Željko

Željko

nedelja, 20 jun 2021 07:09

Srcem do ciljeva

Goran Macanović jedan je od osnivača Udruženja mladih sa hendikepom, izvršni direktor Saveza slijepih Crne Gore, član raznih komisija, diplomirani pravnik, tvorac brojnih kreativnih ideja, član Golbal reprezentacije Crne Gore, otac i suprug i budući programer.

Prije početka razgovora uslijedile su „instrukcije“ za pisanje teksta, bez patetike, jer je to ono protiv čega se čitav život bori, i bez prizvuka herojskog čina, jer heroji su „idealni”, nikada ne griješe, a s njim to nije slučaj.

On je, kako reče, samo jedna obična osoba s puno interesovanja, dobar otac, suprug, vjeran prijatelj, čovjek s puno vrlina i nada se, malo mana.

Stiče se utisak da je neobično običan čovjek koji svojim primjerom i druge tjera da idu naprijed, da daju maksimum i pokažu da su i nemoguće stvari moguće.

„Ja sam običan čovjek s puno interesovanja, ambiciozan u želji da iskoristim potencijale koje smatram da imam. Trudim se da budem dobar suprug i otac, to su mi najvažnije uloge u životu, odan prijatelj. Isti sam kao svi drugi, s mnogo vrlina i, nadam se, malo mana. Problem osoba s invaliditetom su prepreke i barijere koje se nalaze u društvu, kako u vidu nepristupačnosti, tako i u vidu stavova, predrasuda. Nije problem u tome što ja imam oštećenje vida, već je problem u okolini”, priča četrdesetdvogodišnji Goran koji je na rođenju imao djelimično oštećenje vida.

S osam godina se iz Nikšića privremeno preselio u Podgoricu, prvo u Resursni centar i Internat. Sa 17 godina je saznao da će imati potpuno oštećenje vida, ljekari su rekli za mjesec-dva, a to se dogodilo za četiri godine. Bio je tada druga godina Pravnog fakulteta i živio je u studentskom domu.

„Kada sam došao u situaciju da moram da koristim bijeli štap, imao sam kao svi ljudi tu psihičku barijeru. U to vrijeme sam se plašio kako će ljudi da reaguju kada me vide s bijelim štapom, šta će reći moji docimeri, hoće li me zapitkivati šta se dogodilo, odakle odjednom bijeli štap. Zato sam i odlučio da prvu šetnju sa štapom napravim rano ujutro, u sedam sati, računajući da svi moji docimeri i prijatelji spavaju. Zaboravio sam na one koji su radili i bili noćna smjena. Krenuo sam put grada i nasred bulevara sreo docimera koji je radio noćnu smjenu. Normalno se javio, kratko smo popričali i svako je otišao na svoju stranu. Bio sam u čudu, ništa me nije pitao za štap. To je bio prelomni momenat kada sam rekao sebi da štap može samo da mi pomogne, kao i da me ne interesuje šta će drugi da mi kažu”, rekao je Goran.

Bijeli štap mu, kaže, nikada nije zasmetao niti odmogao, ali je zato uvijek pomogao. Postao je brzo sastavni dio njegovog života.

„Tada sam i naučio prilično jednostavan „recept“ za život, svakoga od nas ljudi vide onako kako mi vidimo sebe. Taj odnos koji imam prema sebi, životu, time na koji način reflektujem stavove i energiju na ljude oko mene, svojim djelima i ponašanjem pokazujem ljudima kako treba da se odnose prema meni”, kazao je on.

Objašnjava da mu je boravak u studentskom domu bio velika prekretnica, jer je do tada bio u krugu osoba s invaliditetom, a da je tamo doživio inkluziju u pravom smislu te riječi, uključivanje u šire društvo.

„Kada sam diplomirao, dobio sam posao u nikšićkom Centru za socijalni rad i tada sam donio jednu od najvažnijih odluka u životu da živim sam i da se osamostalim s 25 godina. Trebalo mi je nekoliko mjeseci da porodicu ubjedim da je to najbolja opcija za mene. Zajednica je opcija koja bi bilo kojoj osobi trebalo da bude posljednja ili jedina ako je to nužnost. Kroz to osamostaljivanje sam izgradio moć donošenja odluka i preuzimanje odgovornosti za njihovo sprovođenje. To je ono što je ključna stvar. Nijesam imao, niti imam, problem da pogriješim. Svi mi griješimo. Često je to, nažalost, osobama s invaliditetom nedozvoljeno. Ja sam običan čovjek, trudim se, kao i svi, da što manje griješim. Kažu mi familija i bliski prijatelji da sam jako tvrdoglav, a ja bih rekao da sam uporan. Neki moj životni moto je da ne odustajem. Uvijek tragam za rješenjima jer smatram da svaka situacija ima rješenje, samo je pitanje koliko ćemo ga brzo naći”.

Ideja ne fali, fali ambijenta

Nikada nije definitivno napuštao rad u nevladinom sektoru, ali je jedno vrijeme mislio da je posao u javnom sektoru ostvarenje njegovog sna. Nakon devet godina rada shvatio je, kako kaže, da javni sektor ipak nije ambijent koji mu pruža toliko mogućnosti da može da ispuni sve svoje potencijale koje je smatrao da ima i koje je gradio kroz aktivizam u NVO sektoru.

„Odlučio sam da se poslije devet godina aktivno vratim u NVO sektor. Ali, tada sam počeo i sa realizacijom nekih svojih ideja, jer ideja mi nikada nije falilo i znatiželjan sam da nova znanja stičem. Davno sam izgradio stav da je finansijska stabilnost jedan od preduslova za slobodu. Često mi kažu da sam rođen u pogrešno vrijeme i na pogrešnom mjestu, da su mi ideje ispred vremena i nijesu za ovaj prostor u kome živimo. Da živim u Americi, možda bi se neka od njih uspješno realizovala, ali ovdje, u ovom ambijentu, to ide dosta teško.”

To ga ne spriječava da pokušava. Prvo su Ana i on osnovali Agenciju za organizovanje slavlja i veselja, zatim su pokušali s komercijalnim geronto servisom, pa plaćanje taksi usluga karticama. Lijepe ideje koje je nažalost teško bilo uspješno sprovesti u djelo. Kod Zavoda za zapošljavanje su 2018. konkurisali za program iz kojeg se rodila firma Moje ognjište.

„Trudim se da osmislim nešto što drugi ne rade, jer ne vjerujem da je dobar koncept kopirati nekog drugog. Razmišljali smo šta bi to ljudima moglo biti interesantno. Pošto smo mi u Crnoj Gori dosta vezani za zavičaj, došli smo na ideju da korištenjem drveta i epoksidne smole pravimo personalizovane privjeske u obliku mapa sela, plemena“.

Kako kaže, on je dao inicijalnu kapislu, a stvar u svoje ruke preuzeli su supruga Ana, koja je direktorica firme, Blagoje koji je zadužen za administriranje društvenih mreža i za dizajniranje privjesaka, Goran koji radi na CNC mašini i slikarka Mira koja daje završnicu privjesku i pravi finalnu ruku.

„Uradili skoro hiljadu i po privjesaka i nijesmo imali nijednu reklamaciju. Iako se teško postiže da sa ovim obimom posla budemo tržišni, zahvaljujući benefitimo koje dobijamo od države, jer zapošljavamo samo osobe sa invaliditetom, uspijevamo da to nekako održimo. Ono što mi daje motiv da se i dalje time bavimo jesu više nego pozitivni komentari od zadovoljnih kupaca sa kojima praktično nemamo fizički kontakt. Oni poruče preko društvenih mreža, šaljemo im kurirskim službama i oni pojma nemaju ko to radi.”

Kupaca je najviše iz centralne i južne Crne Gore, a pleme koje prednjači u narudžbinama su Cuce. Počeli su da rade i personalizovane majice, a nada se da će zaživjeti i marketinška kampanja koju je nazvao Dođite nam opet - Come again.

„Često putujem i volim da sa putovanja donesem magnete. Dešava mi se da nekada nijesam u prilici da kupim magnet i jako bi mi bilo drago kada bi kao gost hotela dobio magnet vezan za mjesto gdje se nalazim. Zato i ova ideja peronalizovanih reklamnih magnete za hotele koje bi oni, kao mali znak pažnje, poklanjali gostima. Napravili smo asortiman magneta, radimo ih od medijapana, jer je ideja da se radi masovnija proizvodnja i nadamo se da ćemo naići na interesovanje turističkih radnika”.

Član je golbal reprezentacije Crne Gore koja je na nedavnom Evropskom prvenstvu B divizije osvojila srebro i obezbijedila plasman u A diviziju. Ono što ga u posljednje vrijeme posebno interesuje jeste programiranje.

„Malo se usavršavam samostalno, ali namjeravam da završim i neke obuke. Prije desetak godina sam sa prijateljem iz Beograda pokrenuo onlajn kviz. U to vrijeme bez ikakvog marketinga za nekoliko mjeseci imali smo preko hiljadu registrovanih igrača. Tada, a i sada, imao sam ideju da napravim kviz koji će za tematiku imati gradivo iz osnovne škole. Sjećam se da sam 2019. govorio prijateljima kako bi dobro bilo uraditi video lekcije i djeci nakon odgledane lekcije ponuditi kviz kako bi mogli da provjere šta su naučili. Tada nijesam ni znao da će doći korona i da će se krenuti sa onlajn časovima“.

Razvio je koncept na kome bi se bazirao kviz koji je osmislio i nada se da će isti biti uspješno realizovan. Neće ga pokolebati ni ako ta ideja ne uspije. Navikao je, a ideja mu ne fali. Niti želje da ide naprijed.

“Osobe s invaliditetom su samo bogatstvo različitosti ljudskog roda. Imaju iste potrebe, želje i stremljenja kao i bilo ko drugi. Poručio bih im da ne odustaju od ciljeva, da uvijek razmišljaju o rješenjima, ne o problemima. Često je potrebno isprobati više rješenja da bi se došlo do onog pravog. Svaki problem ima svoje rješenje samo je pitanje kada ćemo ga naći, zato pogrešno odabrano rešenje ne treba doživljavati kao neuspjeh”.

I za kraj razgovora, ili početak nekog budućeg, jedna jezička lekcija, jer pogrešno upotrebljeni termini često znaju da nas sputaju i zatvore u neke uske krugove. Goran nije „slijep“, on je osoba s oštećenjem vida. Njemu, ali i svima njemu sličnim, jako je bitna ta riječ „osoba”. To bi trebalo da bude bitno i svima ostalima.

Goran ima mnoštvo karakteristika po kojima ga drugi prepoznaju, požrtvovan suprug i otac, vrijedan kreativac, borac za ljudska prava, NVO aktivista, diplomirani pravnik, golbal reprezentivac. Vid je samo jedna od tih karakteristika, jer neko vidi očima, a neko srcem.

Djecu u „kengur”, pa u šetnju

Osobe s invaliditetom podlegnu ambijentu u kome žive, kaže Macanović.

„Imao sam možda tu sreću što sam živio van tog sigurnog okruženja pa sam izgradio svoju sigurnost. Trudim se da prenosim svoje iskustvo drugima. Puno se bavim edukacijom na razne teme, a jedna od njih je samostalan život i značaj samostalnog donošenja odluka. Želim da osobama s invaliditetom pokažem da moraju da preuzmu odgovornost za svoj život i da ne treba da se plaše grešaka”.

Srećan je što je dosta njih motivisao i podstakao da krenu tim putem, što su pojedini promijenili svoj život iz korijena. Bilo je i onih koji su odustali jer nijesu bili spremni, ili nijesu željeli, da mijenjaju sebe.

„Kada smo Milenko Vojičić i ja prvi put pokrenuli servis personalne asistencije upoznali smo ženu iz Nikšića koja je 30 godina bila zatvorena u kuću i nije prošetala gradom. Tada je prvi put sa personalnom asistentkinjom prošetala kroz grad. Sa 50 godina je prvi put otišla kod frizerke, sama kupila sebi nešto od obuće. Rezultat te inicajlne kapisle koju smo dali u njenoj samostalnosti je da je ona posle nekoliko godina upoznala čovjeka, koji je isto osoba sa invaliditetom, za koga se kasnije udala. Uspjeli su preko programa penzionera i da kupe stan”.

Goran kaže da nikada nije imao strah od ženidbe i stvaranja porodice. Jeste samo od toga kako će ga primiti porodica supruge. Anina uža i šira porodica ga je odmah prihvatila, tako da je i taj strah brzo nestao.

„Bio sam karakterističan po tome što stavim djecu u kengur i prošetam po gradu. Mnogi su se čudili kako se krećem i orijentišem s djecom i bijelim štapom. Bilo im je neobično, ali bile su samo pozitivne reakcije”.


Izvor: portal
Vijesti

Priredio: Ivan Čović

Podgorica, PR pres servis - Institucije i službe sistema ne poklanjaju dovoljno pažnje istraživanju i procesuiranju nasilja nad osobama s invaliditetm (OSI), uključujući posebno djecu, djevojčice i žene i neophodno je da, umjesto stigmatizacije i nepovjerenja, pokažu otvorenost i podstaknu prepoznavanje i prijavu nasilja od strane OSI, nikako ne zaključujući da nasilja nema, zato što ga OSI ne prijavljuju.

To je saopšteno prvog dana dvodnevne konferencije Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).

Izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić smatra da u odnosu na zaštitu prava djece u stvari pokazujemo sebe kao društvo, pokazujemo kakvi smo to. 

Vujačić je ocijenila da uzrok čestog isključivanja, marginalizacije i nedovoljne vidljivosti djece s invaliditetom leži u deklarativnom dobročinstvu, a u stvari u suštinskom zanemarivanju. 

„Pod izgovorom najboljeg interesa djeteta često se donose rigidne i loše odluke, i to bez učešća djece, bez mogućnosti da izraze volju, htjenja, i želje, bez prilagođavanja postupaka njihovom uzrastu i zrelosti, i njihovog učešća u tim postupcima. Umjesto podrške porodici često se dešava viktimizacija, i osuda same porodice, i tako u krug samo tretiramo posljedice, a nikako da otvoreno govorimo o uzrocima“, ukazala je Vujačić.

Istakla je da institucije i službe sistema ne poklanjaju dužnu pažnju u istraživanju i procesuiranju nasilja nad OSI, uključujući posebno djecu, odnosno djevojčice i žene. 

„Zabluda je i opasan scenario ako društvo i institucije sistema smatraju da su djeca i odrasle OSI zaštićene od nasilja, da nijesu njegove žrtve i da ga ne trpe jer živimo u humanom društvu. Naprotiv, ne samo da istraživanja pokazuju suprotno već i naša praksa“, navela je Vujačić.

OSI, kako je objasnila, nijesu uvijek zaštićene ni u svojim porodicama, niti od strane neposrednih pružalaca usluga, u zajednici ili u ustanovama. 

„Zato institucije i službe sistema umjesto stigmatizacije i nepovjerenja moraju pokazati svoju otvorenost i podstaći prepoznavanje i prijavu nasilja od strane OSI i nikako ne zaključivati da nasilja nema, zato što ga OSI ne prijavljuju. Nasilje se ne prijavljuje jer ga žrtve koje nijesu generalno prihvaćene u društvu i čija različitost nije podstaknuta ne prepoznaju, smatraju da logičnim slijedom stvari i opravdanom kaznom, i na kraju zato što se plaše posljedica i gubitka ionako male i često neadekvatne podrške, ne videći izlaz i izbor drugih opcija i mogućnosti“, jasna je Vujačić.

Poručila je da nema vremena za čekanje.

„Ne možemo da slušamo opravdanja da je nešto proces i kako je prije deset godina stanje bilo lošije jer prolazi život za sve to vrijeme, on ne čeka da mu prethodi novac. On je sam za sebe proces, prolazi brže nego promjena svijesti, i jednostavnije nego ijedna reforma. Zato hoćemo promjene u ovom trenutku i na ovom mjestu jer je uvijek mjesto i vrijeme za promjene nabolje“, istakla je Vujačić

Istakla je da se zakonodavstvo u oblasti prava kako djece tako i starijih osoba s inavliditetom mora sistematski unapređivati i potrebno je uraditi revizije već donijetih rješenja oduzimanja poslovne sposobnosti.

„Mora se omogućiti suštinsko učešće kako djece tako i odraslih OSI u procesima donošenja odluka što nije slučaj u praksi. Vlada mora što skorije donijeti odluku o formiranju Savjeta za prava osoba s inavliditetom. Najveći dio zadatka i posla u reformi je upravo pred Ministarstvom pravde ljudskih i manjinskih prava“, kazala je Vujačić.

Šef predstavništa UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander rekao je da su djeca sa smetnjama u razvoju među najugroženijom djecom u Crnoj Gori – iako imaju ista ljudska prava kao i druga djeca, njihove šanse da ih ostvare značajno su manje.

„Veća je vjerovatnoća da budu žrtve nasilja. Prema podacima MONSTAT-a i UNICEF-a, procjenjuje se da je 83 odsto djece sa smetnjama u razvoju uzrasta 1–14 godina doživjelo neki vid nasilnog disciplinovanja od strane članova svoje porodice. Djevojčice sa smetnjama u razvoju suočavaju se sa većim rizikom od nasilja i zanemarivanja od ostalih djevojčica u društvu“, rekao je Santander
Istraživanje koje je UNICEF sproveo u ovom regionu, kako je ukazao, pokazuje da su pravosudni sistemi ostali nepristupačni za najranjivije članove društva kao što su djeca sa smetnjama u razvoju.

„Najjednostavnije rečeno – djeca sa smetnjama u razvoju često su nevidljiva za sistem i to moramo odmah promijeniti. Dok mi ovdje govorimo, ova djeca se svakodnevno suočavaju s nepravdom. Ona nemaju vremena da čekaju rezultate dugoročnih reformi, jer do tada više neće biti djeca. Moramo odmah da sprovedemo sistemske promjene“, poruka je Santandera.

Primijetio je da se neke promjene već dešavaju i da polovina crnogorskih opština danas pruža uslugu dnevnog boravka, u vidu rada dnevnih centara, porodicama sa djecom sa smetnjama u razvoju, dok je prije deceniju to činila samo jedna opština.

„Ovaj napredak treba nastaviti tako da svaka opština bude u prilici da ponudi uslugu kakav je dnevni centar za djecu sa smetnjama u razvoju, kao i da svako dijete u Crnoj Gori ima pristup kvalitetnom inkluzivnom obrazovanju. Uz to, domovi zdravlja moraju bolje podržati razvoj djece sa smetnjama u razvoju, naročito u prvim godinama njihovog života, s obzirom na to da intervencije tokom ovog perioda mogu spriječiti kasnija kašnjenja u razvoju“, smatra Santander.

Ukazao je da pravosudni sistem treba da obezbijedi besplatnu pravnu pomoć djeci sa smetnjama u razvoju u situacijama kada su njihova prava povrijeđena.

„Pored toga, potrebna nam je i bolja saradnja između pružalaca usluga u različitim sektorima – obrazovanju, zdravstvu, socijalnoj i dječjoj zaštiti i pravosuđu. Ovo je od presudnog značaja. Moramo da nastavimo da gradimo inkluzivne zajednice koje djeci sa smetnjama u razvoju pružaju mogućnost da zajedno sa svojim vršnjacima idu u školu, pozorište, muzej, biblioteku, plažu ili igralište. Crna Gora je već pokazala da su pozitivne promjene moguće. Ipak, pred nama je dug put i dosta posla“, jasan je Santander

Predstavnica UMHCG-a Anđela Radovanović kazala je da dok god se institut oduzimanja poslovne sposobnosti primjenjuje nad OSI i to isključivo zbog njihove invalidnosti, ili pretpostavljene invalidnosti kao ličnog svojstva, ne može se govoriti o jednakosti i nediskriminaciji OSI i o poštovanju njihovog dostojanstva i integriteta ličnosti.

„Crnogorsko materijalno i procesno zakonodavstvo definiše poslovnu sposobosti u najvećoj mjeri ili skoro isključivo samo na osnovu prepostavljene ili stvarne invalidnosti, kao ličnog svojstva, pri tome je poistovjećujući sa stanjem zdravlja, iako ova dva pojma uopšte nijesu sinonimi. Osobama s inavliditetom kojima se oduzima poslovna sposobnost često bivaju uskraćena brojna prava, kao što su pravo na brak i porodicu, pravo na odgoj djece, na upravljanje imovinom, zaposlenje itd“, rekla je Radovanović.

Objasnila je da su poslovna sposobnost i mentalna sposobnost različiti pojmovi.

„Poslovna sposobnost je mogućnost jedne osobe da bude nosilac prava i obaveza i da koristi ova prave i obaveze. To je od presudnog značaja za postizanje suštinskog učešća u društvu. Mentalna sposobnost odnosi se na vještine donošenja odluka, koje prirodno variraju od osobe do osobe i mogu biti različite za datu osobu u zavisnosti od mnogih faktora, uključujući faktore u okruženju i društvene faktore“, pojasnila je Radovanović.

Navela je da su, od septermbra 2017. zaključno s decembrom prošle godine, pred sudovima pokrenuta 562 potupka za oduzimanje poslovne sposobnosti.

„Broj predmeta u kojima je donijeto rješenje o potpunom oduzimanju poslovne sposobnosti je 316  (u ovaj podatak nije uračunata statistika opštine Berane, što znači da ova brojka može biti veća za 24 jer je toliko postupaka bilo podnijeto u periodu od septembra 2017. do decembra 2020). U 19 predmeta je donijeto rješenje o djelimičnom oduzimanju poslovne sposobnosti. U šest predmeta je donijeto rješenje o vraćanju poslovne sposobnosti. U toku su 23 predmeta“, navela je Radovanović.

U 30 predmeta, kako je rekla, obustavljeni su postupci za oduzimanje poslovne sposobnosti.

„Broj predmeta u kojima se sud oglasio nenadležnim je osam. U 13 predmeta su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti bili odbijeni kao neosnovani. Broj predmeta u kojima su zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti odbačeni je 17. U 110 predmeta su povučeni zahtjevi za oduzimanje poslovne sposobnosti. U pet predmeta došlo je do prekida postupka“, kazala je Radovanović.

V. d. generalne direktorice za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u Ministartsvu pravde, ljudskih i manjinskih prava Aleksandra Popović rekla je da su usvajanjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku unaprijeđene procedure u postupku oduzimanja poslovne sposobnosti koje pružaju garanciju za pravilnu primjenu ovog instituta.

„Izmjenama i dopunama Zakona o vanparničnom postupku iz 2018. godine izvršena je dopuna Člana 102 Zakona o parničnom postupku kojim se obezbjeđuju da troškovi prevođenja na znakovni jezik stranke ili učesnika u postupku pred sudom padaju na teret suda“, kazala je Popović.

Uvjerena je, kako je rekla, da partnerstvo i saradnja sa nevladinim organizacijama predstavljaju važan segment napretka i razvoja ljudskih prava lica s invaliditetom u skladu sa Konvencijom Ujedinjenih nacija.

„Ministarstvo pravde, ljudskih i manjinskih prava preko Komisije za raspodjelu sredstava nevladinim organizacijama u prethodne tri godine, na nivou oba nekadašnja resora, je podržalo oko 78 projekata ukupne vrijenosti 1,5 miliona eura u ovoj oblasti“, kazala je Popović.

Najavila je da će povezanost i dobra saradnja NVO sektora i institucija biti još intenzivnija i sveobuhvatnija u narednom periodu.

Dvodnevna konferencija Pristup pravdi i mehanizmi zaštite od nasilja OSI biće organizovana u utorak i srijedu, 22. i 23. juna 2021, u hotelu Hilton, u Podgorici, uz direktan prenos putem Zum platforme (ZOOM) i Fejsbuk stranice UMHCG (Facebook)

Konferencija se organizuje s ciljem pokretanja šireg javnog dijaloga o pravima osoba s invaliditetom (OSI), kako bi se, između ostalog, sagledale trenutne garancije u oblasti pristupa pravdi i jednakog priznanja pred zakonom, kao i prava iz domena braka i porodice, te njihove primjene u praksi, pri čemu će poseban akcenat biti stavljen na institut poslovne sposobnosti. Jedna od tema biće i mehanizmi zaštite od nasilja nad ženama i djecom s invaliditetom, a sve s ciljem ukazivanja na značaj smanjenja stepena diskriminacije, nasilja i društvene marginalizacije žena i djece s invaliditetom, odnosno porodica čiji članovi imaju iskustva invaliditeta.

Na konferenciji će biti prezentovani rezultati i preporuke proistekle iz analiza politika i praksi u oblasti pristupa pravdi i jednakog priznanja pred zakonom, nasilja nad OSI, te upravnih postupaka i sporova iz domena socijalne zaštite

Planirano je da konferenciju, u utorak 22. juna 2021, s početkom u 13.00 časova, otvore šef predstavništa UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander, izvršna direktorica UMHCG Marina Vujačić, i v. d. generalne direktorice za zaštitu i jednakost lica sa invaliditetom u MPLJMP Aleksandra Popović, dok je drugi dan rezervisan za dva panela na teme: Postupci pred organima i pristup pravdi za OSI i djecu s invaliditetom u okviru kojeg će učešće uzeti Srđan Pavićević, predsjednik Odbora za zdravstvo, rad i socijalno staranje u Skupštini Crne Gore, Amela Jarović Orahovac, samostalna savjetnice za pitanja OSI u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu (MFSS), Dina Knežević, glavna savjetnica zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Boris Marić, izvršni direktor Centra za građanske slobode (CEGAS) i Marina Vujačić, izvršna direktorica UMHCG, dok će na temu Mehanizmi zaštite od nasilja nad ženama i djecom s invaliditetom govoriti Jovana Radifković, samostalna savjetnica u Direktoratu za socijalnu i dječju zaštitu (MFSS), Marija Popović, direktorica Centra za socijalni rad Podgorica, Maja Raičević, direktorica Centra za ženska prava i Anđela Radovanović, programska menadžerka UMHCG.

Ovim putem pozivamo sve zainteresovane osobe s invaliditetom, građane i građanke da se prijave za učešće na pomenutoj Konferenciji, te da istu isprate putem Fejsbuk stranice.

Za sve dodatne informacije, možete nas kontaktirati putem mejla Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. ili na broj telefona 069/385-981, 067/801-761 ili 020/265 - 650

Konferenciju organizuje Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) uz programsku i finansijsku podršku Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih pravaMinistarstva finansija i socijalnog staranja, kao i UNICEF predstavništva u Crnoj Gori.

Međunarodni filmski festival Uhvati film održan je po drugi put u Crnoj Gori. Grad Kotor bio je domaćin regionalnog festivala koji mijenja perspektivu o invalidnosti i osobama s invaliditetom.

Ovogodišnji festival, pored projekcija filmova na temu invalidnosti, sadržao je brojne prateće programe namijenjene različitim ciljnim grupama.

U sklopu segmenta Uhvati domaći film! publici je prikazan dugometražni igrani film Dohvati nebo reditelja Milutina Dake Darića, a sa autorom filma imala je priliku i da razgovara u okviru jutarnjeg segmenta Kroasan&kafa&kratke priče.

Na panel diskusiji na temu Umjetnost u doba pandemije razgovarali su reditelj Sead Šabotić, fotografkinja Tea Jagodić, kantatutor Bojan Marović i producenti Jelena Odalović i Branimir Žugić. Druga panel diskusija bavila se izazovima osoba s invaliditetom u produkciji (kulturnih) događaja. Učesnice tog panela bile su direktorice festivala Uhvati film u Kotoru i Banja Luci Aleksandra Božović i Dušica Lipovac, predstavnica Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor Ana Marija Brajković i predstavnice Udruženja mladih s hendikepom Crne Gore Marina Vujačić i Anđela Radovanović.

Sa Fakultetom dramskih umjetnosti Cetinje realizovan je program Uhvati FDU! u sklopu kojeg je prikazan studentski film na temu invaliditeta reditelja Ivana Čojbašića Točkovi”.

Rediteljka Sara Stijović i dramaturškinja Teodora Kipa vodile su filmsku radionicu Inkluzivni filmski kamp. Na radionici su srednjoškolci pokazali da dobro razumiju izazove sa kojima se suočavaju osobe s invaliditetom u šta se publika mogla uvjeriti gledajući njihove kratke igrane i dokumentarne filmove na temu invaliditeta. Filmovi su snimljeni mobilnim telefonima u okviru projekta koji je ranije podržao Filmski centar Crne Gore.

Na otvaranju festivala Tatjana Kriještorac, sekretarka Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor poručila je da je Opština sa zadovoljstvom podržala filmski festival posvećen osobama s invaliditetom te da vjeruje da će isti doprinijeti da se osobe s invaliditetom vide kao ljudi koji imaju pravo na sopstveni izbor, pravo da kontrolišu svoje živote, donose odluke i za njih snose svu odgovornost, da osobe sa invaliditetom nisu problem, već su resurs.

Festival je organizovalo Nevladino udruženje Art 365 uz podršku Opštine Kotor, Sekretarijata za kulturu, sport i društvene djelatnosti Opštine Kotor, kao i kompanija Mtel i Lovćen osiguranje. Partner festivala je Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG).  

Projekat je dio regionalne mreže Filmski festival Uhvati film koji realizuju organizacije iz regiona KAO Parnas Novi Sad, Udruga Spirit Rijeka, HO Partner Banja Luka i NVU Art 365 iz Podgorice.

 

Izvor: portal FOS media

Priredila: Anđela Miličić

Pitanja žena s invaliditetom moraju se uključiti u politike iz oblasti rodne ravnopravnosti i politike iz oblasti invaliditeta, kako one ne bi ostale dugoročno marginalizovane i zapostavljene iz važnih društvenih procesa i uloga. Ovo je poručeno na konferenciji Žene s Integritetom – ka vidljivOStI, koju je organizovalo Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG) u okviru istoimenog projekta. 

Programska menadžerka UMHCG Anđela Radovanović navela je da pitanje rodne ravnopravnosti nije samo pitanje žena, ili “ženski posao”, već pitanje cijelog društva. Ona je istakla da Komitet UN o pravima osoba s invaliditetom prepoznaje da se u Crnoj Gori u politikama u oblasti invalidnosti ne uzima u obzir rodna perspektiva, dok politike u oblasti rodne ravnopravnosti ne uzimaju u obzir perspektivu invaliditeta. "Bez integrisanja ovih pitanja i promjene svijesti da su žene s invaliditetom žene, a onda i da ni grupa osoba s invaliditetom nije homogena, da ima različite potrebe, želje, interesovanja, ne mogu se kvalitetnije planirati ni programi, niti politike.”, navela je Radovanovič

"Kada planiramo, moramo ispitati potrebe onih koji će imati koristi od određene politike, u ovom slučaju žena s invaliditetom, a uvjerena sam, nijedna od nas nema samo potrebu za zapošljavanjem, zaštitom reproduktivnog zdravlja ili učešćem u političkom životu. One su tek malobrojne u cijelom nizu naših potreba.”, naglasila je Radovanović. Na samom kraju je istakla da će žene s invaliditetom biti žene s integritetom onda kad budu uključene u sve faze svih procesa koji se tiču njih i njihovih prava. 

“Pitanje rodne neravnopravnosti prva je linija diskriminacije; to je ona diskriminacija koja počiva u porodici, između dvoje djece – brata i sestre, između oca i majke, muža i žene. Od te prve diskriminacije praćene rodno nejednakim ulogama kreću i seksizam, rasizam, diskriminacija po osnovu seksualne orijentacije, diskriminacija po osnovu invaliditeta.”, navela je Božena Jelušić, predsjednica Odbora za rodnu ravnopravnost u Skupštini Crne Gore. 

Kako je navela, u toj spirali diskriminacije teško je i zamisliti položaj jedne žene s invaliditetom, koja je pritom pripadnica manjinske nacionalne zajednice, drugačije seksualne orijentacije, siromašna, …, i shvatiti šta diskriminacija tada znači. Jedno društvo treba da funkcioniše kao mreža, u kojj niko ne smije da bude nevidljiv i zapostavljen, niko ne smije da bude diskriminisan, navela je Jelušić, dodajući da iako postoji u izvjesnoj mjeri prihvatljiva zakonska regulativa, koju je potrebno unapređivati, najbolje osobe s invaliditetom znaju koliko su zakoni i dalje objektivno diskriminatorni. 

Kako je dodala, rodno odgovorno budžetiranje ne znači odvojiti posebna, dodatna sredstva za žene, nego planirati odgovornije i pravičnije. Ona je dodala da je Odbor za rodnu ravnopravnost bio matični odbor, odnosno nadležan je samo za Zakon o rodnoj ravnopravnosti, ali, kako je navela, suštinski Odbor bi trebao da se bavi cijelom legislativom jer upravo kroz zakone i zahvaljujući zakonima omogućava se da sve društvene kategorije budu vidljive i procjenjuje kakav efekat i uticaj imaju ti zakoni na njih, uključujući i raspodjelu budžetskih sredstava.  

Jelušić je dalje naglasila da se mora raditi na raskidanju spirale diskriminacije, pa tako i diskriminacije po osnovu invaliditeta, posebno uključujući višestruku diskriminaciju, i to u saradnji s osobama s invaliditetom. Kako je navela, Odbor za rodnu ravnopravnost inicirao je uvođenje rodno odgovornog budžetiranja u ovogodišnjem programskom budžetu, a koje će od 2022. biti obavezno, na osnovu potpisanog memoranduma o saradnji s Ministarstvom finansija i socijalnog staranja. Zaključila je da je rodno odgovorno budžetiranje prvi preduslov jednakih startnih pozicija, uključujući i za žene s invaliditetom.

Menadžerka programa UNDP Kaća Đuričković istakla je da kada se bavimo temom rodne ravnopravnosti bavimo se temom ljudskih prava i ne možemo stvari da izmjestimo iz konteksta. "Moramo stvari da stavimo snažno u kontekst razvoja, koji nam se događa u našem društvu, pa i u regionu i globalno, vi vidite da se veoma objektivno događaju retrogradni procesi, a kad god imate retrogradne procese, prva su na udaru ljudska prava, i uvijek možete kao najbolji lakmus papir da imate položaj i poziciju prava žena na prvom mjestu, položaj i poziciju prava manjina.” navela je Đuričković. Ona je takođe istakla da je rodno odgovorno budžetiranje tema broj jedan za razvoj, koja će reći da li sve one političke posvećenosti, sve one retorike koje čujemo nađu svoje mjesto u budžetu, odnosno snagu u novcu, te da se mora dovoljno vrednovati uloga feministickog pokreta i rodne ravnopravnosti u razvoju društva, uz postojanje liderstva u svim sektorima. 

Izvršna direktorica Ženske akcije Slavica Striković navela je da Crna Gora nikada nije napravila nijedan konkretan korak kada je u pitanju rodno budžetiranje, a kao glavni razlog navodi nepostojanje političke volje da se “teme i pitanja rodne ravnopravnosti tretiraju onako kako pripada temama koje se odnose na više od jedne polovine populacije u jednoj državi, pa i u Crnoj Gori”. Ona je prezentovala okvir regionalnog projekta Mreža za nadzor rodno odgovornog budžetiranja na Zapadnom Balkanu i u Moldaviji, navodeći da je jedan od ciljeva i uključivanje što većeg broja ženskih i drugih organizacija i njihova edukacija o rodno odgovornom budžetiranju.  

Na konferenciji je predstavljena i analiza rodno odgovornog budžetiranja projekata i programa NVO u oblastima rodne ravnopravnosti, zaštite od diskriminacije i promocije jednakosti osoba s invaliditetom, pristupa pravdi i zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici u periodu od 2018. do 2020. Analiza je rađena na osnovu poziva za finansiranje projekata i programa NVO, kao i odluka o odobrenim projektima za finansiranje, i na osnovu odgovora na zahtjev za slobodan pristup informacijama od strane nadležnih ministarstava. Analizom je zaključeno da se podaci ne razvrstavaju po polu i rodu, odnosno invaliditetu, što je i logično s obzirom na to da resori prilikom planiranja politika kao i osnove za njihovo planiranje, koja često podrazumijeva opis situacije i problema u nekoj oblasti, ne prepoznaje djevojčice i žene s invaliditetom kao dodatno ugrožene, te samim tim ne definiše ni specificne norme odnosno mjere, ciljeve i aktivnosti za podsticanje njihove jednakosti. Od ukupno 198 projekata obuhvaćenih analizom u ovim oblastima, isključivo na osnovu naziva projekata, imajući u vidu da sadržaj istih nije mogao biti dostupan zbog zaštite intektualne svojine, zaključeno je da se svega njih četiri eksplicitno odnose na žene s invaliditetom.

Panel je pratila diskusija u kojoj su učestvovali predstavnici Zaštitnika ljudskih prava i sloboda, Ministarstva pravde, ljudskih i manjinskih prava, Uprave za statistiku (MONSTAT), i nevladinih organizacija.

Konferencija je organizovana kao završna aktivnost projekta Žene S Integritetom - ka vidljivOStI, koji se sprovodi kroz program malih grantova u sklopu projekta Mreža za nadzor rodno odgovornog budžetiranja na Zapadnom Balkanu i u Moldaviji, koji sprovode Centar za istraživanje i izradu politika, Keystone usluge za ljude, Kuća rodnih znanja i politika, Ženska akcija, Centar za promociju civilnog društva, Centar ženske alijanse za razvoj i Mreža žena Kosova, uz finansiranje Austrijske agencije za razvoj i Švedske agencije za međunarodnu saradnju

Projekat je imao za cilj podsticanje uključivanja perspektive žena s invaliditetom u oblasti rodne ravnopravnosti, i perspektive rodne ravnopravnosti u oblasti invaliditeta, kroz analizu projekata i programa nevladinih organizacija finansiranih iz javnih fondova u oblasti zaštite lica sa invaliditetom, rodne ravnopravnosti, pristupa pravdi, zaštite od nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Pripremila: Anđela Radovanović

Za jedanaestogodišnju djevojčicu Jovanu koja je osoba s autizmom a uči u podgoričkoj OŠ Radojica Perović, inkluzija je donijela puno ljubavi, sreće, podršku, osjećaj sigurnosti, ali i napredak. Sve to zahvaljujući njenim drugarima iz odjeljenja IV 6 i njihovoj učiteljici Marini Grgurović.

Jovanini roditelji Goran i Mirjana Laković prisjećaju se perioda od prije četiri godine kada su bili pred velikom odlukom da li da njihova djevojčica započne školovanje u redovnoj školi. 

„Poslije mnogo konsultacija sa stručnjacima, prijateljima i porodicom i na kraju poslije mnogo, možda i previše, neprospavanih noći odlučili smo se za OŠ Radojica  Perović. Nakon početnih sitnih poteškoća, koje valjda imaju svi roditelji, stvari su počele da idu u pravom smjeru. Sve to se dešavalo najviše zahvaljući jednoj divnoj posvećenoj učiteljici Marini Grgurović i njenim đacima“, prisjećaju se Jovanini roditelji.

Iako je to prva generacija učiteljice Grgurović, njen entuzijazam, toplina i prave poruke koje je od prvog dana prenosila djeci bile su jače od svega.

Za protekle četiri godine u toj učionici su se mogli osjetiti samo ljubav, poštovanje i humanost.

Nije prošao nijedan Dan osoba s autizmom da ga nijesu obilježili, uz mnogo pažnje prema Jovani, pa čak i uz skromne poklone. Tako je bilo i kad god je slavila rođendan, a da ne pominjem svakodnevnu pažnju, ljubav i razumijevanje koje pokazuju“, priča otac Goran.

Krug pažnje i prijateljstva djeca su širila i van učionice, pa su često tokom odmora upoznavali sa Jovanom djecu iz drugih odjeljenja, postavljajući je kao ravnopravnu.

„Druženja i podrška koju joj pružaju već odavno je izašla iz njihove učionice. Ta djeca dolaze i kod nas. Mogao bih o tome pričati još dugo, ali ne bih mogao da prenesem emociju. Upravo ta emocija daje nadu u neko bolje i nadasve humanije društvo. Sa druge strane, svjesni smo da je sve to samo bio splet srećnih okolnosti da smo dobili divnu učiteljicu, asistenta Olju, kao i djecu čiji su roditelji takođe doprinijeli svemu ovome. Smatram da u moru ružnih stvari koje nas okružuju ovakav primjer ne bi smio da ostane nezapažen”, ističe Laković.

Upravo Jovanina sreća bi, smatra njena porodica, trebalo da bude pokretač za neke druge prosvjetne radnike i roditelje, koji bi prenijeli sve to na djecu.

“Odeljenje IV-6 i njihova učiteljica Marina dokazuju da oko nas i dalje caruju čojstvo i junaštvo, a iznad svega humanost“, poručuju Lakovići.

Izvor: portal Roditelji.me

Priredila: Anđela Miličić

Pravo na medicinsko-tehnička pomagala spada u jedno od osnovnih prava iz oblasti zdravstvene zaštite. Imajući u vidu činjenicu da je Crna Gora ratifikovala UN Konvenciju o pravima osoba sa invaliditetom važno je podsjetiti na član 25 koji garantuje pravo na zdravstvenu zaštitu bez diskriminacije. Ovo znači da osobama s invaliditetom ne smije biti uskraćeno ni jedno pravo iz oblasti zdravstvene zaštite koje se obezbjeđuje ostalim građanima, odnosno koje podrazumijeva zaštitu i očuvanje zdravlja i najveći kvalitet i standard zdravstvene zaštite. Pristup kvalitetnim medicinsko-tehničkim pomagalima je uslov da osobe s invaliditetom ostvare najveći mogući stepen samostalnosti i lične pokretljivosti. Dakle, osobama s invaliditetom treba da se pruži isti raspon i standardi priuštljivih zdravstvenih usluga koje su obezbijeđene i za ostale građane, kao i pružiti im one zdravstvene usluge koje im posebno trebaju zbog njihove invalidnosti, uključujući ranu identifikaciju i intervencije onda kada je to primjereno i usluge usmjerene na minimiziranje i sprječavanje dalje invalidnosti, uključujući među djecom s invaliditetom. Zdravstvene usluge trebaju da im budu što bliže zajednicama u kojima žive, uključujući seoske zajednice. 

Moramo naglasiti da naše zakonodavstvo nije usklađeno s Konvencijom i ne osigurava sve standarde koje propisuje Konvencija, a kad je riječ o pomagalima, onda prvenstveno mislimo na vrstu i kvalitet pomagala, odnosno ograničen izbor u odnosu na ono što postoji u mnogim razvijenijim zemljama, potom nemogućnost izbora pomagala kod više isporučilaca jer za neke vrste pomagala postoji samo jedan isporučilac, i često potrebu osoba s invaliditetom da učestvuju i svojim troškovima u nabavci pomagala jer moraju doplatiti za određene djelove ili vrste pomagala koja im najbolje odgovaraju s obzirom na to da Fond često ne pokriva stvarnu cijenu. 

Naime, naš  Zakon o zdravstvenom osiguranju predviđa pravo na pokriće troškova za nabavku pomagala iz obaveznog zdravstvenog osiguranja, posredstvom Fonda za zdravstveno osiguranje.

Pitanja iz ove oblasti kao što su: postupak ostvarivanja prava na pokriće troškova za nabavku pomagala, vrste i rokovi korišćenja pomagala, način utvrđivanja cijene pomagala, obaveza obuke korisnika pomagala i druga važna pitanja za ostvarivanje ovog prava detaljno definiše Pravilnik o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala. 

Pomenuti Pravilnik sadrži i Listu medicinsko-tehničkih pomagala u okviru koje su definisane medicinske indikacije za ostvarivanje prava na pojedina pomagala ili njihov dio, zatim količinu pomagala koja se može odobriti, rok na koji se pomagalo odobrava, ko daje predlog za nabavku i ko odobrava pomagalo, materijal od kojeg je pomagalo izrađeno. 

Osoba s invaliditetom može od isporučioca pomagala zatražiti da joj se izda pomagalo ili njegov rezervni dio, koji su propisani Listom, drugačijih karakteristika i materijala od onih koje propisuje Lista, ali kao što smo naveli da sama snosi troškove u razlici cijene takvog pomagala i pomagala koje propisuje Lista. 

Primjer: Fond za zdravstveno osiguranje pokriva troškove za nabavku elektromotornih kolica samo od određenog iznosa (2.098,40€ po važećem Cjenovniku). Ukoliko osoba s invaliditetom želi neki model kolica čija je cijena veća od navedenog iznosa (zbog drugačijih karakteristika ili materijala) razliku plaća iz svojih sredstava.

Lista prepoznaje sledeće vrste pomagala:

 - ortopedska pomagala (proteze, ortoze, ortopedske cipele s ulošcima, ortopedski ulošci, invalidska kolica, pomoćna pomagala za olakšavanje kretanja); 

 - očna i tiflotehnička pomagala (okviri i stakla za naočare, sočiva, očne proteze, bijeli štapovi, reproduktor, daisy player, govorni program, Brajeva biilježnica, Brajeva pisaća mašina); 

 - slušna pomagala i pomagala za omogućavanje glasnog govora (slušni aparati, kohlearni implant, govorne proteze), 

 - stomatološka pomagala

 - ostala pomagala (estetske proteze, vještačka dojka, perike, utege i trbušni pojasevi, pomagala za gastrointestinalni i urogenitalni sistem, pomagala za disanje, pomagala kod šećerne bolesti, antidekubitus dušek i ortopedski krevet, zavojni materijal). 

POSTUPAK OSTVARIVANJA PRAVA NA POMAGALA
Postupak ostvarivanja prava na pomagala nije univerzalan za sva pomagala, već zavisi od vrste pomagala ili njegovog dijela kao i od medicinskih indikacija osobe s invaliditetom odnosno postavljene dijagnoze u konkretnom slučaju. Ovdje se uzimaju u obzir ne samo pojedina oštećenja već i sveukupno stanje korisnika pomagala. Stoga, neka pomagala predlaže i propisuje izabrani doktor i potom ih odobrava ljekarska komisija Fonda za zdravstveno osiguranje, dok je kod drugih pomagala potreban predlog od strane doktora specijaliste, i/ili Konzilijuma doktora specijalista specijalne bolnice ili Kliničkog Centra Crne Gore. Ovdje se mora naglasiti da se osoba s invaliditetom prvo obraća svom izabranom doktoru koji joj daje uput za doktora specijalistu ili odgovarajući Konzilijum doktora specijalista.

Na osnovu predloga doktora specijaliste i/ili konzilijuma doktora specijalista,  komisija Fonda za zdravstveno osiguranje odobrava nabavku pomagala ili rezervnog dijela a pritom osobi s invaliditetom izdaje potvrdu o odobrenju nabavke pomagala. 

Osobe s invaliditetom, kod kojih postoje trajna stanja (cerebralna paraliza, para/tetra/kvadriplegija, mišićna distrofija, itd.), nakon jednom ostvarenog prava na pokriće troškova medicinsko-tehničkih pomagala, svaki naredni put ovo pravo ostvaruju na osnovu predloga izabranog doktora koji potom odobrava ljekarska komisija Fonda. Dakle, u slučaju trajnih stanja procedura je jednostavnija jer nije potrebno svaki naredni put nakon što se jednom odobri pomagalo ići na konzilijum.  

Predlog izabranog doktora, doktora specijaliste ili Konzilijuma doktora specijalista važi 60 dana od izdavanja, pa se u ovom roku mora predati područnoj jedinici Fonda u kojoj osoba s invaliditetom ima prebivalište. kako bi komisija odobrila nabavku pomagala ili njegovog rezervnog dijela. Potvrda o odobrenju nabavke pomagala važi 60 dana od dana izdavanja, pa je u tom roku osoba s invaliditetom mora podnijeti isporučiocu pomagala s kojim Fond za zdravstveno osiguranje ima potpisan ugovor. Kada su u pitanju ortopedska pomagala važno je istaći da Fond za sada ima potpisan ugovor sa samo jednom firmom a to je „Rudo Montenegro“. Za ostale vrste pomagala spisak isporučilaca se nalazi na sajtu Fonda.

Ukoliko potvrdu o odobrenju nabavke pomagala ne iskoristi u roku od 60 dana (npr u slučaju gubitka potvrde, neupotrebljivosti potvrde zbog oštećenja ili nečitljivosti podataka i sl), osoba s invaliditetom je u obavezi da dostavi Fondu novi predlog za nabavku pomagala i neiskorišćenu potvrdu radi poništenja, a u slučaju gubitka daje pisanu izjavu da potvrdu nije iskoristila.

Važno je istaći da za određene vrste pomagala koja se izdaju uz obavezu vraćanja, Fond odobrava pomagalo uz izdavanje kartice za vraćanje pomagala (revers kartica). Osim toga svako pomagalo se odobrava u skladu sa rokovima koji su navedeni u Listi medicinsko-tehničkih pomagala. Na primjer ukoliko je u Listi naveden rok od 5 godina za nabavku novih elektro-motornih kolica, osoba sa invaliditetom ne može ostvariti pravo na nova kolica dok ne istekne ovaj rok. Rok se u ovom slučaju računa od dana isporuke kolica.

Ipak, izuzetak se pravi u slučaju da dođe do ozbiljnih oštećenja ili promjena, zbog kojih upotreba izdatog pomagala nije moguća. Rok korišćenja pomagala računa se od dana izdavanja potvrde o odobrenju nabavke pomagala, a za pomagala koja se izrađuju po mjeri od dana izdavanja pomagala.

KO SU ISPORUČIOCI POMAGALA I KOJE SU NJIHOVE OBAVEZE?
U našoj zemlji postoje različiti isporučilaci, u zavisnosti od vrste pomagala koju isporučuju. Za isporuku nekih pomagala, kao što su npr. Očna Fond ima potpisan ugovor sa 25 isporučilaca. Kada su u pitanju slušna pomagala Fond ima potpisan ugovor sa 5 isporučilaca. Pomagala za disanje trenutno isporučuju dvije firme (spisak isporučilaca se može naći na sajtu Fonda za zdravstveno osiguranje, dostupno na linku). S druge strane, za neka pomagala, Fond ima potpisan ugovor sa samo jednim isporučiocem. Za ortopedska pomagala, to je firma „Rudo Montenegro d.o.o.“ a pomagala za šećerne bolesti isporučuje firma „Glosarij“ d.o.o. Podgorica.

Obaveze isporučioca
Isporučilac pomagala je dužan da pomagalo isporuči osobi s invaliditetom u roku od 30 dana od preuzimanja potvrde o odobrenju nabavke pomagala, ako se pomagalo ne radi po mjeri, a ako se pomagalo izrađuje po mjeri, ovaj rok se produžava na 60 dana. 

Ukoliko isporučilac pomagala nije u mogućnosti da osobi s invaliditetom isporuči pomagalo u ovom roku, ona ima pravo da isto nabavi kod drugog isporučioca na teret Fonda za zdravstveno osiguranje. 

Isporučilac je dužan da osobi s invaliditetom: obezbijedi obuku za korišćenje pomagala, izda uputstvo za njegovu upotrebu i održavanje, izda garantni list za pomagalo, o svom trošku održava, servisira i po potrebi izvrši zamjenu pomagala u njegovom garantnom roku. Garantni rok teče od dana isporuke pomagala, a za dio pomagala od dana ugradnje dijela pomagala. Za pomagala koja se izrađuju po mjeri, važno je istaći da je isporučilac uvijek u obavezi da u svakom pojedinačnom slučaju, uzme adekvatne mjere za izradu pomagala. U praksi se dešava da isporučilac ne izvršava svoje zakonske obaveze. 

Primjer: 

Kao isporučilac ortopedskih pomagala firma „Rudo Montenegro“ d.o.o. često izbjegava obavezu uzimanja mjera za pomagala koja se izrađuju po mjeri pa se često dešava da pomagala budu potpuno nefunkcionalna. Ista situacija se ponavlja i kada je u pitanju obaveza obezbjeđivanja obuke za korišćenje pomagala. Pomenuta firma, takođe, često ne izvršava ni svoju obavezu održavanja i servisiranja pomagala, posebno ne blagovremeno i na licu mjesta korisnika pomagala, što nerijetko izaziva dodatne troškove OSI.  

Ukoliko za određeno pomagalo nema isporučioca koji ima potpisan Ugovor s Fondom, osoba s invaliditetom od svojih sredstava kupuje pomagalo ili rezervni dio, a potom Fondu podnosi zahtjev za refundaciju sredstava. na osnovu dokaza o kupovini pomagala ili rezervnog dijela.

Lista medicinsko-tehničkih pomagala za svako pomagalo predviđa rok korišćenja pomagala. Npr. za laka aktivna invalidska kolica taj rok je 5 godina. Isti rok je i za elektromotorna invalidska kolica. Sa druge strane, rok za korišćenje njihovih rezervnih djelova (npr. gume) je godinu ili dvije u zavisnosti od toga o kom se tipu kolica radi. Za hodalice rok za koriščenje se kreće između jedne i tri godine, što zavisi od toga da li je korisnik dijete ili odrasla osoba s invaliditetom. Kada su u pitanju slušna pomagala, u zavisnosti od njihove vrste, rok za korišćenje je dvije godine za lica do 18 godina, dok se za odrasle osobe s invaliditetom taj rok kreće između pet i dvanaest godina. Bitno je istaći, da prilikom ostvarivanja prava na bilo koje od pomagala, osoba s invaliditetom treba da ima medicinsku dokumentaciju sa navedenom šifrom dijagnoze i jasno predstavljenim medicinskim indikacijama.

PRAVO NA POKRETANJE UPRAVNOG POSTUPKA
Ukoliko osoba s invaliditetom nije zadovoljna sa kvalitetom isporučenog pomagala, može podnijeti zahtjev za ocjenu funkcionalnosti istog, u roku od 60 dana od dana preuzimanja pomagala. Ocjenu funkcionalnosti vrši posebna Komisija, koju imenuje direktor Fonda. Ovu ocjenu Komisija daje u prisustvu osobe s invaliditetom, a isporučilac pomagala je obavezan da postupi u skladu s tom ocjenom. 

S druge strane, kada za određeno pomagalo nema isporučioca, osoba s invaliditetom nabavlja pomagalo o svom trošku, a potom Fondu podnosi zahtjev za refundaciju troškova u visini cijene koštanja nabavljenog pomagala. 

U oba slučaja, ukoliko osoba s invaliditetom nije zadovoljna ishodom, ima pravo da se u cilju zaštite svojih prava, obrati Ministarstvu zdravlja.

SMJERNICE UMHCG-a
Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore je u okviru projekata „Sistem zdravstvene zaštitte i prava pacijenata u Crnoj Gori - Osvajanje povjerenja građana“ izradilo Smjernicu o ostvarivanju prava na medicinsko-tehnička pomagala, koju možete preuzeti na portalu Disabillityinfo.me.

Sadržina ovog teksta je nastala u okviru aktivnosti Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom kroz projekat Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Marija Šćepanović, koordinatorka Pravnog savjetovališta



Projekat Svrsishodno učešće i uključivanje osoba s invaliditetom u okviru crnogorske politike i prakse sprovodi Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore, kao nosilac projekta, s projektnim partnerima Savezom slijepih Crne Gore, Nacionalnom asocijacijom roditelja, djece i omladine sa smetnjama u razvoju Crne Gore (NARDOS), Savezom udruženja roditelja djece i omladine sa teškoćama u razvoju “Naša inicijativa”, Savezom udruženja paraplegičara Crne Gore i Nacionalnim udruženjem osoba sa intelektualnim smetnjama “Samozastupnici”.

Projektom se želi povećati nivo znanja predstavnika UN sistema, organa vlasti i drugih institucija sistema, kao i osoba s invaliditetom i njihovih predstavničkih organizacija o Konvenciji UN o pravima OSI i Ciljevima održivog razvoja s fokusom na ljudska prava u oblasti invaliditeta, kao i uticati na poboljšanje efketivnog i efikasnog upravljanja programima od strane direktno uključenih ciljnih grupa u projektu.

Ovi ciljevi se namjeravaju dostići organizacijom šestodnevnog uvodnog treninga o Konvenciji UN o pravima osoba s invaliditetom i Ciljevima održivog razvoja koji uključuju invaliditet, medijskom promocijom, kao i pripremom i podnošenjem izvještaja o monitoringu i evaluaciji treninga, koji uključuje perspektive učesnika, povratne informacije i osvrt trenera.

Projektom će biti obuhvaćene osobe s invaliditetom i članovi njihovih porodica, zaposleni i angažovani u svim granama vlasti i institucijama sistema, nezavisnim institucijama, predstavnici nadzornih, regulatornih i drugih tijela i međunarodnih organizacija, angažovani u organizacijama civilnog društva, stručni radnici, pružaoci usluga i dr.

Aktivnosti projekta realizuju se u okviru poziva za iskazivanje interesa (CFEI) CEF/MNE/2021/002 koji je objavila agencija UN-a u 2021, a finansira se posredstvom UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Realizacija projekta traje tri mjeseca počev od 15. maja 2021.

Pripremila: Milica Marđokić 

Rezultati istraživanja Uticaj COVID-19 na troškove života mladih sa invaliditetom koje je UMHCG sprovelo u decembru 2020. su pokazali da 80 odsto ispitanika nije obuhvaćeno nikakvim mjerama podrške čiji je cilj bio ublažavanje negativnog uticaja ili pomoć u oporavku od COVID-19, dok je 18,9 odsto dobilo neki oblik pomoći i podrške bez obzira da li su to tražili.

„Sagledavajući ekonomski aspekt, u proteklom periodu od početka pandemije COVID-19 osobama s invaliditetom pored toga, što je kasnila zarada ili su uopšteno imali smanjene prihode, neki njihovi članovi porodice ostali su bez posla. Dodatno u ovoj situaciji, imali su više rashoda nego prihoda, pa su svoje potrebe prilagođavali u skladu s raspoloživim novcem. Zbog nemogućnosti kretanja neke OSI su imale i dodatne troškove zbog potrebe za kupovinom vitamina i drugih medicinskih sredstava, kako bi jačale imunitet i „održale“ postojeće zdravstvene kapacitete. Sve ovo su zaključci pomenutog istraživanja“, kazala je za portal Volim Podgoricu (VOP) Anđela Miličić iz Udruženja mladih sa hendikepom Crne Gore.

Socijala isključenost i ekonomska nejednakost OSI je izuzetno visoka, što potvrđuje istraživanje koje su sproveli aktivisti UMHCG, čak 20,9 odsto OSI živi u većinskom ili apsolutnom siromaštvu
„Crna Gora u oblastima u kojima je pružila povlastice (kao npr. na putovanje lica s invaliditetom, kod uvoza vozila povlastice na carinu i porez, olakšice za zapošljavanje, za plaćanje električne energije, oslobođanje od plaćanja naknade za školovanje…), ili ima zabrinjavajuće diskriminatorne procedure u pristupu tim pravima, ili ne preduzima druge mjere i aktivnosti kako bi se omogućile jednake šanse i zaživjela socijalna pravda i u krajnjem bio omogućen samostalan i dostojanstven život“, istakla je Miličić.

Istraživanje je pokazalo da je samo 6,7 odsto ispitanika bilo obuhvaćeno mjerama podrške koje su pružale opštine u kojima su živjeli. Takođe, 12,2 odsto OSI je dobilo neku vrstu humanitarne pomoći, dok su neki od onih koji je nisu dobili izjavili da poznaju druge ljude koji su dobili pomoć od opštine.

„Upravo su osobe s invaliditetom jedna od grupacija čiji društveni status predstavlja negaciju socijalne pravde. Dosadašnja praksa govori da se u institucijama sistema, ali i u ukupnoj javnosti koncept socijalne pravde razumije kao, prije svega, novčane naknade ovoj društvenoj grupaciji kako bi se pokrile najminimalnije životne potrebe, a zatim kao pružanje povlastica u različitim oblastima u kojima one ne uživaju jednake šanse“, naglasila je naša sagovornica.

UMHCG objašnjava da država aktivnosti treba zasnivati na stvarnim potrebama građana s invaliditetom, a ne sopstvenim projekcijama nastalim u kancelarijama, bez kontakta s onima o kojima se odlučuje. Tako bi se došlo do pravednije i inkluzivnije raspodjelue podrške za OSI jer je ona trenutno usmjerena samo na pojedine kategorije, prvenstveno one obuhvaćene pravima iz oblasti socijalne zaštite (u kojoj se pritom na vrlo rigorozan način garantuju prava OSI), čime se mnogi kojima je podrška realno potrebna zapostavljaju i isključuju.

Problemi koji postoje dug niz godina, tokom pandemije su se produbili
UMHCG je konstatovalo da problemi koji postoje i u „redovnim okolnostima“ tokom pandemije su postali izraženiji. „U prethodnom periodu ta nespremnost ogledala se u nedovoljnom znanju onih koji upravljaju sistemom, ali i nespremnosti da se prihvate inicijative i predlozi od strane osoba s invaliditetom i njihovih organizacija. Često su se koristili odgovori da za sistemske promjene treba vrijeme i novac, a u suštini se izbjegavala odgovornost i nijesu se preduzimale adekvatne aktivnosti, niti one koje dovode do dugoročnih rezultata“.

Oni su rekli da neke kategorije osoba s invaliditetom, kao što su osobe oštećenog sluha, zbog korišćenja maski i sveopšte nepristupačnosti informacija nisu mogle da stupe u komunikaciju, ili da prate važeće mjere za vrijeme trajanja koronavirusa, zbog toga što na konferencijama koje smo imali prilike da pratimo putem medija nije bio obezbijeđen prevod tumača za znakovni jezik. Zbog toga su uputili inicijativu nadležnima, smatrajući da je neophodno da se po pitanju propisivanje adekvatnih mjera suzbijanja širenja COVID-19 uključe OSI.

U ovakvoj situaciji UMHCG se obraćalo nevladinim organizacijama, koje su pomogle u nabavci osnovnih higijenskih sredstava i ishrane u saradnji s drugim organizacijama, ali i u ostvarivanju prava iz raznih oblasti.

U socijalnom smislu, kako kaže Miličić, osobama s invaliditetom zbog propisanih mjera za suzbijanje širenja koronavirusa, bilo je uskraćeno obavljanje svakodnevnih aktivnosti, ali i sportskih (konkretno odlazak u teretanu) što je uticalo na zdravlje i uopšteno odvojenost nekih od njih od članova porodice koja dovodi do zatvorenosti i pasivnosti.

U istraživanju se govori i o problemu obrazovanja, jer pri donošenju odluke onlajn nastave, nije prethodila procjena kakav će to imati uticaj na djecu s invaliditetom. „U praksi se desilo da mnoga djeca budu potpuno izopštena, da nemaju osnovne uslove za obrazovanje od nedostatka opreme, i interneta, do neadekvatnosti asistencije u nastavi koja je, takođe, „funkcionisala onlajn“, te većeg pritiska na roditelje, ili jednostavnog zapostavljanja djece. Takođe, više studenata nam se obraćalo za pomoć prilikom podnošenja elektronskog zahtjeva za upis na fakultet, što opet ima veze s upotrebom računara ili možda nemogućnošću osoba s invaliditetom da zbog različitih prepreka isprate navedenu proceduru“, ukazalo je UMHCG.

Kjučni problemi koje državne vlasti moraju riješiti
„Državne vlasti u Crnoj Gori ne prikupljaju potpunu statistiku o građanima s invaliditetom tokom popisa, niti vrše druge redovne procese prikupljanja podataka za potrebe adekvatne primjene Konvencije UN o pravima osoba s invaliditetom. Stoga ne postoje pouzdane informacije o broju osoba u Crnoj Gori koje imaju invaliditet, niti postoji baza podataka koja bi sakupljala ove informacije zbog čega je nemoguće izvršiti potpunu procjenu prepreka za OSI“, pojasnila je Miličić.

UMHCG je akcentovalo da država mora izraditi Registar osoba s invaliditetom, u kojem bi se pored osnovnih informacija o OSI našle i informacije koji servisi podrške su potrebni (personalna asistencija, asistencije u nastavi i radu, psihološka podrška, dostupan prevoz). Takođe, kada bi posjedovali određene podatke o broju osoba s invaliditetom (pa tako i o broju učenika u osnovnoj i srednjoj školi, i na kraju sve do nivoa visokog obrazovanja) stvarali bi se bolji uslovi u obrazovnom sistem za OSI.

„Potrebno je izvršiti mapiranje usluga socijalne i dječje zaštite čiji bi se detalji našli u registru osoba s invaliditetom i kako bi na taj način imali jasan uvid koliko osoba ima potrebu za nekom vrstom usluge, na osnovu čega bi moglo da se procjenjuje koliko je sredstava potrebno za određenu uslugu. Na taj način bi moglo da se planira kontinuirano finansiranje određene usluge, jer imamo situaciju da uglavnom nevladine organizacije kroz projekte obezbjeđuju usluge za OSI kao što je na primjer personalna asistencija“, istaklo je UMHCG. Oni tvrde da to ne doprinosi samostalnosti OSI, već im je usluga obezbijeđena samo onoliko koliko traje projekat.

U skladu sa Zakonom o planiranju i izgradnji objekata, institucije bi trebale biti pristupačne još od 2008. godine, kako navode UMHCG, a neke od njih nisu ni trinaest godina kasnije pristupačne. Većina fakulteta je nepristupačna zbog čega OSI upisuju fakultete koje moraju, a ne one koje žele.

„Pored toga, moramo naglasiti da OSI vrlo često ne dolaze do informacija koje su važne za njih i često nisu ni obaviješteni o proceduri na koji način mogu ostvariti neko pravo iz socijalne i dječje zaštite što najčešće dovodi do toga da oni i ne pokrenu proceduru za ostvarivanje tog nekog prava ili za neke od njih procedura za ostvarivanje bude komplikovana pa od istog odustanu“ , ukazala je Miličić.

UMHCG smatra da država mora podsticati poslodavce da u što većoj mjeri zapošljavaju OSI na dugoročniji period, a ne kao što je to slučaj kroz projektne aktivnosti koje traju po par mjeseci nakon čega se oni vraćaju kući.

Za portal VOP su govorile i Iva i Jana Vujisić.

One kažu da su od države dobile jednokratnu novčanu pomoć i maske. „Osim toga država nam je obezbijedila prevenciju od dobijanja virusa, odnosno uvela epidemiološke mjere koje su nam pomogle u zaštiti zdravlja“, rekla je Jana.

Naše sagovornice žive sa roditeljima, ne zavise samo od lične invalidnine kojom uglavnom plaćaju fizioterapije, stoga i nemaju većih finansijskih problema.

Na pitanje da li od okoline dobijaju podršku, Jana nam je odgovorila: „Dobijam podršku, gdje god mi noga kroči. Nekad se i „sapletem“, ali tu su ljudi koji mi pomognu. Važno je da je podrške sve više“.

Ipak, diskriminacija je prisutna. „Diskrimancija je širok pojam. Ni država, ni zakonodavni organi, nisu jedini koji mogu da je iskorijene. Postoji određeni napredak po tom pitanju, ali isto tako postoje i praznine. Društvo je pokretač svega. Kao OSI smatram da neke stvari postoje samo na papiru, a u praksi smo jako daleko od ostvarenja upravo tih stvari. Ali, napredujemo“, istakla je Iva.

Naše sagovornice zaključuju da OSI imaju malo prostora u medijima, i da ukoliko se na tome poradi, mogli bi se brojni problemi riješiti.

Izvor: portal Volim Podgoricu
Priredila: Anđela Miličić

Udruženje mladih sa hendikepom Crne Gore (UMHCG), 11. juna 2021, u 13.00 časova, organizuje Onlajn pravno savjetovalište za djecu i mlade s invaliditetom, kao i članove njihovih porodica. 

Teme savjetovališta biće: Ostvarivanje prava na medicinsko - tehnička pomagala  Asistivne tehnologije za djecu i mlade s invaliditetom.

Događaj će biti organizovan na Zoom-u, s prenosom na Facebook stranici UMHCG. 

Cilj aktivnosti je osnaživanje osoba s invaliditetom, s posebnim naglaskom na djecu i mlade s invaliditetom i članove njihovih porodica, da se aktivnije zalažu za svoja prava.

Na ovaj način pružiće se potrebna stručna podrška ciljnoj grupi da se informiše i podstakne u borbi za ostvarivanje i zaštitu svojih prava.

Pozivamo sve zainteresovane za prava djece i OSI da nam do 10. juna 2021. do 13.00 časova dostave pitanja iz navedene oblasti na koja žele odgovore. Pitanja će moći da se postave i u toku same konferencije. 

Pitanja se mogu slati putem SMS-a na telefon: 069/385-981 i 067/801-761, e-maila (Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli. i Ova adresa el. pošte je zaštićena od spambotova. Omogućite JavaScript da biste je videli.) Fejsbuk straniceInstagram naloga, putem čata na portalu DisabilityInfo.me ili putem čata na platformi Vršnjačkapodrška.me (po sopstvenom izboru zainteresovanih). 

Nakon završetka snimak će biti objavljen na platformi Vršnjačkapodrška.me i YouTube stranici UMHCG-a i biće dostupan svim zainteresovanim stranama koje bi mogle pronaći odgovore na svoja pitanja. 

Ova aktivnost realizuje se u okviru projekta Osnaživanje i kvalitetno uključivanje kroz pomoć, pravne informacije i podršku (EQUALIS – Empowerment and Quality inclUsion through Assistance and Legal Information and Support) koji UMHCG sprovodi uz finansijsku podršku UNICEF-a (Predstavništvo u Crnoj Gori).

Pripremila: Aleksandra Pavićević, koordinatorka projekta

Strana 71 od 90

Back to top