bude u prilici da ponudi uslugu kakav je dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju, kao i da svako dijete u Crnoj Gori ima pristup kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju. Uz to, domovi zdravlja moraju bolje podržati razvoj djece sa smetnjama u razvoju, naročito u prvim godinama njihovog života, s obzirom na to da intervencije tokom ovog perioda mogu spriječiti kasnija kašnjenja u razvoju“, smatra Santander.

Ukazao je da pravosudni sistem treba da obezbijedi besplatnu pravnu pomoć djeci sa smetnjama u razvoju u situacijama kada su njihova prava povrijeđena.

„Pored toga, potrebna nam je i bolja saradnja između pružalaca usluga u različitim sektorima – obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj i dječjoj zaštiti i pravosuđu. Ovo je od presudnog značaja. Moramo da nastavimo da gradimo inkluzivne zajednice koje djeci sa smetnjama u razvoju pružaju mogućnost da zajedno sa svojim vršnjacima idu u školu, pozorište, muzej, biblioteku, plažu ili igralište. Crna Gora je već pokazala da su pozitivne promjene moguće. Ipak, pred nama je dug put i dosta posla“, jasan je Santander. 

Predstavnica UMHCG-a Anđela Radovanović kazala je da dok god se institut oduzimanja poslovne sposobnosti primjenjuje nad OSI i to isključivo zbog njihove invalidnosti, ili pretpostavljene invalidnosti kao ličnog svojstva, ne može se govoriti o jednakosti i nediskriminaciji OSI i o poštovanju njihovog dostojanstva i integriteta ličnosti.

„Crnogorsko materijalno i procesno zakonodavstvo definiše poslovnu sposobosti u najvećoj mjeri ili skoro isključivo samo na osnovu prepostavljene ili stvarne invalidnosti, kao ličnog svojstva, pri tome je poistovjećujući sa stanjem zdravlja, iako ova dva pojma uopšte nijesu sinonimi. Osobama s inavliditetom kojima se oduzima poslovna sposobnost često bivaju uskraćena brojna prava, kao što su pravo na brak i porodicu, pravo na odgoj djece, na upravljanje imovinom, zaposlenje itd“, rekla je Radovanović.

Objasnila je da su poslovna sposobnost i mentalna sposobnost različiti pojmovi.

„Poslovna sposobnost je mogućnost jedne osobe da bude nosilac prava i obaveza i da koristi ova prave i obaveze. To je od presudnog značaja za postizanje suštinskog učešća u društvu. Mentalna sposobnost odnosi se na vještine donošenja odluka, koje prirodno variraju od osobe do osobe i mogu biti različite za datu osobu u zavisnosti od mnogih faktora, uključujući faktore u okruženju i društvene faktore“, pojasnila je Radovanović.

Navela je da su, od septermbra 2017. zaključno s decembrom prošle godine, pred sudovima pokrenuta 562 potupka za oduzimanje poslovne sposobnosti.

„Broj predmeta u kojima je donijeto rješenje o potpunom oduzimanju poslovne sposobnosti je 316  (u ovaj podatak nije uračunata statistika opštine Berane, što znači da ova brojka može biti veća za 24 jer je toliko postupaka bilo podnijeto u periodu od septembra 2017. do decembra 2020). U 19 predmeta je donijeto rješenje o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti. U šest predmeta je donijeto rješenje o vraćanju poslovne sposobnosti. U toku su 23 predmeta“, navela je Radovanović.

U 30 predmeta, kako je rekla, obustavljeni su postupci za oduzimanje poslovne sposobnosti.

„Broj predmeta u kojima se sud oglasio nenadležnim je osam. U 13 predmeta su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti bili odbijeni kao neosnovani. Broj predmeta u kojima su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti odbačeni je 17. U 110 predmeta su povučeni zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti. U pet predmeta došlo je do prekida postupka“, kazala je Radovanović.

V. d. generalne direktorice za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministartsvu pravde, ljudskih i manjinskih prava Aleksandra Popović rekla je da su usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku unaprijeđene procedure u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti koje pružaju garanciju za pravilnu primjenu ovog instituta.

„Izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku iz 2018. godine izvršena je dopuna Člana 102 Zakona o parničnom postupku kojim se obezbjeđuju da troškovi prevođenja na znakovni jezik stranke ili učesnika u postupku pred sudom padaju na teret suda“, kazala je Popović.

Uvjerena je, kako je rekla, da partnerstvo i saradnja sa nevladinim organizacijama predstavljaju važan segment napretka i razvoja ljudskih prava lica s invaliditetom u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih nacija.

„Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava preko Komisije za raspodjelu sredstava nevladinim organizacijama u prethodne tri godine, na nivou oba nekadašnja resora, je podržalo oko 78 projekata ukupne vrijenosti 1,5 miliona eura u ovoj oblasti“, kazala je Popović.

Najavila je da će povezanost i dobra saradnja NVO sektora i institucija biti još intenzivnija i sveobuhvatnija u narednom periodu.

Dvodnevna konferencija Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI biće organizovana u utorak i srijedu, 22. i 23. juna 2021, u hotelu Hilton, u Podgorici, uz direktan prenos putem Zum platforme (ZOOM) i Fejsbuk stranice UMHCG (Facebook). 

Konferencija se organizuje s ciljem pokretanja šireg javnog dijaloga o pravima osoba s invaliditetom (OSI), kako bi se, između ostalog, sagledale trenutne garancije u oblasti pristupa pravdi i jednakog priznanja pred zakonom, kao i prava iz domena braka i porodice, te njihove primjene u praksi, pri čemu će poseban akcenat biti stavljen na institut poslovne sposobnosti. Jedna od tema biće i mehanizmi zaštite od nasilja nad ženama i djecom s invaliditetom, a sve s ciljem ukazivanja na značaj smanjenja stepena diskriminacije, nasilja i društvene marginalizacije žena i djece s invaliditetom, odnosno porodica čiji članovi imaju iskustva invaliditeta.

Na konferenciji će biti prezentovani rezultati i preporuke proistekle iz analiza politika i praksi u oblasti pristupa pravdi i jednakog priznanja pred zakonom, nasilja nad OSI, te upravnih postupaka i sporova iz domena socijalne zaštite. 

Planirano je da konferenciju, u utorak 22. juna 2021, s početkom u 13.00 časova, otvore šef predstavništa UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander, izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, i v. d. generalne direktorice za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u MPLJMP Aleksandra Popović, dok je drugi dan rezervisan za dva panela na teme: Postupci pred organima i pristup pravdi za OSI i djecu s invaliditetom u okviru kojeg će učešće uzeti Srđan Pavićević, predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje u Skupštini Crne Gore, Amela Jarović Orahovac, samostalna savjetnice za pitanja OSI u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu (MFSS), Dina Knežević, glavna savjetnica zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode (CEGAS) i Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, dok će na temu Mehanizmi zaštite od nasilja nad ženama i djecom s invaliditetom govoriti Jovana Radifković, samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu (MFSS), Marija Popović, direktorica Centra za socijalni rad Podgorica, Maja Raičević, direktorica Centra za ženska prava i Anđela Radovanović, programska menadžerka UMHCG.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane osobe s invaliditetom, građane i građanke da se prijave za učešće na pomenutoj Konferenciji, te da istu isprate putem Fejsbuk stranice.

Za sve dodatne informacije, možete nas kontaktirati putem mejla Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili na broj telefona 069/385-981, 067/801-761 ili 020/265 - 650. 

Konferenciju organizuje Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) uz programsku i finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, Ministarstva finansija i socijalnog staranja, kao i UNICEF predstavništva u Crnoj Gori.